Share This Article
Romanom Intimna groteska Zehnija Bulić ulazi u krug mladih romansijera eksperimentatora koji svojim djelima iscrtavaju i oblikuju put jednoj novoj i drugačijoj književnosti. Iako je ovo autorov prozni debi zasigurno predstavlja značajnu tačku u razvoju narativnih strategija. Pritom, roman obiluje stručno građenim grotesknim scenama koje se izvrsno nadovezuju jedna na drugu čineći jednu grotesku. Intima te groteske ostaje između pripovjedača i čitaoca, makar fiktivno, jer ispisivanje intime postaje zapravo njeno ironiziranje.
Potenciranje na neodredivosti hronotopa Bulić postiže kako neimenovanjem grada u kome se radnja odvija tako i neobičnim imenima likova (Dozer, Retrovizor, Plagijator, Osmica, Moler, Čipka itd). Svaki od njih ima neku svoju priču koja se uklapa u panoramu grada. Naravno, na samu panoramu ne nailazimo u tekstu romana, ali ona nastaje mozaičnim slaganjem više krupnih kadrova. Pritom, mora se primijetiti da osim krupnog kadra Bulić drugi plan i ne koristi.
Kao glavni oslonci za naratološka eksperimentisanja prepoznajemo romane Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Kalvina i Karabeg Nedžada Ibrišimovića. Roman ustvari predstavlja skup događaja i scena koje pripovjedač izravno prenosi čitatelju u zajedničkoj šetnji gradom. Poglavlje romana je postavljeno kao prikaz dnevnog druženja dva najznačajnija elementa književnog djela. Njihov kontakt obično je samo putem teksta kao komunacijskog kanala i kao pregrade u isto vrijeme, dok su u ovom romanu jedan pored drugog i izravno “komuniciraju”. Pripovjedač, koji je ovdje nazvan piscem, a u društvu poznat kao Dozer, upoznaje čitaoca sa gradom, njegovim stanovnicima i njihovim problemima.
Ono u čemu je Bulićev roman inovativan i drugačiji od navedena dva je davanje mogućnosti govora i samom čitaocu. Njegov govor dobijamo u formi pripovjedačevog ponavljanja onog što je čuo: Koji je sutra dan? Koji mu drago. Ja sutra nisam kod kuće, jesen samo što nije. Tebe ne mogu da povedem, samo bi me ometao u zalivanju. Dođi sutra veče u Sklonište, biću tamo. ( str. 17)
U tekstu nije citiran čitalac na način kako su citirani drugi likovi, već njegove riječi izravno prenosi sam “pisac”, čitaočev sugovornik. Nema potrebe za citiranjem jer takva informacija nema svog realnog recipijenta, nema treće osobe koja nije ni govornik ni sugovornik već samo posmatrač. Funkciju posmatrača u dijalozima drugih vrši čitalac, ponekad i pisac i čitalac zajedno, ali kada je čitalac jedan od sudionika razgovora ne može u isto vrijeme biti i posmatrač. Pri svemu tome, čitalac, naravno, “mora znati šta je rekao”.
Ovaj primjer funkcionira kao odgovor na čitaočevo pitanje, dok je sljedeći primjer prikaz njihovog razgovora: Hajdemo na neko sitije mjesto. Gdje? Nije bitno, samo pruži korak i nemoj da čitaš usput. (str. 42)
Ponavljanjem čitaočevog pitanja koje je uslijedilo iza piščevog prijedloga, dobija se relistično podražavanje razgovora. Pisac ne odgovara samo na čitaočevo pitanje, kakav je bio slučaj u prethodnom primjeru, već predlaže i odgovara na njegovo pitanje čime imaginarni razgovor biva predstavljen kao realan.
Ponekad pisac i ne dobije odgovor, već sam prokomentariše i zatim nastavi dalje. Takvim gestom čitaocu se dozvoljava prešućivanje odgovora čime se potvrđuje njegova sloboda iako virka iz rukopisa (44).
Pored “pripovjedača pisca” u jednom dijelu romana nailazimo i na unutarnjeg pripovjedača čiju funkciju vrši političar Sandžić. Dio sastavljen od dva kraća pasusa također je u Ich-formi čime ne odudara od ostalog teksta, niti se, pritom, može posmatrati kao neka vrsta narativnog manevra učinjenog radi usložnjavanja strukture. Iako je dio u Ich-formi ipak ga priča pisac citirajući svoj lik: Ispričaću ti njegovu viziju onako kao što je on meni pričao. (21). Unutarnja priča je piščev citat Sandžićevih riječi. Pisac, dakle, ne prepušta pičanje liku već on nastavlja s pričanjem.
Ovaj roman gotovo da i nema radnju. On je slika jedne sredine (mjesta, grada) koja je nastala kombiniranjem više portreta čime slikanje biva zaokruženo. Svaki od portreta je jedna groteska. Molerov portret u priči o kafiću “Sklonište” koji je u fazi rušenja izgleda ovako: Ono je Moler, naslikao je davno tri slike, sve su mu tri ovdje izložene, ovo je njegova prva izložba i traje evo već desetak godina. U početku je to bila samostalna izložba, kasnije su počeli i drugi da izlažu, za sada im je ovo prva zajednička izložba. Moler se osjeća kustosom Skloništa, već govori jezikom mrtve kritike. (str. 18)
U svim portretima nailazimo na izrazitu dozu grotesknog. Ta izuzetna kombinacija komičnog i tragičnog daje nevjerovatne mogućnosti. Iako likovi pripadaju jednom životnom kontekstu koji im uvjetuje neke zajedničke osobine, svaki od njih čini jednu zasebnu cjelinu koja ima svoje mjesto u ukupnom mozaiku.
Roman pored svoje naratološke inovativnosti nudi i interesantnu priču jedne čaršije. Kao i svaka čaršija, i ova, ima neke svoje male tajne, ima neke svoje male intimnosti.