Rijeci i njihovo ruho
Share This Article
Pod istim nebom, reklo bi se u sličnim uvjetima života, različito se manifestira snaga duha, neke zapljusne kao talas, drugima tek dašak vjetra zalahori, mnogima ustajalost zraka čini nejasnim i vlastiti vidokrug . A stoljeća prolaze , neka kao karavane pune raznih dragocjenosti, teško stečenih, ili preuzetih, otetih, ili praznih sepeta, čiji hamali s naporom sanjaju minimum dovoljan za opstanak, svako praćeno ehom bola. Imenicu pripisujemo muškom rodu, , iako muškarcu nije dato da ikad iskusi najveću bol. Kakav paradoks?! Zato ga tako lahko priređuje pokoljenjima koja žena u grču svoga bića donosi na svijet. Svi naši nesporazumi su zemaljski, da ne kažem prizemni, prokleto sebični, stupidni u krajnjem slučaju. Nebo je zajednička kapa pod kojom s drugim bićima ide i čovjek, spreman da sve što vidi na zemlji /biljke, životinje / podredi svojim zahtjevima, svom egu, on koga razum i djelimično jezik, dijele od drugih bića, a ponekad je ta „čiza tanka”. Počev od jezika, mišljenja, vjere, nade, običaja, tradicije,čovjek nastoji biti originalan, a opet nalik svakom drugom čovjeku koji jednako diše, a drugačije misli.
Samo mali osvrt na povijest bliskog prostora, jedan banalan primjer, uvjerit će nas u ljepotu različitog : nikad se nisu jednako oblačile djevojke na selima Pešteri, nego je svaka željela da bude posebna, na namu /glasu/, da se „namešći po svom naumu” i pokaže na teferičima. U Bosni su se nosile bosanske kratke dimije koje su se u Sandžaku nazivale tumajlije, za polovinu platna manje. Taj mali detalj ističe potrebu čovjekovu da stvara nešto novo , da teži tipičnom, originalnom.Ne zanemarimo da su druge razlike, u konfesionalnom , nacionalnom pogledu , ili po porijeklu uvijek obilježene posebnim znakom. Naravno, ovome su prethodila vremena domaće radinosti kad se sve od kape do čarape, i još k tomu, opanka, pravilo u vlastitom domu, a k tomu još i vrijeme kad se ljeti hodalo boso. Plitko je ljudsko pamćenje, čim tegobe smijeni „lasniji život” . Posebne promjene dolazile su silom, naletima osvajača koji su najjače udarali na duhovno biće čovjeka, koje se samo naizgled njima povinovalo, u istinskoj težnji da sačuva autohtonost svog načina življenja. Primjera radi da spomenem najvećeg slovenskog pjesnika Franca Prešerna, koji je najljepše slovenske sonete ispjevao na njemačkom jeziku, a kasnije prevodio na „slovensko besedo”. Jezici su se uvijek preplitali, kao momački i djevojački pogledi, ostavljali tragove, nekad jasne, češće tajanstvene i zagonetne, pa ko bi se našao da odvoji gdje se koja riječ, iz kojeg jezika, odomaćila u drugom jeziku. Ko zna, ko je koga begenisao: ili taj „tuđi” jezik baš tu riječ, ili se ona tu smjestila, ustoličila kao da je odvajkada.
Ni iste riječi , ne znače isto.
Kod toliko problema kojima je izloženo biće ovovjekog čovjeka, kome pada na pamet da razmišlja o riječima, da vodi računa kako ih upotrebljava, da drži do njih kao važnih arbitara u komunikaciji, kad se sve manje čovjek veže za riječ, kad se jedva gdje ispoštuje data riječ. A riječ i razum čine čovjeka drugačijim od ostalih bića na zemlji. Samo oni koji se nađu u poziciji čina da polože riječ umjesto kapare, novca, kako su činili naši pradjevovi, mogu naslutiti težinu i važnost riječi, a uz nju dimenziju širine ljudske duše. Riječ stiže tamo gdje čovjek ne uspijeva uvijek, ona je poput odjeka glasa, ponekad moćna da naseli neki prostor ili ispuni prazninu , da nas zbuni otkud se tu našla u novom ruhu, raskomotila i odomaćila. Naravno, ko bi rekao da je engleska riječ „fine” u stvari sada postala naša riječ „fino”. Nama je jasno da je to nešto lijepo, krasno, a Englez je više ni ne prepoznaje kao svoju riječ. Pa i druga riječ koju često čujemo kao zamjenu za riječ „obraz” – face, isto je engleska , ali mi je čitamo onako kako je napisana, a ne kako to Englez izgovara – „fejs”. Tako se i riječi u našim slavenskim jezicima sretnu, uzmu ispod ruke, uvežu, pa za njima ostane trag koji nas tjera da razmišljamo o riječima. Misliti o riječima, o jeziku, znači tragati o nama samima, korijenima, etnosu, htjeti uz miris davnih vremena osjetiti dah sličnog, željenog. Oni koji na to najviše polažu pravo, stručnjaci jezika , ponekad unose zabune, zablude, zamke, sebično svojatajući riječi i jezik. Najradije bi omeđili i uspostavili granice jezika i ne bi dopustili ni jednoj riječi da bude nazucnuta drugačije, nego kako se tu i tu kaže. Ali, riječi su nevidljive, nose se kao tajne misli, skrivaju, prelaze iz mjesta u mjesto, preoblače, skidaju staro pa navlače novo ruho, ne daju se prisvojiti, nego bi kao i novac da su što šire u upotrebi. Pogledajmo značenje glagola „brisati” koji je sinonim za glagol „mesti” , pa ga okrenimo s raznih strana da vidimo šta nam kaže lice, a šta naličje. Vidjećemo da različiti glagoli imaju isto značenje. Evo, opet jednog dijaloga iz koga ćemo najbolje shvatiti o čemu raspravljaju momak i djevojka ( mada to samo Bog zna šta to dvoje mladih govore kad ćute (osjećaju jedno za drugo) ili kad šute, ne govore, a razumiju se. Djevojka : – Moja snaha, Bosanka, kaže: „Trebamo pomesti sobu” ili „pomesti avliju” , uzme brezovaču metlu i počne skupljati lišće, a ja se ibretim njenom govoru. Momak : – U Sandžaku se umjesto glagola „mesti” upotrebljava glagol „brisati” – brisati sobu /metlom/, obrisati avliju /metlom/, brisati staklo, sudove /krpom/. Djevojka : – Ali postoji glagol „mesti” i znači sasvim nešto drugo: „mesti mlijeko u stapu” da bi se dobio maslac – metanica; E nema ništa ljepše od metanice u krajici topla hljeba, kako poetično stihovima kazuje pjesnikinja Izeta Radetinac.
“Čuvala majka
U naćvama krug metanice
Taj mali Mjesec iznad Lužina
Obraz da osvijetli
Ako putnika nanese Limska
dolina.”
Momak: Glagol „mesti” ovdje se očuvao u još jednom značenju : pomesti se, „pometoh se”, što znači „hladno mi je, „smrzoh se”. Djevojka: – Vjerovatno je od glagola „pomesti se” nastao naziv Pometenik, za onaj dio brisanog prostora na putu od Sjenice prema Dugoj Poljani, koji bi trebao nosit ime Duga Poljana, jer mjesto po tom imenu nije ni nalik poljani! Momak: – Tu vjetar „pomete” sve: i lišće, i prah, i slamu, i snijeg! Kad puhne s Golije, Giljeve, Jadovnika, odista čovjek može „biti pometen”. Vjetar nanese, „namete” snijega, napravi „namete” (smetove) kad prvi snijeg iznenadi i „zamete” put, pa kad putari raščiste mašinama i satjeraju snijeg ivicama kolovoza, kroz te namete se putuje kao kroz tunele. Djevojka: – Izgleda je naš Pometenik dobio ime baš prema tom glagolu „ mesti” , jer , ako igdje vjetar šiba, briše, onda je tu najjači. Siđe s vrhova planina, upije svježinu i vlagu s rijeka Grabovice, Jablanice, Vape, pa ošine ravnim poljima i nosi sve što se nesigurno drži tla. Momak : – Odista ne znam ko je od nas u pravu. Ti misliš da je Pometenik nastao od glagola „mesti” /otuda „mećava, mete „pomesti se” , drhtati na vjetru, smrzavati se . Djevojka: – Zaista, i ti dobro kažeš : nigdje se čovjek ne može „pomesti”, „smrznuti se” kao na vjetrometini kakav je Pometenik. Momak : Sigurno si i ti čula za još jedno značenje glagola pomesti. Kad je neko pometen, ne zna šta radi, recimo broji novac i „pomete” se u brojanju, poremeti red brojanja. Djevojka: – Aaaaa? Pa to je lijepa „ pometnja”. Momak: – Misliš kad djevojka ima više prosaca , pa hoće ovoga, hoće onoga, nađe se u „pometnji” koga da izabere. Djevojka : – Lijepo se i mi nađosmo u „pometnji” da odredimo od koje riječi je nastao toponim Pometenik: mesti= brisati, pomesti =smrzavati se, pomesti se = zbuniti se, pometen = izgubljen … Momak : – Meni je jasno da je riječ „Pometenik” „has” /prava/ bosanska riječ. A to se da i objasniti činjenicom što je taj put nekad davno predstavljao carski drum od Dubrovnika , Sarajeva i Novog Pazara do ‘Stambola. Djevojka: – Što kaže moja prijateljica Dragica : „ Ko nam je kriv što smo kuću napravili nasred puta, pa svako svrati, svašta čujemo, prihvatimo i čudimo se otkud nam ta riječ, dok se ne sjetimo da nam je poklonio slučajni prolaznik ili gost”. Momak : – Divno doba kad su se ljudi trudili da jedni drugima poklone lijepu riječ, birali riječi da izraze bogatstvo misli. Mnogi svoj zavičaj u jeziku prepoznavali. Svako svoj jezik imenuje kako ga većina naroda naziva. Neobičan dijalog ?! Zaista , jezici k’o ljudi žive , na hiljade ih ima, i umiru isto tako, hiljadama ih nema. Ljudi dođu, budu, i prođu, a riječi nastave da putuju kroz vrijeme i njima kao i ljudima prijete razne opasnosti po opstanak. S riječima je kao i s igračkama : čarneš jednu, okreneš je, zasvjetla njena čarobna moć, zagolica te u glavi, obveseli te , osjetiš miris stare nanine sehare , ali nova, dotjerana, pripsana govoru kao ruho„namještenoj” Pešterki, da joj se diviš u novim dimijama ili tumajlijama.