Mapa grotesknih stanica – Zehnija Bulić: Intimna groteska
Share This Article
Zehnija Bulić: Intimna groteska, “Arka”, Smederevo, 2003.
Narator, u ironičnoj slici uzavrele pozornice kojom defiliju igrači besmisla, intimno komunicira sa čitaocem – neka pitanja među njima i predmeti zajedničke preokupacije, kao i mjesta koja posjećuju i rasprave o literaturi koje vode, dokazuju da tok kratkog romana meandrira između svakodnevnih obaveza koje se ovdje poetskim i humorom uzdižu do nivoa sopstveničke procesije i mišljenja o tajnama čovjekova življenja koje je protkano zavaravanjem umjetnosti.
Ovdje se umjetnost predstavlja kao varka, igra ili skrivanje od stvarnosti, a ponajviše kao lutanje. Narator, koji nas vodi kroz roman, čestom promjenom raspoloženja, dosjetkama, ličnim ritualima, dokoličarenjem ili svakojakim perverzijama, jeste dotakao mnoge segmete ljudskog trajanja, ali se ponajviše ukazuje kao lutalica opčinjen jeftinim životima i neobičnim sudbinama žena i obesmišljenih tipova.
Neposredna komunikacija obiluje humorom, iskrenošću koja se dočarava kao otkrivanje sopstvenih mana, lična istorija lutanja ili mapa perverznih i grotesknih stanica. Ovaj roman nosi likove upregnute u šarolik sistem i kao da postoji neka nit između ovih lica – nit izguba, nit besmisla, nit koja odvlači u zajedničku suštinu, drečavu i neprijatnu. Zakićeno satiričnim kazivanjem, ovo kolo jeftinih dama, umišljenih koji zbore o umjetnosti i izgledom pokušavaju da je dokažu, zaspalih nespina i spadala koja nazor iskaču iz sopstvenih kategorija, obilježava širi krug skrojen apstrahovanjem i prije svaga dedukcijom nad sklonostima ovdje opisanih.
Karakterizacije na ovoj sceni besmisla uvijek započinju nadimkom koji s pravim omjerom razotkriva karakter, zbačen ideal, krađu, uzaludno šaranje bojama ili zanimanje. To su ljudi zastali u traženju sebe, izvrnute svijesti, okrenuti da teku uzvodno – fotosi iz njihovih života u ovom romanu bivaju pokazatelji preokupacija, bolesnih afiniteta i kompleksne ruže vjetrova koji hujaju u glavama kojima je naseljeno Slonište.
Ime ovog objekta – ovo zajedničko groblje – takođe iskazuje sudbinu gostiju koji, iz noći u noć, upuhavaju iluziju u svoje sujete i jedni drugima bivaju predmeti posmatranja koji su bili i koji će opet biti na istom mjestu. Za tim stadijumom bolesne bajke žaliće svi gosti Sloništa onda kada ostane srušeno – baš kao i ideali gostiju – onda kada jedan od njih, Moler, bude prinuđen da svoje tri slike nosi na drugu mezgu surove životne igre. Te tri slike u Sloništu bijahu njegova prva i jedina izložba koja traje godinama, a on je – ni manjie ni više – kustos Sloništa u kome je pisac izložio urušene dvonoge uživaoce primitivizma, kradljivce brkova i redova, umišljene profesionalne stražare koji navodno brinu da neko ne siluje pravdu.
Pisac ističe mišljenje da bi patetik za Slonište rekao da je hram dima i piva, a da Hese ovdje nikada ne bi napisao Stepskog vuka, jer bi u prisutnima vidio kliničke slučajeve koji bi svi od reda mislili da treba da budu glavni.
Ljudi u Sloništu su dio inventara. Među njma je muškarac član organizacije žene u crnom, tip iz Drušsva protiv side koji emancipuje okolinu i igra sudbinsku igru obučen u veliki prezervativ i političar koji u masi, povodljiv i zaplašen, skandira čak i protiv sebe. Prema sinopsisu snimanja ovih likova otkrivamo sklonost pripovjedača da nadimcima crta karektere. Likovi su u Intimnoj groteski brižno naslagani na katove, a pisac, misleći o njima, poredi ih sa dvije ptice iz pjesme Stevana Raičkovića koje su tu skupa, a ne znaju.
U defileu spaljenih umova i naslikanih bizarija, uroborski izjedene sudbine bivaju ironizirane od pisca koji ironizira i sopstveni stav te i sebe svrstava u uživaoca truljenja u Sloništu. Faze ovog truljenja su groteskne baš kao što je sva priča intimna groteska ili zbir intimnih groteski. Ljudi u mreži besmislene oligarhije, koju diktiraju neke urokljive oči, uhvaćeni su u piščevu igru kao u paukovu mrežu, izloženi su kao što su izložene čarape na opisanoj izložbi.
Za pisca ovog romana, Zehniju Bulića, sama umjetnost je, najprije, igra u kojoj je sve podređeno njenom trajanju do kraja same knjige, jer ovdje od prvog reda cilj pripovjedača jeste da se odguši osjećaj, da se iskaže riječ zastala u grlu, da se ispriča priča.
Za Bulića je literatura igra, baš kao igra sunca, automobila, izloga i kafanskih gostiju koju je pokazao na stranicama ove knjige, ali to je i opasna igra – igra na strmim livadama Askinim.
“Život je i onako poslovično težak da bi ga umjetnost još više otežala”, podsjeća Bulić koji svojoj pripovjedačkoj igri daruje stav o nagonu kazivanja i savladavanja neiskazanih riječi i strast lutanja pustim ulicama u cipelama koje ne propuštvaju vodu, kako se i okončava ovaj roman.