Bosanska crkva: Novo tumačenje

Crkva bosanska i njeno učenje već sto pedeset godina predmet su brojnih kontroverzi i često oštrih i netrpeljivih rasprava. John V. A. Fine, profesor srednjovjekovne historije Balkana na Univerzitetu u Mičigenu (University of Michigan) u Ann Arboru, u svojoj knjizi "Bosanska crkva: Novo tumačenje" o Bosanskoj crkvi, njenom mjestu u državi i društvu od 13. do 15. stoljeća (u izdanju Bosanskog kulturnog centra, Sarajevo, 2005. god.), daje jednu jasniju ideološki rasterećenu predstavu srednjovjekovne crkvene historije, u čijem središtu leži pitanje bosanske hereze koja je bila njegov osnovni naučni interes. Svoja šira istraživanja srednjovjekovnog Balkana, profesor Fine zaokružio je dvjema monografijama u kojima je dao kritički pregled balkanske historije od dolaska Slovena do osmanskih osvajanja. Uočavajući veliku protivurječnost različitih izvora i njihovih tumačenja, prof. Fine u svom istraživačkom opusu nastoji uzeti u razmatranje sve izvore sa svim njihovim protivrječnostima i nedosljednostima. U tom smislu on je svoju studiju posvetio ispitivanju i dokazivanju mogućnosti da je srednjovjekovna Bosna u isto vrijeme sadržavala u sebi dualističku herezu i šizmatičku "nedualističku" bosansku crkvu, ističućI da je to jedini način da se izbjegne zanemarivanje ili ignorisanje velikog broja historijskih činjenica.

Prateći izvore kroz pojedina razdoblja bosanske srednjovjekovne historije, autor je postavio tezu da se bosanska crkva kao samostalna vjerska hijerarhija oformila u prvoj polovini XIII stoljeća. Naglašavajući da je ova crkva u svojoj doktrini zadržala dosta monističkih elemenata, te da se vremenom, ili uporedo s njom, javlja i izvjesna dualistička hereza, Fine zaključuje da je Bosna posljednjih decenija pred pad kraljevstva bila nastanjena Slavenima koji su pripadali trima vjerskim grupama (katolicima, pravoslavcima i sljedbenicima Crkve bosanske. U svom teorijskom razmatranju ovog fenomena John Fine polazi od toga da pri proučavanju vjerskog fenomena treba razlikovati religiju kao doktrinu od religije kao socijalne realnosti, i iz toga izvlači zaključak da Bosanska hereza nije bila isključivo vjerska pojava, nego prije svega socijalno-političko stanje jednog nerazvijenog seljačkog društva i feudalne države kojom su dominirale velike vlastelinske rodovsko-plemenske strukture. Autor izvlači zaključak da je Crkva bosanska sa svojom nerazvijenom hijerarhijom imala vrlo mali uticaj na politički razvitak feudalne države i društva i da je njen vjerski i moralni uticaj isto tako bio veoma slab. Ta činjenica da nijedna od triju crkava u Bosni nije imala značajniji uticaj u narodu, između ostalog, uslovila je i masovno prihvatanje Islama od strane pripadnika sve tri konfesije. U cilju rasvjetljavanja cjelokupne ove tematike i jednog novog ristupa ovom pitanju, kao i razumijevanju karaktera religije, političkih događaja i socijalnih odnosa u bosanskom srednjovjekovnom društvu i državi, bez obzira na sve kontraverze koje ovo pitanje nosi, "Bošnjačka riječ" će u nastavcima prenijeti istraživanja i zaključke prof. Finea.

 

Uvodne napomene

 

U uvodnom dijelu svoje studije, prof. Fine daje osvrt na različita tumačenja i poglede na vjersku situaciju u srednjevjekovnoj Bosni. Navodeći da jedni izvori o Bosanskoj crkvi govore kao i o herezi, te da mnogi naučnici smatraju da se radi o sinonima i da je heretička Bosanska crkva dominirala vjerskim životom u Bosni s kraja 12. stoljeća do osmanskog osvajanja (1448-1481), autor izdvaja dva preovlađujuća stava po tom pitanju. Prema prvom stavu se tvrdi da je hereza bila sinonim za Bosansku crkvu s dualističkom doktrinom. Osnov dualističkog pogleda svijeta je da postoje dva načela – načelo dobrog (koje se obično identifikuje s duhom I smatra se stvaraocem neba i duše) i načelo zla (identifikovano s materijom i koje se smatra stvaraocem ovog svijeta i čovječijeg tijela).

Po tom učenju na zemlji se odigrava faza vječite borbe u kojoj Ijudska bića sa svojim dobrim dušama i zlim tijelima igraju ulogu i istovremeno se bore da dođu do spasenja. Drugi stav, koji je posebno pogodovao srpskim autorima, zastupa mišljenje da Bosanska crkva, iako se često naziva heretičkom, ustvari to nije bila, nego je u osnovi po svojoj doktrini bila pravoslavna, a od srpskog pravoslavlja se razlikovala samo po tome što je bila pod upravom vlastite bosanske hijerarhije. U odbrani svojih stavova, kako sam Fine kaže, zagovornici i jedne i druge teorije pozivali su se na niz izvora zapostavljajući i zanemarujući sve ono što njihovom stavu ne ide u prilog. Stoga, kako sam autor ističe, i "nije čudo da nailazimo na pokušaje naučnika da propagiraju varijantu drugog stava, prema kojem Bosanska crkva nije bila ni dualistička ni pravoslavna, nego je bila manje-više "ortodoksna" (malo slovo "o"). Izdvajajući kao dominantne dvije osnovne teorije: da je Bosanska crkva bila dualistička i teorija da je Bosanska crkva bila nezavisna i šizmatička, manje-više u svojoj doktrini ortodoksna, Fine se poziva na dva dokumenta iz 15. stoljeća (1460-tih godina): pedeset tačaka kardinala Torquemade (Torkemada), kojih su se tri bosanska vlastelina, "maniheja" morali odreći 1461. i testament prvaka Bosanske crkve, gosta Radina 1466., koji je u kontradikciji s nekoliko Torquemadinih tačaka. Prihvatajući da je u Bosni bilo dualizma, Fine podsjeća da je Bosna u srednjem vijeku bila zaostala i zemlja bez obrazovanja, tako da je i praksa bilo koje vjeroispovijesti bila podložna značajnim devijacijama u odnosu na iste vjernike drugdje.

Shodno tome, prof. Fine ističe da se stvari ne mogu generalizovati, te da je jedini način da se rasplete "zamršena bosanska, komplikovana historija religija" osloniti se na bosanske izvore ili na strane izvore specifične za Bosnu. "Ukoliko su ovi izvori nedovoljni da riješe problem, onda se moramo pomiriti s činjenicom, da se problem, zaista, ne može riješiti", zaključuje Fine. Polazeći, s druge strane, od toga da se nijedan vjerski pokret ne može izdvojeno razmatrati, autor se u svojim analizama osvrće i na druge vjerske grupe u Bosni, kao i na sveukupne prilike u tadašnjem srednjevjekovnom bosanskom društvu. S tim u vezi, autor sebi kao glavni zadatak daje razjašnjenje uloge crkve (i/ili) hereze u bosanskoj državi i kako su ova "crkva" i sve ostale vjerske organizacije bile povezane s političkim doga- đajima i društvom uopšte.

 

Religija u bosanskom seoskom društvu

 

Polazeći od toga da su religije (Velike Tradicije) proizvod urbanih i svećeničkih klasa, te da je diskutabilno pitanje koliko su, i u kojoj mjeri i obimu, ruralne sredine prihvatale te i takve religije, prof. Fine ističe da seoska kultura ima svoju evidentnu historiju, koja nije lokalna historija već historija civilizacije (u kojoj je selo njen lokalni izraz), koju je neophodno ispitati i koju su istraživači hereze neopravdano zapostavljali a od velike je važnosti za pravilno izvođenje zaključaka o tom pitanju. "Ova činjenica odmah diferencira herezu u Bosni od heretičkih pokreta u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji, koje su u osnovi bile urbane sredine. Suprotno, u Bosni gradovi se počinju razvijati tek u drugoj polovici 14. i početkom 15. stoljeća i postaju središta katoličke restauracije. Bilo je to dobrim dijelom zbog toga što je u Bosnu došao veliki broj stranaca, najznačajniji su bili trgovci iz Dalmacije, katolici(posebno, Dubrovnika), koji su u bosanskim središtima, najvitalnijim za trgovinu, osnivali svoje kolonije.

Oni su u ovim gradovima stvorili čvrsto katoličko jezgro, podizali crkve, privukli su franjevce i ponudili im podršku i sigurnost", navodi Fine, ističući da su Franjevci imali za zadatak da se veliki segmenti bosanskog stanovništva pridobiju za katoličanstvo. Imajući u vidu to da je, i nakon razvoja gradova, ogromna većina bosanskog stanovništva i dalje ostala ruralna, da se bavila zemljoradnjom i stočarstvom, autor izvodi zaključak da mnoge standardne metode u proučavanju hereza nisu relevantne i da se ne mogu primjeniti na Bosnu, zbog čega se, metodama s kojima se obično pokušava, dolazi do rezultata koji su, često, bez značaja. Stoga autor i pravi razliku između "hereze" spontano nastale od kombinacije stare i nove religijske prakse, koja se u raznim selima različito javljala istvarnog heretičkog pokreta s definisanom doktrinom, kao što je neo-manehizam. Jedna od najvećih pogreški u studijama o bosanskim hereticima (ili nekoj drugoj vjerskoj grupi u Bosni), po Fineu, je sofisticirano istraživanje vjerske ideje i pokušaj da se ideje svrstaju u neku vrstu sistema.

Polazeći od toga da je "jedan od težih zadataka u nastojanju da se ispitaju doktrine disidentske grupe u raspletu emocionalnih i narodnih shvatanja od stvarnog vjerovanja sekte", autor smatra da ovaj pristup ignoriše narodna mišljenja koja su stvarna, te da u sredini kao što je Bosna konstantno teološko postojanje nije ni moglo postojati (sve one što je moglo postojati bilo bi osnovna vjerovanja i praksa, onoga šta je narod smatrao kršćanstvom). "Društvo nepismenih Ijudi, kao što je bila Bosna, na svoju religiju nije gledalo na teološki način. Praksa je bila važnija od vjerovanja i mnogo toga što bi teolog smatrao osnovnim, Ijudi to nisu znali a da bi mogli razumjeti", zaključuje prof. Fine. U prilog tome autor navodi slučaj katoličkog biskupa u Bosni, koji je zbog nepoznavanja stvari bio smijenjen s dužnosti, 1233. godine. Pomenuti biskup nije poznavao formulu krštenja, živio je sa svojim bratom, heretikomi izgleda nije ni shvatio da mu je brat heretik. Iz tog slučaja Fine izvodi pretpostavku da jeteološka analiza bila irelevantna za herezu u zemlji gdje je do ovakve situacije moglo doći. Ističući da slučaj biskupa nije bio izuzetak, prof. Fine kaže da je nepoznavanje teologije detaljno opisano u svakom postojećem dokumentu, od 1203. kada su se redovnici odrekli krivovjerja na Bilinom polju do odgovora pape Gregora XI na pitanja koja su mu franjevci Bosanske vikarije uputili, 1373. do izvještaja katoličkih vizitacija ili putnika iz 17., 18, i 19. stoljeća.

Shodno tome, Fine upozorava da "histori- čar mora imati na umu da ni jedan slavenski izvor o Bosni, bilo da je bosanski, dalmatinski ili srpski, ne pruža detaljan izvještaj o teološkim pitanjima". To znači, da jedini opisi doktrina bosanskih "dualista" dolaze iz katoličkih, antiheretičkih izvora – navodi Fine ističući da ostaje otvoreno pitanje u kojoj su mjeri oni dobro razumjeli njima stranu kulturu i koliko su znali o vjerovanjima u Bosni. Navodeći izmiješanost religioznih vjerovanja i prakse, običaja i ideja, pa i kultova i magije, autor u svojoj studiji ističe da su se mnogi paganski običaji dugo održali, prilagodili se novim životnim uslovima i tako opstajali vremenima. "Stari su rituali ostali, najvjerovatnije su izgubili svoje originalno značenje. Svakako, mi ne možemo reći da se pagansko vjerovanje zadržalo. Obavljanje izvjesnih starih rituala u godi- šnjem dobu smatralo se značajnim za dobrobit sela, a druge rituale se nije na isti način smatralo značajnim, ali su se održavali zbog zabave. Moramo imati na umu da seljak u svom stavu pravi i da je uvijek među ceremonijama, pravio razliku.

Mogli bismo reći da je seljak izvjesne ceremonije smatrao vjerskim, a druga vjerovanja i običaje nije na isti način posmatrao", navodi u svojoj knjizi prof. Fine, ističući da nije nikakvo čudo što su obrazovani stranci, katolici u Bosni I okolnim regijama, posvuda vidjeli heretike, jer se, gotovo niko, bez obzira na religiju kojoj je smatrao da pripada, nije držao standarda. "Jacob de Marchia je nazvao Ijude koji prakticiraju obrede u pećinama i podrumima "hereticima". Prema tome, sa sigurno- šću se potvrđuje da su paganski obredi i običaji bili osnova da se nekog smatralo heretikom. Ako je zaključak tačan imamo razloga vjerovati da je mnogo toga u bosanskoj "herezi" bili običaji, koji su iz paganskog doba preostali" navodi Fine siguran da je bosansko kršćanstvo bilo izmiješano s ranijim vjerovanjima i običajima raznih kombinacija i na razne načine. On kaže da postoji nekoliko ilustracija koje mogu poslužiti da se pokažu sinteze koje su se u Bosni javljale, ali da primjeri do koje je on došao potiču iz postsrednjevjekovlja i ukazuju na sintezu kršćanstva i islama. "Prvi primjer je preuzet iz opisa Bosanaca, koji su prihvatili islam, koje Paul Riccaut (Pol Riko) naziva Poturima, 1660-tih godina. Solovjev nastoji povezati vjerovanja i praksu Bosanaca, koji su prihvatili islam s običajima preostalim od bogumila, ali je to dubiozno; sva vjerovanja i običaji koje Rycaut pominje lako se mogu objasniti kao ostaci kršćanstva izmiješani s islamom, koje su održavali konvertiti i koji su zadržali mnoga stara vjerovanja a novu religiju nisu u potpunosti razumjeli", navodi on.

 

Jezik, iskustvo i misao

 

Rječnik i struktura jezika imaju veliki uticaj na način kako se koncept može izraziti a njegovo izražavanje vrši uticaj kako se ostale ideje s tim u vezi odnosei kako se koncept razvija. Bosanski seljak, nepismen, imao je malo kontakta s vanjskim svijetom, nije navikao da se bavi idejama i prirodno je vladao s ogranič enim rječnikom. Mnoge riječi, posebno, apstraktni pojmovi, jednostavno, u njegovoj glavi nisu postojali, ako su uopće i postojali, bili bi u lingvističkim pojmovima s kojima je on raspolagao izmijenjeni. Kako navodi autor "Jezik seljaka imao bi tendenciju konkretnosti; njegova "spekulacija" bila bi ograničena na praktične stvari i njegovu svakodnevnicu i donekle, na "zašto" priče-stvaranje mitova, itd. Tako, u seoskom folkloru nalazimo jaku tendenciju personifikacije. Oboljenja i dani u sedmici su dobili Ijudski oblik. Pokušali smo, ovdje, samo skrenuti pažnju na jezički problem, koji svojim rječnikom i strukturom sugerira nove pravce misli, putem asocijacija i s istim strukturnim crtama, koje su mogle ograničiti i shvatanje i razvoj drugih koncepata."

Ističući da su iskustva bosanskog seljaka duboko ukorijenjena u faktorima, kao što je njegovo selo, zemljoradnja i njegov ograničeni kontakt s vanjskim svijetom, autor navodi da je u životu ondašnjeg bosanskog seljaka praksa magije bila široko rasprostranjena. "Magija traži vjerovanje u vezu dva predmeta, dva događaja ili u jedan događaj i jedan predmet, što, ne mora odgovarati našim današnjim idejama o uzroku i efektu ili o logičnoj srodnosti ideja. Zbog toga je teško zamisliti kako su biblijski tekstovi ili vjerska ideja bili tumačeni. Život seljaka se godinama nije mnogo mijenjao i rijetko se suočavao s problemima druge prirode nego što su bili problemi u toku godina, a to govori da je seljak imao malo interesa za spekulacije-ili spekulacije u novim pravcima", navodi Fine. Govoreći o ondašnjim vjerovanjima autor navodi da je moguće da su srpski seljaci vjerovali da se duh istovremeno nalazi na dva mjesta. "Po njihovom kršćanstvu duh umrlog se odmah mora vinuti u nebo (ako nije proklet), a tokom cijele godine rodbina pokojnika je dužna na njegovom grobu provoditi niz obreda u korist duha, a mnogi su misilli da se duh nalazi u grobu. Kada se onome ko obavlja obred ukazalo na nedosljednost, bio je začuđen i nije objasnio kako bi se s tim pomirio. Međutim, on ne pati od "diskonfirmacije" i on će u budućnosti i dalje podržavati dva, logički, uzajamno, isključiva vjerovanja. Za njega,ustvari ne postoji kontradikcija."

Ističući da veza između opšteg i posebnog kod neobrazovanog seljaka, također ostavlja određene nejasnoće, Fine navodi da "iako njegova "misao" I način kako on misli povezuje, kontradikcije u njegovom djelovanju donose nam nevolje, ukoliko isključimo izvjesne magijske obrede i vezu s njima, znamo da je seljak praktičan i logičan radnik. Seljak je u osnovi čovjek akcije. Magija i rituali su aktivnosti suprotni intelektualcu ili spekulativnim porivima. Praksa postoji da bi se nešto dogodilo (ili spriječilo); zašto se to prakticira nije važno, sve dok se obavlja. Seljak je znatiželjan kako će to raditi, all nije kako će se praksa odvijati. Seljak se zadovoljava da na ovom svijetu postoje stvari koje on ne razumije i ne vidi potrebu da ih razumije. Jedino što seljak želi je da sazna kako postupiti s aspektima univerzuma, koji zahvataju njegovu svakodnevnicu. Stvari se događaju jer ih je Bog stvorio i samo da nam Bog da…", navodi Fine zaključujući da se to, ipak, ne može nazivati fatalizmom, jer seljak uistinu pokušava mijenjati stvari pomoću rituala, lijekova i magije. Navodeći sa jedne strane kao jasnim da su svećenici Bosanske crkve vjerovali u trojstvo, Fine, međutim, kaže da njihova predstava o trojstvu nije bila jasna obzirom da to vjerovanje u trojstvo nisu izražavali istim riječima i rečenicama kao obrazovaniji katolički i pravoslavni svećenici.

Govoreći o svoj kompleksnosti ovih pitanja, autor ističe i kao problem da se izvuče značenje, kada se u tekstovima radi o riječima i rečenicama, i interpretacija simbola na stećcima (srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima). "Naravno, postoje mnoge rasprave šta simboli znače. Želim naglasiti da su bili, vjerovatno u funkciji nekoliko, istovremeno, raznih sistema simbola. Možda su postojali simboli religiozne prirode, simboli čisto dekorativni (koje ne bi trebalo smatrati simbolima), i simboli vezani za obrede i praksu, čije se značenje već u srednjem vijeku izgubilo, ali je njihovo postojanje ilo važno, jer su se obredi u vezi s njima još uvijek obavljali. Pored toga, mnogi su znakovi, vjerovatno, bili znakovi zakona, umjesto pisma u društvu nepismenih, stavljajući ime, srodstvo ili zanimanje pokojnika", kaže Fine. "Isto tako, simbol na nadgrobnim spomenicima ne mora uvijek imati isto značenje. Križ na nadgrobnom spomeniku, moguće je simbol uskrsnuća, a na drugom, moguće, amajlija protiv zla – za dobro pokojnika u njegovom drugom životu, ili za dobro živih, da selo bude sigurno da mrtvi ne izađu iz grobova – ili se radi o amajliji protiv, mogućih, poharanja grobova, da se kradljivci zaplaše", navodi se u knjizi uz zaključak da je pohara grobova bila česta pojava s obzirom da na mnogim nadgrobnim spomenicima stoje natpisi u kojima stoji da je proklet onaj, ko uznemiri kosti pokojnikove i sl. "Zmija na nadgrobnom spomeniku, moguće, znači kult, a na drugom, samo znači da je pokojnik umro zbog ujeda zmije. Jasno je da imamo poteškoća da se slikovni jezik nadgrobnih spomenika pročita, a mi nismo u koži Bosanca u srednjem vijeku i da na svijet gledamo, kao što je on to činio i mislio i kako je to radio."

Struktura porodice

 

Zaključujući da proučavanje izvora o bosanskim hereticima ne može biti uspješno ako su izvori van konteksta Bosne, Fine ističe da "Heretik nije bio svaki čovjek, a bosanski heretik je bio bosanski seljak, u prvom redu sa svim onim što sa seljaštvom ide, a u drugom, vjerska organizacija, kojoj je pripadao. Način na koji je seIjak gledao na ovo, bilo je s njegovog, seljačkog praktičnog i neobrazovanog gledišta. Način razmišljanja, pogled na svijet i seljakov domaći kult i magija bili su mu mnogo važniji od bilo koje formalne veze s vjeroispovijesti ili crkvom." Razmatrajući porodične odnose u tadašnjem bosanskom društvu, Fine ističe da su porodice, vlastelinske ili seljačke bile patrijarhalne, te da je otac bio autoritet u porodici u svim aktivnostima i ponašanju članova porodice. Po njegovoj smrti, kako to opisuje prof. Fine, imovina nije naslijeđena prema primogenituri, već se nasljedstvo svim sinovima jednako dijelilo. "Ako je porodica pod jednim krovom živjela, jedan sin (obično, najstariji) ostaje glava porodice I autoritet je cijeloj porodici i nad posjedom, mada je imovina, teoretski, bila zajednička, a od glave porodice se očekivalo da će se sa svojom braćom u svemusavjetovati.

Ovo potvrđuju srednjovjekovni ugovori u Bosni, kojima je uvijek svjedočio "N". (glava porodice) i braća". Ako su braća pod drugim krovom živjela, svaki od njih je dobio jednak dio nasljedstva. Kada je nekoliko generacija živjelo zajedno, pod istim krovom, naučnici su ovo domaćinstvo obično zvali zadruga." Ističući da je teško napraviti oštru razliku između patrijarhalne porodice, zvane zadruga I neke druge patrijarhalne porodice, autor kaže da je glavna karakteristika definicije zadruge bila obično njen obim. "Kako ima primjera mnogobrojne porodice, do 50 i 100 članova u tri prošla stoljeća (postoje podaci), prosječ na zadruga je uvijek brojala do dvadeset i često, oko deset članova", navodi Fine dodajući da nikada velika domaćinstva nisu bila standard, mada ističe da ne postoje pouzdani podaci o domaćinstvima u Bosni prije 18. stoljeća, te da mnogi naučnici pretpostavljaju da su mnogi Bosanci u srednjem vijeku u velikim domaćinstvima zajedno živjeli, dok drugi, opet, smatraju da se radilo o nesigurnim uslovima življenja, koji su nakon osmanskog osvajanja uslijedili, što je Ijude navodilo da u velikim porodičnim skupinama zajedno žive.

Bez obzira na veličinu domaćinstva, kako ističe autor, srednjevjekovne bosanske porodice su bile patrijarhalne i otac (ili djed) je u porodici donosio odluke o svim značajnim pitanjima, bilo da se radilo o ženidbi ili udaji ili porodičnoj ekonomiji. Tako je bilo i s problemima religije i konverzije, zaključuje autor, ističući da se pouzdano pretpostavlja da je otac, uglavnom, odlučivao o tome i da se porodica toga držala, te da, vjerovatno, ženski član porodice nije mogao igrati glavnu ulogu ako je porodica prihvatila ili odbacila određenu vjeroispovijest. "U srednjovjekovnoj Bosni brakovi su bili društveno pitanje, dogovori dvije porodice, nisu bili sankcionirani na vjerskoj osnovi. Muž (česće, glava porodice) imao je pravo raskinuti bračni sporazum ako mu žena "nije vaIjala". Franjevci su se u 14. stoljeću žalili da je rijetko koji od stotinu muževa ostao sa svojom ženom u braku u toku svog života.

lako je ova izjava sigurno pretjerana, ona ilustrira činjenicu da je žena imala malo prava. Tako su franjevci naveli glavni problem u njihovom nastojanju da Bosance pridobiju za katoličanstvo, jer se u katoličanstvu brak smatra svetinjom, pa se isto traži od svojih vjernika." Prema Fineu, Bosanci su i u osmanskom periodu nastavili vjerovati da brak nije stvar vjeroispovijesti nego je privatno-zakonski odnos, pa su se i pravoslavni i katolici često vjenčavali pred osmanskim kadijom ("sudijom") umjesto kod svojih sveštenika, a kadije su bili liberalni u pogledu miješanih brakova, dozvoljavajući razvod i novo sklapanje braka. Da su Bosnaci htjeli i radili ono što su im crkve smatrale grijehom, pokazuje da su Bosanci vjerovali da je brak privatna stvar i da nije u nadlježnosti crkve.