Share This Article
O poeziji Huseina Bašića
Živjeti uprkos utri
Pomoliti vršak srca
Husein Bašić
SPREGA RANIJEG I NOVOG IZRAZA
Blizak izronima mašte narodnih čudo-pjesmo-tvoraca usnulih pod kamenim nišanima ili bez njih, srodan nabojitim kazivanjima znanih i neznanih mudraca Istoka i podjednako u snovima i realnosti, pjesnički govor Huseina Bašića uzvija se jednom skalom penjanja, sve ustrajnijom, vidnijom i višeznačajnijom.
Nevelik, ali ni tako mali, Bašićev pjesnički opus građen do ovoga trenutka započet je zbirkom poezije Od sunca ogrlica, ravno prije deset godina, da bi bio nastavljan u Bestražju (1972.) i Prošlim očima (1974.). U vremenu od jedne decenije Bašić je, još, objavio knjigu proze Neviđena zemlja, izbor iz narodnog stvaralaštva plavsko-gusinjskog kraja pod naslovom Crni dukati i (u nastavcima u časopisu Stvaranje) roman Tuđe gnijezdo. Slijedi zbirka pjesama Utra.
U tom vremenskom razmaku, na putu od pjesama iz prve knjige – do Utre, o kojoj je riječ, Bašić je postepeno sazrijevao, osmišljavajući svoj pjesnički govor novim kvalitetima, dopunjujući ga mnogim obilježjima, temama, vidokruzima i upitnostima, ali je u jednome ostao dosljedan samom sebi od početka do danas: bio je i sada je okrenut izvorištima bogatstava narodne leksike, predanjima i kolektivnim mitskim predstavama utemeljenim na tlu gdje je rođen, odrastao i odakle je crpio najranije spoznaje o svijetu, prirodi i ljudima.
Na planu izgradnje i dogradnje formalnih obilježja svog pjesničkog govora, s druge strane, Bašić je od pjesama neoslobođenih naracije i, manjim dijelom, neprikladnih uticaja, mjestimične prenapregnutosti i opširnosti, vodio svoj iskaz ka sve većoj koherenciji, složenosti i slojevitosti, postižući u pjesmama iz “utre” (i onima koje su zatim objavljivane) dublji smisao, zrelost i punoću riječi što mu je posvjedočilo izgrađenost, očekivanu od pjesnika koji sada, već (!), pripadaju naraštaju srednjih godina, a koji se više ili manje od dvije decenije oglašavaju u crnogorskoj poeziji: G. Dapčević, R. Vujošević, M. Pavlović, M. Đurović, M. Vojvodić, D. Jeknić i drugi.
Karakteristično za spomenutu izgradnju i dogradnju Bašićevog pjesničkog govora je da i prva zbirka pjesama, Od sunca ogrlica, sadrži u tematskom smislu nekoliko odrednica koje će kao i u drugim knjigama poezije, bivati prisutne u Utri, naravno u novom ruhu i duhu. Riječ je, prije svega, o jednom posebnom, pjesničkom osjećanju života i smrti, koje se na momente bliži filozofskom poimanju. Ono što, naime, na jednom mjestu u svojoj Etici kaže znameniti mislilac i filozof Spinoza, kao da se može uzeti za osnovu tumačenja Bašićevog ranog shvaćanja života i smrti, dvije kategorije oko kojih se najčešće prepliće njegovo pjesničko razmišljanje: “…Mudrost nije razmišljanje o smrti, nego o životu”, zbog čega su za moto ovog teksta uzeti dva stiha iznad, iz pjesme Skapanija. Upravo takav stav, karakterističan za njegove rane pjesme, ali prisutan i u potonjima, veoma će često navoditi Bašića na upitnost o smislu bitisanja između granica života i smrti, rođenja i umiranja, na šta će najčešće davati odgovore u skladu sa Sartrovim egzistencijalističkim filozofiranjem. On će na počecima vjerovati da je sve sa čime se u životu susrećemo – privid i varka, i da je zbog toga mjera života jedino smrt i njena suštinska neumitnost. Ovaj, blago rečeno, Bašićev rani pesimizam, tu i tamo namjerno ublažavan, kotariće se dijelom i u Bestražju i Prošlim očima, da bi u Utri dosegao značenje opomene, s apokaliptičnim prizvukom i pečatima jedne umjerenije naglašenosti, zbog, reklo bi se, sve očiglednijeg primicanja šarolikostima lepeze života i borbe u njemu da se opstane ustrajnošću i nepodavanjem.
UPINJANJE KA BJEKSTVU ILI SVEŽIVOT
U cjelovitom i čvrsto povezanom lančanom kontinuitetu, koji čine 48 pjesama, niski koja se ne prekida uobičajenim ciklusiranjima Utra Huseina Bašića predstavlja knjigu – dio jednog sveobuhvatnog traganja, naravno pjesničkog, za značenjima egzistencije savremenog čovjeka, odgurnutog u kaljugu beznađa, i čitanku kojom se tolkuju znaci raspoznavanja takvog udesa. Čovječije zemno uporište u ovoj knjizi predstavlja slabašan i krt okvir od stakla, kroz koji se gleda i gotovo ne naziru tajne vječnog bivanja i otimanja od smrti. Okružje tog čovjeka Bašićeve poezije je i kosmos, pred kojim zemnik biva još manji i uzaludniji. Izgrađujući tu međuzavisnost svemira i ljudskog duha i postojanja, Bašiću se čini da, kao što je život vječan u svom cikličnom umiranju i obnavljanju jedinica iz prirode, tako je i čovjek vječan u svojoj relativnosti, rušen padovima i podizan uzletima ka srži svoje drame, u koju poezija mora biti umiješana. Pjesnik Bašić u toj drami veoma često želi posmatrati nevidljivo i slušati ono nečujno (uho zemlju da napuni / Oko neba da isprazni), što bi se dalo ilustrirati i stihovima iz pjesme Privid i pričuj, na strani 45, knjige Utra:
Privid i pričuj
Za oblakom
San i javlje
Čudno čudo
Priviđeno pričuveno
U svojim pjesmama iz Utre Bašić je, međutim, ostvario i jedan veoma uspješan dijalog sa svojim unutrašnjim osjećanjem potrebe zagledavanja u tamne i skrovite kutke onoga što se istočnjačkim, filozofsko-religioznim rječnikom naziva k’smet (sudbina), koji je nemušto vodio sa samim sobom, ali je, uprkos ovoj kategoriji, odupro svoj izraz sličnostima s eshatološkim determinizmom, stanovištem da je predodređenost događanja u životu unaprijed i nezavisno od nas samih nekako data, jer je u ovim pjesmama kretanje i vječna mijena ono što nudi njihovu dijalektičku promišljenost i suprotstavljenost jednostavnom istočnjačkom poimanju sudbine. Iako, dakle, u Utri ima nečega od istočnjačkog stoicizma, životu se u njoj, protivno naslovu koji asocira pomor (gotovo na biblijski način), ne nameće bezizlaznost, već mu se (u perspektivi današnjeg čovjeka, nagrizenog strepnjom pred opasnošću sopstvenog samouništenja od ruko-umo-tvorina njim samim sačinjenih) nude nastojanja da kataklizma bude izbjegnuta. Time ova poezija, uz sve ostalo, ima i svoju pozitivnu etiku, egzistencijalističku i okrenutu čovjeku današnjice.
OKRILJE OTUĐENOSTI
Povremena opsjednutost vječnim temama lirske poezije (ljubav i žena) pjesmama u Utri ne uskraćuje (naprotiv!) svojstva filozofskih promišljanja. Žena je u Bašićevoj poeziji obilježena žudnjom, ljepotom, znakom roditeljke i rodilje, ali i tamom, nevidjelom i nestajanjem. Najviše od svega, međutim, u Bašićevoj poeziji (ranijoj, kao i u Utri) žena je – tajna koja se vrti u začaranom krugu smrtovlja.
Pjesnik u ovoj knjizi, također, traga u pitanjima i za odgovorima smisla onoga što predstavlja Sve i Ništa, privid, mogućnost bivanja, ovozemlje i zaumnost. Ustreptala čula mame ga uz to, ljepoti, snovima, svjetlostima, kao i prostorima na kojima se susreću “naša mala čudovišta”, “svjetovi u kovitlacu”, “privid i pričuj”.
Život je u ovoj knjizi, dakle, Sveživot, a Čovjek u njemu gotovo i nema drugog okrilja do li beskrajne otuđenosti i udaljenosti od samog sebe, kad na mahove ne vidi izlaza iz besciljne praznine, sučeljen s negativnim predznakom kobi “utre”, “skapanije”. Iz “vrtomuške” (vrtloga) čovjekovog bivstvujućeg stanja pjesnik Husein Bašić, ako smo slijedili njegovu misao, uzdiže svoj glas protiv poniranja u tu “vrtomušku”, da bi se iz njenih bespuća, gdje se čovjek zatiče, moglo upućivati ka pronalaženju nove stvarnosti, što je nerijetko osjećanje i potreba današnjeg čovjeka.
Otimanje od utre, žetelice smrti koja svoja sječiva upire u sve naraštaje ljudi, zaštitni je znak ove Bašićeve knjige, pred kojim čovjek kao pred opomenom preslišava sebe i ono što čini, svoju neizvjesnost i nemoć, svoje ognjište.
Utra je čudovište koje prijeti životu, pred kojim: Novorođenčad saviru šije / Bilje se u strmuš pretvara / Ledina prosijava. Ona je čovjekov strah, njegov Damoklov mač nad glavom. Život ovozemaljski, kao “pitka groznica” melje meso i malter, kreč i lobanje, prevrće temelje, zaziva strelce sa smrtnim bodežima, što sve u Bašićevoj uobrazilji otvara mnoštvo dilema i nerazriješenih upitnika. Između čovjekove prošlosti i sadašnjosti kod Bašića je uspostavljen naglašeni znak jednakosti (Ono što je bilo / I nije bilo / U istoj tamnim / Zamršeno), a budućnost je (…taj put / Neishodni). Bašićevoj poeziji je, dakle, svojstveno poimanje svevremenosti u kojoj elementi prošlosti i sadašnjosti stoje u čvršćoj međusobnoj korelaciji, dok se budućnost nazire kao neizvjesna tama u kojoj (Sve je na putu / Ka početku). Ovim Bašić zatvara krug: sve što se rađa – umire, vječne promjene vraćaju se na svoj (kod Bašića nejasni) početak. Izlaz iz toga kruga, čija je unutrašnjost bojena zaista tamnim nijansama boja života, Bašić na kraju, ipak vidi u strpljivom učenju zemlje da hodi, u održavanju nade i navikavanju na utru – da bismo je što bolje upoznali i izbjegli.
STARO I NOVO, OSMIŠLJENO I SVJEŽE
Tkivo pjesničkog govora u Bašićevoj Utri ostvareno je, kao što njegov recenzent Borislav Radović kaže, “u izvornoj frazeologiji i leksici”, koja se kao rijetko koja druga odlikuje svježinom, patinom i dahom prohujalih vremena. Riječi kojima se Bašić s više ili manje uspješnosti koristi, zavisno od konteksta, ovdje imaju punoću, značenje i višeglasje okrenutosti stvarima koje označavaju. U kontekstu jezika današnje poezije one veoma rijetko odudaraju od težnji za iznalaženjima novih riječi i kovanica, odnosno otkrivanja starih, zaboravljenih i malo upotrebljavanih. Novi život ovih riječi udahnut je Bašićevom upotrebom u knjizi, kojoj su one, također, jedno od bitnih obilježja.
Potrebno je, u vezi s ovim, još kazati da ma koliko mjestimično čudnovato izgledale, ove riječi, poput kovanica ili novoizmišljenih, zrače višeslojnošću i u praksi našeg književnog jezika značiće dragocjen doprinos. Spomenućemo neke od njih: praznilo, čefurka, strmuš, vremenik, pacmilek, kotarenje, srčika, pizma, javlje i da ne nabrajamo jer mislimo da se u velikom broju mogu naći u knjizi Utra, kako one na koje nas sjećanje upućuje, tako i druge s kojima ćemo se prvi put susretati i tragati za njihovim značenjima.
*
Utra Huseina Bašića je, mislimo poslije svega rečenog, u velikoj mjeri opravdala svoje prisustvo u tokovima književnog stvaralaštva naše jezičke određenosti, kako ostvarivanjem jedne vrsne pjesničke komunikacije sa svijetom u kojem živimo, tako i ostalim svojim značenjima, od kojih smo, vjerovatno, samo neka uspjeli dotaknuti, dok će se druga nuditi ozbiljnijim htijenjima književne kritike.