Share This Article
“Hajdemo, druže Hivzija
Na Mjesec.
Pa makar u nanulama.”
Narodni heroj Rifat Burdžović – Tršo u jednoj pjesmi iz gimnazijskih dana
Čini se da Sandžak (što će reći: provincija) nosi svoje ime kao prokletstvo: upravo provincijalnost, kao suštinsko određenje, udahnjuje u mutnu panoramu sandžačkih gradova i varoši boje i mirise Foknerovog Džefersona, Markesovog Makonda ili Borinog Vranja. Višestoljetna politička i ina izolovanost ovog kraja, kao i preplitanje i oplođavanje različitih kulturnih tradicija (crnogorske, albanske, anadolske, starosrpske) dovelo je do oblikovanja samosvojne jezičke kulture, narodne mitologije, usmene lirske i epske tradicije, običaja, mentaliteta, a time i književnosti, tako da se u bošnjačkoj kulturnoj baštini Sandžak ukazuje kao jedan još neotkriveni kontinent, neiskorišteni rudnik blaga. Tako pjesnik Enes Dazdarević vidi svoj rodni grad kao: “lik djevojke (dok uz bogatu spremu) samuje”. Sandžak je na velika vrata u književnost uveo Ćamil Sijarić. Od kraja šezdesetih naovamo javiće se niz darovitih književnika “rodom iz Sandžaka”, dok će u samom Sandžaku kulturni život ostati na margini svih društvenih zbivanja. Tek negdje u predratnom “demokratskom” periodu, čelni ljudi iz SDA Sandžaka dosjetiće se kako bez kulture nema ni nacije, te da je uzalud bilo Mongolima što su pregazili pola svijeta kada iza sebe nisu ostavili kulturnih spomenika: kao da ih na svijetu nije ni bilo. Tako je u Novom Pazaru pokrenuta veoma živa izdavačka djelatnost, koja će u zadnjih pet godina kvantitetom dostići zadivljujući nivo.
Međutim, Udruženje pisaca Sandžaka objavilo je za vrijeme rata “Hrestomatiju savremene sandžačke bošnjačko-muslimanske književnosti”, u kojoj je izostavljeno nekoliko ponajboljih pjesnika: Refik Ličina, Šaban, Šarenkapić, Sinan Gudžević, Ismet Rebronja, Enes Dazdarević, Samir Hanuša, koji, uzgred, nisu članovi ni “Muslimanske matice Sandžaka” (jer i inače nisu bogzna kakvi “muslimani”: pišu ekavicom, u pjesmama spominju paganska božanstva, vole popit, druže se sa Vlasima…). “Matica muslimanska”, koja je djelovala pod patronatom SDA Sandžaka i dirigentskom palicom neprikosnovenog filozofa, pjesnika, književnog teoretičara, političkog publiciste, kulturnog i javnog djelatnika, mislioca, humaniste i neporecivog borca za nacionalna prava: Šefketa Krcića, zadnjih je godina publikovala čitavu hrpu novih izdanja nacionalno osvješćujuće i preporodne poezije koja u duhu korespondira sa tradicijom takozvane “sandžačke škole” (što podrazumijeva ruralnu-zavičajnu i folklornu tematiku, čačkanje po lokalizmima i arhaizmima, narodnim vjerovanjima i predanjima, ali uz neizbježno šarenilo šamija, dimija i krava, te okus bajramskih baklava, nesuđenih šeftelija i gorkih jada kada akšam pada, a Fazila mezetluke sprema). Međutim, i tu je kritičarsko oko primorano na dvostruke aršine: nije jednako pisati nacionalističku poeziju u Sarajevu i na teritoriji Republike Srbije. Za ovo drugo je potrebna barem hrabrost, premda, nažalost, neki naši pisci imaju više hrabrosti negoli istinskog književnog dara.
Indikativan primjer je Safer Hadrović Vrbički, aktuelni predsjednik “Udruženja pisaca Sandžaka”, koji je svoje prve zbirke pjesama objavio pod imenom Safet Adrović, te je kasnije svom prezimenu dodao slovo h, a u skladu sa novim bosanskim pravopisom. Njegova “drama u stihovima”, “Kurban” dobitnik je posebne nagrade “Udruženja pisaca Sandžaka” za djelo godine (1993). “Djelo” je sklepano u desetercu kao (stoljeće i pol) zakašnjeli odgovor na Njegošev “Gorski vijenac”, i govori o pokolju Bošnjaka u Kolašinu 28. juna 1858. godine. Knjiga počinje čitanjem obznane knjaza Danila u jednom manastirskom dvorištu na Cetinju.
Tu se negdje nadovezuje vojvoda Miljan Vukov:
“Gdje god koja muška glava ima
Pristasala da paše oružje
Nek se spreme Kolašin da pali!
Ljutom vatrom iz ljutih pušaka
Živim ognjem koji trag utire
Da bez strva turskoga ostane
Crnogorska naša zemlja sveta
Da ognjište utremo Kalića
Mušovića, Kurbašića, redom
Kule ćemo vatrom im sažeci
Plijenit što nam za oko zapadne
Robit, ljubit lijepe Turkinje
Što ih kao cvijeće uzgajaju
Ako neko pokuša pobjeći
Na nož ima da ga nataknemo
Il šekirom glavu rascopamo
Tu je šteta trošiti fišeka”
Ovi odlomci sasvim su dovoljni kao ilustracija. Na stranu to što autor izobličava istorijsku zbilju tendenciozno pokušavajući da u čitaocu probudi učmalu nacionalnu svijest (ovdje: mržnju), djelo je prije svega manjkavo sa zanatske strane: dramski neuvjerljivo, prepuno otrcanih fraza iz narodne epske poezije, opštih mjesta, pleonazama, proizvoljnih i nategnutih metafora i poredenja uzetih iz narodnog govora; tu i tamo ima lirski nadahnutih pasaža koji su, međutim, ugušeni patetičnim naricanjem nad narodnim bolom. I sam naslov knjige je problematičan, čak i sa ideološkog stajališta: kurban je žrtva Bogu, u ime Boga, i to što autor ubijene Bošnjake naziva kurbanima na simboličkoj razini kompromituje njegove umjetničke nakane – pjesnik ovdje nekrofilski iskopava mrtve da bi ih iznova prinio na žrtvu! Ukratko: djelo ne zaslužuje da se o njemu kaže niti riječi više. Ostaje tek žaljenje za onim Adrovićem (bez h) koji se sa svojim ranijim zbirkama “Ne reci nikom” (1988) i, naročito, ”Zoja” (1991) javio kao izraziti književni talenat. No, čini se da je Njegoš ipak bio prevelik zalogaj za njega.
Na drugoj strani je grupa pjesnika okupljenih oko časopisa za kulturu Mak (“ratno sorošče”) koji izlazi u Novom Pazaru: Husein Bašić, Ismet Rebronja, Šaban Šarenkapić, Refik Ličina, Enes Dazdarević, Samir Hanuša i drugi (po starosnoj strukturi ova skupina podsjeća na Osimovu zadnju fudbalsku reprezentaciju). Premda na površini ovo “sektašenje” djeluje kao ideološki raskol, riječ je, zapravo, o politikantskim razmiricama zbog “Makove” jugonostalgične naklonjenosti “srpskoj opoziciji” i zbog pisanja na ekavici, što je maternji govor u ovom dijelu Sandžaka (to bi trebalo da bude prodmet ozbiljnijih filoloških istraživanja). Dublji razlozi su, međutim, stvar razmimoilaženja poetičkih principa: pjesnici okupljeni oko “Matice muslimanske” i Udruženja (Fetahović, Krcić, Turković) prepuni su nadrealističkih mutljavina, lirskih apstrakcija, metafizičkih magli i sumaglica i onog što Štajger naziva “nečistom poezijom” uz prepoznatljivi kliše i manirizam tzv. “sandžačke škole”.
Na drugoj strani, “soroščad” se uglavnom drže preciznih slika i metafora, dubljih zahvata u samu srž jezičkog iskustva i provjerenih (tradicionalističkih) standarda moderne poezije. Zanimljivo je da skoro nijedan od tih pjesnika nije zastupljen ni u aktuelnoj “Antologiji bošnjačke poezije XX vijeka” Enesa Durakovića, premda neki od njih znatno premašuju nivo onog što je od naše savremene poezije njome prezentovano. U jednom pismu Rilkeu Marina Cvetajeva kaže za Pasternaka: “On je najveći živi pjesnik Rusije, ali to znamo samo ja i još nekolicina, a ostali će morati sačekati da on umre”. Vjerovatno ćemo i mi morati da sačekamo da Ličina, Šarenkapić i Dazdarević pomru, kako bismo ih prepoznali kao istinski vrijedne i značajne pjesnike.
Refik Ličina dobitnik je Goranove i Brankove nagrade za najbolju prvu knjigu poezije “Poznavanje prirode”, (Zagreb, 1979), nakon koje je uslijedila zbirka “Pčele” (N. Sad 1983). Do 1991. godine živio je u Novom Pazaru, a zatim (prisilno) u Švedskoj. Njegova zadnja (još neobjavljena) knjiga, “Prigodne prisile”, sabira cjelokupno poetsko stvaralaštvo ovog autora u zadnjih deset godina.
Ličina je medu prvima uveo imažinistički postupak u našu poeziju (ako uzmemo u obzir da su prve zbirke Mehmedinovića, Z. Sarajlića i Jergovića objavljene znatno kasnije). Njegove rane pjesme najčešće su date u nizovima čulno napetih preciznih slika kroz koje se traga za onom znakovnošću koja će izraziti čitav jedan emocionalno-misaoni kompleks, uz vješto korištenje govornog jezika koji je tu u funkciji “objektivnog korelativa”. Međutim, njegova slikovnost nikada nije iscrpljena u površinskoj datosti iskustvenog već gotovo uvijek posjeduje onu dublju, metaforičku, simboličku dimenziju. Tako u pjesmi “Sjenka” krv koja se sliva ispod nogu kasapina “čini ljudsku sjenku stvarnom”. U proljećnom snijegu koji kopni “čistine se crne – kao ljudi”. Takva je i slika voćki koje “prisilno zru” prskane pesticidima i hemikalijama. Ili u jednom mutnom snoviđenju kada “mrtvi kuljaju na šaht”. U njegovim slikama osjećanje misli, a misao osjeća:
“Opažaš njivu kako diše
Kroz raspadnuto
Meso bližnjih,
Taj behar u prvom cvatu
Kako im duše vješto prikriva…”
Na ovome insistiram naročito zato što me iritira konstatacija jednog našeg književnika o tome, da su naši pisci – pisci empirijskog, a ne metafizičkog saznanja. Kao što kaže Eliot u “Čistoj sredi”, “Istina je istina/samo jednog časa i jednog mjesta” i, prema tome, metafizičko saznanje u umjetničkom djelu može biti dato samo kao plod iskustvenog, sve ostalo bi bilopuko filozofiranje (šupljiranje) bez pokrića (empirijskog, dakako).
Međutim, baš u ranoj poeziji Ličine naći ćemo primjere gdje je metafizitčo saznanje prethodilo empirijskoj datosti pjesme, kroz imaginarnu, alegorijsku nadgradnju. Tako u alegorijskoj pjesmi “Zmija” koja tematski korespondira sa mitskim metamorfozama, suza iz Orfejevog oka ponire kroz tminu, poprimajući pri padu oblik zvijezde repatice, udara o vrijeme, pri čemu postaje živa zmija koja krmari repom uz meku obalu, stvarajući krečnjake i komove, da bi se sklupčala u sunčev kotur, koji motri selo, i, kada dolje kolju djecu, njoj izrastu krila, ona prhne i zapjeva… Na sličan način, u drugoj pjesmi, pseto koje u prvom stihu viri na vratima mesarnice, na kraju “povraća tamjan i šorvane / povraća užas Sredozemlja”, što je čisto metaforička slika kojom čitava pjesma poprima alegorijski smisao. Metafore su kod ranog Ličine tipično mandeljštamovske, što će reći prejake, apsolutističke, ili pak prikrivene, one koje se otvaraju tek nakon ponovnog čitanja: “Krv tvoja je: crna kučka, / Duša je tvoja: kost!”. Istorija je, pak, samo građa za majstore: “kreč i krv/i lijepi komadi mesa”, dok “trava ispravlja samo one sitne greške”. Jedino što, možda, nekim od ovih ranih pjesama smeta, jeste onaj štulićevski ton neshvaćenog proroka, kojim “lirski subjekt” gleda na svijet uvijek sa izvjesne visine koja možda nije baš božanska, ali je uvijek dovoljno iznad ostalih glava – kao recimo govornica na prazničnoj tribini, ili pak minder sa kog hodža na džumi drži hutbu. Ali i to je samo projekcija modernog duhovnog senzibiliteta, u kome su cinizam i skepticizam prešutno postale vladajuće forme mišljenja u javnom saobraćaju duha.
Zanimljivo je da među tim starim pjesmama neki stihovi danas poprimaju naročitu težinu:
“Nedjeljom popodne/Počeli su svi ratovi”, ili: “TV izvještava sa ratišta/O tačnom broju mrtvih”. Takva je i pjesma “Pčele”, napisana u jednostavnoj pripovjednoj formi Popinog “živog mesa” koju je prvi reafirmisao Sinan Gudžević, i koja je, zahvaljujući njemu, ostavila trajan pečat na noviju sandžačku poeziju.
Dakle, jednog jutra pjesnik odlučuje da uništi rukopis romana sa ratnom temom, koji je pisan radi novca i nagrade na književnom konkursu, “posmatrajući kako pčele praše zumbule/i na trbuščićima sakupljaju med”.
Nakon trinaest godina, koliko je prošlo otkad je napisana, ova pjesma iznova otvara veliko pitanje koje je aktuelizirano posve novim istorijskim okolnostima naše poratne zbilje: Ima li uopšte smisla bilježiti Zlo, i ostavljati ga kao zavještanje budućim generacijama, kada su čuda i tajne svuda oko nas, na dohvatu ruke, samo čekaju da budu zapisane.
Ovdje sam se dotakao samo nekih momenata iz rane poezije Refika Ličine, premda će on svoju punu pjesničku zrelost dostići tek sa svojom posljednjom knjigom “Prigodne prisile”. S obzirom na to da ova knjiga još nije objavljena, njen prikaz ostavljam za drugu priliku, a ovaj nezavršeni esej završavam jednom crticom iz mog djetinjstva.
Kao dječak sam išao u biblioteku skrivajući knjige pod jaknom, jer sam se stidio svojih vršnjaka koji su uvijek sa prezirom gledali na one koji čitaju. U biblioteci je radio čovjek koga smo zbog frizure i bradice zvali Robin Hud, a koji je uvijek bio u vojničkoj uniformi, sa opasačem i teškim čizmama, kao onaj pjevač iz Galije. Od njega sam uvijek tražio da mi sam preporuči knjige za čitanje i on je uvijek pogađao šta mi treba, premda ja sam to nikad nisam znao. U mojoj uobrazilji on je bio i ostao Robin Hud, i tek sam mnogo godina kasnije saznao da je njegovo pravo ime – Refik Ličina.