Share This Article
Poštuj, sine Samire
Budi čovjek
Slijedi vječnu uputu
Sjeti se uvijek
i uči po redu, ovako:
Učini me strpljivim
Učini me zahvalnim
Učini me preda mnom malenim
U očima svijeta velikim
Ni malo ti
Ni mnogo ti
Za jedan život cijeli
Cijenjene dame !
Poštovana gospodo !
Namjerno sam izabrao i izdvojio ovu pjesmu, da Vas njenim stihovima koji su zastupljeni među koricama knjige: "Alkatmeri u ba šči sudbine", uvedem u svijet poezije, bolje reći u bašču alkatmera, pjesnika Rasima Ćelahmetovića, či jem je književnom stvaralaštvu ovo veče posvećeno. Ova pjesma nije slučajno odabrana kao prva među jednakima. Cjelokupnom svojom sa držinom ona odslikava duh i duhovnost, ne samo njenog autora, već i cjelokupnog naroda kojem pripadaju, kako njen autor, tako i njegovo cjelokupno književno djelo. Knjiga "Alkatmeri u bašči sudbine", pjesnika, prozaiste, bolje reći hroničara jednog vremena i jednog podnebija, Rasima Ćelahmetovića iz Priboja, zaslužuje da se o njenoj sadržini progovori i sa zadovoljstvom i sa obavezom.
Sa zadovoljstvom, zato što je u pitanju knjiga koja se već sada može svrstati u red onih rijetkih, odabranih knjiga koje uvijek valja držati na peštahti ili na visokom rafu među draguljima, a sa obavezom da ne ostane naprosto prećutano ono što knjiga među svojim koricama nosi, kako se, ko zna koliko puta dešavalo i dešava sa mnogim piscima i njihovim knji gama, tamo u onom dijelu Sandžaka odakle ja dolazim. Kao što lijepo njegovanu bašču kite buketi mirisnih rascvjetanih alkatmera, tako i ovu knjigu čine odabrane cjeline ko je svojim sadržajem odslikavaju i dočaravaju ono što je pjesnik Ćelahmetović oda brao tj. u književnoj formi obradio kao najvrednije, ono što je bilo i ono što jeste dobrim dije lom sudbina pjesnika, i njegovog, odnosno našeg Sandžaka. To ponajbolje dočaravaju pje sme i priče zastupljene u ovoj knjizi, što će potpunije spozna ti svi oni koji knjigu budu pročitali.
Na svu sreću, pjesnik Ćelahme tović se nije ponio za idejom prihvatanja kakvog novog književnog pravca, kakvog modernizma, kako su to učinili mnogi, i time utopili sebe u skupinu osrednjosti koja ne os tavlja nikakva traga u kulturi svog naroda, već je iskreno slijedio sebe, svoj genetski kod, i tako u potpunosti uspio da iz gradi svoj stil, da zaživi svoj jezik, po čemu je i prepoznatljiv, što njegovo djelo svakako izdvaja i uzdiže kao zasebnost i kao vrijednost. Samo u krajnjem savršenstvu misli i oblika kojim se te misli iskazuju hraneći se "hladnom vatrom poezije", nastaje to divno čudo koje se zove književno djelo i koje se kao zao kružena cjelina odlikuje svojom neponovljivošću i svojom ljepotom.
Kroz svaku svoju pjesmu, kroz svaki svoj stih, zapis, priču, pripovjetku, Ćelahmetović je govorio o nama, Bošnjacima, o našim svakodnevnim brigama i nedaćama, koje nas počesto sustižu i zaokupljaju, koje pa daju na naša pleća kao teret, kao neminovnost, često puta i kao usud. Znajući da je "jezik živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda", pjesnik Ćelahmetović je kroz cjelokupno svoje stvaralaštvo, svoje misli i svoja osjećanja iskazivao na svom maternjem boš nja čkom tj. bosanskom jeziku, kojim su govorili svi naši preci, naše nene i naši djedovi, svi naši dobri stari Bošnjani, što doista potvrđuje i sadržina knjige "Alkatmeri u bašči sudbine". Iako naizgled kratke po svojoj formi, pjesme i priče pisane tim jezikom su po svojoj sadržini krajnje jasne, čak i najneupućenijem čitaocu koji ponajmanje druži sa knjigom, čime su ponajbliže onom izvornom narodnom kazivanju koje mi nazivamo hićaja, a što može po stići samo dobar poznavalac jezika i majstor riječi, kakav je gospodin Ćelahmetović. Od preko sto šezdeset pjesama zastupljenih među koricama ove knjige, napomenuću samo neke pjesme koje su svojom sadržinom, jezikom i stilom prepoznatljive upravo s toga što su pisane izvornim bo sanskim jezikom i što su kao takve svojstvene samo duhu Bošnjaka, što u suštini čine njegovu naj veću vrijednost, njegovu duhovnost: pjesme Salču dok je trajao Ramazan, Kako je babo klanjao Ramazanski bajram, Abdest, Ikindija, Akšam, jacija, Čarolija ikindije, Dok dženaza traje, Loše komšije, Kako je Salčo od bio duhan, Naše snahe, Tuđi hak, Kako se ne kad dočekivao gost, Duhanska kutija, Đerđef, Šamija, Stećak, Đerdani, Tepeluk, Sablja, Sahat kula, Čibuk, Sehara, Đulsija, Baklava, Postećija, Fildžan, Belenzuke i dr., te priče iz ciklusa Nepomenice, kojih u ovoj knjizi ima preko dva deset. Za ovu priliku, odabrao sam da vam predstavim samo je dan dio koji čini sadržinu ove knjige, ciklus pjesama naslov ljen "Zeman jami zlaćanu jabuku", koji čini samo dio prepoznatljive Rasimove zbirke pjesama "Pisma sinu Samiru".
Ove pjesme su svojevrsna hronika jednog iščašenog vremena, koje je sobom donijelo "po remećaj ravnoteže", "poreme ćaj sklada i harmonije", kako bi to najslikovitije rekao pjesnik Meho Baraković. To je ono vrijeme na čiji nas je dolazak blagovremeno upozorio Mehmed Alija Makizdar svojom pjesmom "četvrti jahač".
"Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulež do besvijesti bazdi
sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o
vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kako deru i žderu njine
vilne sile
Vrijeme jest ubo da se za misli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmaje viti
Na nas će hudo danas da
poleti
Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra
Vrijeme jest ubo da uđe se u
ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena neće više biti".
Te iste pjesme odslikavaju najdublja ljudska osjećanja, strepnje, zebnje i strahove, neskriveni ljudski bol i ljudsku nemoć, koje pjesnik iskazuje kraj nje iskreno, imenujući ih kao svoja pisma pisana svom sinu jedincu, Samiru, sa kojim se posili nužde tada morao rastaviti, a svaki rastanak je po lovina smrti. Ovaj rastanak je bio kudikamo teži. Rastanak dva najbliža ljudska bića, oca i sina, desio se u vrijeme kada se nije znalo niti moglo znati "šta dan kuha, šta zora rađa".
"Ovo što se nama dešava
Sada i ovdje
Nikad se prije desilo nije"
("Sine")
Čitajući ove pjesme, kao da gledamo kakav dokumentarni film. Pjesnik nas preko svojim pjesama – pisama hronološki, faktografski upoznaje sa tadašnjim dešavanjima u i okolo Priboja, tj. cijelog Sandžaka, jer ono što se njemu dešavalo – dešavalo se svima nama i svi smo tu tešku bolest strahova i strepnji tada bolovali podjednako. Kada se već desio neminovni rastanak, kada se nije znalo niti moglo znati hoće li do susreta ikada više doći, pjesnik priznaje gorku istinu:
Ne krijem suze, pod starost
plačem
I majka ti, kako ona to zna,
plače
Od naših suza
Od našeg jada
Uz akšame Lim narasta
ali i u tome nalazi utjehu, pa
kaže:
Neka
Prije će tako do Bosne i Drine
Uz selame odnijeti haber:
Sad u Sandžaku tuga je golema.
("Kućo moja").
U pjesmi "Samire, oči moje", pjesnik kaže:
"Za nas ne brini – ovamo je
mirno
Premirno
Odavno
Ni srce ne smije jače zakucati
I strepimo i ne strepimo
Znamo, proći će i ovo
Od uvijek je
Od pamtivijeka je
Do zore kroz noć nama stizati.
Takvih pjesama u ovoj knjizi je 26, i o svakoj od njih mogao bi se napisati zaseban osvrt. Toliko su te pjesme sadržajne, jezgrovite, pune nekog pritajenog bola, pune neporecive istine, što sve skupa može dokučiti samo pravi pjesnik po rođenju, kakav je i gosp. Ćelahmetović. Prema učenju klasične kineske filosofije (taoizma) na ovom svijetu će naći svoju sreću i mir samo onaj koji na vrijeme otkrije svoj put (tao), koji je spreman da taj put u potpunosti slijedi. Ćelahmetović je doista uspio da na vrijeme pronađe svoj put koji ga je odveo u svijet književnosti; da se u tom svijetu iskaže i dokaže – prije svega kao pjesnik, liričar, sa filigranski izgrađenom mjerom za vrije dnosti riječi i smisaono zna če nje stiha; da se u toj ravni iskaže i kao pro zaista (zbirka pripovjedaka "Nepomenice"), a nadasve; najjači odraz i naj ve ća vrijednost njegova djelovanja na tom putu, koji je iz među bezbroj izazova koje život nudi prihvatio kao svoj životni poziv, jeste u tome što je uspio da, kroz svoje životno stvaralaštvo, povrati u život i za potomstvo sačuva našu najveću dragocjenost, naš jezik, koji nas izdvaja kao zasebnost i svojom mudrošću uzdiže kao neuništivu vrijednost. Prateći njegovo književno stvaralaštvo (pjesme, priče, putopise, zapise, osvrte, eseje) uočava se da taj jezik kojim Ćelahmetović piše nije nikakva vještačka tvorevina nastala po nečijoj pukoj želji, kakvim ga žele prikazati tamo gdje ja živim (u Crnoj Gori), već je, bio i jeste, odraz duha i sveukupne duhovnosti onog naroda koji tim jezikom govori i piše