Jezički izraz usmenog stvaralaštva Bošnjaka
Share This Article
Književnojezički izraz Bošnjaka u turskom periodu imao je četiri posebna pravca razvoja. Četiri književne koine dale su svoj pečat modernom jezičkom izrazu premda samo jedna od njih – usmena koine ima puni status predstandardnog idioma. U vrijeme prvih pokušaja standardizacije jezika na tlu Bosne i Hercegovine primjetan je u jezičkom izrazu bošnjačkih pisaca trag ranije tradicije u vidu prisustva elemenata svakog od četiri tipa književnojezičkog izraza.
Bitna pitanja historije modernoga književnojezičkog izraza Bošnjaka, prvenstveno pitanje posebnosti tog izraza, tiču se mogućih usporedbi novoga s tradicionalnim izrazom. Samu podlogu novom izrazu, prema jasno izraženom opredjeljenju pisaca u austrougarskom periodu, čini model jezika koji je pružala narodna književnost. Moderni jezički izraz bošnjačkih pisaca u tom ranom periodu nadahnut je poetskom upotrebom jezika svojstvenom usmenom stvaralaštvu. Iz divanske poezije na orijentalnim jezicima nasljeđuje se mitološki i duhovno religijski prostor, stilogenost osobnih imena, simbolika orijentalne poetske leksike.
Alhamijado tradicija ponudila je model paralelizama u okviru rime za nove pjesničke forme, model bitno drugačiji od onog svojstvenog narodnoj poeziji. Model jezičkoga izraza krajišničkih pisama, koja donekle čuvaju vezu sa srednjovjekovnom diplomatskom tradicijom, otvorio je put bogatoj i inovativnoj sufiksaciji, upotrebi domaće leksike apstraktnoga značenja i izrazito smanjenoj frekvenciji leksike orijentalnoga porijekla.
Tvrdnja da su se književnojezički izrazi Bošnjaka u turskom periodu nalazili u procjepu između orijentalnih formi izraza i bosanskoga jezika podrazumijeva promišljanje o razvijenom toku književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima, na idiomima koji su imali prestižnu ulogu, te o alhamijado tradiciji, u smislu njene bremenitosti tuđim jezičkim naslagama, kao okolnostima koje su u dvadesetom stoljeću mogle otežati uključivanje Bošnjaka u književnu i kulturnu djelatnost na tlu Bosne i Hercegovine. Zaokret u razvoju književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeo je upravo odustajanjem od alhamijado izraza i napuštanjem književnog izraza na orijentalnim jezicima. Bošnjaci su “usvojili standardni jezik bez većih potresa i uključivali se potpuno ravnopravno u standardizacijske procese u bosanskohercegovačkoj sredini” (Kuna 1978:8).
Vrijedno je napomenuti da je bošnjačka alhamijado književnost bila ikavsko-ijekavska, te da novija istraživanja pokazuju da se može govoriti o postojanju ikavskoga manira u toj tradiciji, a da ikavski, kojim je također govorio znatan dio Bošnjaka, nije nikad ni ušao u konkurenciju kao mogući standard. Ravnopravno uključivanje Bošnjaka u standardizacijske tokove dvadesetog stoljeća, i pored ovih otežavajućih okolnosti, bilo je moguće zahvaljujući vrlo razvijenoj bošnjačkoj epskoj tradiciji na narodnom jeziku, rasprostranjenoj na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, “koja je po svemu sudeći, vrlo intenzivno učestvovala u formiranju novoštokavske folklorne koine” (Kuna 1978:7). Zahvaljujući opredjeljenju bošnjačkih pisaca s kraja 19. i početka 20. stoljeća za izraz blizak narodnome Bošnjaci su “načinili pomalo začudan duhovni obrat: oslobodili su se okvira klasične orijentalne književnosti i svoje lokalne alhamijado tradicije i, za samo jednu i po deceniju, vinuli se do modernih pjesničkih tokova svoga vremena i prostora i postali njihov integralni dio”375. Jezički izraz alhamijadista doimao se kao “zastario, umoran i temama ubijen” iako je svojim ustaljenim stilskojezičkim zahvatima, donekle bio podređen jezičkom izrazu narodne poezije. Stoga je obnova jezika u Bašagićevoj poeziji “podrazumijevala cijeli jedan kulturni projekt koji nije mjerljiv ni sa jednim prethodnim (intencionalan je po svojim dijelovima i približan po nakani samo Kapetanović-Ljubušakov)”.376
Već je ranije istaknuto da su na tlu Bosne i Hercegovine postojale različite nacionalne književnojezičke tradicije te da standardni jezik dvadesetog stoljeća izrasta na onoj tradiciji koja pokazuje najviše sličnosti sa drugima, koja je u najvećoj mjeri zajednička trima narodima.377 Tradicionalni izraz usmene poezije u tokovima razvoja predstandardnih idioma uspio je povezati više kulturnih prostora. Usmeno stvaralaštvo svoje korijene ima u tradiciji predturskoga perioda što može potvrditi i dokazana srodnost usmenoga izraza Bošnjaka, Hrvata i Srba. Usmena je poezija imala važnog udjela u očuvanju kulturnog identiteta Bošnjaka. Za razliku od drugih književnojezičkih izraza Bošnjaka, jezički izraz usmene poezije zajednički je, otvoren i prijemčiv, s pokoljenja na pokoljenje prenošen i stiliziran. Taj je izraz dio novoštokavske folklorne koine koja se oblikovala na širem epsko-lirskom novoštokavskom području.
Usmeno pjesništvo Bošnjaka bilo je rasprostranjeno na idiomu koji je imao novoštokavsku podlogu, ali koji u pogledu nekih dijalekatskih crta nije bio sasvim ujednačen. U bošnjačkoj usmenoj koine378 odslikava se miješanje različitih dijalekatskih tipova kojima Bošnjaci pripadaju. Jezik zabilježenih pjesama sadrži autohtone govorne crte regije sa koje pjesme potječu (ijekavizam, odnosno ikavizam, štakavizam, odnosno šćakavizam), ali i pored toga prisutne su određene naddijalekatske odlike koje svjedoče o postojanju uobličene novoštokavske folklorne koine. U bošnjačkoj epici zapažena su dva suprotstavljena tipa pjesama, različita po dužini i kompozicijski, ali i po stupnju prisutnosti određenih dijalekatskih crta. Ipak, i u južnom i u zapadnom tipu pojavljuju se jezičke crte karakteristične za onaj drugi. Uopćavanje kakvo se odvija u književnoj koine podrazumijeva interakciju suprotstavljenih elemenata jezičke strukture govornih idioma u pravcu neutralizacije, što vodi stvaranju interdijalekta. U poetskom interdijalektu nalaze se elementi različitih idioma manje ili više zastupljeni kod svih pjevača. Pojedini strukturni elementi zadobivaju naglašenu stilsku vrijednost, jer se počinju shvatati kao dio poetske gramatike, ili pak kao ornament epske tradicije.
Posebnost bošnjačke usmene poezije Razvijena bošnjačka epska tradicija posjedovala je sve značajke zajedničke usmenom stvaralaštvu štokavskog područja, no ona naravno ima i svoje posebne odlike po kojima je prepoznatljiva. Jedni su autori isticali njenu fantazmagoričnost tumačeći je radije kao odraz starine i arhaičnosti, nego kao prodor istočnjačkog “pretjerivanja”. Albert B. Lord istakao je da su u pogledu prisustva mitoloških predmeta muslimanske epske pjesme najdragocjenije na Balkanu jer su one sačuvale i razvile neke mitske uzore bolje od hrišćanske tradicije koja je krenula ka hajdučkim, kleftskim i historijskim pjesmama. (Lord 1974:66).
Analizirajući pjesme Ropstvo Janković Stojana i Ropstvo Đulić Ibrahima Lord će ustvrditi da je muslimanska pjesma sačuvala i razvila upravo one elemente koji se vežu za smisao mitske slike (uzora), a da je hrišćanska pjesma na putu da izgubi mitski simbolizam ispuštanjem bitnih elemenata mitskog šablona. Upravo je srž jedne epske tradicije u pjesmama koje se zasnivaju na mitskim uzorima – slikama više nego na historiji. Muslimanska tradicija osigurala je “osnovni kontinuitet s dalekom prošlošću i pomogla da se iz prastarog materijala razvije poetska struktura koja istinski zaslužuje ime epike” (Lord 1974:83). Mitske slike istinski epskih proporcija u pjesmi Ženidba Smailagić Mehe – odrastanje junaka i prisvajanje vlasti, revolt mladića protiv roditelja imaju svoju arhetipsku paralelu u Odiseji (Telemah), u Heziodovoj Theogoniji (Zeus).
Drugi su istraživači, poput Schmausa, osudili osporavanje autonomnosti bošnjačkom u sklopu južnoslavenskog epskog pjesništva isticanjem njene identičnosti sa srpskim i hrvatskim pjesništvom pri čemu je zanemarivana činjenica da su prenositelji muslimanske usmene tradicije u Vukovim zbirkama hrišćanski pjevači te iz ove tradicije posuđuju dijelove “ne samo sižea, motiva ili sadržajnih pojedinosti, nego i pravih pjesama sa specifičnim oblikom, koji se u mnogim slučajevima može poznati i pored svih pokušaja adaptacije” (Schmaus 1953:23). U namjeri da rekonstruira raniju fazu bošnjačke epike, Schmaus je posegao za pjesmama uskočkog ciklusa Vukove treće knjige gdje razlikuje dva sloja: stariji, autohtoni i mlađi, nastao pod utjecajem bošnjačke epike. Utjecaj bošnjačke epike na uskočku poeziju vidljiv je u sadržajnim elementima (motivi, lica, opisi), te u obliku i tehnici pjesme (struktura i vođenje radnje). Prema Schmausovoj procjeni hrišćanska epika u svom fondu sadrži i prave muslimanske pjesme sa specifičnim oblikom, koji se može poznati i pored svih pokušaja adaptacije. Ovdje nije riječ o većoj vrijednosti jedne ili druge epike, jer proces uzajamnih pozajmica morao je biti vrlo star i trajan. To što je u Schmausovom zapažanju bitno jeste da postoje posebne karakteristike bošnjačke epike koje je čine prepoznatljivom. Svi su istraživači primijetili da je posebna odlika bošnjačke epske tradicije dužina pjesme kao i određeni poetsko stilski zahvati koji tu dužinu omogućuju. Maretić je prvi ukazao na jednu od bitnih odlika muslimanskih pjesama, na promjenu pozornice.
Jedna od tipičnih osobina muslimanskih pjesama je u tome da kad pjevač vidi da je već dosta govorio o kom predmetu i da je vrijeme preći na drugi, vratiti se k pređašnjemu, onda kaže: dosta je o ovome, a da sad vidimo nešto drugo. Ode vojska pravo Temišvaru. (Maretić 1966:105) |
Rana istraživanja bošnjačke epike pokazala su da postoje dva njena tipa: hercegovački i krajinski, te da se hercegovački tip po obliku pjesme približava više hrišćanskoj nego krajinskoj epici. Za osobenost stila koja se razvila u krajinskoj epici, po Schmausovom mišljenju, presudna je činjenica da je u 16. i 17. stoljeću krajina bila pogranična oblast velikih borbi koje su dale pečat svog herojskog doba naslijeđenim oblicima srednjovjekovnog pjevanja te da su gubitak Mađarske i kriza Otomanskog carstva u 17. st. dali su poseban epski ton begovskom feudalnom patosu i sjećanju na negdašnju slavu. (Schmaus 1982:347) Epska poezija postala je predmet interesa i njegovanja u višem društvu o čemu svjedoče Murkovi izvještaji o postojanju profesionalnih pjevača i pojavi mecenstva kod otmenog sloja u sjeverozapadnoj krajini. Ovakvo interesovanje nije moglo ostati bez utjecaja na karakter pjesme i kvalitet pjevanja. Zabilježeni su primjeri reguliranja umjetničkog ukusa u smislu plemićko-staleške cenzure379. (Schmaus 1982:350). Pjevači koji uglavnom pripadaju nižim slojevima prilagođavaju se otmenom ukusu svoje publike te tako utječu na opći ukus. Tako su se promjene izazvane ukusom i utjecajem vodećeg sloja pretvorile u tradiciju. Murkovi izvještači potvrdili su da je bilo raznih pravaca ili škola, da su se predstavnici starinskog stila odupirali kitnjatskom stilu.
Krajinska epika odlikuje se bogatijim unošenjem kulturnohistorijske građe u kojoj se pokazuje moć i gospodstvo, te oslikavanjem masovnih pothvata i vojnih nastupa jedne velike države, a to je proizvelo moderniji način epskog prikazivanja. Usljed toga se razvoj bošnjačke epike u ovom kraju počeo udaljavati od svog prvobitnog oblika. Obuhvatanje obimnije radnje sa većim brojem lica, pohodi masa, ukus za široko ispredena romantično-avanturistička zbivanja sa mnogo preokreta i zapleta, bogatstvo opisnih elemenata daju krajinskoj epici često preveliku opširnost. Navedene crte traže nov stil, novu tehniku i djeluju u pravcu dezintegracije starijeg epskog stila. (Schmaus 1982:353) U nizu pjesama zapadne i sjeverozapadne Bosne dat je podjednak značaj dvjema ili čak trima temama. Radnja je složena, ali prevladava postupak jednosmjerno vođene radnje, s prekidima i vraćanjem na prethodna izlaganja. Pojedini pjevači (Kolaković, Islamović, Vojniković) ostvarili su u pjesmama dvostrano vođenje paralelnih radnji. Ipak, u većini njihovih pjesama preovladava tehnika koju je Schmaus nazvao “izvještajem” (opširno izvjestiočevo pričanje događaja), a koja u njihovu pričanju stvara iluziju još jedne radnje (Buturović 1992:596).
Transformacija naslijeđenih i stvaranje novih sredstava, pri čemu se polazi od starog i zajedničkog fonda, pratila je proces historijskog razvitka i preobražaja od kraće epske pjesme južnog tipa do opširne krajinske pjesme. Takav preobražaj predstavlja ustvari predstadij jednog malog epa, što se najbolje utvrđuje na promjeni pjevačke tehnike. (Schmaus 1982:353) U stilskom razvoju i u tehnici mogli bi se pronaći isti stilski simptomi i tehnički postupci koji su bitni za proces epizacije, prerastanja epske pjesme u ep. Posebnost bošnjačke usmene tradicije na leksičkom planu ogleda se u prisustvu velikog broja orijentalizama vezanih za bošnjačku kulturu tog vremena. Najfrekventnija leksika orijentalnog porijekla tiče se konjske opreme, orijentalne arhitekture (kula, čardak, ćošak, kapija, basamaci, avlija, minderluk, pendžer, džam, šikli odaja), religije (sabah, akšam, jacija, hurije, džamija), feudalnih društvenih uloga (sultan, vezir, beglerbeg, paša, beg, aga, dizdar). Lista orijentalizama sa značenjem titula veoma je duga, te stoga i posebno značajna. Feudalne uloge daju motiva razradi dramatske radnje jer postoje strukturalni odnosi među njima i sistem društvenih pravila koja ih pokreću i podržavaju. Orijentalizme pjevači ugrađuju u epske formule koje su uvijek tako prilagođene da izražavaju kulturnu, društvenu, vjersku stvarnost svog vremena (Lord 1974:73). Formule građene pomoću turcizma i glagola učiniti vrlo su korisne jer omogućuju šestosložne obrasce za drugi polustih – dovu, rezil, surgun, juriš + učinio (Lord 1974:73).
Kao jednu od osobitosti bošnjačke epike koja se tiče dubljih kulturnih utjecaja, Lord je istakao sistem epskih formula vezanih za motiv pisanja pisma. Pisanje je u mnogim pjesmama prava ceremonija sa mnoštvom riječi vezanih za tursku kulturu: onaj što piše zove svog, ćatib-bašu (pisara), on uzima divit i hartije, stavlja jaziju. Ako pismo šalje sam sultan, ceremonija je još i proširena: on traži tatara (pismonošu), koji uzima menzile (poštanske konje), njegovo je pismo bujruntija (naredba), ferman, katl ferman (naredba o pogubljenju). Ako pismo nije od sultana, onda može biti mahzar – molba, peticija. Pisma su se pisala i prije turske invazije, no promjena je u izvođenju – “ritualnoj ceremoniji pričanja koja duguje mnogo raskoši Bizantije, što je na Balkan došla u turskom ruhu” (Lord 1974:74). Istraživanje posebnosti jezičkog izraza bošnjačke usmene epike treba da ukaže na pravce ujednačavanja novoštokavštine i zapadnijih, arhaičnijih crta. Jezičke crte koje imaju udio u tom ujednačavanju počinju funkcionirati kao poetizmi, tj. prihvataju se kao epski jezički manir ili signal po kojem se prepoznaje epska umjetnina.
Ijekavski manir bošnjačke usmene epike prema ikavizmima karakterističnim za lirsku i baladnu tradiciju.
U dosadašnjim istraživanjima jezika bošnjačke usmene poezije posebna pažnja posvećivala se analiziranju funkcije refleksa jata s obzirom na stvarni udio dijalekatske baze u pojavi ikavizama i ijekavizama. Pisalo se o ekspresivnosti i značaju ijekavske zamjene za oblikovanje deseterca u smislu mogućnosti koje ona pruža za elidiranje, ili pak dodavanje jednog sloga (b’jeli/vijernica)380. Pokazano je također da je u bošnjačkoj epici jasno vidljiva tendencija usvajanja ijekavske osnove epske pjesme, kao i to da je u pjesmama s ijekavskih terena prisutan “izvjestan broj ikavizama, koji su primljeni preko narodne poezije ikavskog područja, možda kao stilska oznaka”. (Kuna 1978:12) Miješanje ikavizama i ijekavizama u istoj pjesmi izgleda ipak nije stihijno. Primjetno je da je ijekavski refleks u epici frekventniji i da je on, ustvari, “jezički amblem tradicije koja se najčešće određuje kao epika crnogorsko-hercegovačkog tipa” (Jahić 1999:94). Kako ikavskih epskih pjesama u kojima su prisutni ijekavizmi nije malo, potrebno je istražiti koliko ima zakonitosti u pojedinim slučajevima ijekavsko-ikavskog miješanja.
U ikavskim pjesmama sa zapadnih područja nalazimo ijekavizme koji su vezani za posebne korijene riječi, tj. leksemske ijekavizme koji su uz to vrlo često vezani za određene epske formule. Tako u ikavskoj pjesmi Ženidba Hrnjice Halila (Marjanović, IV,40) pjevača Karabegovića nalazimo:
hoćeš meni tvrdu vjeru dati; hoću, sestro, vjeru ti zadajem; ne znam, Mujo, vjera ti je tvrda; moj Halile, po svitu gledanje | mi smo bili vjere potvrdili; ja se vjeri svojoj zavjerio; vjera moja odati te neću; neću, Mujo, s tobom piti vina | jer od tebe nevjera postala; od tebe većeg nevjernika nema | kad s’ nevjeru meni učinio, | kako j’ drugim učiniti nećeš; Milovane virna naša slugo | bili meni tvrde vjere bio: kad mu Jele viru ujagmila | u livi ga obraz poljubila; ako nami bane ne viruješ; gdje s’ Halilu jedan nevirniče, | kamo t’ vira stigla te nevira.
Ilijinoj ruci poletjela; tako djecu Hrnjičiće hrani; sjedi straža na studenoj stini; a Talića dva djevera mlada; nema mala, a nema irada | poslje nješto stare kućerine; pa donese vode u maštrafi, | umiva je po bijelom lišcu: oko sebe ćemer opasala, | ćemer steže oko bila tila.
Obilježja ijekavskog manira nalazimo, iako znatno rjeđe, i kod Islamovića:
pa okrenu kroz Zadar bijeli; tu mi bijel danak zabilio; a evo ti vira od meneka / za tobom ti poćernika nema; Dosta imam vina i rakije, / a imadem hljeba bijeloga, / imam, bane, mesa ovnovine (Ženidba Hrnjice Halila s dvije djevojke); ne znam, draga, vjeru ti zadajem (Junaštvo i ženidba Dizdarević Meha).
Kako se vidi iz primjera, u pjesmama su prisutna često, čak i u istom stihu, oba lika iste lekseme – ijekavski i ikavski. U pjesmama zapadnog tipa javljaju i lekseme sa refleksom jekavskog jotovanja dentala, što je potpuno nespecifično za većinu bošnjačkih govora:
Ja sam s’ bratu bio zavjerio, i naćera mene preko vjere; tu za Mujom poćernika bilo;381 :Za njima se navrgla potira; potira je stigla do poljane; potira se natrag zauzbila.
Zanimljivo je da se lekseme istog korijena sa ovim refleksom javljaju i kod bošnjačkih književnika u vrijeme prvih pokušaja standardizacije.382 Ijekavsko jotovanje dentala za ove pisce ima stilsku vrijednost upravo po tome što asocira na narodnopoetski stil. Iako se u bošnjačkoj narodnoj poeziji ijekavsko jotovanje dentala nedosljedno vrši, ono je potvrđeno čak i u primjerima pjesama sa ikavskog terena, što svjedoči o nesumnjivom pripadanju ove poezije novoštokavskoj folklornoj koine (Kuna 1978:17). Kad je riječ o ikavizmima u epici s ijekavskog područja, malo je vjerovatno da je upotreba ikavskog refleksa u svrhu reguliranja stiha bila češća od skraćivanja zamjene jata – elidiranja. Vjerovatnije je da su ikavizmi u ijekavskim pjesmama upravo leksemski ikavizmi (dite, vrime, bilog, divojka, Kuna 1978:2). Moguće je da ovi ikavizmi u usmenu epiku dopiru iz lirike. Sva tri jezička tipa sevdalinke znaju za ikavizme, samo se njihova frekvencija sve više smanjuje idući od zapada ka jugoistočnom tipu (Jahić 1999:84). Leksemski ikavizmi češći su u usmenoj lirici, gdje mogu, po tradiciji, funkcionirati kao poetizmi. Usmena je poezija, kao što je poznato, utjecala na jezički izraz druge književne koine koja se paralelno razvijala u turskom periodu – alhamijado tradiciju, ali je zanimljivo da je bosanska alhamijado književnost, i pored toga što u epskoj tradiciji vlada pretežno ijekavski manir, ostala gotovo u cjelini ikavska. Ikavski manir u alhamijado izrazu Bošnjaka jezička je crta koja u kojoj se odražava kontinuitet starijega (srednjovjekovnog) pisanoga jezika.383
Buduća istraživanja treba da pokažu kako se putem narodne pjesme odvija proces prelaska leksemskih ikavizama sa zapadnijih (jezički arhaičnijih zona) u južnije i jugoistočnije i leksemskih ijekavizama sa jugoistoka prema sjeveru. (Jahić 1999:95). Jedno od mogućih objašnjenja za sam proces nastajanja leksemskog ijekavizma trebalo bi tražiti u postojanju epskih formula građenih pomoću leksema takvog fonemskog sastava. Također je vjerovatno da su se pojedine ikavske formule tipično lirskog sadržaja (bilo lišce), nakon što su se ustalile u lirici, prenijele u usmenu epiku. O zamjeni jata u baladi Hasanaginica pisano je mnogo. Većina istraživača smatra da je ova balada nastala na čisto ikavskom zapadnoštokavskom terenu.384 No moglo bi se dodati da ne samo da je ona tu nastala nego je tu i zapisana. Mnogi istraživači smatraju da je Fortis prepisao Hasanaginicu, ne vjerujući da je on lično mogao zabilježiti, za što uopće nema osnova s obzirom na popratne komentare koje je sam Fortis uz nju dao. Alberto Fortis ne samo da je razumio jezik, on je primjećivao i komentirao dijalekatske nijanse:
Suviše česti italijanizmi koji su prodrli u dijalekte dalmatinske obale mnogo su narušili drevnu jednostavnost toga jezika… U svakom slučaju, bosansko narečje kojim govore Morlaci udaljeni od mora, harmoničnije je za moje uho od ilirskog sa primorja. (Fortis,75)
Fortis je zapisao uvodne stihove Hasanaginice trima pismima, glagoljicom, ćirilicom i kurzivnom (morlačkom, kako ju je sam nazvao) ćirilicom pridržavajući se svaki put ortografskih uzusa svakog od ovih pisama. Hasanaginica nije bila jedina pjesma koju je slušao, ona je samo, po njegovom mišljenju, jedina bila uistinu dostojna bilježenja:
Na italijanski sam preveo dosta junačkih pjesama Morlaka. Jednu od njih, za koju smatram da je zanimljiva i skladno sastavljena dodaću ovom svom dugačkom izlaganju…Tekst na ilirskom ispod prevoda, omogućiće vam da ocenite koliko bi ovaj jezik, neobično harmoničan i podesan za pevanje, mogao poslužiti muzici i poeziji… (Fortis, 75)
Fortisova bilješka početnih stihova Hasanaginice trima pismima vrlo je značajna za odgonetanje izvornog jezika Hasanaginice, kao i za potvrdu mišljenju da je upravo on zapisao ovu baladu. Dio teksta zabilježen “mlorlačkim kurzivom” u latiničkoj transliteraciji je ovakav:
Što se bili u gori zelenoi Al su snizi al su labutovi Da su snizi već bi okopnuli Labutovi već bi poletili |
Od ove verzije zapisa bitno se razlikuju glagoljička i ćirilička, a one su opet identične jedna drugoj i u latiničkoj transliteraciji izgledaju ovako:
Što se běli vъ gorě zelenoi? Alь su snězi alь su labutove? Da su snězi vešt by okopnuli; Labutove vešt by poletěli. |
Mora se odati priznanje Fortisovom poznavanju konzervativne ortografije ćirilice i glagoljice: u bilježenju vъ tamo gdje u svom zapisu upotrebljava u, bilježenju jora i jera, u upotrebi grafema (št), ili pak u bilježenju grafema jeri na etimologijski opravdanom mjestu (by). Zadivljujuće je Fortisovo nepogrešivo bilježenje grafema jat, čak i u lokativu (vъ gorě zelenoi) i njegovo uravnoteženo očitavanje sekvencom je u konačnom latiničnom zapisu (u gorje zelenoj, u bešicje). Fortis na kraju ostavlja osobito vrijednu opasku da morlački kurziv “bolje odražava stvarni izgovor, od kojega sam se ja u tekstu malo udaljio” (Viaggio in Dalmazia, 1774, str. 104). Fortisova ocjena o vjerodostojnijem predstavljanju izvornog izgovora i uzorak morlačkog transkripta upućuju na zaključak da je verzija koju je Fortis čuo u cjelini ikavska. Četiri stiha zapisana bosanskim kurzivom u sebi sadrže i odgonetku za neobičan oblik labutove, koji se javlja u Fortisovom latiničnom, ćiriličnom i glagoljskom zapisu, a koji bi onda, slijedeći uputstvo vjernog odražavanja izgovora, trebalo čitati kao labutovi – kako je oba puta zabilježeno bosančicom. U gramatičkom završetku -ove također se ogleda Fortisova upućenost u zakonitosti staroslavenske gramatike. Naime, imenica koja je u jednini glasi labut (ili labud), a u množini ima proširak -ov-, imala bi se ravnati prema deklinaciji starih ŭosnova ʌɑБƔтъ, ʌɑБƔтовє : съıɴъ, съıɴовє. S druge strane, primjeri sa e umjesto i: kule niz pendžere > kuli niz pendžere (18) i za njom trču dve ćere djevojke > za njom trču dvi ćere divojke (19), a osobito konstrukcija sa genitivom (kule niz pendžere) umjesto dativne posesivne formule (kuli niz pendžere), koja je uobičajena za narodnu poeziju, potvrđuju da je tekst zapisao stranac. Od ukupno 38 riječi sa jatom u zapisu naše najljepše balade ima 8 ikavizama. Primijećeno je da se ikavizmi u Fortisovom konačnom zapisu dosljedno javljaju u neposrednom govoru same junakinje, što je interpretirano kao pjevačeva “upotreba ikavske forme tamo gdje se dramatičnost i tragičnost radnje kreću prema vrhuncu” (Jahić 1999:98). No moguće je i drukčije tumačenje – Fortis koji se dosljedno pridržava konzervativnih ortografsko-fonetskih uzusa slavenskih pisama (glagoljice “liturgijskih knjiga” i ćirilice “drevnih dokumenata”) u upravnom govoru dopušta ovoj tragičnoj morlačkoj heroini da progovori svojim milozvučnim narječjem.
Poetska gramatika usmenog pjesništva
Obično se smatra da je naddijalekatska priroda ove poezije posljedica težnje pjevačā za ujednačavanjem izraza, te da predstavlja, dakle, odraz njihove volje da jezički izraz u umjetničkoj funkciji bude prihvatljiviji na što širem prostoru. U ovakvom poretku stvari može izgledati da se pjevaču pripisuje romantična uloga u očuvanju jezičkog jedinstva. No mnoge zajedničke jezičke crte, a osobito one za epski stil najbitnije, nastale su kao posljedica tradicionalnog umijeća oblikovanja izraza – vještine popunjavanja obrazaca za gradnju epske formule. Ka suštini jezika usmene epike prije će nas odvesti otkrivanje jezičkih zakonitosti epske tehnike, nego utvrđivanje mjere podudarnosti pjevačevog izraza s određenim dijalekatskim crtama. Pjevačeva odstupanja od uobičajenoga govornog jezika ustvari najčešće predstavljaju dio njegovog umijeća u korištenju tradicionalnih obrazaca za formule. Da je jezičko ujednačavanje posljedica djelovanja tog sistema obrazaca jasno je već i po tome što i pored krupnijih dijalekatskih razlika, kao što su npr. staripadežni oblici za množinu imenica385 i ikavska osnova zapadnobosanskih pjesama, i dalje možemo govoriti o bošnjačkoj usmenoj koine, pa i o novoštokavskoj usmenoj koine. Primjeri arhaičnih padežnih oblika prisutni su u oba tipa bošnjačke epike kao stilski element, nezavisno od govorne podloge (Kuna 1978:20). Svakako su takvi oblici češći u zapadnom tipu bošnjačke epike, nego u južnom, ali njih nije sasvim lišena ni srpska folklorna koine,386 i to upravo zbog mogućnosti da se variranjem oblika postigne odgovarajući broj slogova u stihu.
Kolektivno uobličavanje upućeno je upravo na to da pojedinačni umjetnički zahvati ne postanu tajna umjetničke radionice, već da obrasci ostanu poznati i pristupačni. Preduvjet za kolektivno stvaralaštvo jeste da svaki učesnik mora znati kako nastaje pjesma (Braun 1982:384). Da bi postao vlasnik tog umijeća pjevač mora nositi u sebi potpuno vladanje elementima epskog umjetničkog stila. Ako dobro poznaje epski pjesnički jezik (koji uopće nije jednak narodnom jeziku!), on može izvoditi predanjem primljenu pjesmu, ili stvoriti neku novu. Gramatika ove poezije jeste gramatika koju iziskuje versifikacija (Lord 1982:475). Osnova pjevačeve umjetnosti jeste ovladavanje vrlo složenim sistemom “obrazaca koji omogućavaju podešavanje fraze i stvaranje fraza putem analogije” (Lord 1982:476). Formule su u usmenom epskom stilu sveprisutne i nema ničega u pjesmi što ne potječe iz obrasca neke formule (Lord 1982:489). Kao što je govorni jezik organiziran u sisteme supstitucije u sintaksičkim modelima koji se ponavljaju, tako i usmena epika ima organizirane sisteme formula, “skupina riječi koje se redovno koriste pod istim metričkim uslovima da izrazi datu osnovnu ideju” (Lord 1982:469). “Poetska gramatika usmene epike jeste i mora biti zasnovana na formuli. To je gramatika paratakse i često upotrebljavanih i korisnih fraza” (Lord 1982:508). No tehnika izražavanja u formulama ne sputava individualni talenat pjevača – u formuli je uvijek moguće zamijeniti jednu riječ drugom, preoblikovati stare i stavrati nove fraze putem analogije. Stil izražavanja zasnovan na formulama omogućava očuvanje i razvoj tradicije kao i sazvučje sa dalekom prošlošću, jer je većina obrazaca iz zajedničke tradicije i pripada zajedničkoj zalihi formula.
Elementi epske poetske gramatike uvjetovani potrebom za metričkim skladom
Elementi poetske gramatike koji omogućavaju reguliranje metra korisni su pjevaču jer omogućavaju povećanje i smanjenje broja slogova u stihu. U narodnoj poeziji prisutna su sredstva koja omogućavaju postojanje dvaju sinonimnih fonemskih likova lekseme, dvaju morfoloških oblika ili dviju sintaksičkih konstrukcija što se ne razlikuju po sadržaju, ali imaju različit broj slogova. Mogućnost ostvarivanja nepostojanoga a u prefiksu-prijedlogu karakteristična je za narodnu poeziju. Tako će se samo u epskom stilu javljati lekseme poput:
savede [u svoju ih savede avliju H,54], savezati [hotijahu mene savezati H,55], savezao [pa im b’jele savezao ruke H,42], savezali [i bijele savezali ruke H,41], savezaše [pa Halilu savezaše ruke H,43], savezuje [sad mu Mujo savezuje ruke H,48]; razavile [grane dale, a list razavile H,4], sakovanu [a među njih palu sakovanu H,49],
ali su istovremeno prisutne i sinonimne lekseme:
[a svede ga na mermer avliju H,63], [svezao mu obadvije ruke H,41], [svezaše ga uz tanka jelića H,43], [razvi durbin na sedam kanata H,57], [skovo mu ih Ćuprilić-vezire H,32].387
Na granici prefiksa i korijenskog morfema javljaju se sporadično likovi sa nepostojanim a: uza [a uza nju hiljada pandura H,57], [Halil ode uza merdevine H,32]. Mrfološkoga karaktera su primjeri raspanula, prepanuo, pobjegnuti, ostanuti. Takvi oblici predstavljaju izrazitu osobinu jezika narodne poezije te pored funkcije u oblikovanju metra imaju i posebnu poetsku i stilsku vrijednost (Kuna 1978:24).388
[pa je caru knjiga dopanula H,32], [jeste momak dopanuo rana H,47], [Mujo bješe dopanuo rana H,41], [u koje je jade zapanula H,4], [Ja bih mogo lako pobjegnuti H,56], [već sam sedam pobjegnula puta H,63], [da ti bješe Paun pobjegnuo H,55], [gospoda se v’oma prepanula H,32], [jesi li se prepanuo, Mujo, H,57], [gdje se, Anđo, prepanuti neću H,54], [kroz čizme mu propanule pete H,75], [e tu su se oni sastanuli H,42], [kad šestn’esto jutro nastanulo H,57], [otkako je njega nestanulo H,32], [na njima je mejdan ostanuo H,52], [otkako je Skradin postanuo H,57], [Stambolije na sejir stanule H,32]
Paralelno sa ovima pojavljuju se i oblici:
[pobjegao Paun harambaša H,55], [nije dušman davno pobjegao H,53], [jer se Mujo prepao Halilu H,47], [kroz čakšire propala koljena H,32], [gospoda se sva butun sastala H,32], [kad je druga nastala godina, H,56], [gotovo mu nestalo dukata H,1], [ako nam je od baba ostao H,42], [sve mu paše na divanu stale H,32]
Kratki oblici množine za jednosložne imenice muškog roda karakteristični su za pjesnički jezik.389 U usmenoj epici Bošnjaka izrazito je veći broj ovakvih oblika nego u pjesmama Vukovog zbornika (Kuna 1978:21).
[ban mu dade od tavnice ključe, H,41], [Omer traži ključe od tavnice H,40], [izvješo je krste i ikone H,42], [pa mu bezi selam nazivali H,1], [lasno ti je bege dočekati H,1], [u polju se svati iskupiše H,63], [pripališe tope baljemeze H,40], [odjuriše ati i paripi H,40], [a gotove ate pojagmiše H,45], [već se maša u džepe svione, Hasanaginica].
Većina ovih imenica pojavljuje se i sa dugom množinom, ponekad i u istim pjesmama:
[rasplakao age i begove H,32], [Čujete li, age i begovi H,40], [a svatovi goru pregaziše H,63], [na tabije izvuče topove H,32], [atovi se dobro opremiše H,40] [pa zavuče ruku u džepove H,32].
U množini pridjevskih riječi u oblicima genitiva, odnosno dativa, instrumentala i lokativa frekventni su u ijekavskim pjesmama nastavci -ijeh i -ijem. Znatno su rjeđi u tim pjesmama nastavci -ih, -im.390
[ljutijeh je dopanuo rana H,47], [i teškijeh zadobio rana H,52], [zelenijem poljem pobjegnuo H,56], [ban zavika grlom bjelijem H,41], [i pogleda crnijem očima H,42], [pa ti hajde poljem širokijem H,42], [pa pođoše morem debelijem H,40] || [stade jeka ljutih ranjenika H,41], [na Muju je sedam grdnih rana H,43], [sve u mrku, a na mrkim konjma H,50]
U pridjevsko-zamjeničkoj delinaciji alterniraju oblici sa fakultativnim vokalom u genitivu i dativu jednine sa oblicima bez tih vokala:
[Mujo sađe polju primorskome H,44], [u Prilepu gradu bijelome H,32], [ne čekaj me u dvoru bilomu, Hasanaginica], [nek se čuje Zadru kamenomu H,56], [kad su bili polju zadarskomu H,56] [a sve gleda sentu njemačkomu H,48], [pa je šalje vrelu studenomu H,49], [vas u srmi i suhomu zlatu H,56] [kad smo bili lugu mahatomu H,52], [Do zelena Luga Mahnatoga H,75], [prođ’ se, brate, zadarskoga bana H,49] || [ja ću ići bijelom Skradinu H,57], [na alatu, vas u suhom zlatu H,56], [pa pos’ječe zadarskog kravara H,45].
Opća osobina narodne poezije jeste živa upotreba neodređenog vida. To su ustvari zališne forme jer mogu popuniti isti broj slogova kao i pridjev određenog vida bez pokretnog vokala. Pa i pored toga oblici neodređenog vida su česti, što može biti znak težnje da se punoznačne riječi završavaju vokalom, štaviše da se imenica i njen pridjev završavaju istim vokalom:
[A kad siđe Senju kamenitu H,56], [Uzjaho je mahnita putalja H,47], [ak’ utečeš na dobru đoginu], [Ne pogodi nejaka Omera H,40], [nek’ se vidi po polju zelenu H,1], [pa priteže zlatna bensilaha H,40] [Vas u srmi i u suhu zlatu H,41] || [vas u srmi i suhomu zlatu H,49].
Jedna od posljedica težnje za vokalskim skladom u nastavcima susjednih riječi u drugom polustihu jeste i pojava slaganja pridjeva ženskog roda uz imenice prirodnog muškog, a gramatičkog ženskog roda:
[pa on vrati hitru knjigonošu H,42], [to kucaše hitra knjigonoša H,40], [i đogat je mejdandžija stara H,57], [posjeko sam dvije mejdandžije H,32], [dok izbiše dvije serhatlije H,75], [eto ide jedna serhatlija H,40], [uranila turska serhatlija H,63], [za mnome je kaurska atlija H,44], [Ljubović je careva gazija H,1], [povratiše vlašku poreždžiju H,40], [šta je tebi, jedna čiftelijo H,57], [oj, junače, jedna adžamijo, D,11], [ah čuješ li neznana delijo, Behar 1904/5, Sužanj Ali-beže].
Znatno je rjeđe slaganje pridjeva prema prirodnom rodu ovih imenica:
[al’ đogat je dobar mejdandžija H,40], [čuješ more, vlaški poreždžija H,40], [opazi ga hitar knjigonoša H,42], [mene zove carev serhatlija, Behar 1904/5, Beg Ajkuna i Atlagić Zuko], [mladi delijo, šećer-đidijo, sevd].
Na eufonijskim paralelizmima zasnovane su i neovisne sintagme u drugom polustihu:
[ti ne čuvaš staza ni bogaza H,57], [ne gledala sunca ni mjeseca H,57], [bješe tvoja slika i prilika H,4], [a tako mi dina i imana H,47], [prihvatiše milje i fitilje H,52], [otjeraše drvljem i kamenjem H,45], [ja ću čekat srne i ljeljene H,58], [njemu skine toke i jeleke H,42], [Bog ubio cara i ćesara H,32], [razd’jeliše ćara i šićara H,43], [danas nema rata ni serhata, H,32], [te uhvati Stoju i Ostoju H,3], [okrenuše Lici i Vrljici H,42].
Sve navedene dvojne mogućnosti proistekle su iz ostvarivanja različitih ritmičkih obrazaca: savezao ruke (4-2), ljutijeh je | dopanuo rana (3-1 | 4-2) i teškijeh | zadobio rana (1-3 | 4-2), od tavnice ključe (4-2) ključe od tavnice (2-4), poljem zelenijem (2-4), poljem širokijem (2-4). Zato što pjevač ima istinski osjećaj za cezuru; njemu je važan niz obrazaca za granice riječi, ili, još tačnije, dužinu akcenatskih grupa (Lord 1982:482).
Za oblikovanje ritmičkih obrazaca bitni su i sintaksički obrasci, koji se tiču se reda riječi, upotrebe padežnih oblika. Red riječi u ovoj poeziji često nije isti kao u svakodnevnom govoru – glagoli se mogu stavljati na neuobičajeno mjesto, pomoćni glagoli mogu se izostavljati, padeži mogu biti upotrijebljeni na neobičan način. Sve ove sintaksičke osobenosti povezuju se u svijesti baštinika usmene tradicije s osobenošću stila usmene poezije. Jedan od često upotrebljavanih sintaksičkih obrazaca zasnovan na težnji za popunjavanjem metričke sheme jeste udvajanje prijedloga:
[pitaše se za mir i za zdravlje H,53], [za dva brata, za dva Hrnjičića H,50], [bez mrtvijeh i bez ranjenijeh H,53], [do Stambola, do careva grada H,42], [iz Budima, iz careva grada H,42], [iz Janoka, iz bijela grada H,52], [na silahu i na bensilahu H,63], [na desnici, na bijeloj ruci H,40], [a na svojoj na visokoj kuli H,40], [o konjima i o junacima H,55], [od mermera i od kositera H,42], [po kafama i po mejhanama H,51], [po cijeloj po svojoj državi H,41], [vas u srmi i u čistu zlatu H,44].
Pojava muškog imena, prezimena ili titule u vokativu umjesto u nominativu karakteristična je za epiku i jer omogućava jedan slog više:
[to bijaše Đuliću Nuhane H,57], [to bijaše Ahmed Velagiću H,49], [Kako nam je Babahmetoviću H,32], [Poznade ga Brehuljiću stari H,44], [pokraj njega sjede Ćupriliću H,32], [a veli mu beže Ljuboviću H,1], [zapjenio Brehulja Šimune H,45], [a gleda ga Senjanin Ivane H,56], [uhvati je Mitre neimare H,3], [veli mu Hrnjičin Halile H,49], [a veli mu Ibrahime Tale H,44].
Jednaku mogućnost za imenice muškog roda koje označavaju objekte pruža i upotreba genitiva umjesto akuzativa, pa je konstrukcija tranzitivnog glagola s objektom u genitivu postala jedno od obilježja usmenog stila:
[ispod skuta noža izvadila H,32], [dobro krije noža plamenoga H,32], [pa uzela plamenoga noža H,32], [svakom dade mača plamenoga H,42], [Rade skide bojna džeferdara H,49], [pa obuče džemadana zlatna H,32], [i donese careva fermana H,1], [a potegoh garabina svoga H,44], [Mujo uze srčali durbina H,55], [tada pušku jami karabina H,57], [ban prihvati divit i kalema H,42].
Upotreba dativa uz glagole kretanja umjesto običnije prijedloške konstrukcije s nekim drugim padežom u bošnjačkoj usmenoj poeziji predstavlja relikt starine sačuvan u poetskom stilu zbog djelovanja tradicionalne poetske gramatike:
[dok dođoše šeher-Sarajevu H,4], [da ja siđem gradu Šibeniku H,50], [ode Osman duboku Timoku H,44], [pa ja dođoh bijelu Budimu H,32], [ako sađeš Zadru bijelome H,41], [kad sajdemo k Zadru širokome H,45], [salazio Zadru kamenome H,45], [kad stigoše Jadiki planini H,43], [dok stigoše Kunari planini H,57].
Navedenoj dativnoj dopuni sinonimna bi bila konstrukcija do+genitiv, koja označava dosezanje odredišta kretanja:
[pa siđoše do Ćorfesa b’jela H,40], [da siđemo do Timoka grada H,44], [da on sađe do Prilipa grada H,32], [i on dođe do Janoka grada H,52], [da nam sađe do Stambola grada H,32], [i ja sađoh do b’jela Budima H,32].
Dativna dopuna ugrađena je u uspješnu formulu koja je zahvatala cijeli stih:
[kud god ide, Šibeniku siđe H,50], [kud god ide, Bišću salazio H,32], [kud god ide Đuli silazio H,51], [kud god ide, vrelu salazio H,49], [kud god ide, Drini vodi siđe H,4], [kud god išli, bistroj vodi sišli H,51].
Takav cjelovito formulistički stih koristili su razni pjevači, stoga on ima status često iskorištavane korisne fraze koja postaje i kompoziciono sredstvo. Jezički oblik koji bi se našao u okviru takvih fraza bio je zaštićen od promjena koje vrijeme donosi. Atributne funkcije izrazito su podložne oblikovanju po različitim obrascima. Jedna zanimljiva mogućnost izražavanja atributnog značenja jeste u kombiniranju dviju imenica u istom padežu pomoću sastavnog veznika, te tada jedna (najčešće prva) ima ulogu nekongruentnog atributa:
[a za njima sila i ordija H,75] (silna ordija), [kad ti siđeš moru i limanu H,40] (morskom pristaništu), [a za njima kita i svatovi H,1] (kićeni svatovi), [što dolazi đozu i pendžeru H,49] (prozorskom oknu), [dok eto ti čete i Madžara H,49] (madžarske čete), [ode vesak gradu i kapiji H,40], [pa dođoše gradu i kapiji H,40] : [Halil dođe pred gradsku kapiju 47].
Ovako oblikovana atributna sintagma ima obilježja poetskog obrasca za drugi polustih: dvosložna imenica – veznik – trosložna imenica. Posesivni dativ imenica ispred prijedloškog izraza od kojeg zavisi čest je atributski obrazac u epici. Najosobitiji obrazac za usmeni stil predstavlja shema koja se ostvaruje u drugom polustihu: imenica u dativu – prijedlog – imenica u akuzativu, pri čemu prijedloški akuzativ predstavlja adverbijalnu dopunu glagolu iz prvog polustiha:
[da isplivaš vodi na obalu391], [dovedoše moru na jaliju H,56], [Mujo gradu na kapiju siđe H,57], [ona gradu siđe na kapiju H,57], [ode Mujo gradu na kapiju 57], [pa okrenu kuli uz mostove M,IV,40], [pa se pope kuli na bojeve H,46], [pa postupa kuli niz mostove M,IV,40], [već on siđe placu na sokake H,56], [pa pogleda knjizi niz jaziju H,1], [prihvati ga vodi u maticu392].
Najčešće je glagol iz prvog polustiha glagol kretanja pa imenica u dativu uspostavlja paralelni odnos i sa njim ponašajući se dijelom kao adverbijalna dopuna glagolu kretanja, a dijelom kao nekongruentni atribut u odnosu na izraz s prijedlogom i imenicom u akuzativu. Znatno su rjeđi primjeri gdje glagol iz prvog polustiha traži adverbijalnu dopunu u lokativu pa se u drugom polustihu ostvaruje shema: imenica u dativu – prijedlog – imenica u lokativu:
[čekaću te moru na obali H,40], [nizali ih gradu po bedemu M,IV,40], [Halil stoji odaji na vratih M, IV,40], [al ćeš stati piku na bilješki H,49], [raspeše ga polju na srijedi H,57], [vazda im je gradu na kapiji H,57].
U bošnjačkoj usmenoj poeziji čest je atributski obrazac sa indeklinabilnim pridjevom orijentalnog porijekla izvedenim od imenice sufiksom -li. Takav pridjev najčešće je trosložan i uz trosložnu imenicu omogućava popunjavanje ritmičkog obrasca 3-3:
[a razbija srčali pendžere H,50], [on pripasa srmali katije H,63], [pa obuče kadifli dolamu H,42], [a uz noge džanfezli dimije O,103], [i četvere laleli pašmage B,259], [je l’ mi kratka čohali feredža O,141], [na okolo brusali jastuci H,50], [on je pokri kumašli jorganom]393, [i dovika džindžali Anđušu H,42], [oteće nam bojali topove H,4], [a prihvati čelikli nadžaka H46], [u četiri čatali julara H,56], [car mu dade turali fermana H,32].
Paralelno postoji i izrazito stilski obilježen tip atributskog obrasca ostvaren putem uklapanja orijentalne imenice u polusloženicu, što pruža druge mogućnosti u pogledu broja slogova:
[stade puka alajli bajraka394] [a na nogam’ sedefli nanule H,32] [poletjela demirli kanatu, H,40] [primače se do džamli pendžera H,55] [i šećerli kahvu poharčili H,58] [u šljiviku pod beharli granom D,1] [i bijele šimširli kašike395] [sestri nosi dibu i kadifu | pa po vrhu biserli košulju]396 [natoči mi biser-suze svoje, D,1] [dotjeraj mi varakli kočije H,41] [rad ljepote kafezli Anice H,57] [eno ga majko u đulli bašči D,29] |
[dvije ruke dva alaj-bajraka O,146] [da udarim uz sedef-tamburu B,261] [Ban pogleda sa demir-pendžera H,41] [na čardaku, na visoku,| kraj džam-pendžera P,193] [šećer-kahvu majci ti donesem O,436] [ali nemam behar-anterije O,87] [jesu li ti šimšir-tahte teške, H51] [moj Hrnjica, na varak-kočiju H,57] [odvede ga u kafaz-odaju H,40] [sinja magla po đul-bašči pala O,375] |
Postoji još jedan frekventan obrazac koji podrazumijeva upotrebu riječi orijentalnoga porijekla. To je glagolska konstrukcija građena pomoću glagola (u)činiti:
[kad djevojke sejir učiniše H,41], [u Madžare juriš učiniše H,41], [večeraše, konak učiniše H,54], [a sluge mu hizmet učiniše H,1], [Halil će ti dževab učiniti H,57], [i neću ti hilu učiniti H,56], [nemoj paši rezil učiniti H,1], [pa ga banu peškeš učiniti H,43], [šta ću tebi ićram učiniti H,40], [i on će se tebdil učiniti H,50], [Halil s’ odmah ašik učinio H,75], [kol’ko se je asi učinio H,32], [kad se momak takum učinio H,52], [Ljubović se kajil učinio H,1], [velik sam vam zijan učinio H,41], [al’ ga sultan surgun učinio H,1], [tu je bane šenluk učinio H,41], [a ako si nijet učinio H,57], [car mu muhur teslim učinio H,32], [ja sam Bogu jemin učinio H,49], [kod njega je konak učinio H,32], [onda Tale
šućur učinio H,46], [pa Halilu dovu učinio H,32], [pa je srcu sabur učinio H,47] [svome srcu gajret učinio H,52], [Pa je za se nićah učinio, Behar 1904/5, Kopčićeva kćerka].
Iz dosad navedenih primjera vidljivo je da se jezički izraz narodne poezije zasniva na više ili manje konstantnom paralelizmu u gradnji stiha. Bitnu ulogu u organizaciji jezičkih obrazaca svojstvenih ovoj poeziji ima cezura, intuitivno i nepogrešivo postavljena iza četvrtog sloga. S težnjom za uspostavljanjem cezure iza četvrtog sloga povezane su i pojave neuobičajenog reda riječi. Jedna od njih je rastavljanje atributa od imenice – atribut je u prvom polustihu, imenica u drugom, a među njima ima neka riječ:
[carevu je zatvorio džadu H,32], [ljutijeh je dopanuo rana H,44], [dobrijeh se najahao konja H,41], [stambolska se zatvori čaršija H32], [ljuta ga je opazila guja H,57], [crni su ga poklopili brci H,47], [mrki su ga pritisnuli brci H,49], [velik nam je zijan učinio H,55], [velike ga pritisnule misli H,4], [banovi su blizi hizmećari H,57], [varakli im podmače šćemlije H,57], [vitku ću ti uzet bedeviju H,40].
Najčešće susrećemo obrazac: veznik atribut | glagol imenica (1-3|4-2 / 1-3|3-3):
[dok banovi drmnuše topovi H,63], [a insanske zijevaju glave H,63], [a kićene rastjeraj svatove H,63], [a preljetno nalivala vino H,57], [i banovu osijeći glavu H,44], [pa [begovsku porobiti kulu H,53], [pa krilata uzjaha đogata H,42], [pa pomamna napravi đogata H,54], [pa carevoj poletio ruci H,32], pa debela natjera đogina H,48], [pa srmali kidoše handžare H,51], [pa popovske oblači haljine H,42], [kad debela osjede dorina H,63], dok odajska poletješe vrata H,63], [i bijele savezali ruke H,41], [i b’jelu mu poljubila ruku H,63], i teškijeh zadobio rana H,52], a bijele zasukuje brke H,75], [i bukovo polijeće lišće H,57].
Pri izražavanju adverbijalnoga značenja pojavit će se obrazac sa prijedlogom umjesto veznika:
[niz tijesne zagazi sokake H,57], [od suhoga načinjeni zlata H,32], [od suhoga ispletenu zlata H,32], [u velike udarila misli H,52],
Unutar obrasca prvog polustiha (1-3), na trosložnom mjestu može se pojaviti i dvosložni atribut praćen enklitikom:
[u britku ga poljubiše ćordu H,46], [u zlatnu ih zaveza mahramu H,1], [na desnu se naslonila ruku H,47], [na desnu se podnimio ruku H,45], [pred b’jelom se prekrstio crkvom H,50].
Često upravo ta enklitika razbija vezu pridjeva sa imenicom:
[a b’jela je magla napanula H,50], [a jadna mu cura progovara H,63], [a mrke je oči zatvorio H,47], [a mrku joj kahvu dohvatio H,63], [a srdit se đogat dogodio H,40], [a tanke sam knjige razmetnuo H,56], [i silnu je četu sakupio H,53], [i l’jepu mu svadbu provedoše H,1], u mrko se ruho preobuko H,50], [u crnu se zemlju zamaknuli H,40], [na crnu se zemlju zasipaše H,44], [u crnu je zemlju pogodilo H,32], [na desnu se ruku naslonio H,40], [s dobrijeh se konja ukidoše H,49].
Ponekad tu vezu presijeca inkongruentni atribut:
[i bijela u šeheru kula H,4], [pod bijele Šahin-paše dvore H,1], [na bijeloj od kamena kuli, Behar], [uz bijelu od kamena kulu H,58], [po bijelu djevojke tijelu H,75], [a s malahnim u bešici sinkom, Hasanaginica], [vlaško trže iz mijeha pivo H,46].
I druge razbijene sintaksičke veze posljedica su težnje za ravnotežom u metričkoj shemi. Tako se pomoćni glagol nalazi u prvom, a glagolski pridjev radni na kraju drugoga polustiha:
[jer smo čudna zmaja ufatili, Biserje], [kad smo onu četu pokupili H,44], [kol’ko smo ga puta opkolili H,55], [žalostan je ferman načinio H,32], [banovu sam sestru zarobio H,44], ravno se je polje zamaglilo H,52], [turski mu je selam nazivala H,50], [ljute su me rane savladale H,41], [i tamnu su noćcu zanoćili H,32].
Čak i kad pomoćni glagol, iz ma kojih razloga, nije izražen, glagolski pridjev radni zauzima isto mjesto:
[bijelu mu kulu poharali H,47], [rusa joj se kosa obavila H,3], [studena ih voda obuzela H,40], [svilenim se pasom opasao H,32], [zelenog se polja prihvatio H,47], [velika se sila iskupila H,56], [puste mu se rane ohladjele H,48].
Veza između glagola koji traži dopunu drugim glagolom infinitivu i tog oblika također je presječena:
[nemoj mojih povređivat rana H,48], [nemoj djece meni prevjeriti H,40], [mogu s tebe izgubiti glavu H,57], [mogu Vlasi hilu učiniti H,52], [ne mogu mu ništa učiniti H,57], [ne mogu ti na jardumu biti H,3], [niti mogu rana preboljeti H,48], [pa ne mogu ništa razabrati H,1], [more ćorda tebi odsjeć’ glavu H,49], [tu ti more glava ostanuti H,4], [ne sm’jem nikom hatar ištetiti H,56], [ne htje njega Mujo probuditi H,47].
No postoje i složeniji principi jezičke organizacije u narodnoj epici. Oni se tiču obrazaca za nizanje formula. Simetrično ponavljanje i suprotstavljanje gramatičkih značenja postaje ovdje umjetnički postupak. Povezanost različitih morfoloških klasa i sintaksičkih konstrukcija na upadljivo simetričan način svjedoči o postojanju tradicionalnih obrazaca jezičkoga izraza u usmenom poetskom stilu. Ovi kontrasti u gramatičkom sastavu imaju udjela i u kompoziciji pjesme. Suprotstavljanje glagolskih oblika proizvodi obrasce za nizove stihova. Primjer takve organizacije dijelova teksta, koji podrazumijevaju izvještaj o prošlim događajima u
prvom licu, jeste suprotstavljanje perfekta i aorista imperativu. Imperativ pritom izražava akcije vremenski sukcesivne aoristu koje je izvjestilac u ponavljao. Sva tri oblika isprepletena su u samo jednoj složenoj rečenici, pri čemu posljednja klauza može biti zaključna te, stoga, izražena prezentom:
Troji su me prosci isprosili,
a troji me svati odvodili,
a iziđe gavran kapetane,
sa Kotora Baturlić gavrane
pod Kunaru, visoku planinu,
razbij svate, zgubi đuvegiju,
ja uteci jadna na đogatu
biloj kuli babe roditelja,
pa veš meni mušterije nema.
U svem Kninu muške glave nema,
ni u našem Hlivnu kamenome,
da mi smide biti mušterija.
(Junaštvo i ženidba Dizdarević Meha, M)
Zamršeni splet glagolskih značenja utemeljen je na složenom sistemu odnosa među njima. Najprije je upotrijebljen perfekt svršenoga glagola koji nosi osnovno značenje završenosti događaja u samom početku, a njemu je zatim suprotstavljen perfekt nesvršenoga glagola koji uvodi priču o uzroku više puta ponovljenom. Srž zbivanja predstavljena je dinamičnim smjenjivanjem aorista i imperativa što proizvodi
utisak dramatičnosti.
Ova shema ponavlja se i kad o zbivanju izvještava osoba koja nije u njemu sudjelovala:
Troji su je prosci isprosili,
pa je troji svati odvodili,
a iziđi Dujman kapetane
na poljane Sinobadevića,
razbij svate, zgubi đuvegiju,
a uteci Zlatka na alatu.
(Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke, M)
Čestota aorista i imperfekta u epskom usmenom pjesništvu nije samo odraz arhaičnosti jezičke strukture. Da bismo objasnili zašto se upotrebljava ova, a ne ona fraza, morali smo uzeti u obzir ne samo njeno značenje, dužinu i ritmički oblik već i njene glasove, zvukovne obrasce sačinjene pod utjecajem onog što joj prethodi i što joj slijedi (Lord, 1982:496). Pjevač izgrađuje obrasce za nizove stihova koje poznajemo kao paralelizme u usmenom stilu. Raznolikost obrazaca za nizove stihova zahtijeva veće umijeće nego što je jednostavno prislanjanje formula jednih uz druge. Pjevač ima snažno osjećanje za ravnotežu koja se iskazuje obrascima aliteracije, asonance i paralelizmima. Zato parovi stihova sa izrazito istaknutim obrascima paralelizma traju dugo: Bez edžela nema umiranja | od edžela nema zaviranja; a zečki je polje pregazio, | a vučki se maši planinama; zato se dešava da glagol koji se javlja neposredno na kraju jednog stiha ponovo dolazi na početku naredne fraze, ili je npr. uravnotežen drugim glagolom, u istom obliku, pred sam kraj narednog stiha (Lord 1982:501). Ponavljanje istih glagolskih oblika omogućava glasovna slaganja, a upravo po tome oblici postaju dio inventara gramatike uvjetovan eufonijskim skladom.
To rekoše, skinuše odilo,
obadva se tevdil učiniše.
Po čardaku šićar pokupiše,
sve oružje u dolaf strpaše.
Pobacali mrtve šerežane
u megaru poniže čardaka,
pokriše ih jelovim granama.
U čardak se oni povratili,
po čardaku novce pokupiše,
pa siđoše hladno vino piti.
(M,IV,40)
To rekoše, na noge skočiše,
uprtiše torbe prtilice
a za torbe sinje kabanice,
duge puške u ruke uzeše,
u čardaku vrata zatvoriše.
(M,IV,40)
Izrazit primjer eufonije postignute glagolskim nastavcima nalazimo u baladi Hasanaginica:
Još kaduna bratu se moljaše,
Da napiše listak knjige bile,
da je šalje imotskom kadiji:
Divojka te lipo pozdravljaše,
a u knjizi lipo te moljaše…
Imperfekt u posljednja dva stiha gubi svoje gramatičko značenje, on ustvari zadobiva funkciju kakvu inače ima prezent. Ovakav postupak, čiji je ishod pripisivanje glagolskom obliku značenja svojstvenog drugom glagolskom vremenu, svjedoči o težnji za eufonijskim skladom, a izazvan je naglim prekidom načina predstavljanja toka radnje u dramatičnoj tački u kojoj su se stekle sve sudbonosne niti radnje predstavljane dotad uglavnom prezentom i aoristom. U trenutku, kad se sve što je fatalno za Hasanaginicu već odigralo, jer brat šutnjom odbija njenu molbu da je ne daje kadiji, pojavljuje se prvi imperfekt: “Ali beže ne hajaše ništa, | već nju daje imoskom kadiji”, nakon čega slijede navedni stihovi. Poetika balada sadrži uvijek elemenat kobi, mistične neumoljivosti, a težnja da se osjećanje pretvori u radnju ishodi upotrebom leksike i oblikā afektivne vrijednosti (H. Krnjević 1980:31). Zato je prijelom u načinu predstavljanja toka radnje obilježen upotrebom imperfekta kao oblika s naglašenom emocionalnom vrijednošću. U trenutku kada se kaduna treći put obraća bratu, a poetiku balade karakterizira trostruko gradirano ponavljanje (H. Krnjević 1980:39), iz oblika imperfekta izbija ton tragičnog mirenja i nemogućnosti opiranja daljem toku zbivanja. Nevidljivi narator također uzima ovaj oblik kad svatovi prolaze pored djece:
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju ishođahu,
tere svojoj majci govorahu…
I inače, kada radnja dosegne kritični stupanj, kada molbe i pitanja ostaju bez odgovora, ta potpuna šutnja
nadomješta se pripovijedanjem nevidljivog naratora, a njegova optika tad biva izražena perfektom:
Kad kaduna riječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala… |
Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dvje ćere u rumena lica, a s malahnim u bešici sinkom, odijelit se nikako ne mogla, već je bratac za ruke uzeo i jedva je sinkom rastavio… |
Kad to čula Hasanaginica bijelim licem u zemlju udrila, uput se je s dušom rastavila od žalosti gledajuć sirotā. |
Radnja je oblik sudbine koja se neumoljivo ispunjava, a perfekt unosi dimenziju posljedica njenog tajanstvenog djelovanja. Zbog dramskog elementa koji sadrži u sebi, balada ima čvršću strukturu od epskih pjesama. Balada prati događaj u njegovom unutarnjem dinamizmu, drugačije od pravolinijskog i kontinuiranog predstavljanja svojstvenog epici. Predstavljanje dramatičnog unutarnjeg zbivanja, pri čemu u trenucima loma nastupa tišina, nastavlja se izmjenom glagolskih oblika, ili unošenjem slutnje kao što je, recimo, ‘strah od zvuka’ u Hasanaginici, ili pak ‘miris đula’ u Omeru i Merimi.
Specifična leksika usmenog stvaralaštva Leksički tvorbeni obrasci svojstveni našem jeziku korišteni su u usmenoj tradiciji za stvaranje čitavih klasa specifične leksike koja se i danas povezuje s usmenim stilom. Treba imati na umu da je takva leksika u ovoj tradiciji izrastala iz težnje za ispunjenjem metričkih obrazaca. Vremenom su se razvijale ritmički uvjetovane ustaljene konstrukcije sa ovim izvedenim riječima, što je doprinijelo tome da se ove lekseme danas asocijativno povezuju sa riječju koja ih je u ritmičkom obrascu pratila. Stoga ta leksema ima ozračje kakvo se podrazumijeva pod pojmom poetizam. Izdvajamo najprije klasu deminutiva i hipokoristika:
[bilim ličcem u zemlju udarila, Hasanaginica], [obrvice s mora pijavice O,146], [dvi je ćerce s pendžere gledahu, Hasanaginica], [progovara mlada robinjica B,263], [što mi ljubav, slatka djevo, za ljubav ne vratiš, sevd.], [ter je meće sebi na konjica, Hasanaginica], [a iz tame konjik ispanuo H,75], [spustite ga na zemljicu čarnu, Biserje, Omer i Merima], [tamna noćca na zemlju panula H,47], [ako meni suđen danak dođe H,42], [već to ima sedam godinica H,50], [putovahu nedjeljicu dana H,53], [b’jeli mi se zubi omakoše | za grlašce dilber Umihane, Biserje], [a gr’oce kao mjesečina, Behar, Ljepotica Fata], [dvije kćeri dvije košutice, Behar, Alibegovica], [vezak vezla Merima djevojka, Omer i Merima].
Pridjevi su često izvedeni takvim sufiksima koji omogućuju jedan slog više:
-ovit [i četiri noći strahovite H,63], [podignite silovitu vojsku H,4], [gdje mu skaču hrti tankoviti H,4], [nosi ferman Bosni kalovitoj H,32], [gdje ćeš, Mujo, šarovita gujo H,57], [šta ti knjiga šarovita kaže H,1],
-it [plamenitu sablju pripasao H,47], [a kad siđe Senju kamenitu H,56], [ljutit Mujo u klance da uđe H,43], on otište koplje ubojito H,63], [salazio Bosni ponositoj H,32], [Tale srdit, pa on kune ljuto H,49], [osobit je u njegovu Jajcu H,4],
-iv [a odviše strašiva pogleda H,40], [dobroj pušci u strašivoj ruci H,43], [o starice, majko milostiva H,48], [ja sam mlada srca žalostiva H,40],
-en [a Bistriče, strmen ti si B,251].
Ponekad u ovoj poeziji nalazimo imena koja su iz stilskih razloga stvarali neki nadahnuti pjevači. Ova imena imaju, zapravo, funkciju vrlo ekspresivnih atributa:
Sve pokupi iz etrafa Turke,
Hajde mojoj na Ogarsko kuli, (…)
Podripanje i Popalirupu,
Zadrikapu i Zametnikavgu,
Jera bez njih tamo hoda nema. (H,75)
Da vidimo Hrnjovine Muje!
Dok Halila ne bi na Kladušu,
Halileva spremio gavrana,
A podigo ljute Krajišnike,
Ubilicu i Krvopivnicu. (M,IV,41)
Ovoj vrsti leksike mogu se pribrojati i imenice koje prate vile i fantastična bića, a koja djeluju kao stalni epiteti:
[podviknula nagorkinja vila H,57], [posestrimu prigorkinju vilu H,44], [i iznese bjelogorku vilu H,3], [donesi mi zmiju prisojkinju, Behar 1905397], [Bog ubio ribu brodaricu398].
Atributske složenice tvorene kao kombinacije pridjeva sa imenicom potpadaju pod okvir epskog obrasca. Nalaze se u drugom polustihu kao i većina kombinacija imenica s epitetom:
[opazi ih bjelogrla Janja H,42], [poletješe samohite vile H,48], [a ja odoh suhogranoj jeli H,57], [a u kiti suhovrha jela H,57], [konji kusci, golokraci Turci H,75], [na dva konja vrana putonoga H,75].
Atributske složenice su i one kojima je prvi dio broj:
[e ondje je troglav Arapine H,40], [tresla bi te troljetna groznica H,32].
Znatan dio leksike karakteristične za narodnu poeziju bio je arhaičan i u vrijeme kad su pjesme zapisivane, no kako su te riječi bile duboko povezane s tradicijom, one su ostajale ornament ovog pjesništva uprkos tome što su predmeti koje su označavale već zaboravljani. Duge granalije, topi baljemezi, tanke tocijanke, sjajni džeferdari, pale okovane, srmali handžari, sablje demiskije, ostajali su dio drevnog epskog svijeta. Jednako tako u usmenoj lirici ostaju kao ornamenti riječi koje su povezane s tradicionalnom orijentalnom kulturom: bejaz anterija, mor dolama, mavi mintan, pulli duvak, džanfezli dimije, terli diba, mestve pozlaćene, almas-kamenovi, has-bašča, al-katmeri, katmerli ružice, gondže ružice. Arhaični sloj leksike svojstvene narodnoj poeziji čine i domaće riječi, naročito ona leksika koju nalazimo u
krajišničkim pismima 16. i 17. stoljeća:
[za Halilom potjer učiniše, H,47], [uhvatit će tako gospodara, | uciniti u gotove novce M,IV,40], [u Jovana šezdeset hajduka | pocinio svu široku Liku M,IV,26], [ja djevojka n’jesam za poruka, Behar, 1904/5].399
Specifična epska leksika kojm su označavani konji također je arhaična:
[krvca ljeva niz konja dorata H,47], [te ga sveza za konja dorina H,46], [pa on sjaha sa konja đogata H,40], [pa odjaha svog konja đogina H,43], [gdje okreće svog konja malina H,49], [začu tutanj od konja putalja H,48], [potjerah ga ranjen na zelenku H,44], [ja se za njim dadoh na zekanu H,53], [a pod njime mejdandžija zečak H,75], [dobar vranac poprijeko skače H,49], [pa Rosanda uzjaha vranina H,47], [ban istjera vranku bedeviju H,49], [kad dostiže dva dobra alata H,57], [pa Mujova uzjaha bjelana H,51], [pa bijesna protjera kulaša H,63], [sve ogrće bega i goluba H,75], [kršna šarca, konja od mejdana H,52, [na mrkovu, konju velikome H,55], [na mrkalju k’o na gorskom vuku, Biserje], [na jagrzu k’o na gorskom vuku H,75].
Arhaične riječi slavenskog porijekla ostale su ugrađene u ustaljenim poetskim konstrukcijama:
[da ustrijeli utvu zlatnih krila, sevd.], [čudna tutnja pokraj sinja mora H,54], [konja stjera lugu mahnatome H,75]400, [čarnim okom sa džamli pendžera, Biserje], [da se rujna napijemo vina H,52], [rusa joj se kosa obavila | vrancu konju oko prvih nogu H,3].
Konačno, kao karakterističan za epsko pjesništvo, pojavljuje se i poneki romanizam:
[u podrumu sigurah dorina H,75], [koju štimaš ličku nabodicu M,IV,26], [a kad Mujo stimo madžarije H,57],401 [vilen đogo Hrnjovine Muje M,IV,41].402
Poetska gramatika i leksika usmenog stvaralaštva snažno su obilježile izraz prvih evropski orijentiranih bošnjačkih pisaca, što je i razumljivo s obzirom na njihov romantičarski stav. Tada je, također, usmena
poezija jedina pružala u potpunosti izgrađen model izraza na narodnom jeziku. Uz to, ova je tradicija bila živa i prisutna u narodnom pamćenju, njeni modeli oblikovanja stvarnosti nasljeđivani generacijama ostavili su traga u drugim književnim koinama toliko da se možemo pitati koliko je estestki model narodnog stvaralaštva utjecao na razvoj naših estetskih zahtjeva. Živi i stvaralački produktivan epski oblik sjećanja na prošlost u Bosni i Hercegovini, ne samo formom nego i najdubljom sadržinom – mitskim jezikom, utjecao je na pisce s prijelaza stoljeća.403 Narodna epika i lirika odigrala je kod Bošnjaka naročitu ulogu u očuvanju kontinuiteta stvaralaštva na maternjem jeziku. Bošnjački pisci na orijentalnim jezicima također su cijenili ovu tradiciju, a i njihovo pjesništvo na orijentalnim jezicima izdvajalo se iz osnovnog toka, kako svjedoči Bašagić, upravo po unošenju lirskih elemenata iz sevdalinke.
Oznake uz stihove
H – (Hörmann 1976)
M – iz zbirke Luke Marjanovića: Hrvatske narodne pjesme, knj. III i IV. Junačke pjesme (muhamedovske),
Matica hrvatska, Zagreb 1898-1899. u: (Durić 1998)
B – (Buturović 1983)
D – (Dizdar 1944)
O – (Orahovac 1968)
P – (Pobrić 1992)