Share This Article
Sinan Gudžević javio se poezijom krajem sedamdesetih godina, zbirkom pjesama duhovitog naslova Građa za pripovijetke. Ma koliko poetička srž njegovih ranih pjesama u ondašnjem književnom okruženju djelovala samoniklo, u njoj su prepoznatljive matrice efektno poentiranih prozaiziranih zapisa, odnosno sažetih “iščašenih pričica” u stihovima kakve pamtimo iz pjesničkih knjiga Vaska Pope Živo meso, Kuća nasred druma i Rez.
Popinu (uslovno rečeno) formu Gudžević je oplemenio autentičnom metaforikom zavičajnog folklora, narodnih običaja, vjerovanja i usmenih predanja. Kao pravi pjesnički arheolog, Gudžević je u blagu usmene tradicije suvremenim zanatskim instrumentarijem otkrivao kodove aktuelnih problema ili univerzalnih metafizičkih značenja.
Poslije dvije decenije šutnje, nakon što smo ga upoznali i kao vrsnog prevodioca latinskih pjesnika (dijelovi Ovidijevih Metamorfoza štampani u periodici širom ex-jugoslavenskih prostora), Sinan Gudžević objavljuje i svoju dugo najavljivanu drugu knjigu Rimski epigrami. Živi pjesnički instinkt odveo ga je ovog puta na samo izvorište evropske kulture, u antički Rim, odakle našu sadašnjicu sagledava “klasičnim” očima Katula, Propercija, Ovidija, Marcijala, Horacija. Zadivljuje hrabrost poduhvata da se pjesnik na početku trećeg milenijuma okušava u obrascima klasične metrike usprkos činjenici da su rijetki pjesnici čak i u cjelokupnoj povijesti južnoslavenskih književnosti uspjeli ovladati heksametrom (a pogotovu prilagoditi ga našem jeziku), tim “božanskim” stihom za koji se u antici vjerovalo da je ljudima otkriven od samog Apolona.
Pisani u elegijskom distihu, gdje se heksametar, pseudoheksametar ili krnji heksametar pravilno smjenjuje pentametrom, uz raskošno muzičko poigravanje neobičnim spojevima arhaizama i neologizama, te unutrašnjim rimama i asonancama, ovi su epigrami po svojim ritmičkim kvalitetima prava jezička majstorija. Gudžević posuđuje ton klasičnih latinskih majstora da bi njime duhovito, sažeto i jezgrovito komentirao suvremenu svakodnevnicu Rima, posmatranu očima egzilanta koji u džepu nosi pasoš jedne ratom rasturene balkanske zemlje.
Sudar antičke rafiniranosti i preciznosti u izražavanju finijih tonova misli i osjećanja sa tematikom iz suvremene zbilje rezultira katkada lucidnim bljeskovima ironije ili neočekivanim provalama aforističnog humora: Ako je tačno da čovek povučen i miran i pribran / Vozač je obično lud, brz na sirenu i gas, / Onda to Rimljanin mnogi povučen i miran i pribran / Vozi po vascelu noć prozor potresajuć moj.
Bolji poznavaoci latinskih pjesnika složit će se da su ovi epigrami rimski ne samo po metrici već i po ukupnim stilskim kvalitetama: Gudžević vjerno oponaša ne samo smijeh, plač ili zamišljenost latinskog pjesnika već i one karakteristične geste, koje izmještanjem u kontekst suvremenih zbivanja poprimaju sasvim novo značenje. Rimska mitologija izvedena je na ulice današnjeg Rima, gdje se Cezarov palac ogleda u palcu koji bira brojke mobitela, a Maradona i Batistuta su omiljeni gladijatori, dostojni meštrovog stiha.
Odista je Katulova i Propercijeva muza uskrsnula u ovim epigramima: vidljivo je to po destiliranoj sažetosti i suptilnoj aluzivnosti koja je postignuta u jednom razgovornom tonu i pripovjednom ritmu, uz dojam neposrednosti kakav je svojstven samo latinskim pjesnicima. U njihovom “maniru” su i neobično duhovite i prodorne opservacije, virtuozna raznovrsnost i izravnost emocionalnog izraza.
Američki pjesnik Ezra Pound, nadahnut težnjom latinskih pjesnika ka neposrednosti i preciznosti, otkrio je njihovu vanvremensku univerzalnost, načinivši od toga revolucionarni prevrat u poeziji XX vijeka. U duhu ovog slavnog poklonika Venecije, Gudžević prostaštvu i varvarstvu u suvremenoj poeziji suprotstavlja klasične uzore, ali to čini nepretenciozno, nenametljivo, duhovito i sa osjetnom dozom ironije i rezignacije.
Aristokratski duh drevne prijestonice nije ni u kom pogledu idealiziran kao kod pisca Cantosa: u bogatom prepletu suptilnih aluzija kojima su ovijeni Gudževićevi distisi, miješaju seodrazi vedrog mediteranskog temperamenta iz filmova talijanskog neorealizma, a slika bludnice koja je “mati svih bludnika i mrzosti zemaljskih”, kako drevni Rim vidi pisac Apokalipse, ovdje je iskarikirana pred pjesničkim imperativom da se u punoći proživi sadašnji trenutak (Katul, Horacije), a Gudžević u tome prepoznaje i jednu poetsku strategiju; naime, najbolje Katulove ili Propercijeve (a može se primijeniti i na Gudževićeve) pjesme predstavljaju upravo vjeran snimak punog uživljavanja u jedan trenutak iskustva, sa svim protivrječnim misaonim ili emocionalnim nabojima koje on donosi, tako da i ne čudi kada se ton lirske meditativnosti začas “vrgne” u satiričnu iskričavost.
Oživljavajući jedno zamrlo književno naslijeđe, Gudžević se vješto poigrava sa tradicionalnim konvencijama epigramatske tematike, duhovito uvodeći u poeziju saznanja egzaktnih nauka, aritmetičkih jednačina ili geometrijskih poučaka. Pjesnik katkada navlači masku antičkog filozofa, odnosno renesansnog intelektualca kojem nije strano bavljenje problemima iz svih oblasti ljudskog znanja, ukazujući zapravo na činjenicu da prirodne nauke (o čemu govori i Albert Einstein u Mojoj slici svijeta) nužno završavaju u poeziji: Jedna te ista da jeste Večernjača s Danicom zvezda – /Tu je dokazao stvar Parmenid prvi od svih. /Dokazni postupak jedan i meni je ponuđen noćas. /Pitaš za postupak moj? Sedim uz prozor i bdim.
Maštovite misaone igre u kojima se neočekivano spajaju ili međusobno ogledaju kulturna iskustva udaljenih epoha i civilizacija, čine ovu knjigu jedinstvenom u našem novijem pjesništvu. Rimski epigrami nude jednu odvažnu viziju pjesničkog postmoderniteta, odlučno raskidajući sa “vremenskim provincijalizmom” koji nam je suvremenim poimanjem poezije nametnut.