Share This Article
Neko je rekao da se zavičaj najduže čuva u jeziku, da se riječ ukotvljena u pamćenju iz djetinjstva ne da lahko mijenjati. To je jezik koji smo posisali sa majčinim mlijekom (maternji je zik), ali ubrzo se uvjerimo da neke izraze moramo korigirati, jer odudaraju od norme, standarda uspostavljenog na važećim pravilima koja valja poštovati, kao što vozač uvažava saobraćajne znake. Znamo šta se dešava kad u sistemu saobraćaja otkaže semafor, ili kad neki vozač ne poštuje „crveno” ili postojeći saobraćajni znak. „Nesreće” u jeziku i ne vidimo, ali njihove posljedice su dalekosežne.
Dobre učiteljice podstiču djecu da pravilno govore, ali vremenom djeca prihvataju govor sredine (idiom) i usvajaju ga sa svim natruhama, nepreciznostima. A dobro zn amo da jezik predstavlja važnu kariku državnosti i identiteta jednog naroda. Otkrijmo na primjeru dijaloga između dječaka Omera i djevojčice Mejre u čemu najviše griješimo u govoru:
Omer: Ko zna GDJE idemo? Oni u vlasti stalno OKO nečega razgovaraju, a nikako da se dogovore.
Mejra: Treba reći: Oni O NEČEMU razgovaraju. I ko zna KAMO, ili KUDA idemo? To su prilozi za cilj.
Omer: Prilozi za cilj, kažeš? Jasno mi je zašto ljudi griješe. Ne vide svi
isti cilj. Svako vuče na svoju stranu.
Mejra: Zato mi ne idemo, nego se guramo, laktamo, štelimo, podapinjemo…
Omer: Ko zna GDJE će nas to odvesti?
Mejra: Opet ti, a treba reći: KAMO će nas to odvesti?
Omer: Šta se ti držiš tih priloga KAMO i KUDA. Ja ih vrlo rijetko čujem.
Mejra: Jednom me neki stranac upita KAMO da krene sa raskršća…?
KAMO? – ponovih ja zbunjeno kao da sam ja stranac. Mislim u sebi: KAMO ti volja, KUDA te srce vodi na sve četiri strane. Vidim pravilno naučio naš
bosanski/ hrvatski/ srpski jezik.
Omer: Kažem ti, takve priloge ja vrlo rijetko čujem. Čini mi se da su oni zastarjeli.
Mejra: Čuješ ti, bezbeli: „ĐE Idemo, đe nas vode?”
Omer: Jest, jest! Svi govore da idemo u Evropu, da nas tamo s hairom vode, a mi ni crtu da pomaknemo. Zato ljudi koriste prilog GDJE za pravac jer znaju da mi ovdje tapkamo u jednom mjestu.
Mejra: Kad bi bilo pravilno postavljeno pitanje slijedio bi i pravilan odgovor:
– Kamo ideš? Odgovor: u grad, u sobu, u školu, u kino, u baštu, na more, na planinu, na posao, na čas matematike, na predstavu u pozorište… /Akuzativ/
– Gdje si sada? Nalazim se u gradu, u sobi, u školi, u kinu, u bašti, na moru, na poslu, na planini, na času matematike, na predstavi u pozorištu…/Lokativ/
– Gdje o tome piše? Piše u knjizi, u svesci, na plakatu, u novinama…
Mejra: GDJE je prilog za mjesto, lokaciju. Gdje se nalazimo? U Novom Pazaru, u Sandžaku, Srbiji, u Bosni, u Hrvatskoj, na planini, na Zlataru, na
Balkanu u Evropi…
Omer: Pa, šta se OKO Evrope priča, kad smo tamo stigli!
Mejra: Ne može se reći: OKO Evrope, nego O Evropi.
Omer: Čini se da si ti čistunica u jeziku, a ja nisam tako precizan, ali
se mi dobro razumijemo.
Mejra: To je isto kao da kažeš dogovaramo se OKO ŠKOLE za ekskurziju.
Omer: Oko škole? Mi se dogovaramo na času, a ne krijemo se iza ćoškova.
Nisi ti mene dobro razumjela.
Mejra: Jesam, jesam. Učenici pogrešno kažu da se dogovaraju: oko velikog odmora, oko užine, oko časova matematike, oko pomoći slabijim učenicima, oko bježanja sa časova.
Omer: Stvarno na to nisam obraćao pažnju. Svaka riječ ima svoje značenje i funkciju u datom kontekstu, isto kao i ljudi. Kad ozbiljno razmisliš, sve ima svoje mjesto, pravo značenje i važnu funkciju. Odsad ću više razmišljati o svom jeziku, o tome da li pravilno govorim.
Mejra: Nema nevažnih riječi, niti nevažnih ljudi.
Omer: Nego KUDA i KAMO idemo poslije časova?
Mejra: Tako je. O tome ćemo se dogovoriti na velikom odmoru. Vidimo da pogrešno postavljeno pitanje često izazove pogrešan odgovor. Nekad smo sa čuđenjem čuliimperativ: “Uđite u autobusu!” Vozači odlično voze, ali ponekad u želji da pravilno govore, kažu nešto što nije u duhu njihova jezika. Dakle, pravilno je: “Putnici, izvolite u autobus!” To upućuje na cilj kretanja putnika; direktni cilj izražen akuzativom.
-Stavite knjige na sto (u torbu)!
– Krećemo rano na izlet (na planinu)!
– Pošao sam u samoposlugu po hljeb.
– Putujem subotom u Beograd (Novi Pazar, Sarajevo).
– Pošao sam u čaršiju na kahvu.
– Idi na ulicu i čekaj da autobus naiđe.
Za razliku od akuzativa direktnog cilja, lokativ pokazuje mjesto gdje se
nešto nalazi. S obzirom da imaju isti prijedlog – u, – na, lahko se vrše zamjene, kao u spomenutom obraćanju putnicima.
-Pacijenti sjede u čekaonici i čekaju pregled.
-Đaci su u učionicama.
-U spavaćoj sobi je bračni krevet, a u kuhinji veliki sto za ručavanje.
-U knjizi (ladici, tašni) je garancija s računom.
-Na ulici je gužva.
-U sobi su stvari na svom mjestu.
-U mojoj glavi su misli sabrane.
Lokativ je padež koji pokazuje o kome/o čemu se govori. Zato ne možemo upotrebljavati konstrukciju prijedloga OKO da izrazimo lokativ.
-Oko kuće /gen./ je voćnjak. Pričamo o voćnjaku /lok./ punom zrelih jabuka i šljiva.
-Oko nas /gen./ su se skupila djeca. Raspitivala su se o nekoj djevojci duge kose.
Očito je da prilozi: Kuda? i Kamo?, u službi adverbijalne oznake cilja, zamijenjeni sa prilogom Gdje? Dovode do zabune u tolikoj mjeri da ljudi umjesto akuzativa upotrebljavaju lokativ tj. na pitanje: “Gdje ideš (pogreŠno pitanje), odgovorit će: “Idem u čaršiji!” (pogrešan odgovor, što se nebi desilo da je pitanje postavljeno sa prilogom Kuda? i Kamo? (Kuda ideš? – u čaršiju! i Gdje si? – u čaršiji!) Upotreba priloga Gdje za cilj je vrlo rasprostranjena, ali su posljedice različite. Negdje se uz glagole kretanja podrazumijeva akuzativ, a u drugim sredinama se više obraća pažnja na sam prilog Gdje i daje pogrešan odgvovor: Gdje/Đe ideš? -U čar{iji, jer je Gdje prilog mjesta, lokacije (lokativ). Usuđujem se reći da je sve više sredina u kojima se potiskuje upotreba ovih priloga u pravom značenju, što dodatno otežava padežni sistem i komunikaciju bosanskog/srpskog jezika, i onima kojima je maternji jezik, a ne strani.