Share This Article
Zaim Azemović, Zlatna i gladna brda, Književni klub prosvjetnih radnika, Beograd, 1972.
Oni koji ovih dana prikazuju prvu knjigu priča Zaima Azemovića Zlatna i gladna brda naglašavaju da je Azemović i vjerom i djelom u svom Sandžaku, “tamnom vilajetu” i “nevidbogu”, gdje živi i stvara, daleko od književnih centara i mogućnosti da ostvari ono što su mnogi iz njegove generacije iako manje talentirani, davno izborili. Njegova skromnost i nenametljivost cijenjena je samo na anonimnim konkursima na kojima je Azemović postigao zapažene uspjehe, osvojivši nekoliko značajnih nagrada. Za utjehu (ali i za sreću), Azemović je ostao vjeran svome dragovoljnom “zatočeništvu”, blizak životu i ljudima, neupahnut bjelosvjetskim trunjem, nezahvaćen tuđim nanosom, nepovodljiv i nepomodan, jednostavan i iskren kakav može biti samo pisac koji zahvata građu s pravog izvora, iz najdubljih korijena i damara iz kojih biju vječita i neprolazna vrela mudrosti i života tako brižljivo izvaganog na osjetljivim terazijama ljudskoga iskustva. Za Azemovića to je i podsticaj, i zanos i poruka, ali i obaveza da to što je iza tolikih godina proteklo, što se taložilo dugo, a rađalo teško, kao što se teško rađa sve što je vrijedno, produži i nastavi. Stavljajući u usta svojih junaka teške i gorolomne riječi, lijepe i opasne u isti mah, meće i sebe na muke da ih ne iznevjeri, da ih ne krivotvori, da ih ne razgoropadi.
Kad se dočita ova Azemovićeva knjiga, koja nosi tako nađeno i skladno ime Zlatna i gladna brda, doista se ima utisak da je pisac u dobroj mjeri uspio da nam dočara nesklad između jave i sna, sreće i nesreće, bijede i bogatstva, vječite gladi i postojane vjere i nade u bolji život. Sve je u ovoj knjizi između te dvije riječi, između velike, nezasite ljudske gladi na posnoj sandžačkoj zemlji, i zlata kao oličenja ljudske vezanosti za tu zemlju i život na njoj. Između ta dva pojma, između borbe za goli život, i želje da taj život traje baš tu, smješten je Azemovićev svijet, njegovi junaci koji s neskrivenim ponosom izgovaraju ove riječi:
Nije ova zemlja ničija više nego moja, na moj dio nema niko tapije jer sam krvlju stekao pravo na taj dio. Ako ko zijeva na moju zemlju kamen mu u usta, leđa mi neće vidjeti. Snaga moja je u ovoj zemlji, a hljeb i voda ove zemlje su u mome tijelu… Nema tog predjela koji me može osnažiti i obradovati kao zavičaj. Dao bih tovare blaga za nasladu jednog pogleda zavičajem. Za jednu materinsku riječ… duboku nekoliko vjekova u čijem je korijenu kolijevka slovenskog bratstva…
(Orlovi na Bosforu)
Otuda je shvatljivo Azemovićevo panteističko poimanje “rodne grude”, koju ljudi od gornevolje napuštaju, odlaze u tuđi nemilosrdni svijet, da budu hizmećari, vječiti muhadžeri, pogani došljaci, uljezi bez vjere i marifeta što na vreloj stambolskoj kaldrmi teškom mukom sastavljaju kraj sa krajem. Već na prvom susretu sa tom “sanjanom zemljom” spopale su ih razne izjelice i čifuti, što bi i dijete iz majke iščupali, da ih ogule i opljačkaju, postrigu do gole kože: “Uglanvom, pare govore. Ne ostave nas što nas dobro ne postrižu, pa ostaneš goliš ko prst. Podmićuj dok stvari s carinarnice uzmeš, podmićuj za dozvolu za plac, podmićuj za zapošljenje… Mi smo ih navadili na to, niko drugi. Oni imućniji popeše sumu “čašćavanja” na veću svotu pa to ostade kao neka zvanična cijena. Ako manje “častiš” uzmu pare preko volje, a stvar ostane neriješena kao da ništa nijesi ni dao, upravo se zamrsi još više. Ostane onda samo da se plače i u sebi psuje onaj ko nam prvi udari ugarak te nas svojim odlaskom povuče, popali ili pokljuka, te za njim kao u maglu skočismo… (Orlovi na Bosforu).
Krvari u tim ljudima srce nekom iskonskom tugom, nekim prokletstvom od koga se ne može pobjeći, sudbinom koja je zapečaćena nad njima hiljadama pečata, kakvu podnose samo ljudi “starinskog kova” koji su se nagledali svega i svačega u životu, pa očvrsli, onijemili u stanac se kamen pretovorili.
Ćamil Sijarić je svog žalosnog Zemka, u romanu Bihorci, krenuo na put u “tursku zemlju”, kako on to običava kazati, ali se na polasku pretrglo nešto u njemu, nadjačalo je ono drugo što je raslo i bivalo sve jače kako se dan polaska približavao. Azemovićev Jonuz je, istina, razapet između Turske i u njoj rođenog brata Ibra, ali je čvrst u odluci da ne kreće, duboko svjestan da su ta “zlatna i gladna brda” njegova rođena zemlja. Za njega život u Turskoj nije više nepoznanica i san, kao što je za mnoge dotle bio, razum je nadvladao i razbio zablude o “zemlji spasa i vjere”, pa Jonuz istinski žali i tuguje za bratom u tuđini, za njegovom djecom čija je sudbina da budu hamali i poslušnici u nemilosrdnom kapitalističkom svijetu. I dok je Sijarić svog Zemka i njegovu djecu ostavio takoreći nigdje, bez igdje ičega, nasred tvrdoga sandžačkog druma, jer ih drugdje tada i nije mogao ostaviti, Azemovićev Jonuz je na “svojoj zemlji”, ima izgleda i nade u budućnost.
Već je Rifat Burdžović Tršo, u svojim književnim počecima, kad mu je bilo nepunih sedamnaest godina, u priči Na putu, pisao kako je velika i neumitna cijena gladi, kako se na tom putu do hljeba, do gladnih dječijih usta žrtvuju životi roditelja kao jedino što se još može časno obaviti. Ali u ovim pričama ni poslije smrti nema “vaskrsenja”, jer izgladnjela djeca uzalud čekaju roditelje da im pruže smrzlu koru hljeba. (Bijela pregrada vidika). Nijesmo imalitu sreću da nam Burdžović (koji je bio nesumnjivi talenat), ostavi svestranim sliku Sandžaka, onakvog kakvog ga je on vidio, jer je poginuo mlad, upravo boreći se da izmijeni taj život, da ne bude više gladnih očiju u Sandžaku ni drugdje u zemlji i svijetu. Azemović je nastavio tamo gdje je Tršo stao, gdje je bio tragično prekinut i kao stvaralac i kao čovjek, dajući od sebe najviše što se moglo dati.
U Azemovićevim pričama dominantan je socijalni motiv, sve je tu neraskidivo vezano za najelementarniji opstanak na zemlji, za goli golcati život. U priči Došljak otac noću raskopava iz groba mrtvoga age da bi od njegovog ćefina (mrtvačkog pokrova) sašio svojoj goloj djeci košulje. Tu je sve u drhtaju i grču, u strahu da je sve to istina koja se može dogoditi:
Drveće se nagnulo: Šta? Šta? Šušti iza leđa. Tonu noge. Krate spori korak koji se otima da bude trčanje. Platno se bjelasa ispred, pa iza.
Ko to progovori?
“Drži, zemljo, ne potoni! Zar i ovo može čovjek uraditi? Jači i od straha i od razuma. Radi dječje radosti, radi dječjeg zdravlja”.
“Požuri, oče!” – lišće šapće dječjim riječima. Zvijezde trepću dječjim očima.
Dino, piščev rezoner i savjest, koji se javlja u nekolikim pričama, u stvari je čovjek iz naroda, njegova probuđena svijest i predvodnica, čovjek koji je ostao da s tim svojim narodom podijeli zlo i dobro. “Treba ući u njihove duše, govori mi Dino, “pronaći zapretana zrnca mudrosti, podzemne tokove nesanica, strepnji, nemira, istinoljublja, gostoprimstva, čovječnosti, razumjeti njihov stalni razgovor sa prirodom nad koju su nagnuti i sa istorijom od ožiljaka i nada…”(Budne oči).
Azemović mora pokloniti pažnju stilskoj dotjeranosti, rečenici, koja je inače bogata jednom izuzetnom leksikom, specifičnostima ovoga podneblja. On je inače našao “svoj svijet”, a koliko će “izvući” iz njega – zavisi od daljeg rada i pregnuća.