Share This Article
Teško je naći oblik književnog stvaralaštva u kojem su osobenost i izražajnost bošnjačkog duhovnog bića tako prepoznatljive kao što su to u mevludu. I ne samo to, mevlud je zadržao vrlo značajno mjesto i ulogu u procesu uobličavanja i snaženja bošnjačkog narodnog bića pečatljivije od mnogih drugih književnih oblika.
!["mevlud.jpg"]("https://www.bosnjaci.rs/uploads/mevlud.jpg" "\"mevlud.jpg\"")
Međutim, u nizu svekolikih naših nesuglasica, koje su uglavnom bile posljedica različitih političkih prilika u kojima je egzistirao naš kulturno-civilizacijski milje, nije se valjano, dakle: znanstveno i stručno, prilazilo mevludu kao relevantnom obliku književnog stvaralaštva. Ono što je kod nas do skora bilo aktuelno po pitanju mevluda svodi se uglavnom na propitivanje opravdanosti njegovog pisanja i izvođenja sa stanovišta vjere i vjerske tradicije, čime je tretiran kao isključivo pobožno pjesništvo.
| Govoreći o mevludu kao simbolu bošnjačkog identiteta, Enes Kujundžić ističe: „Neki vjerozakonski obredi nose sa sobom sasvim određene poruke i prate ih odgovarajući znakovi prepoznavanja, pa se mogu smatrati simbolima vjere. Ozbiljnijom analizom veze koja postoji između islama i bošnjačke nacije dolazi se do zaključka da religijski obredi, kakvi su mevludi, pored dva bajrama i hidžretske nove godine, u sebi nose elemente simbola etničkog identiteta. Znaci nacionalnog prepoznavanja u ovim simbolima nastali su kao odgovor na potrebe pojedinaca da se identifikuju sa zajednicom kojoj pripadaju. S druge strane, mevlud kao javni, ali i porodični obred dobiva na značaju u razumijevanju bošnjačkog etničkog identiteta ako se zna da porodica ima jednu od najvažnijih uloga u životu pojedinca u njegovoj emotivnoj i psihičkoj strukturi. Ona se kroz povijest pokazala i danas se pokazuje kao dragocjen nosilac socijalnih vrijednosti, nezamjenjiv konstitutivni elemenat šire društvene zajednice. Ako prošetamo po sjećanjima na vlastito djetinjstvo, barem jedan dio nas otkriće značenje koje su stihovi i napjevi mevluda sačuvali u nama na doba kada smo im prisustvovali.” |
Stoga su samo rijetki istraživači i tumači mevluda u njemu tražili one naprijed nabrojane značajke, a bilo je i onih koji su smatrali da je kao novotarija štetan za vjeru i da kao takav skrnavi vjersko osjećanje istinskih vjernika. Kad je već riječ o tome, treba imati u vidu dvije stvari: prvo, mevlud kao pisanu riječ, odnosno spjev, i drugo, mevlud kao praznik i manifestaciju. Riječ mevlud (arapski mawlid) u arapskoj upotrebi označava vrijeme, mjesto, ali i proslavu nečijeg rođenja, a posebno mjesto, odnosno kuću I datum rođenja našeg poslanika Muhammeda. To nije jedini mevlud u arapskoj praksi, jer postoje poznati mevludi u čast drugih poznatih ličnosti, naročito onih za koje se smatralo da imaju znake svetosti. Kod nas je opstao i udomaćio se samo onaj posvećen Poslaniku Muhammedu. Sama proslava mevluda, a time i običaji koji će oko toga nastati, javiće se tek kasnije. Kao datum rođenja Poslanika utvrđen je 12. rebiu-l-evvel (po lunarnom kalendaru računanja vremena) i u tome nije bilo neslaganja među prenosiocima tradicije (sunneta) i svjedocima. O zastupljenosti riječi „mevlud” u prvom islamskom izvoru – Kur’anu, Enes Karić navodi podatak da se u Kur’anu riječ mevlud čije je osnovno značenje „dijete”, spominje na dva mjesta u sintagmi „mevlu d ( u n ) l e h u ” ( o b a puta u poglavlju El-Bekara, ajet 233), što znači „onaj kojemu novorođenče pripada”, tj. otac, ili roditelj. Također, riječ mevlud spominje se i u suri Lukman (ajet 33), u značenju dijete, ali u Kur’anu mi ne nalazimo ovu riječ u smislu označavanja „rođenja Poslanikova”, niti u smislu Poslanika kao novorođenčeta, a pogotovo ne u smislu označavanja proslavljanja njegova rođendana. Dakle, mi tu riječ uopšte ne nalazimo u Kur’anu u značenjima kakva mevlud ima među muslimanima tokom njihove povijesti. Također, ostala je nepoznata i u temeljnim hadiskim zbirkama. Pa, ipak, povijest islama krcata je ranim primjerima uvođenja ceremonijala obilježavanja Poslanikova rođenja. Vremenom je u cilju prihvaćanja mevluda kao svečanosti u čast rođenja Muhammeda stvarana posebna atmosfera. Enes Karić ističe da razloge za nastanak mevluda (podesno vrijeme duhovnog r a s p o l o ž e n j a ) treba prvenstveno tražiti u postojanju velikih islamskih imperija, sa dvorovima i strogo uređenom hijerarhijom vlasti.
| O ulozi mevluda, Muhamed Filipović ističe da je: “mevlud tradicionalna i legitimna pjesnička forma u kojoj se slavi rođenje, život i djelo Poslanika Muhammeda i da je ono, kao takvo, dio njegove baštine i dio njegovog duhovnog svijeta. Filipović aludira na činjenicu da nema ritualnih tekstova koje je čovjek napisao; u okviru vjerskih rituala se citira samo Božija riječ – pa, prema tome, mevlud nije ritualni čin. Istovremeno naglašava da Bošnjaci imaju razloga da od mevluda načine svoju narodnu proslavu. „Imamo sve razloge da njegujemo mevlud kao pjesničku formu, čak i da organiziramo natjecanja u pisanju i u recitiranju, pa i u predstavljanju događanja iz mevluda za naš narod. Mi imamo pravo i dužnost da tu tradiciju, koja osnažuje naše povjerenje u sebe i u opravdanje našeg postojanja, smatramo bitnom za naš duhovni život. Nas ne treba da zbunjuje činjenica da smo mi prihvatili zapadni pjesnički kodeks. On nije u suprotnosti sa našim tradicionalnim pjesničkim prosedeom, inspirisanim na arapskoj i perzijskoj književnosti. Kad su mogli Dante i Goethe da se inspiriraju arapskom i perzijskom književnošću, kada su mogli minstreli i trubaduri da se inspiriraju i uče na muallakama, zašto ne bi i naša suvremena književnost imala taj smisao i ulogu, tj. smisao mosta između dvije velike tradicije koje uostalom potječu iz istog duhovnog ljudskog izvora?” |
Razloge pojave i samoga sufizma (premda postanak sufijksih učenja ne treba, u prvom redu,
pravdati niti tumačiti socijalnim ili društvenim razlozima), treba tražiti barem malim dijelom i u sjeti i čežnji za izvornim i pravim dobom islama, dobom, kako se govorilo, jednostavne vjere. Osim toga, krvavi građanski ratovi u ranom islamskom društvu i državi doprinijeli su prilikama i pospješili uvjete da pojedine strane veličaju svoje junake. Zato su šiije vrlo rano počele obilježavati ubojstvo Alije, četvrtog po redu pravovjernog halife islama i samog Poslanikova zeta, potom su nastali ceremonijali obilježavanja tragedije na Kerbeli, gdje je ubijen Poslanikov unuk Husejn (Alijin sin) i gotovo cijela njegova porodica. U takvom kontekstu, po Karićevom mišljenju, treba tražiti I postepeno blagonaklono gledanje tradicionalnih islamskih središta na mevludske ceremonijale. Naime, tim se ceremonijalima, kao i svakim blagdanskim svečansotima, podsjećalo na prvo doba, na nepomućeno vrijeme, na vrijeme koje nije bilo zahvaćeno fesadom.
| Zanimljivo viđenje mevluda sa početka dvadesetog stoljeća sačuvano je u djelu Antuna Hangija (Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini), učitelja koji je radio u bošnjačkim sredinama: “Uoči Mevluda upale se kandilji na munarama kao i za Ramazan i obaju bajrama i pale se sve vrijeme dok Mevlud traje. Kada se Mevlud u džamiji uči, donose ljudi, koji Mevlud daju, šerbe u ibricima i maštrafama, čašama, obično plave, crvenkaste ili zelenkaste boje i idu od jednoga vjernika, pa i inovjerca, ako je u džamiji, do drugoga, te im daju da piju ovo šerbe. Neki ga piju iz maštrafe, a neki iz ibrika, kako već na koga red dođe, ali će skoro svak prije nego će piti metnuti svoju vrlo tanku mahramu od beza na grljak od ibrika ili na čašu, pa pije preko one mahrame. To čine iz dva razloga: prvo radi čistoće i zdravlja, a drugo jer im je to Muhammed preporučio. Šerbe piju vjernici na uspomenu kako je mati Muhammed Pejgambera, koga ga je rodila, zatražila i ispila čašu šerbeta.” |
Naročito je šiitska dinastija Fatimida (Fatimija) doprinijela uvođenju mevludskih svečanosti. Prve vijesti o proslavi mjesta Poslanikova rođenja i samog čina rođenja nalazimo u vrijeme Harun el-Rešida. Poznato je da je njegova majka prva obnovila kuću Poslanikovog rođenja i pretvorila je u mjesto ibadeta. A kao opšta javna svečanost, mevlud se započeo slaviti u Erbeli 1207. godine. Ibn Halikan daje detaljan opis te svečanosti, kao neke vrste opšteg sajma, prilikom kojeg je bilo svečanih povorki, narodnih veselja sa igrama I nastupima artista i posebnih oblika slavljenja, koji se mogu kvalificirati kao molitve i kao citiranje posebnih spisa koji slave taj događaj, a koji su se održavali u posebnoj prostoriji ili hanikahu. Ta forma proslave se proširila na Mekku, a odatle po gotovo cijelom islamskom svijetu, da bi dobila neka opšta, a i neka posebna i lokalna obilježja. Smatra se da je prvi pisani mevlud bio Kitab et-Tanwir fi Mawlid es-Sirag.
| Najpopularniji mevlud u svijetu u kome dominira turski jezik, a i kod nas, u prijevodu na bosanski, je spjev Sulejmana Čelebije (Bursa, 1351-1421). Postoji engleski prijevod ovoga mevluda dvojice autora (F. Lyman i Mac Callum): The Mevlidi Sharif, London, 1943. Slični mevludi napisani su i na perzijskom, bengali, urdu i drugim svjetskim i lokalnim jezicima. Sulejman Čelebi je važio za osobu širokog obrazovanja i temeljit vjerski odgoj. Bio je imam carskog divana na dvoru sultana Bajezida I, po preporuci Emir-i Buharija, postavljen za imama tek dovršene Ulu-džamije. Titulu „Čelebi” stekao je kao veliki znalac vjerskih disciplina i vrstan pjesnik, a ta se titula u to vrijeme davala osmanskim prinčevima, učenim ljudima i mevlevijskim starješinama. Svoje znamenito djelo Sredstvo spasa (Vesilet un-Nedžat), kod nas poznatije pod naslovom Mevlud, napisao je potaknut jednim događajem koji se zbio u Ulu-džamiji dok je bio imam. Događaj je tekao ovako: neki je perzijski vaiz (propovjednik) za vrijeme vaza, tumačeći 285. ajet sure (poglavlja) El-Bekare, tvrdio da nema razlike među Božijim poslanicima i da ih sve treba podjednako uvažavati. Na to je reagovao neki Arap, koji je pobio mišljenje Perzijanca citirajući ajet 253, gdje stoji da je Allah odlikovao neke poslanike u odnosu na druge. Narod je stao na stranu Perzijanca, a Arap je za potkrepu svoga mišljenja obilazio sve islamske autoritete u arapskom svijetu i, najzad, isposlovao osudu za Perzijanca. Potaknut, dakle, ovim slučajem i Ijubavlju prema Posljednjem Božijem poslaniku, Sulejman Čelebi je spjevao pet distiha, od kojih je prvi: “Isa nije umro, našao je put ka nebu. On je to učinio da bi pripadao Tvome ummetu”. Zatim je ovo djelo, stih po stih, nastavio i završio 1409. godine. Vesilet un-Nedžat je spjevan u formi mesnevije. Prvi i drugi stih svakog distiha se međusobno rimuju. Spjevan je u jedanaestercu, pa se lahko pjeva prema ritmu jedne popularne stare turske melodije, koja je i kod nas, prevođenjem ovog mevluda od strane Hafiza Saliha Gaševića, također, u jedanaestercu prihvaćena. Mevlud Sulejmana Čelebije je u Turskoj i danas u upotrebi. |
Tako su uspostavljeni i običaji I njihov sadržaj. Oni se razlikuju od jednog do drugog dijela islamskog svijeta, shodno tradiciji i vladajućim idejama (npr. uticaj šiizma i sl), ali je u svim tim proslavama u centru bio Poslanik, čin i svetost njegovog rođenja, ukazivanje na znakove njegove misije prije Objave, sam čin Objave i njen osnovni sadržaj, te konačno smrt Poslanika. To će u biti ostati kanonizirana forma svih kasnijih mevluda kao pisanih, odnosno pjesničkih djela. Na mevlud se, međutim, u puritanističkim islamskim pokretima ne gleda i nije gledalo blagonaklono. Oni su to smatrali za novotariju, koje nije bilo u vrijeme Poslanika, i kao
takvu su je ocijenili za bid’a običaj. Kasnije je ona legalizirana, kao forma šerijatski dopuštene stvari na temelju idžme, tj. kao novina koja je nastala putem opšte saglasnosti zajednice
muslimana, te je postal bid’a hasena. Neki se islamski učenjaci i danas protive mevludu – ne
samo islamski puristi, kao što su vehabiti, nego čak i takvi reformatori, kao što je bio Muhamed Abduhu. Zagovornici i branitelji mevluda su svojim protivnicima, puritanističkim učenjacima, spremno odgovarali stavom da mevlud nije obožavanje Muhammeda, a.s., već bogougodno
djelo obilježavanja datuma rođenja poštovanog Božijeg Poslanika. Štaviše, mevlud nije bid’at, tj. Novotarija koja je loša! Mevludska svečanost je ispunjena pobožnošću, ona njoj služi. K tome, nije li i sam pjesnik Hasan ibn Sabit spjevao divnu kasidu u slavu i počast Muhammedu, a.s., i to
još za vrijeme njegova života. Poslanik ga u tome nije spriječio, štaviše, ogrnuo ga je, kako kaže predanje, svojim džubetom! Iz naučnog djela Es-Sujutija, koje je posvećeno mevludu (Husn el-maksid fi’ amal el-mewlid), Lijepa namjera u činu mevluda, zaključujemo da je riječ postala sasvim konvencionalna, jer označava proslavu mevluda i ukazuje na dozvolu ceremonijala
kojim se pobuđuju sjećanja na rođenje Božijeg poslanika Muhammeda. Bošnjaci su mevlud, kao uostalom i islam, naslijedili od Osmanlija. Tradicija mevluda nastaje od trenutka kada je sultan Murat III 1588. godine svečansot mevluda uveo u Carstvo. Mevlud je u Osmanlijskom carstvu,
pa i kod nas (koji smo bili njegov sastavni dio) postao velika narodna svečanost. S tim u vezi je
nastajala tradicija, u prvo vrijeme, prevođenja osmanlijskih, a zatim i pisanja novih (sopstvenih) mevluda, kao originalnih pjesničkih djela. O historijatu mevluda na ovim prostorima, naročito u smislu pisane riječi, možemo posebno go voriti od 1878. godine. Tada je štampan prvi mevlud
na bosan skom jeziku (u Skoplju). Njegov autor je Hafiz Salih ef. Gašević. Ustvari, to je mevludski spjev Sulejmana Čelebije, kojega je na bosanski preveo i prepjevao kolašinski prvak i kajmekam hafiz Salih ef. Gašević. Smatra se da je upravo od tog trenutka, tj. od pojave mevluda
na bosanskom jeziku, njegovo učenje (posebno kada je u pitanju džemaat ski i porodični krug) postal praksa kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Sandžaku. Mevludi, koji su do tada učeni, bili su isključivo na arapskom i turskom jeziku. Oni u narodu nisu bi li prihvaćeni niti su bili popularni kao oni na bosanskom jeziku. Poslije Gaševića, kod nas se pojavilo još nekoliko mevluda. Najpoznatiji, sa literarnog i umjetnič kog stanovišta, su: mevlud Safvet bega Bašagića,
Arifa ef. Sarajlije, hafiz Seid ef. Zenunovića iz Koraja i veoma zapaženi mevlud profesora Rešada Kadića. U duhovnoj kulturi Bošnjaka mevlud ima posebno mjesto. Iako se ne nalazi među šest temeljnih postulate islamskog vjerovanja niti spada u pet zadatih islamskih dužnosti (šartove), postao je dio bošnjačke duhovne tradicije više snagom narodne prakse nego imperativom unutarnjeg vjerskog poticaja. Mevlud kao potvrda pripadnosti islamu nalazi svoje uporište u narodnom poštivanju odabranih dana u kojima su muslimani zaduženi posebnim
obavezama. Ti dani su u vezi sa krupnim (za islam značajnim) događajima, od njih su najvažniji:
– Prvi dan muharrema (Nova hidžretska godina), – Dan rođenja Muhammeda Resulullaha
(12. dan rebiu-l-evvela) – Mevlud, – Ramazanski bajram (prvi, drugi i treći dan ševvala) i
– Kurban-bajram (deseti, jedanaesti, dvanaesti i trinaesti dan zul-l-hidže). Postoje i odabrane noći: Lejletul-regaib, Lejletu-l-mi’radž, Lejletu-lberat i Lejletu-l-kadr. Za razliku od većine zemalja islamskog svijeta, gdje se mevlud uči i proslavlja isključivo na dan rođenja poslanika Muhammeda, kod nas je, pod uticajem tradicije iz Turske, učenje mevluda praktikovano
povodom raznih pri goda u toku godine. Ta praksa se zadržala i do danas. Sudeći po tragovima slavljenja mevluda, koje smo neki od nas još upoznali, a može se pretpostavljati da je njihov intenzitet samo slabio od velikih promjena koje su u životu našeg društva nastale krajem
prošlog stoljeća, bile su to svečanosoti koje su se održavale u zatvorenim prostorima, džamijama, medresama, tekijama (kombinirane sa zikrom), te u mektebima.
Enes Karić riječ mevlud kod Bošnjaka svodi na tri značenja:
– Mevlud u značenju spjeva, pjesme o Muhammedu, a.s. (najčešće o njegovom rođenju i najvažnijim detaljima njegova poslaničkog života);
– Mevlud u značenju svečanosti kojom se obilježava rođendan Muhammeda, a.s.;
– Mevlud u značenju svečanosti kojom se obilježava bilo koji značajan događaj u životu muslimana ili njegove obitelji (mevludi u povodu useljenja u kuću ili stan, mevludi u povodu ženidbe, mevludi u znak sretnog ispraćaja sina u vojsku, mevludi kao suptilni znak /društvenog,
vjerskog itd./ prestiža onih domaćina i domova koji mevludske svečanosti priređuju, itd.)
U slučaju Bošnjaka, sve ovo pokazuje i potvrđuje da riječ mevlud označav raznolike društvene institucije, književne žanrove, folklorne izraze. Muhamed Filipović kaže da mevlud kao pjesnička forma ima svoj kanon – kako u sadržajnom, tako i u formalnom smislu. Svakako
da on potiče iz bogate arapsko-turske tradicije, ali se na njegovoj formi i sadržini (osobito u onom obliku u kojem se, preko osmanlijskih uticaja etablirao kod nas), vide i jaki uticaji perzijske i osmanske literature, koja je i sama bila pod snažnim perzijskim uticajem. Kao
takav, mevlud je dobio strogu formu i unaprijed zadani sadržaj, u kojem je pjesnička imaginacija bila ograničena, jedino, na način izražavanja, metafore, bogatstva jezika i fraze, ali nije smjela odstupati od onoga što je već bilo kanonizirano kako u smislu same interpretacije zbivanja
prije, u vrijeme i poslije rođenja, tako i u pogledu značenja svih tih događanja u kozmičkom i ljudskom smislu riječi.