Ko je ko u Bošnjaka

Imaju li Bošnjaci elitu?

Na marginama značajnog izdavačkog projekta VKBI Ko je ko u Bošnjaka, naš suradnik pokušava odgovoriti na važno pitanje mjesta, uloge i značaja bošnjačke inteligencije u oblikovanju duhovnosti tog naroda i njegove države

Ne može se iz vida ispustiti činjenica da se pored projekta Ko je ko u Bošnjaka, tiskanog prije skoro dva mjeseca, prolazi kao pored “turskog groblja”. To se, naravno, odnosi na Bošnjake. Osim jednog novinskog prikaza i malo priče po elektronskim medijima, projekt uobličen u knjigu ne prati medijska pompa. Nema ni osporavanja, ni pojedinačnih javnih, mada ima privatnih pritužbi, ni hvaljenja, niti bilo čega drugog što svakako iziskuje jedno ovakvo izdanje. A to izdanje odista jeste značajno i u kulturološkom, i u povijesnom, i u nacionalnom i u političkim smislu za bošnjački narod.

Njegova značajnost proizlazi prije svega iz činjenice da je jedan narod, pa ma kako se on zvao, ko on bio i gdje živio, prvi put u svom stoljetnom trajanju samostalno i slobodno leksikografski prikazuje sebe u datom društvenom i vremenskom trenutku. Sa Bošnjacima se ovim projektom to doga?a. U tom smislu on za njih ima izvanredan značaj, bez obzira na mjesto, način i sudionike njegovog izvo?enja. Sama ta činjenica kod svih ozbiljnih ljudi izaziva i treba da izazove znatiželju i pozornost.

Potrošna roba, međutim, ovo nije prvi bošnjački leksikografski projekt. Do sada su se oni samostalno pojavljivali u okviru pojedinih leksikografskih područja, posebice književnosti. Od takvih izdanja treba pomenuti djelo Hazima Šabanovića Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Amira Ljubovića i Sulejmana Grozdanića Prozna književnost BiH na orijentalnim jezicima te Fehima Nametka Pregled književnog stvaranja BiH Muslimana na turskom jeziku. Od ostvarenja koja su pretendirala da obuhvate cjelinu bošnjačkog duhovnog bića i sve oblike njegovog opstojanja, življenja i izražavanja treba spomenuti radove Safvet-bega Bašagića Znameniti i zaslužni Hrvati i Bosanski muslimani kao javni radnici u Turskoj, djelo Smaila Balića Kultura Bošnjaka, Mahmuta Traljića Istaknuti Bošnjaci kao i projekt u izradi Bošnjački biografski leksikon Bošnjačke zajednice kulture Preporod.

Od svih navedenih leksikografskih izdanja Ko je ko u Bošnjaka se izdvaja time što je on po naravi samog izdanja, uobičajenog u svijetu već stotinjak godina, primarno elitističke naravi. On sam po sebi istražuje, predstavlja i uobličava bošnjačku elitu. Dajući pregled životopisa živih ljudi, osoba koje okupiraju odre?ene profesionalne i društvene pozicije u datom trenutku, on sebi i drugima predstavlja ono što je najizraslije u jednom narodu.

Da li Bošnjaci imaju elitu? Da li bošnjački narod dozvoljava uspostavu vlastite elite? Da li su Bošnjaci spremni i sposobni imati pozitivan odnos prema vlastitim autoritetima, vlastitoj eliti, ili se uvijek pozitivnije odnose prema drugima? Kakva je uloga bošnjačkih intelektualaca u životu vlastitog naroda? Kroz savremeni bošnjački razvoj latentno se postavljaju ova pitanja, mada se na njih, najčešće, ne daje eksplicitan odgovor.

I bez detaljnijeg istraživanja se može reći da Bošnjaci nikada nisu imali niti danas imaju elitu, u evropskom značenju toga pojma. Ne zato, i to je ono što cijelu stvar čini tragikomičnom, što ljude elitističke naravi, znanja i zvanja nisu imali, nego zato što se unutar sebe nisu mogli dogovoriti ko elita jeste. Političari to uvijek priskrbljuju za sebe. A kako su oni potrošna roba, tj. danas jesu – sutra nisu, i kako političari postaju ne talentom i kvalitetom, nego raznim vezama i zaslugama, onog trenutka kada im prestaje mandat, padaju u zaborav, jer se tu nemamo čega sjećati. Ko se danas sjeća čitave bulumente komunističkih funkcionera koja je Bosnom vladala pedeset godina. Niko. Samo su dva-tri čovjeka preživjela. A imali su apsolutnu vlast. Umjetnike i znanstvenike po pravilu, i samo tako, slavimo kada umru. Primjerićsu Meša Selimović i Mak Dizdar.

Dok su na cijelom južnoslavenskom jugu i srednjoj Evropi ne tako davno elite stvarale nacije, a time i države, to kod Bošnjaka nije bio slučaj. Veliki Bošnjaci, kojima se danas dičimo, kao Bašagić, Ćatić, Osman Nuri Hadžić i dr., na početku stoljeća bili su proglašavani kvariteljima mladeži, šeširdžijama, povlašenim i izro?enim sinovima, samo zato što su imali realan odnos prema civilizacijskim tekovinama Zapada. Prva bošnjačka zapadno obrazovana inteligencija nije sudjelovala u političkom predvo?enju svoga naroda. Ne zato što to oni nisu htjeli ili znali, već zato što im to nije bilo omogućavano. Bošnjački tradicionalni politički establišment, smatrajući svoju misiju poslanjem, a sam neupućen u latinsko pismo, za pisare vlastitih proglasa uzimao je srpske učitelje, a ne domaće sinove.

Situacija se ni na kraju stoljeća nije bitnije izmijenila. Bošnjački politički establišment, nošen revolucionarnim žarom, mada on riječ revolucija posebno mrzi, ne znajući ni šta ona znači, niti bošnjačke intelektualce ima uza sebe niti su mu oni potrebni. Inteligencija stasala u onom bivšem, zna se dobro kom sistemu, preko noći je proglašena nevažećom, iskvarenom, prevazi?enom. Taj najznačajniji bošnjački intelektualni kapital, jer ljudi su nam, kako kažemo, najveće bogatstvo, čak ni u obranu zemlje nije dovoljno uključivan. Prihvatali su se, i samo prihvataju, pojedinci koji čine klimoglavni dekor brojnih manifestacija. Samo oni koji misle kako “šef” misli, odnosno oni koji ne misle. Po pravilu se takvi pojedinci isture pred narod i njima se maše kao bošnjačkom inteligencijom. Naravno, zauzvrat se oni dobro situiraju. A kad mladi vide kako prolaze starije kolege, izlaz sebi traže “preko Bare”.

Jednom riječju, bošnjački intelektualci nisu bili subjekt povijesnog izrastanja vlastitog naroda i zemlje. Posebno to nisu s obzirom na njihovo znanje, dakle dužnosti i odgovornosti. Pitanje zašto je to tako sukladno je upitnosti Mile Stojića o začu?ujućoj šutnji bošnjačke inteligencije nad propadajućim stanjem naroda i države u zadnjem broju Dana. Sterilnost i pospanost bošnjačke inteligencije jeste i u tome što zabrinutost nad stanjem Bošnjaka postavlja Stojić, a ne neki od Bošnjaka. Jedna od tih bošnjačkih intelektualnih paradoksalnosti desila se ovih dana jednom mom prijatelju kada je u Mostaru njegovu novoizašlu knjigu Bosna u ogledalu pred autoritativnim skupom javno nahvalio Čedo Kisić. Poslije toga su se bošnjački intelektualci, koji su do tada tu knjigu prešućivali, naprosto utrkivali u hvalospjevu autora, što je ovome bilo i smiješno, i žalosno ali i signifikantno.

Nema nevinih Da ne bi stvar izgledala jednostrano, jer ona takva i nije, treba reći da ni bošnjački intelektualci u cijelom odnosu nisu nevini. I oni su se, takvi kakvi jesu, a nikada im nije bilo lahko, političkim pokretima uglavnom pridruživali. I to samo u onom trenutku kada je bilo očito koja je opcija pobjednička. Kada se znalo ko je vlast, oni su bili tu. I naravno, tada dolazi do prekrajanja biografija, presvlačenja uniformi, što je posebno bio slučaj sa prilaženjem Stranci demokratske akcije kada se uvidjelo da je ona održiva vlast. Na taj način su služili svakom režimu, pa i postojećem.

Nikada nisu imali hrabrosti i odvažnosti da djeluju u ime domovine i naroda, nego u interesu sitnog šićara davanog od vladajućeg establišmenta. Svoja neslaganja sa režimom u pravilu su iznosili tajno, a ne javno. Tako rade i danas, promovirajući političko licemjerje kao vlastitu etiku. Easni pojedinci koji su nastojali očuvati duhovnu autonomiju, politički i intelektualni integritet proglašavani su ili “borcima za vlast” ili nepodobnim. Istina, u svemu tome postoji i talog negativnog iskustva, lošeg pamćenja, pametne obazrivosti, socijalnog instinkta koji govori da se u ovoj zemlji ni po čemu nije pametno isticati, da ti se sve može oprostiti osim uspjeha, da tvoju karijeru ne odre?uje tvoj rad i tvoj kvalitet, nego neki drugi parametri, itd., itd. Kako nekad, tako i danas.

Ako prelistate knjigu Ko je ko u Bošnjaka, vidjet će te da nije idealna. Tu nedostaje mnogo, mnogo ljudi. Tu nema četverice velikih Bošnjaka: Abdulaha Šarčevića, Rusmira Mahmutćehajića, Muhameda Filipovića i Izeta Sarajlića. Tu nema ni preko hiljade onih pojedinaca koji na poslani upitnik nisu odgovorili, i pored brojnih naknadnih pozivanja. Ti ovaj projekat nisu opstruirali, vjerovatnije je da ga nisu shvatili, ili su iz poslovične bošnjačke neposlovnosti zaboravili odgovoriti. Bilo kako bilo, stanje sa Bošnjacima najbliže mi se čini stavu jednog običnog čovjeka, gastarbajtera, koji kaže da je razlika izme?u Hrvata i Bošnjaka u tome što će Hrvat dati za šahovnicu (hrvatsku zastavu) 100 maraka i mahati njome, dok Bošnjak neće mahati zastavom sa ljiljanima ni za 100 maraka. Bez pretenzija na zaključivanje može se reći da je ovo izdanje samo odraz bošnjačkog stanja u ovom trenutku i svi njegovi nedostaci (ako ih i ima, ja o njima ovog puta neću pisati) odraz su toga stanja, a ne rada i pregnuća izdavača, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca.

Prije 100 godina Ovaj projekt je odlična informaciona osnova za brojna unutarbošnjačka smjeravanja. Tako je interesantno da je tačno prije 100 godina, dakle 1900. godine, bilo samo deset Bošnjaka sa fakultetskom diplomom. Radi odavanja dužnog poštovanja tim pionirima znanosti kod nas, a radi i same stogodišnjice te činjenice, prisjetit ćemo se njihovih imena. To su bili: Aamil Karamehmedović, dr. Ahmed i Ibrahim Defterdarević, dr. Halid, Abdulselam i Mahmud Hrasnica, Muhamed Kulenović, Hašim Badnjević, dr. Safvet-beg Bašagići Šemso Salihbegović. Od njih deset prvih osam su bili pravnici, deveti filozof, a deseti veterinar. Eetrdeset godina kasnije, dakle 1940. godine, bilo je 800 Bošnjaka sa fakultetskom spremom, na svakih hiljadu Bošnjaka dolazio je jedan. U spisku od njih 600, sačinjenom od Husejna Alića, nalazimo 224 pravnika, 121 profesora, 40 teologa, 83 inženjera, 69 liječnika, 29 ekonomista, 19 veterinara i 18 apotekara.

Na kraju dvadesetog stoljeća situacija je radikalno promijenjena. Tome je najviše doprinio onaj mrski komunizam (ne ponovio se), njegov koncept socijalne države, kada se i sirotinja dočepala škole. Mnogo štošta se na prvi pogled promijenilo, ali mnogo toga, nažalost, i ne. Kvantitativni porast bošnjačkih intelektualaca ne znači, niti je automatski značio, i kvalitativno rješavanje bosanskih i bošnjačkih pitanja. Povijest bošnjačkih nesporazuma sa samima sobom, o čemu ćemo pisati nekom drugom prilikom, odgonetanje čeka od ljudi sabranih i u ovoj knjizi.