Od kulina bana do našijeh dana

Povelja bosanskog bana Kulina, koji je vladao, kako je poznato, od 1180. do 1204. napisana dubrovačkom knezu Krvašu, 29. avgusta 1189, najstariji je spomenik pisan ćirilicom, ujedno i najstariji natpis na narodnom jeziku na našem tlu. Povelja bana Kulina već deveti vijek, predmet je i proučavanja, kako naših naučnika (istoričara, filologa i lingvista) tako i stranih. Kao historijski document ona je važna jer predstavlja ugovor sa zakletvom kojim ban Kulin daje riječ da Dubrovčani slobodno mogu hoditi zemljom Bosnom i trgovati. To je, ujedno, i pravni dokument, iz kojeg saznajemo, prije svega, da je Bosna toga doba bila uređena država. Kulinova povelja je dvojezičan document (na bosanskom i latinskom jeziku) dokument pisan latinicom i ćirilicom. Za nauku, prije svega lingvistiku, ovaj ćirilički primjerak ima veliki značaj, jer se u njemu mogu uočiti jasne osobine bosanskog jezika. Povelja bana Kulina je sačuvana u tri verzije. Utvrđeno je da je najstariji primjerak onaj pisan ćirilicom, nastao u Bosni. Ta verzija se smatra originalom i danas se nalazi u Petrogradu u Rusiji, a druge dvije verzije, prepisi, nalaze se u Dubrovniku. Povelja bana Kulina iz 1189. godine prvi je historijsko pravni dokument o trgovini između Dubrovnika i Bosne. Ovim ugovorom ban Kulin obećava Dubrovčanima punu slobodu I zaštitu u trgovačkim poslovima po Bosni. U Povelji se ističe da je trgovina slobodna i da neće trgovci morati da plaćaju nikakve dažbine, osim ako sami nekom nešto poklone. Povelja bana Kulina predstavlja kamen temeljac, potvrdu o počecima pisanih ugovora o privrednoj saradnji između Bosne i Dubrovnika koji će se razvijati I poslije smrti bana Kulina, a njene sadržine će se, kako znamo, držati i kasniji bosanski vladari. U ovoj povelji ban Kulin se obavezao knezu Krvašu i svim dubrovačkim građanima da će im biti pravi prijatelj “od sada i dovijeka”. Obećavši im punu slobodu trgovanja, bosanski ban Kulin, ujedno obećava da im neće činiti nasilje njegovi časnici, nego čak, ako im zatreba, da će im pružiti svaku pomoć. Prema tome, ova povelja, ujedno govori o sigurnosti kretanja i trgovačkim povlasticama Dubrovčana u Bosni. Te povlastice dubrovačkih trgovaca od plaćanja dažbina krupna su privilegija, a imale su za cilj razvoj privrede, trgovine, i svakako napredak zemlje u privrednom i svakom drugom pogledu.

Stoga, vjerovatno, u narodu je ban Kulin bio vrlo omiljen vladar, prije svega zato što je Bosna za vrijeme njegove vladavine jako napredovala u privrednom pogledu, s jedne strane, sa druge strane nije ratovala ni sa kim. Narodno predanje i dan danas se zadržalo, pa se često može čuti “od Kulina bana do našijeh dana”. Zaista, čime je to ban Kulin zaslužio da ga se i danas vrlo rado sjećamo? Nije li možda time što je u njegovom dobu, kako kažu istoričari, “bilo u izobilju svega blaga božjega” (Mavro Orbini, Kraljevstvstvo Slovena). Čak se smatra da je za njegova doba počelo i rudarstvo u Bosni. Povelja bana Kulina je značanja i zbog toga što saznajemo o počecima trgovine i saradnje Bosne sa okolnim zemljama koja će trajati bez prekidanja čitavih trista godina. A osim toga, ono što je posebno značajno, potvrđuje samobitnost bosanske države u srednjem vijeku, njenu ekonomsku strukturu i vladare koji su nastojali da organizuju državu na principima sigurnosti u poslovanju sa susjedima. Ujedno, saznajemo o počecima pismenosti na dvorovima bosanske vlastele. Posebno je važno, a često i tema velikih rasprava među naučnicima, otkuda ćirilica u Bosniu to doba? Nije teško pretpostaviti da je ćirilica pismo koje je nastalo u Makedoniji, zemlji koju je zahvatio bogumilski pokret koji se širio sa Istoka, zahvativši, pri tom, u velikoj mjeri Bugarsku, Makedoniju, Rašku i okolne zemlje. Poznato nam je i to, da je Samuilo, makedonski car, bio ujedno i prvi bogumulski car u srednjem vijeku. Znamo da su u njegovoj carevini ogromnu većinu činili pripadnici bogumilske vjere. Stoga su i Rim i Carigrad organizovali velike ratove da unište Samuila i njegovo carstvo, a posebno mrsku jeres kako su govorili. Pošto je i Bosna toga doba bila u mnogome zemlja u kojoj je bilo rašireno bogumilstvo, sarađivala je sa zemljama u kojima je bilo razvijeno to učenje. No, postavlja se pitanje, kako se bogumilsko učenje ukorijenilo u Bosnu toga doba? Da li su tu našli utočiste bogumili koji su bili prognati od strane Vizantinaca, ili oni koje je Stefan Nemanja prognao iz Srbije ili se jeres raširila u Bosni kao i u svim zemljama Balkana i Evrope toga doba? Ali, zacijelo, možemo pretpostaviti da se ćirilometodijansko nasljeđe širilo među Slovene i preko volje vladara toga doba, jer nam je poznato da je ban Borič, Kulinov prethodnik, učestvovao u nekim bitkama na strain Ugara protiv Vizantije. Ali, poznato nam je i to da je zetski knez Miroslav tužio bana Kulina papi, kako se u Bosni širi jeres, ne bi li na taj način pokrenuo krstaše, uništio bana Kulina i zagospodario Bosnom. Otuda će papski legat Kozamaris mjeseca aprila 1202. godine doći u Bosnu da se uvjeri da u Bosni nema krivovjerja. Ban Kulin je posebno tražio od neželjenog gosta iz Rima, da mu objasni pravu vjeru, odrekavši se javno hereze 8. aprila 1202. na Bilinom polju kod Zenice. Pošto je Kozamaris, papsi legat, završio posao, a Bosna izbjegla rat sa krstašima, uputio se u Ugarsku i to u društvu sa sinom bana Kulina.

Međutim, u Bosni se još više širi bogumilstvo. Stoga, lako možemo zaključiti da je ban Kulin
bio vrstan vladar i diplomata. Povelja bana Kulina koja se čuva u Petrogradu u Rusiji, kako
kažu, dospjela je tamo jer je Jeremija Gagić, ruski konzul u Dubrovniku 1817. našao u gomili
papira na dubrovačkoj tržnici koji je služio za umotavanje prodate robe, što se ne može nikako
vjerovati. No, istina je drugačija. Naime, Povelja je po naredbi austrijske vlasti morala biti prenešena u Beč. Godine 1832. Pravoslavni sveštenik Đorđe Nikolajević dobio je zadatak da napravi prepis Kulinove povelje. Jedan od tih prepisa je poslao u Srbiju, a original se obreo u Petrogradu, jer nije ostao u Dubrovačkom arhivu, niti je prenesen u Beč. Mlađi primjerci Kulinove povelje prenešeni su u Beč 1833. U Dubrovnik su ponovo vraćeni 1947. godine.

Tekst najstarijeg primjerka Kulinove povelje, dakle, danas se nalazi u Petrogradu u Rusiji.
Ona je bila objavljivana nekoliko puta, 1839. godine u almanahu „Golubica”, a objavio ju je Dimitrije Tirol. Povelja je ponovo objavljena, zajedno sa ostalom građom, koju je Nikolajević prepisao u Dubrovniku 1840. Kasnije će ona biti predmet izučavanja i objavljivana u mnogim zbornicima južnoslovenskih spomenika. Primjerak koji se nalazi u Petrogradu u Rusiji doživio je najveći broj izdanja. Ona je bila najčešće objavljivana u cjelini, kako latinski tako i ćirilički tekst.

Povelja bana Kulina objavljena je i u hrestomatiji „Stari bosanski tekstovi” 1962. u Sarajevu,
a njen priređivač bio je Mak Dizdar. Faksimil Povelje je prvi put objavio Ilinski 1906. godine,
a to je bio faksimil lenjingradskog primjerka. Početkom dvadesetog vijeka naglo će porasti interesovanje za Povelju bana Kulina. Milan Rešetar će je objaviti 1907. godine. Povelja bana Kulina zainteresovala je naročito strance i to kao, prije svega, historijsko-pravni dokument. Naime, Milika Kos i S. Stanojević, interesuju se o diplomatskoj strukturi i diplomatskom
karakteru ove povelje i to u okviru širih studija o historijsko-pravnim spisima u srednjem vijeku na našem tlu. Za Povelju bana Kulina interesovali su se svakako i lingvisti. U njoj se mogu naći fonetsko-morfološke osobine govora štokavskog dijalekta. Njena gramatička struktura prožeta je osobinama narodnog govora onog vremena, što svakako ukazuje na korijene jezika kojim danas govorimo. Gramatička struktura Povelje bana Kulina iz 1189. godine jasno pokazuje odraz gramatike toga vremena. One pojave koje su se izvršile tamo gdje je Povelja nastala našle su mjesta u tekstu. Dakle, da se zaključiti, da je Povelja značajna i korisna građa za proučavanje, kako historije Bosne i njenog nastanka, i njenih susjeda, tako i za historijsku dijalektologiju bosanskog jezika. U Povelji je data leksika određenih gramatičkih značenja. Povelja kao jezička građa, njena klasifikacija i stilistička obrada bila je osnov za izučavanje jezika i njegovog razvoja kod nas. Istraživanja su pokazala da izgovori poluglasnika
u Kulinovoj Povelji mogu samo da se pretpostavljaju. Pamćenje bana Kulina i frazeološki izrazi koji datiraju do našeg vremena, ustvari odmjeravaju vrijeme velikih ličnosti koje pripadaju mitskom vremenu, koje se pamte kao božanstva za sva vremena. Dakle, evo i danas u devetom stoljeću od njegove smrti, mi smo ponovo krenuli u susret velikom, moćnom i dobrom banu Kulinu.