Share This Article
Novija književna produkcija u BiH, iako još uvijek mahmurna, postavlja oznake na putu kretanja domaće književnosti, pri čemu nas samo obavještava o inovacijama koje donosi ne ukazujući pritom na neki makar pretpostavljeni cillj. Djelo koje se apsolutno uklapa u već opisano stanje je i zbirka pripovijetki Srđana Žagovca Hard core.
Po nivou inovativnosti zbirka se nalazi na istoj razini sa zbirkom pripovijetki mladih sa teritorije bivše Jugoslavije – Bun(t)ovna p(r)oza – što je dovoljan razlog za tezu o jedinstvenoj tendenciji u okviru spomenutog geografskog prostora.
Zbirka sadrži deset pripovijetki čiji naslovi (Blues paklenih hamburgera, Jedna priča, Potraga za izgubljenim blagom, Nedjelja, Uhljup, Dan kada je najebao Hari, Zaboravi, Brak, Sve je to samo seks – dugo, toplo ljeto i Rock & roll) otvaraju čitaocu vrata jednog drugačijeg svijeta na kakav u domaćoj literaturi rijetko nailazimo. Kombiniranjem ubistva, kanibalstva, drogiranja, krađe, prevare uz dubru začinjenost seksom postvaljenog u tri nivoa: erotično, erotsko i pornografsko, Žagovec u jednom trenutku ostvaruje hiperrealističan efekt, dok već u sljedećem ironizira sopstveni iskaz. Pritom, pripovijetke su nastale kao produkt povremene potrebe za zapisivanjem, ili kako i sam autor kaže Ponekad bi, inspirisan filmovima i vikend romanima nešto i zapisao, i vi sada čitate te priče.
Prosede pripovijetki blago se udaljava od konvencija postmoderne. Unošenjem elemenata kojih nema u postmoderni Žagovec uspješno izvršava funkciju “tabanja staze” novog pravca čime nesumnjivo privlači pažnju čitalaca. Inoviranja se ne ogleda samo u unošenju novih elemenata već i u samoj poetici koju bismo definirali kao “poetizaciju banalnog”: No, sa druge strane ulice su hodale dvije sise. Za njima je išla ta klinka. U sceni sa mljevenjem tri leša također nailazimo na ovakvu poetiku: Džo je upalio mašinu i počeo da pasira jedno po jedno tijelo. Krenuo je od svoje pokojnice. Zbogom Esmeralda. Možda sam te i volio, ali samo lažno. Došlo je vrijeme za razvod, i to bez sudske diobe naših zajedničkih dobara. Nema tijela nema zločina. Wrrrrooooarrrr… zapjeva mašina, a Esmeralda promijeni svoja fizička svojstva, i postade hrpa krvavih rezanaca.
Tematika privovjedaka kreće se od horora, naravno ironiziranog i pritom atipičnog, preko prevare, zatim pohlepne potrage za blagom, pa do ljubavi. Naravno, svakoj od njih Žagovec daje neki svoj pečat kojim i sama problematika biva obilježena i pritom izdvojena iz ustaljenog koncepta. Preoblikovanjem horora dobija se na čitljivosti teksta jer priča iz svoje pradomovine nosi scene i njihovu fabulu, ali drugačijim kadriranjem te scene više nemaju efekt zastrašivanja, već jednostavno informiraju o nečem uobičajenom i sve više normalnom. Informacija da Džo sa prijateljem Sergejem Macolom (34), koji je pritom i glavni lik priče Blues paklenih hamburgera, melje troje ljudi ubijenih na partiju kako bi od njih pravio hamburgere koje jede sedmero ljudi, od kojih dva policajca, može različitim tehnikama izazvati sasma raztličite efekte. Ukoliko bi bila ispričana novinarskim stilom izazavala bi zaprepašćenje i naravno gađenje; sličan efekt izaziva i tekst policijskog zapisničara ili pisca horor šund literature, ali Žagovec ovdje ironizira ovu priču postavljajući je tako u kontekst naše svakodnevice. Bez želje za izazivanjem bilo kakve reakcije kod čitatelja informacija je konstruirana kao priča o jednom uobičajenom danu prosječnog čovjeka. Priča čak ima i sretan kraj, Sergej odlazi u Peru da sakuplja zlato te priča završava riječima: U toplim noćima bi pili pivo i slušali radio. Igrali šah. Ili nešto slično. Sudbina je bila plaha i nježna. Prema nama. Ostali, zahvalite grahu prebrancu ako još živite. Primjećujemo, pored već navedenih činjenica i dozu sarkazma koja najviše isijava iz same konstrukciji rečenica. Priča je pisana kao da neko govori, rečenicama koje podrazumijevaju ispuštene elemente. U primjeru Sudbina je bila plaha i nježna. Prema nama. podrazumijevani izraz makar biva zamijenjen razdvajanjem jedne rečenice u dvije, pri čemu značenje izraza naravno ostaje.
Slučaj je gotovo identičan i u ostalim pripovijetkama koje se često bave kombinacijom više tema, a nekad i samo jednom. Priča s jednom temom je i Dan kada je najebao Hari koja prikazuje pripovjedačevo “druženje” s Harijem iz naslova. Misleći da će “onaj drugi” platiti račun, dva prijatelja se obilato goste u jednoj konobi. Pod izgovorom da ide do auta uzeti još cigara Harijev drug bježi. Kasnije prolazi autom pored konobe: Bila je neka gužva. Brko i još neki tip šopali su Harija šakama po tijelu i glavi. Hari me spazi i poče da maše. Ja usporih, Hari im se nekako istrgnu iz šaka, i potrča prema autu. Taman kad je prišao na koji metar, ja dodadoh gas. Hari je trčao za autom, a dvojica tipova za Harijem. Dodadoh još gasa, a Hari se saplete i pade. Dva grmalja ponovo naletješe na njega. Počeše da ga gaze & cipelare. Tu se zatekao neki policajac koji se pridružio brki i grmalju u tabanju Harija, a ja sam vozio u pravcu sunčevog zalaska, sa njegovim svjetlom poput džinovske narandže u mojim očima.
Spustio sam štitnik za oči.
Sve je bilo kao u onoj staroj narodnoj.
Iako je prvobitni cilj citiranja bio samo izdvajanje scene kada “drug” bježi, ipak navodimo i kraj pripovijetke, jer ovdje sve postaje bitnim. Ustvari, tek sada se pripovjedač potpuno otkriva i to ne identifikacijski već samo kroz osobine. U jednoj istoj rečenici nailazimo na spajanje Harijeve nevolje i “drugove” vožnje u pravcu sunčevog zalaska. Svoj stav o društvu i problemima u njemu Žagovec prezentira prikrivenom ironijom, koja nikog ne osuđuje, niti ima to za cilj, već samo povremeno izranja iz poigravanja i zabave govoreći o bezizlaznoj situaciji u kojoj se nalazimo.
Doista je nemoguće izdvojiti jednu priču koja posebno ostavlja dojam. Svaka je na svoj način upečatljiva i drugačija kako po svojoj temi tako i po načinu kako joj se pristupa. Nailazimo i na priče u prvom i na one u trećem licu, na one pisane surovim jezikom modernog doba i kratkim rečenicama do onih što sentimentalno govore o ljubavi, mada iskreno, ne dugo. Žagovec kao da je želio okušati se u gotovo svim od žanrovima, pa pored spomenutih nailazimo i na inicijalne formule klasične krimi-priče, razvojne elemente modernog krimića, povremene pasaže toka svijesti i td. Pritom, teorijski sladokusci naići i na pikanterije kakva je autoreferencijalnost: Kao i u svim mojim pričama, uslijedila je porno-scena, čije detaljne opise ću ovom prilikom preskočiti, i td.
Sloboda osmatranja i sloboda pisanja ovog mladog autora proizvela je djelo – sliku, proizvela su jedan od rijetkih realnih otisaka suvremenosti. Njegova realnost nalazi se sloju ispod, sloju koji zahtijeva “svog čitaoca” i koji je kodiran te čeka svoje dekodiranje.
Žagovec do te mjere ironizira sve, okruženje, policajce, prijatelje, čime postaje dežurnim ironizatorom, ali pritom ne kritizira društvo modernistički kudim jedno – hvalim drugo, niti postmodernistički nema veze, ionako je blizu kraj. Ono što na kraju možemo izdvojiti kao Žagovčevu osobenost je neobično interesantna kombinacija šeretsko-virtuoznog završetka pripovijetke na koji nailazimo u gotovo svim slučajevima.