Spomenik onima koje nema ko da spomene – Enes Halilović
Share This Article
SPOMENIK ONIMA KOJE NEMA KO DA SPOMENE
Enes Halilović, Potomci odbijenih prosaca, “Rad”, Beograd 2004.
I
Prva prozna knjiga Enesa Halilovića Potomci odbijenih prosaca sadrži devedeset šest priča podijeljenih u pet poglavlja, od kojih prvo i posljednje imaju samo po jednu priču – kao prolog i epilog – a ostala tri (Pešter, Oblaci, Imena) ključaju od narativne erudicije mladoga pripovjedača. Jedinstven i cjelovit sklop svih devedeset šest priča brižno i sveobuhvatno je strukturiran. Sadrži historiju jedne civilizacije od začeća preko geneze do konačnog debakla. Taj začudni svijet pešterskih gorštaka ne treba sužavati na regionalne ili lokalne okvire, zapravo treba ga uzeti kao egzemplar jedne univerzalne globalnoseoske mikrocivilizacije unutar makrokozmičkog ustrojstva svijeta.
Pričom Pad i dar odškrinjuju se kapije reverzije i polifonije koje su, inače, svojstvene kratkoj priči, koju Enes Halilović njeguje. Forma bajke i bajkovitosti nije slučajno odabrana za programsku priču ove knjige. Po Vladimiru Bitiju u bajkovitim situacijama otkrivaju se, preko dubinskopsihologijske i psihoanalitičke tradicije, uzorci ljudskih psihičkih problema i njihovih rješenja od početka civilizacije do današnjih dana. (1) Dakle, upravo preko bajke kao jednog od najstarijih žanrova usmene književnosti, a samim tim i najautentičnijom formom, bez većih poteškoća autor zadobija apsolutno povjerenje modernog čitaoca od djetinjstva naviknutog na prisnost i toplinu njenog izražaja. Proučavaoci bajke ustanovili su univerzalne tipove, motive i karaktere koji su, prema određenim kriterijima, identični u svim bajkama svijeta. (2) Svaka bajka ima osnovni motiv koji nosi karakter čudesnog, začudnog, onostranog, transcedentnog. U našem slučaju to je Princeza koja nije rođena nego je s neba spuštena među ljude. Oko nje kao pokretača i stožera radnje pletu se sva ostala zbivanja u priči/bajci Pad i dar. Ona je ta koja svojom ljepotom mami prosce, daje im zadatak i obećanje da će se udati za onoga koji joj donese biljku – a kao vjenčani poklon izabraniku će otkriti tajnu življenja i opstojnosti koju do tada još niko nije znao. Naratorska igra ogleda se u tome što princeza ne traži cvijet određenog mirisa ili boje već neodređenu biljku što otvara prostor za polivalentnu recepciju, a to dalje zavisi o slijedu i protoku informacija koje narator upućuje čitaocu kroz kod koji je unaprijed određen i poznat. (3)
Halilovićeva priča podrazumijeva procesualnost čitanja i harizmatičnu doživljajnost teksta unutar kojeg se otkrivaju nova i drugačija značenja ukomponirana u slijed nedorečenost iz kog i proizilazi autorova težnja za neprestanim i svaki put originalnijim pričanjem. Književne istine se redaju jedna za drugom takvom brzinom da ih je često nemoguće “pohvatati” i valorizirati, ma koliko pojam valorizacije u književnosti bio relativan.
Svaka priča ima neki svoj prostor i vrijeme (hronotop) unutar kog egzistiraju narativne jedinice. Priča Pad i dar smještena je u vrijeme davnašnje, naizgled nespoznatljivo, zapravo dobro skriveno, sačuvano od površnih čitanja. Narator pokušava da nas navuče na pogrešno određivanje hronosa eksplicirajući neodređenost vremena priče: Nekada, davno, prije no što su ljudi pisali, živjela neka ljepotica, princeza, i odbila je mnoge prosce. Pažljivim čitanjem vidjet ćemo da je mjesto (a zatim i vrijeme) i te kako određeno. U drugom dijelu ove bajkovite priče nailazimo na rečenicu: Onda princeza dade poklon mladoženji: klin i glinenu ploču, i pokaza mu slova koja je donijela sa neba. Dakle, riječ je o vremenu nastanka pisma (klinastog pisma, klinopisa) za koje nauka tvrdi da je nastalo nekih 3. 500 godina prije nove ere. Iz ovoga odmah možemo odredi i topos priče – to je prostor na kojem je nastalo dotično pismo: Mesopotamija. Još jedna značajka klinastog pisma je u tome što se njime koristilo desetak naroda (Sumeri, Akađani, Babilonci, Elamiti, Asirci, Perzijanci, Hetiti, Kapadočani, Aramejci i dr.) i ono je predstavljalo neku vrstu prvog međunarodnog slogovnog alfabeta. Sve ovo govori nam o majstorski odabranom hronotopu tako da još jednom dolazimo u sumnju žanrovske odredljivosti teksta Pad i dar – koliko god je priča ili bajka on je i legenda i mit o postanku pisma.
Međutim, mnogo bitnija stvar od hronotopa ili žanrovske pripadnosti jeste programska funkcija teksta Pad i dar. On determinira cjelokupno čovječanstvo na dva binarno oponentna dijela. Ta je dihotomija nejednaka i surova: na jednoj su strani potomci onog prosca koji je zadobio princezinu naklonost, a na drugoj potomci svih odbijenih prosaca. Od mladoženjine krvi potječu pisci, koji su po pravilu zaneseni i tužni: zaneseni jer se mladić zanio princezinom ljepotom, a tužni jer joj je pružio granu žalosne vrbe. Otuda i njihov usud da permanentno ispisuju svijet oko sebe, da kao heretička sekta vazda budu na udaru potomaka odbijenih prosaca, koji nemaju ni senzibilnosti ni erudicije da shvate i prihvate ovu skupinu, koja neprestano čeprka po svijesti i životima ljudi pokušavajući da ukaže na neke apsolutne zakonitosti i istine koje su propisane samim nastankom svijeta, a koje nehajnošću i zabludama potomaka odbijenih prosaca budu narušene. Te se zablude najčešće zasnivaju na bolestima kao što su licemjerstvo, oholost, podrugljivost, zavidnost, razbludnost, lihvarstvo, seksualna poremećenost, mizantropija, kurtoazija, malograđanština, pokondiranost, incest itd. Dakle, sve su to duševni poremećaji koji remete svekozmički red i izazivaju degeneraciju vegetacije i smisla života. Pisana riječ, koja je piščevo oružje, biva upotrijebljena samo kada anarhija prevlada u društvu. To je to moranje koje pisca avetinjski goni da stane u odbranu principa pravde i dobra. Koje ga tjera da zašilji olovku i zbije red do reda kako bi ispunio amanet koji mu je njegov praotac (mladoženja) povjerio. Sveta je dužnost svakog pisca da ne ostane nijem na svijet oko sebe, da snagom svog intelekta zabilježi svaku pojavu unutar tog svijeta koji ga okružuje.
II
Jezgru knjige čine priče o sudbinama i senzacijama iz života potomaka odbijenih prosaca.
Drugo i najobimnije poglavlje nosi naslov Pešter (sedamdeset priča). U njemu su na primjeru jednog geografski omeđenog prostora definirani motivi koji mogu preklapati bilo koji prostor i bilo koji narod, a koji ipak nose neke specifikume podneblja koje Halilović u naslovu naznačuje. Ova naizgled protivrječnost postat će nam jasnija kada zađemo u analizu nekih od najupečtaljivijih dijelova ovog autonomnog svijeta.
Motivi muško-ženskih odnosa prvi upadaju u oči. Priče sa ovom tematikom su najbrojnije. One govore o razbludnosti, preljubu, poremećenosti unutar bračnih odnosa, nasrtanju na čast i obraz, pokvarenosti i amoralnosti modernoga čovjeka. Tih je priča dvadeset sedam, od kojih su dvadeset šest iz drugog poglavlja; (4) njima se pridružuje i priča Rep iz trećeg poglavlja. Pluralitet ovih priča predstavlja iscrpnu i sveobuhvatnu studiju muško-ženskih odnosa, sa akcentom na eros kao pokretač i prauzrok poremećaja koji se javljaju u tim odnosima. Autor je imao dovoljno snage da ustraje, hrabrosti da obznani i talenta da prikaže sve te abnormalnosti. Sa pravom se pita Radomir Mićunović kako je Enesu u Novom Pazaru? (5) I njemu je dakako poznata Konstantinovićeva filozofija palanke ili Dizdarevićeve kasabe. Načuo je i za pazarsku tafru i profanost čaršijskih kvazintelektualaca i pseudointeligencije, a da ne govorimo o građanstvu kojem i nije za zamjerit – jer ono ipak pripada kategoriji potomaka odbijenih prosaca.
Nije lako Enesu u Novom Pazaru, pogotovu mu nije lako zbog izloga Bejta slikara u kojem su uveličane slike fuksetina, profuknjača, kurvetina i rospija sa kojima se čaršija sprda i čije familije bježe iz grada dok bruka ne prođe. On je nemilosrdan kada u taj izlog ugurava Sinanovu Mihriju, Rušovu Ibrimu, Saitovu Nenu, Cicanovu Ruvu, udovicu Rasemu, Nezirovu Halimu, Rešadovu Misku, Hripnu, Suadovu Selmu, Rustemovu Saniju, Hodžinicu, Asmirovu Indiru, Sabrovu Učiteljicu, Zaimovu Almu, Zejnu, Milhatu konobaricu, Belu, Laletovu Nezrinu ili magacinera Vuču. Dok ispisuje redove o njihovoj nemoralnosti medij mu je sa razlogom grub, sirov i profan: kako drugačije nego sa gnušanjem i sirovošću žigosati one koji nipodaštavaju kodekse i norme moralnosti. On uspijeva, vrlo vješto, da uđe u psihu likova i aktivira polja podsvjesnog, kao što je to u priči Bube. Kod njega nema strindbergovskog antifeminizma, ali egzaktno slika žensku pokvarenost i neprezanje od bilo kakvog sredstva kako bi se udovoljilo egoističkim prohtjevima tijela. U nekoliko priča noseći motiv je sihir (čini) koji žena potura mužu ili nekom od njegove najbliže porodice. (6) Negdje je žena toliko jaka da na oči prevari muža i uvjeri ga da to nije bila ona te tako ostane sa njim u braku (7) ili se, pak, desi da svekrva poturi snahu mlađem sinu kako bi posmrče ostalo pod očevim krovom. (8) Sve je ovo ubilježeno na stranicama ove neobično didaktičke knjige, pa čak i seksualni poremećaj ala Lutov narod ili incest, kao u pričama: Braća, mast i riba, Curik i Uljez. Nisu ni svi muški likovi slabići kao Sinan iz fabrike i Zaim svirač. Halilović ima i principijelne muške likove kakvi su Šemso koga je tazbina osedlala ili Rušo kome bube naišarete ženino nevjerstvo. Sa druge strane Halilović kao ni njegov Bejto ne želi da u svoj izlog stavlja onoga ko to ne zaslužuje, koje častan i moralan. Osim izloga za prostituciju on ima i izlog za “ljudski kurvarluk”, niskost karaktera i podmuklost. A gdje nego u jedan takav izlog smjestiti junake priča Dvije porodice i jedan grob i Krv.
Ono u čemu se Halilović razlikuje od Sijarića, sa kojim ga mnogi uspoređuju, nije samo tehnika pripovijedanja i forma kratke priče. Čini mi se da je glavna distinkcija među njima ambijent i svijet likova koje nam nude kao reprezente svojih sredina. Sijarić je pisac ruralnog, bihorskog prosedea, dok se za Halilovića može reći da, po prvi put u književnosti sandžačkih Bošnjaka, oslikava svijet urbane, čaršijske sredine modernoga doba – pogotovu se ovo odnosi na radničku klasu, tj. liniju socijalnih odnosa unutar te klase. Tako će mnogi njegovi likovi nositi epitet: Sinan iz fabrike, portir bez noge iz “Sekcije za puteve”, Raif sindikalac, Esad metaloglodač, Hasim direktorov šofer i dr. Ti će radnici i organizovati proslave osmog marta na kojima će se igrati muža i žene, direktori će voditi radnice na službeni put, podvoditi ih poslovnim partnerima kako bi se ćebad bolje prodala ili će se izboriti da njihova dugogodišnja radnica Rusema dobije njegu pošto se većina radnika počela češati među nogama. Istina o životu bošnjačke čaršije pisali su mnogi, (možda po najbolje Zija Dizdarević), ali je Halilović po prvi put na književnu scenu iznio “prljavi veš” te čaršije, i to u sveukupnosti tog niskošićarskog i malograđanskog svijeta. Vrhunac bizarnosti i surovosti u pričama koje smo odredili kao radničke (iako one to nisu u zolijanskom smislu) čini priča Igra. To joj omogućava i ambijent u koji je autor smjestio: rudnik imenom Štavalj.
Halilović je od tetke naučio da se sjeti onih koje nema ko da spomene (9). Zato znatan dio njegove knjige govori o osobenjacima, ekskomuniciranim individuama, gradskim budalama, pešterskim gorštacima, zaboravljenim veličinama i inim ličnostima koje zbog neke zasluge zaslužuju da se ne zaborave. Učitelj Vahid je par exselence za ovu grupu likova. To je jedan od najupečatljivijih karaktera koje Marija Knežević označava kao prototipove sa tendencijom da postanu arhetipovi. (10) Tavi su još lažov Žuti, Munir sa nadimkom Teglar, poludjeli Bahro, govedar Ešef iz Dolića, Penal, Arif iz Bobovika i onaj što ga zamijeni u grobu, te još mnogi drugi. Neke od ovih likova autor namjerno ne imenuje što kod pažljivog čitaoca izaziva dodatni efekat emocionalnog naboja. Takav je slučaj sa nesretnikom iz priče Kiša ili strine iz priče Citat iz autobusa. Ovi tipovi će (u to sam ubijeđen!) postati sinonimi u literaturi za određene pojave kao što su to univerzalni jednostrani tipovi/karakteri poput Držićevog Popive, Sterijinog Kir Janje ili, pak, kompleksnih likova poput Raskoljnikova i Ahmeda Nurudina ili Zemka. Već sada, bez imalo pretjeranosti, možemo reći da je Halilović ispunio svoju obavezu, da je svima njima napravio zajednički spomenik i učinio da se njihova imena i njihove sudbine ovjekovječe na stranicama knjige Potomci odbijenih prosaca.
Do sada smo u bošnjačkoj književnosti imali Hrta i Džigita, (11) a od sada imamo i Curina. Halilović je sublimirao iskustva dvaju prethodnika i napravio remek-djelo, u punom smislu te riječi. On ne samo da prati život jedne plemenite životinje od uspona do propasti, kao što to radi Sijarić nego čini da ta životinja bude usud njenom vlasniku kako je na sličan način svoju priču ispričao Humo. Međutim, Halilović ne bi bio ono što jest da ne ode korak ispred i ne unese u narativni postupak neke upečatljive pojedinosti, kao što je to sa Curom: “… Cura – čula pjesmu pa se izdigla na zadnje noge i igra, a sve striže ušima; igra, skakuće i devet sela priča o ludoj Curi što udari glavom u kamen te, otad, neprestano juri niz Raduhovce, i igra na svadbama i pokraj radija”. Njemu ni ovo nije dosta nego učini da luda Cura oždrijebi Curina koji opet bude razlog da binjadžija Feriz legne pod zemlju.
Fasciniran nekom senzacijom ili kauzalitetom životnih situacija, koje na izgled bivaju oprečne jedna drugoj, autor odustaje od analitičkog posmatranja svijeta i samo ispisuje priču koja ne mora biti duža od pola kartice, ali koja opet u sebi sadrži jednu veliku istinu ili upečatljivu sliku. Često ti ispisu zagaze u lične, ali ne poharaju u prostore sentimentalnog i romantičarskog – što bi ako bi se desilo predstavljalo rudimentarnu pogrešku. Halilović je to prozrio i odredio limite do kojih epifanija može da kroči. Dakle, discipliniranost narativnog postupka predstavlja još jednu vrlinu ove knjige.
Narativne tehnike se razlikuju od priče do priče. Kratka forma i različite naratorske pozicije pojačane bizarnošću, groteskom, ironijom, humorom, fragmentarnošću, degradacijom likova, dezintegracijom kontrahiranog subjektiviteta ličnosti, sarkazmom, izrazito realističkim postupkom predstavljaju glavna strukturalnopoetološka obilježja Halilovićeve proze. Novitet koji on uvodi u tehniku pisanja priče jeste forma kadrova, tj. isijeckanosti priče na slike veličine jednog filmskog kadra koje se ukomponiraju u siže, bez obzir kretala li se fabula hronološki od zametka nekog događaja ili od njegov kraja. Ta kadrovska razdjelnost daje priči afektivnost i pojačava efekat čitaočevog horizonta očekivanja, svodeći siže samo na imanentne pojedinosti. Neprestanom izmjenom naglašenog i nenaglašenog naratora, intertekstualnošću, opravdavanjem postupaka (svojih ili tuđih) autor postiže da u svih devedeset šest priča bude jednako zanimljiv i primjenčiv za čitanje. On se oslanja na narodna predanja, mitove i legende, ali i na veličine poput Džojsa i Borhesa. Svi ovi elementi usklađeni su i usmjereni ka oformljenju originalnog i jedinstvenog stila.
Halilović će u svjetlu poststrukturalističke intertekstualnosti narodne legende, priče i mitove ugrađivati u svoje priče. Jasno će naglasiti da je određena priča, legenda ili mit prototekst njegove priče: “Priča narod ovu priču, ali ne kazuje sve do samoga kraja.”. (12) Halilović, dakle, ispriča narodnu priču (svojim jezikom i svojim stilskim obilježjima), ali je i nadograđuje, rekonstruira i skreće u nekom sasvim neočekivanom kolosijeku, što će eksplicite i reći: “Ovdje ne važi uobičajena rečenica bajkopisca da Nazim i Rasema izrodiše djecu i poživeše sretno i veselo u blagostanju i slozi.”. (13) Narodske priče ili priče iz naroda u ovoj knjizi jesu još i priče Krampa, Težina i 99. Prototekstovi su im hikaje (14) koje su i dan-danas žive i prepričavaju se, naročito u džamijskim i islamskim krugovima. Prva od njih samo je modificirano predanje koje je autor preuzeo iz usmene tradicije svog podneblja. Detalj koji je čini zanimljivom jeste prva rečenica u kojoj se kaže: “Ne može biti da niste čuli početak ove priče koja je ispričana na trideset strana svijeta.”. (15) Postoji u usmenoj epici pjesma o mitskom junaku koji stekao prvo junaštvo ubijajući pašu i oslobodivši trideset njegovih robinja, te šaljući ih po svijetu da mu pronose slavu. Trideset robinja se razišlo na trideset strana svijeta. Čini se da je junaštvo Mustafe Imamovića dostojno ovog mitskog junaka i da je otuda glas o njemu pronijet na trideset strana svijeta, te da su ga iste one pašine robinje širile i prenosile. Priča Težina pored toga što nosi veliku mudrost nosi i svjedočanstvo o historijskoj ličnosti koja posredstvom usmenog pripovjedača postaje i lik iz literatutre. (16) Poseban osvrt zavređuje naslov priče 99. Da pokušamo razjasniti ovaj misterij: u čemu je simbolika brojke 99? Priča je o saburu (strpljivosti) i cijeni koja se plaća za ne imanje istoga. U islamskom svjetonazoru postoje određena imena koja se prepisuju Allahu dž. š, jedno od takvih je i: Es-Sabur – Strpljivi. Poznatih Božijih imena je tačno 99. Plaća za koju je Nagib radio kod mudrog starca bila je škola strpljivosti, koju on na žalost nije naučio, te je stoga i kraj po njega bio fatalan. Dakle, on nije uspio da kod Nagiba probudi Božansku istinu, i tako ga sačuva nesreće koja je uslijedila.
III
Kada želi da otvori novu temu, novu grupu motiva Halilović to onda i opravdava. Tako je bilo i sa onima koje nema ko da spomene, tako je i sa grupom priča svrstanim u poglavlje Oblaci. On će čitaocima ne samo otkriti nego i potanko objasniti šta ga je natjeralo da piše o sebi i drugima. Reći će da je to pojava oblaka koja ga muči od djetinjstva i na osnovu koje je načinio nekakav lični pogled na svijet, filozofiju oblaka koja je dugo čkiljila u njemu i čekala dovoljno jak pokretač da izbljuje iskustvo taloženo godinama. Taj razlog nije morao biti glamurozan, dovoljno je bilo da ostane na putu, u oblacima prašine, i pod oblacima pa da iz njega provali pripovjedačka bujica. (17) Junaci ovih priča nisu sanjari, nemaju transcedencijom opterećenu svijest, kako bi smo očekivali. Oni su, možda, i suviše prizemljeni, ovosvjetski, sitni i usitnjenih pogleda na svijet. Glože se među sobom, proklinju, krivo zaklinju i podvaljuju jedni drugima radi malošićarskih koristi. U njima je duboko skriven strah od pojave nekakvog Divizma koji ispije cijelog čovjeka kroz medavu zjenicu kao revolt zato što njegovu sestru, biljku Divizmu, uništavaju gdje god stignu. To je svijet koji je mnoge putopisce privukao – ali ne samo da pišu nego i da se stope sa sredinom i ostave potomstvo koje se ni malo ne razlikuje od domorodaca. Puno je nepravde u tom svijetu, u njemu ne važe nikakvi prirodni zakoni hemije, zato je i najbolji među njima mahniti Velid koji dijeli letke sa natpisima: TEŠKO LJUDIMA; ili starac koji je prozrio ljude, te se čudi mrtvima što ne plaču za njima znajući u kakvom su stanju ostali. A njihovo stanje je jadno i tegobno, to svjedoče i stranice ove knjige, to svjedoči i moto jedne od priča, koji glasi: Pustiše konje da ih vode. (18)
Ovom knjigom Halilović ne samo da je dokazao kako je vrstan pripovjedač nego i izuzetan etimolog i onomastičar. On će u svojim pričama rastragavati za genezom mnogih hipokorstika, pejorativa, oronima, toponima, ojkonima i ktetika. A na svijetu ništa ne nastane samo od sebe, sve ima uzrok i posljedicu. Iako zvuči paradoksalno oronim Šibica nema nikakve veze sa reljefom ili nekom drugom prirodnom uslovljenošću kako najčešće biva. Ne, oronim Šibica dolazi po sirotom Besimu kome šibicari na autobuskoj stanici u Beogradu pokradoše uzajmljene pare te se nesretnik ubi, brdo na kom je njegov grob narod prozva Šibica. Za neke oronime se vežu legende, kao za oronim Hober, koje žive u narodu i uz pobožan šapat se prenose novim generacijama. Mnogo interesantnije, elokventnije, začinjenije humorom, gnomičnošću jezika i životnom surovošću jesu priče o genezi hipokoristika i pejorativa Bjeloglavi Sup, Lutkar, Prognoza, Novinar Fehim, Mula Marks, Krava, Tele… Ovolika grotesknost moguća je jer je na svijetu mnogo naroda, ali gotovo da nema ljudi – kako i sam autor završava svoje svjedočanstvo o vremenu i svijetu kojim je okružen.