Share This Article
Ratne zime, godine 1943, ubili su moju majku. Falio je nepun mjesec da se napuni pedeset godina od toga dana, dakle 1993., kada sam ja ubio i majku i oca. Opet je bila zima i bio je rat. Oba puta – pojeo vuk magarca – baš kao što je rekao starac. Hoću reći – niti ko gonjen, niti ko suđen. Nikad nije tako obično, tako jednostavno ubiti, kao u vremenima kada je smrt bliža od života. Dakako, ponavljanje događaja gotovo redovito je posljedica prethodnog.
“Moj” slučaj mi se nekako čini daljim, makar su prošle samo dvije godine. Možda zato što mi je dobro znan, jasan, a onaj prvi, iako i sada nedovoljno osvijetljen, nejasan, neprihvaćen, živi u meni, bije sa svakim mojim damarom.
Tog februara ’93. na planini je za mene bilo premijerno prikazivanje pakla. Strašna, neizdrživa studen, vjetar sjeverac i mnogo, mnogo snijega. Paljba, pokliči, ranjeni, mrtvi. Naše (kojima su mogli prići) su donosili na zaravan gdje se nalazila improvizirana ratna bolnica. Tu se nalazila i moja logistička četa. Sve sam mogao raditi, samo ne ubiti. U šatoru grupa izbjeglica. Napolju je sjedio samo sasvim oronuo starac. Vjetar je divljao oko šalova sto su mu omotavali glavu. Sa razdaljine od kojih pedeset metara činilo mi se da dogadanja oko sebe promatra sasvim mirno. U zatišju borbe, u predahu, poželio sam starcu odnijeti malo duhana. Nepuša~č sam, a bio sam siguran da bi mu se obradovao više nego bilo čemu drugom.
Zlaja mi je iz kutije odvadio jedan grumen i nekoliko papirića. Uputio sam se tamo kao da me sama sudbina zove. Pomaknuo se s brvna na kome je sjedio praveći mi mjesto. Bio je sav u dronjcima, po ono nekoliko šalova sto su mu omotavali glavu i po ramenima uhvatilo se inje. Vjetar je u ludim naletima odnosio snijeg. Primio je duhan gledajući me mutnim, vodnjikavim, sasvim ugaslim očima. Krezuba usta su se pokušala osmjehnuti, oči su ostale mrtve.
– Odakle si, starino? – pitao sam njega pitajući sebe otkud u meni ogrubjelom, gotovo podivljalom to ganuće što ga je porađao starčev pogled.
– Iz Sokolice. Znaš li gdje je to? Klimnuo sam, mada nisam baš tačno znao. Istina, u mom
rodnom listu, u rubrici mjesta rođenja piše – Sokolica, ali tamo sam se samo rodio. Moji su u to doba bili muhadžiri i odmah nakon onog rata vratili se u predgrađe. Prva sjećanja sežu baš u mali strmi prigradski sokak. Nema goreg mjesta za život u djetinjstvu i mladosti od predgrađa, mahale. Kad su prošli i djetinjstvo i mladost, ni to više nije bilo predgrađe, bio je
grad, ali meni više nije bilo važno.
– S kim si? – pitao sam dalje, tek da nešto kažem.
– Sam k’o odsječena grana. Osim dragog Boga nigdje nikog nemam.
I starac je počeo pričati k’o navijen mlin, zbog čega sam u početku zažalio što sam mu uopše prišao. Nemam živaca ni za interesantne, aktualne stvari, a naglabanja ishlapjelog starca me se nisu ticala. Pa ipak sam slušao, više iz obzira prema njegovom izgubljenom, povjerIjivom, gotovo psećem pogledu, nego prema njemu samom.
Nisam ni slutio kako ću čuti čisto nevjerovatnu priču, priču koja je učinila da krv u mojim žilama postane glasnija od sjeverca, priču koja će promijeniti moj život, priču koja će me učiniti ubojicom. Imali su (on i sijeda, rahmet njenoj dobroj duši) kćer jedihnicu, očnu zjenicu.
– Dobra, umiljata, vesela, svaki je se posao bojao, oči joj vazda užagrene, ko da oganj u njima gori. Zaratilo se, ljudi isprepadani, goli, bosi, gladni, tifus kosi narod ko snoplje, a ona se zagleda u komšiju Đulagu, deset godina starijeg od sebe. Ost’o je sam u imućnoj kući, roditelji mu pomriješe od pjegavca k’o i toliki drugi u selu. Nisam mog’o izići jedinoj kćeri iz hatara i kad je Đulaga zaprosi, ničim ne pokazah da je dajem prekovolje.
Nekako mi se nije svi|ao ožiljak koji je imao duž lijevog obraza. Ne zbog tog sto ga je nagr|ivao. Taj se ožiljak nekako čudno trzao uvijek kad bi lagao, a to baš i nije bilo rijetko. Od toga časa priča me se počela ticati. Itekako. I moj se otac zvao Đulaga, i on je na lijevom obrazu imao o`iljak koji se povremeno trzao.
– Kako mu je bilo prezime?
– Đulagi? Belajić.
Napregnuto sam čekao.
– Ne prođe dugo kad je jedna žena iz komšiluka, kod živa i zdrava čoeka počela oblijetati oko Đulage. Ni Đulagi nije bilo svejedno, počeli su se sastajati na guvnu, u šumi, na livadama, ‘nako baš ašićare. Roditelj k’o roditelj, pati se, a saburi. Čula i moja Emina, (moja majka se zvala Sevda), ja je đahkad molio jal da ga dozove u pamet, jal da se kući vrati. Džaba. Voljela ga je, a voljela je i dijete koje je nosila.
U sabah šesnestog januara ’43. rodila je sina k’o zlatnu jabuku. Srce mi je tuklo u ušima, zaglušivalo starčeve riječi. Ali komšinici je bilo svejedno. Ona svoje pa svoje, oblijeće li oblijeće. A Đulaga sve po njenom, k’o obenđijan, k’o da Eminu i Suada ni Bog nije dao.- Smotaj i meni jednu – s mukom sam procijedio i prvi put u životu povukao dim cigarete.
– Ne pro|e ni mjesec dana, kad jednu večer, mi istom zaždili lampu, na vrata bahnu Đulaga. Kaže Emina poginula. On čistio pušku, pa ona slučajno opalila i pogodila je dok je u bešici ljuljala Suada. Gledam ga, on gleda mimo mene, a onaj ožiljak trza li se trza. I da ga nije bilo, ja bi ti znao da laže, da je on namjerno pucao. Starac duboko otpuhnu i podiže glavu prema nebu, ali vjetar i snijeg natjeraše ga da je obori. Oči su mu bile još mutnije, vodnjikavije, plovile su u dva mala jezera.
– Otiš’o sam i prijavio vlastima. Niko ni prst ne pomaže. Izio vuk magarca. A on privede Sevdu ( Savij mi još jednu!) pa ha se rat završi – odseliše. Onaj njezin je nikad nije pušćo, ne vjerujem da su se ikad registrovali. Gluho bilo, k’o paščad…
– Nikad moje oči jedinog unuka ne viđoše, rano moja -dodade.
Nisam ni primijetio kad je ušutio. Misli su mi već bile daleko od njega.
– Jesam li slučajno svojoj kćeri dao ime Emina?
– Je li slučajnost da ona danas ljulja sina Suada?
– Vidio si ga, djede – kazah u sebi.
– Suade – kao iz drugog svijeta dozivao me Zlajin glas.
On mi je, ne pitajući za razlog, posudio snajper. Uvečer sam svratio do mojih i od majke
zatražio rodni list. Da budem siguran. Traže ga u Crvenom križu radi humanitarne pomoći – rekao sam. Doista, nije bila Belajić kao otac. Prezivala se Sokolić. Poslije sam se popeo
na treći kat zgrade preko puta. Srećom, bilo je struje pa sam ih jasno vidio.