Hadžet: Masovna grobnica i mjesto zločina nad sandžačkim Bošnjacima (1944-1946)

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i ulaska partizana u sandžačke gradove, komunistička vlast je donijela odluku da po kratkom postupku kažnjava sve one koji po njihovoj procjeni nisu bili na liniji režima. Na nišanu novopečenih vlastodržaca našli su se gotovo svi ugledniji Bošnjaci iz toga vremena, koji nisu bili članovi partizanskog pokreta.

PREPIS PISMA Draga Lutvo, Evo ti pišem najzadnje pismo, mene će noćas streljati. Lutvo, amanet ti đece da ih gledaš kao sebe i mene da halališ kao dobar moj drug koga sam ja imao, a ja ću svakog halalit. Onaj tefter što je bio kod mene našli su. Što je Rasim dugovao u dućanu 350.000, osim ovih para što je bilo kod njega, da li ti je predao ono drugo. Ovo dućansko 350.000 neka rekne Rasim da je predao meni ili da je siromah, da nema od kuda da ih da, pa ako kad zaradi on će tebi dati za druge račune zlatom. Mene su napakovali u Sjenici, HG (ime poznato redakciji) i drugi te su me pravo streljat. Amanet činim Hanefijagi tebe i djecu. Hasan ako ostane živ, on će te gledat’. Selam, Osman

Prema riječima savremenika toga doba i onih koji su iza sebe ostavljali pisane tragove, oni mirni građani, pogotovu oni imućniji, pismeniji i ugledniji Bošnjaci koji su znali da ničim nisu ukaljali ruke ni porodični ugled, i računali su da mogu da ostanu da slobodno žive u svojim mjestima, odbijajući dakle da napuste svoja imanja, našli su se na udaru novih vlasti. Njih je bukvalno gutala noć, a od tada je ostala izreka “dvojica bez duše, treći bez glave”, jer je dovoljno bilo da neko ponišani prstom na nekog čovjeka, pa da toga odvedu i da ga porodica više nikad ne vidi. Jedno od najmasovnijih i najorganizovanijih strijeljanja neistomišljenika se odigralo na Hadžetu, danas gusto naseljenoj novopazarskoj mahali, a tada nenaseljenoj poljani podno brda Tepe.

Na fotografiji: Husein Hukić ikoji je strijeljan u selu Lukocrijevu nadomak Novog Pazara

U savezničkom bombardovanju Novog Pazara iza bačenih bombi su na Hadžetu ostali krateri koje su egzekutori iskoristili kao masovne grobnice za sve strijeljane Bošnjake. Do danas ni jedna od tih grobnica nije obilježena, pa stoga raduje inicijativa Bošnjačkog nacionalnog vijeća da se rasvijetle događaji vezani za zločin protiv Bošnjaka, da se prikupe pisani tragovi i zabilježe svjedočenja savremenika i potomaka stradalih, a da se nakon toga obilježi stratište. Interesujući se za ovu temu, autor ovog teksta je došao do pisma u kome Osman (Zvizdić – brat Hasana Zvizdića) iz Sjenice, unaprijed svjestan onoga što ga čeka te noći ispod jastuka svoje supruge Lutve, ostavlja svoje posljednje napisano pismo. Original ovoga pisma je kod njegovog sina Huseina koji danas sa svojom porodicom živi i radi u Njemačkoj.

Strijeljanja Bošnjaka na Hadžetu su obavljana u većini slučajeva po kratkom postupku, bez ikakvih sudskih postupaka, pisanih tragova i dokumenata. Ljude su, većinom, noću silom izvlačili iz njihovih kuća i odvodili na strijeljanje. Strijeljane Bošnjake bi javno prikazivali narodu kako bi služili kao opomena onima koji su ostali u životu

U to vrijeme počinje otimačina imovine najbogatijih ljudi. Pripadnici OZNE prate viđenije ljude i bilježe sve one koji sa njima imaju bilo kakvu vrstu kontakta. Ne dugo zatim dolazi do masovnih hapšenja, hapšeni se odvode u zatvor koji se nalazi pored zgrade tadašnjeg suda, a svjedoci ističu da su mučenja do te mjere bila surova da su se stanovnici tog naselja iseljavali u druge dijelove grada, jer nisu mogli da slušaju jauke onih koji su bili iza zidina novopazarskog zatvora. Pomoć u životnim namirnicama, od strane Ujedinjenih nacija (UNRA) dijeljena je uglavnom porodicama čiji su prvaci bili komunisti, dok bi se “izabrane porodice” ostavljale gladne. Ljude su uglavnom strijeljalinoću, a rijedak izuzetak je bio tadašnji predsjednik opštine Novi Pazar, Aćif efendija Hadžiahmetović koji je na Hadžetu 21. januara 1945. godine zajedno sa svojim prijateljima strijeljan usred bijela dana.
Nakon događaja na Hadžetu dolazi do još jednog talasa iseljavanja Bošnjaka u Tursku, a sljedeći, još masovniji talas iseljavanja, ponoviće se kasnije i u vrijeme Aleksandra Rankovića.