Čekajući zvuk iz sura – Jahja Fehratović
Share This Article
Jahja Fehratović, “Korektor sveznadar”, “Produkcija SENT”, Novi Pazar 2004.
Rijetko se u svijetu poezije sreće originalost nekog pjesnika dostignuta već u prvoj zbirci poezije. Još ređe je poetska originalnost dostignuta već sa dvadeset godina kako je to slučaj kod Jahje Fehratovića. Knjiga Korektor sveznadar, uzbudljiva, ritmična, hermetična, ironična, knjiga je markantnog poetskog izraza. Poetika ove zbirke je ritam usaglašen sa značenjem – svi stihovi obojeni su tako da prate tvrdnje, pitanja, zabilješke, izrečene ili naslućene slike i raznolike lavine usudne stvarnosti. Slušalac ovih stihova, sluhista poetskog ritma, i koji ne razumije ovaj jezik, možda bi mogao da nazre, ili razotkrije, iskazivanje, jer je muzika u strofama Jahje Fehratovića vjerni pratilac emocije ili prvi korak do izlaza iz lavirinta metafora.
Ovo je knjiga u iščekivanju kraja svijeta što se vidi već u prvoj pjesmi. Korektor sveznadar je skolium predviđenog svrštka svijeta. Fehratović otvara vrata ove knjige njegovim tahminom koji je izveden iz pažljivog posmatranja procesa, događaja, gestova, karaktera, laža i paralaža, licemjerstva, zatim izveden iz obrazovanja i volšebne umjetničke intuicije. Pred apokalipsom mi ne brinemo, stiže nas kusur, i ostaje nam pregrošt mafiša. Najveća greška tumača ove poezije bila bi svesti je na jezik koji je izuzetan – zato ova poezija traži izuzetnu jezičku potku i dobrog čitaoca. Tvrde se uši odbijaju od ove knjige ko odraz od ogledala. Arhaični izraz, praćen brojnim turcizmima i lokalizmima, nije imao za svrhu izkazivanje koje traži napor za razumijevanje – Fehratovićeva percepcija svijeta tražila je sloj magijskog i religijskog, te je muzika dočarala karakterističan žal i pogled koji podvlači prolaznost. Ova poezija je dokaz da spiranje slojeva civilizacijskog iskustva ostavlja tragove u jeziku. Pomjerena značenja tuđica, kao i prava značenja u ovim strofama, tražila su i pozajmljivanje riječi zbog širokog obrazovanja Jahje Fehratovića. Naš mu jezik nije bio dovoljan, jer bi morao da prevodi svoje poetske senzacije od sebe samog. Glas zaglušujući kaže se kratko i jasno sahah. Fehratović je na dokaz svog oka i tajnog vida stavio pečat racionalnog iskustva i izlistanih knjiga koje predviđaju i čekaju, postavljaju graničnike planetarnom postojanju i graničnike saznanja i opšteg bešćašća. Zato je ova knjiga potvrditelj kraja ovog svijeta. Ima u islamu, u hadisu, jedan melek imenom Israfil koji se sprema da puhne u sur – da označi smak svijeta. Prvi put kad Israfil puhne u sur sve će da pomre – svaki čovjek, svaka travka, svaka životinja, sve što živi na zemlji. Drugi put kad Israfil puhne sve će da oživi, tada će se suditi ljudima. Israfil je već spreman da puhne, on samo čeka naredbu i puhnuće, nestaćemo. Knjiga Korektor sveznadar ispisana je uz znanje o suru; knjiga je predosjećaj njegovog zvuka. Neki Agan posmatra i konstatuje kroz uzdah da će skoro kijamet – njegovo izricanje je i stav autora koji naziremo na raznim stranicama knjige. Zamislimo Agana dok predviđa skori kraj svijeta, kao da Fahratović kuša koliko smo fiziognomički obrazovani. Fehratović je siguran u ličnu eshatologiju u koju čitalac treba da se zaljubi iz više čitanja, jer će otkrivati nove i nove mikrosmislove kao kod epigenetskog formiranja, a svaka novina ostaće koherentna sa maticom autorovog saznanja i saopštavanja.
Korektor sveznadar sadrži širok prečnik saznanja i poetskog iskustva. Fehratović je pustio lirski damar da poji igru, nedoumicu, brigu čovjeka u odrastanju, mučki bat, san i kahiretki vakat, strah od rata, znak i riječ koja je posebna inspiracija ovog svaraoca – kao čin saopštavanja i kao čekanje. I Fahratović čeka ono slovo za koje je pitao Mak Dizdar. Ono slovo što će da se rodi i što će da se zgodi. Nema ga, a u knjizi Korektor sveznadar i ono se čeka, kao da se u daljini, a Fehratović uočava i slovo koje se prolomi u cijevi, a za njim zafijuče vjetar. Na vrh jezika jedan riječ stuštena bdi. Tu je dakle, ali je neizrečena ta riječ. Za Fehratovića je ta riječ ponajviše prag razdvajanja od neriječi. Riječi truhle na srca kidišu u ovoj poeziji, kaže Fehratović u čijoj poeziji ima i brobe riječi: jedna mu na ramenu spi il luda riječ ko grinja rije.
Od stihova i pojmova iz poezije Skendera Kulenovica stvorena je pjesma Skenderu – redosljed stihova je dokaz posebne imaginacije, a ova poetska komunikacija je dokaz autorovog ispitivanja ritmike daleko znavanog kovača soneta i poema. Ne samo zato, Fehratovićev jezik zaslužuje ozbiljnu analizu. Samodovljonost stihova vraća povjerenje u pjesnicku sliku. Aršin izricanja preokupacije ujednačen je i nema pjesme koja je razvodnjena, niti neke koja je neizrečena.
Uticaj islamske filozofije otvorio je autoru novi posibilitet za introjekciju. Ovaj stvaralac, smireno artikulisane preegzistencije, aletološki je raspoložen i istina mu je čini se na dohvat ruke, ne pita se već vidi, dodiruje ili je muzikom slavi. Njegova muzika je često i stav; dakako, ima ritmova, ima prebiranih tonova koji bi i bez misli mišljenje iskazali, kao što ima misli koje se muzikom naznačavaju ili preruše u potrebni oblik. Fehratović svoju ritmičnu poeziju vidi kao dovoljnu sebi, vidi je kao sličnost epitafu – nju ne kroji nektar niti muza, a ona razbija misao na stotinu amplituda. Naročiti titraji podneblja Fehratovićevog kao sihirbaske igre, išaret od koga nas spopada strah, kast vesvesa, pritegnut učkur, uzmicanje pred urokom i mnoge druge dokazuju da je iz sehare tajnovite ovaj stvaralac izvukao ono što je zebnja i zaštita od crnomagijaškog zanata u čije ishode ne sumnja. Fahratović se izmakao od lokalnih iluzija, zavičanjih naglabanja i, toliko forsirane tokom devedetih godina prošlog vijeka, buncajuće faze zrijevanja jednog naroda u kojoj danas možda možemo vidjeti i mnoge tragove dekadence. U knjizi Korektor sveznadar oslikan je narod zapao u pseudoestaziju.
Ova zbirka poezije, sigurno, jeste pomak u žalosnoj disgnoziji kulture bosnjačkog naroda. Mora se postaviti pitanje šta, ovdje i sada, predstvlja dobra knjiga? Kome treba i koliko je dobrodošla? Tragično je što se dobra knjiga danas mora sagledavati i na opštoj ravni. U vremenima kada je primitivizam primarni oblik iskazivanja osjećanja, kad surovi plašt palanačke zbilje prekriva i vidik, knjiga Korektor sveznadar, za mene, ima poseban značaj. Treba istaći da je napisana u teškim vremenima, objavljena u teškim vremenima, i povrh toga napisana među ljudima koji su ozvaničili kulturu kao sramotu koju ponekad zorom treba oponašati na jeftinim priredbicama i koja je kolektivni egotizam. Ipak, ova knjiga je književna činjenica i taj status ima i imaće zbog originalno iskazanog poetprocesa, niza upečatljivih slika i zbog objekcije primitivizmu.