Poetska korekcija svijeta – Jahja Fehratović
Share This Article
Jahja Fehratović, “Korektor sveznadar”, “Produkcija SENT”, Novi Pazar 2004.
Knjiga poezije mladog novopazarskog pjesnika Jahje Fehratovića „Korektor sveznadar” nastala je u vremenu koje ne samo da je nepoetsko, već je i veoma ignorantski nastrojeno prema ovom drevnom i, usuđujem se reći, bazičnom književnom rodu. Onom vječitom, ponekad retoričkom a ponekad stvarnom pitanju: ima li smisla pisati? treba dodati još jedno: ima li smisla danas pisati poeziju? U vremenu u kojem se i pisci i čitaoci sve više okreću prozi, posebice romanu, poezija, sa sve pjesnicima i uživaocima poezije, na putu je da postane jedan egzotični vid komunikacije, možda čak i jezik u izumiranju kojim se služi tek pjesnički nacion u nestajanju.
U takvom jednom vremenu Jahra Fehratović je objavio svoju prvu knjigu pjesama.
Zagonetni naslov ove knjige predstavlja i ključ za ulazak u poetski svijet Jahje Fehratovića. Tek nakon intenzivnog čitanja knjige, nakon one nužne stanke, onog čudesnog vremenskog tjesnaca između čitanja i formiranja prvog utiska o pročitanom, polako počinju da nam se otvaraju vrata tog poetskog svijeta. Već u naslovnoj sintagmi Korektor sveznadar naslućujemo spoj tradicionalnog i modernog – sveznadar i korektor, onaj koji sve zna, koji je sveznajući i koji je još i popravljač, opominjač, korilac. I zaista – ko je taj Korektor sveznadar? Da li je to pjesnik, njegova poezija ili sami Bog? Ali je sušta istina da je ovom nesavršenom svijetu u kojem živimo zaista potreban Korektor sveznadar koji će nas, dehumanizirane i automatizirane, vratiti zaboravljenim suštinama života.
Korektor sveznadar je pjesnički prvijenac Jahje Fehratovića. U jednom mladalački širokom zahvatu pjesnik je pokušao da cijeli svoj dosadašnji život obuhvati i poetski transponuje u knjigu koja je pred nama. U tome je u dobroj mjeri i uspio. Ali je, također, uspio da izbjegne i sve zamke koje sa sobom nosi prva pjesnička knjiga. U toj žarkoj želji da ustihuju sebe i svoj život, mnogi mladi pjesnici naprosto nestanu u stihiji emocija koje provaljuju iz njih. Jahja Fehratović je uspio da svoju živu mladalačku emociju pretoči u znalački odmjerenu poeziju. Ovdje je poetska brana izdržala emocionalnu stihiju. A to je odlika zrelih i formiranih pjesnika.
I poezija Jahje Fehratovića je, poput samog naslova, spoj tradicionalnog i modernog. Tradicionalnost se, uslovno rečeno, ogleda u arhaičnoj leksici, patiniziranoj atmosferi koja lebdi nad stihovima, u cijelom tom bezmalo izgubljenom svijetu koji naseljava ovu knjigu. Sa druge strane, stihovima organiziranim u kratkim ritmičkim udarima, povremenim ironijskim i crnohumornim diskursom kombinovanim sa blagom sjetom i rezignacijom, intertekstualnošću, metatekstualnim razmišljanjima o poeziji, jeziku, Bogu, ova poezija duboko ulazi u vode modernog i postmodernog pjesništva. To je poezija koja se opire svrstavanju, poezija koja nastaje u rasponu od tradicionalnog, preko modernog, do postmodernog, čineći na taj način specifični poetski sublimat koji je, čini mi se, i jedini mogući odgovor na plural dvadest i prvog stoljeća.
Fehratović nam nudi knjigu zrele poezije, precizne i lapidarne, poezije lišene opštih mjesta, lutanja i patetike. Već svojom prvom knjigom izgradio je osebujan pjesnički izraz koji je na dobrom putu da, potvrđen već sljedećom knjigom, postane prepoznatljiv i originalan.