Pjesnici – svojevrsni čuvari svoga maternjega jezika

"Uvijek se možemo pitati šta je to pjesma, šta je to poezija, šta je to književna riječ – što nas, na neki način drži, na okupu. Ima jedna velika misao Danila Kiša koji je rekao da je poezija aristokracija duha, da u poeziji čovjek ima neku drukčiju viziju svijeta, sebe u tom svijetu, viziju stvarnosti svoga vlastitoga odnosa prema jeziku, tako da je najbolja definicija za pjesnike ona koja kaže da su pjesnici vrtlari svome maternjeme jeziku.

To pjesničko carstvo na najbolji mogući način očuvava jezik i kod onih koji čitaju poeziju, a i kod onih koji će kroz različite generacije susretati se sa pjesništvom kako Rasima Ćelahmetovića, tako bilo kojeg drugoga autora. Jezik je nešto što je najvlastitije, što je najličnije, najprirodnije, najprirođenije samome čovjeku. Prostori jezika su prostori čovjekove slobode. Čovjek je, inače, slobodan samo onoliko koliko je kadar da se izrazi na svome i na svakome drugom jeziku. Zato se za pjesnike kaže da su to svojevrsni čuvari svoga maternjega jezika. Vi ovdje (u Sandžaku), na neki način, već govorite svojim maternjim, bosanskim jezikom; jezik imenujete kao bosanski. Bosanski jezik je, inače, jedna od tih najstarijih i najrelevantnijih lingvističkih činjenica na ovim prostorima. Od mađarske granice do Jadranskoga mora sve do sredine XIX stoljeća nije postojalo nijedno drugo ime za jezik osim bosanski. Nedavno sam našao jedan udžbenik iz matematike štampan u Bosni 1827. godine, gdje upravo piše na koricama da je udžbenik dat na bosanskome jeziku. Međutim, kako je prostor jezika prostor osovina čovjekove slobode, onda je sasvim logično da svoj jezik imaju na bosanski, ali da svako svoj jezik imenuje onako kako ga on lično osjeća. U tom smislu, Bošnjaci imaju dodatni razlog za ponos iz prostoga razloga što nemaju nikakvih agresivnih emocionalnih poticaja da drugima niječu pravo da oni svoj jezik nazivaju kako ga treba nazivati, ali, u isto vrijeme, bitno je imati unutar dovoljno energije, snage, volje, kuračkih principa da se ne da da bilo ko i bilo kad i bilo kako nama će to osjećanje jezika koje mi sami u sebi nosimo.

Zapravo, sve što mislimo, osjećamo, radimo – sve nam je po hranjeno u jeziku i sve je u jeziku. Mnogi su čuli onu čuvenu Heidegger-ovu (Hajdegerovu) misao da je jezik kuća bitka – da su, zapravo, sve naše znanje, sva naša memorija, sve naše sjećanje pohranjeni u jeziku; da nas on veže sa prošlošću, da nas veže sa budućnošću. S prošlošću nas veže putem uspomena, sjećanja i historiografskih zapisa, a sa budućnošću nas veže sa onim što mi planiramo uraditi za sutra. Zato je svaka nova knjiga, pa i ova knjiga Rasima Ćelahmetovića: Alkatmeri u bašči su dubine, neka vrsta himne jeziku, oporuke jeziku, muzeja jezika u vremenu, jedan prostor u kojemu ne samo da pisac sudjeluje najdirektnije, nego i sretni čitalac biva sustvaralački upućen u ono što sam jezik – ostvaren kroz poeziju, kroz prozu, kroz književno djelo općenito – sa sobom donosi. Ono što mi je prvo privuklo pažnju kod knjige Rasima Ćelahmetovića jeste sam naziv: Alkatmeri u bašči sudbine. Šta bi bio alkatmer? Alkatmer je vrsta karanfila – karanfil koji ima sve crvene cjetove, i to je, kako bih rekao, po jedinačnost; to je skup pojedinačnosti u nekoj bašči vremena, u nekoj bašči sudbine, u nekoj bašči povijesti. Svi smo mi tokom ove nemilosrdne povijesti kako posljednjih decenija, tako i općenito, bili svedeni na te neke svoje pojedinačnosti. A bašča je ta neka općost, neko zajedništvo, neki prostor koje mu mi osiguravamo, tražimo i na neki na čin pokušavamo očuvati tu svoju, kakvu-takvu, sigurnost.

Međutim, i alkatmeri i bašča ne mogu bez neke svoje sudbine. Zato te pojedinačnosti u toj jednoj općosti vezani su sudbinom kao nekom bremenskom datošću koju mi moramo dovoljno snažno da osvojimo bilo jezikom, bilo konkretnim sjećanjem, bilo odlučnošću da, što bismo ono često rekli, budemo svoji na svome. Međutim, šta se događa danas uopće u razumijevanju književnosti uopće, u razumijevanju jezika, u razumijevanju svega onoga što mi kao stijene nosimo i hoćemo da ponesemo kao emanet na neke buduće generacije? Događa se jedna strahovita raslojnost tih naših alkatmera u tim baščama naše povijesne i svake druge sudbine. Događa se jedna nevjerovatna kulturalna raslojenost, jedno stanje nedovoljne svijesti o prostoru i o vremenu u kojemu se živi. Ja sam, recimo, gledano iz sarajevske perspektiva, vrlo često nesretan što osjećam da su Bošnjaci možda jedan od kulturno najzapuštenijih naroda u Evropi, ali, u isto vrijeme, imaju jednu od najimpresivnijih i kulturnih tradicija. Kada pogledamo bošnjačku književnost u povijesti, možemo samo da budemo sretni što ona djeluje poput moćnog Arhipelaga, što povezuje Istok i Zapad, što su Bošnjaci kao narod svoju pismenost ostvarivali na nekoliko jezika: bosanskom, arapskom, turskom, perzijskom. Što su svoju pismenost ostvarivali na četirima pismima: na arebici, na bosančici, na latinici, na ćirilici, što književnost na nevjerovatan način impretira na jednim ogromnim iskustvom. Čuveniji francuski filozof Žan Polstrat je izrekao jednu mudru misao: "Iskustvo je najbolja škola, samo je školarina preskupa." Problem u toj rasprostranjenosti bošnjačke komponente, bilo u Bosni bilo u Sandžaku, bilo u drugom svijetu, jeste što nije na kvalitetan način ovladano tim iskustvom i sjećanjem na način da tu ne postoji nikakva nacionalno-patetična nacionalna-romantičarska mora, već da postoji na kvalitet.

Pisci i pjesnici poput Rasima Ćelahmetovića su upravo oni koji pokušavaju da u svojim stihovima, u svojim književnim umjetninama, očuvaju ono što se zove jezik, što se zove sjećanje, što se zove sudbina, koja je, na kraju krajeva, i u našim ličnim i u svim našim zaje dničkim baštama i vrtovima. Rasim Ćelahmetović je pjesnik koji poredi književnosti na jedan starinski način. Njemu nije stalo toliko da se dopadne generacijama koje dolaze, generacijama koje imaju neku vrstu ta ktičkog pokreta protiv metafore, koji pokušavaju da ogole i na neki način dehumaniziraju to čovjekovo iskonsko osjećanje prema mitskim aurama svega onoga što čovjek to poti svojim čulima, svojim po gle dom. Rasim Ćelahmetović hoće da stvari prikaže onakvima kakve one jesu u tom nekom svom iskonskom treperenju, značenju. Njegove pjesme, a što je dobro primijetio Faruk Dizdarević u ovom svome tekstu u povodu izdanja Alkatmeri u bašči sudbine jeste da su njegovi dominirajući simboli vatra, voda, zmija, Sandžak, onaj hus vremena koji je nataložen i u vlastitome sjećanju i iskustvu i u sjećanju naroda kojemu pripada. A da u isto vrijeme i ta voda i ta vatra i taj Sandžak i zmije o kojima piše ne bude nešto što ima demanološku mitsku dimenziju, pa da to sve sebe proguta, nego jednostavno to je sastavni dio jednoga iskustva, jednoga vremena, jednog nataloženog i predivnog vremena koje on kao pojedinac, a i narod koji mu pripada, nose kroz sva ova stoljeća. On se u svojim pjesmama ne libi da ponekad bude okrenut i prema predmetima…, prema predmetima svog poetiziranja stvarnosti, na način da im pomalo tepa, da ima jedan odnos nježan, da pokušava da ih razumije. Ali, dok čitate ove pjesme, vidite kako stvari izmiču, kako nestaju, i kako mu jedna poezija koja je puna sjete, nagomilane sjete o stvarima koje prolaze, o vremenu kojeg nestaje, i o onome da ono iskustvo koje smo stekli kroz sve ovo vrijeme, kroz sve generacije, nismo dovoljno u sebi očvrsli, nego jednostavno puštamo da ono samo klizi iz naših ruku, da samo klizi između prstiju i da nepovratnoga više nikada nema, da on više i ne postoji.

Posebno su ovdje zanimljiva „Pisma sinu Samiru", te fine lirske sekvence koje prepoznaju ono najroditeljskije koje čovjek može nositi u sebi. Ovdje Rasim Ćelahmetović prestaje biti samo pjesnik, on postaje otac, ali jedan univerzalni otac, zabrinut ne za sudbinu svoga sina kao pojedinca, nego za sudbinu jedne čitave generacije koja odlazi sa ovih prostora, gubi se negdje u tim dalekim svjetovima, i pitanje je da li će ti njegovi alkatmeri, te njegove bašče, ti njegovi vrtovi ikada briznuti u ovim našim san džačkim, bosanskim i svim drugim baščama, nego će jednostavno otići i izgubiti se u nekim drugim i dalekim svjetovima. Ono što, po meni, posebno ka rakterizira pjesništvo Rasima Ćelahmetovića jeste dijaloška narav koju to pjesništvo nosi, jedna neopterećenost, jedna finoća. Ako pokušamo malo pažljivije ući u strukturu njegovih pjesama, vidjet ćemo da se ispod te jedne fine krinke mehkoće i nježnosti, ispod tih lirskih finih tkanica, krije iznutra jedna velika drama – drama identiteta, sigurnosti, nesigurnosti, iskustvo granice. I to iskustvo granice, iskustvo nesigurna jutra, nesigurna konačenja, iskustvo nesigurne komunikacije – upravo, to je jedno iskonsko iskustvo granice, i ta drama se ogleda ne samo u pjesmi kao konkre tnom predlošku, nego čak i u samome jeziku. Vi ćete primijetiti kako dok čitate neke riječi gotovo da drhture u toj svojoj semantičkoj nesigurnosti, kao da je dno stavno hoće da iskliznu iz tog svog nekog ontološkog jezgra, da se iskupe ili da same sebe iz nekog prikrajka promatraju da li dovoljno značenjski funkcioniraju u kontekstu koji je pjesnik sam sebi zadao. To iskustvo granice je jedna od najbolnijih mogućih tema ovog našega podneblja i našega vremena.

Vidjet ćete dok budete čitali ovu knjigu šta znači to osjećanje kad ne znate hoćete li izoriti ako ste negdje omrknuli, ho ćete li dočekati sutrašnji dan, na koji će način i same predstave u svijetu i u životu djel ova ti u samima vama, a kako će djelovati u onima koji su pored vas. Međutim, ni tu Rasim Ćelahme tović kao pjesnik nije izgubio tu dijalešku narav, taj obzir, taj merhamet, tu dobrotu, ali u isto vrijeme nije stvari neimenovao, nego je, ipak, rekao ona kve kakve jesu. Inače, čitava bošnjačka književna tradicija, u koju se Rasim Ćelahmetović jako dobro uklapa, puna je upravo te ispovijednosti. Ispovijednost je neka vrsta udesa u bašči bošnjačke književnosti. Mi smo svi u situaciji nekog stalnog izvinjavanja i nesigurnosti. I to treperenje u psihozi granice – kad će to proći? I da li to uopće treba proći, i na koji način se to može – to, naravno, ne zavisi od pjesnika. Pjesnici ne mogu uopće poboljšati krvnu sliku naše trenutne politike, ne mogu razrijediti politički mrak koji vrlo često zna doći u bošnjačke glave i u bošnjačke političke kontekste, ali mogu koliko toliko tom sviješću o jeziku razrijediti tu mračninu, mogu pokazati, mogu fotografirati vrijeme i mogu pravom i istinskom čitaocu otvoriti oči. I danas, povijest svijeta bolje ćete izučiti čitajući književnike, nego li čitajući šta se dogodilo u određenim bitkama i kako je tekao neki povijesni sloj u vremenu. Zašto? Zato što historiografi pišu onako kako im odgovara; pobjednici ili poraženi uvijek pišu historiju na svoj način, iz svoga ugla. A književnici su ti koji pokušavaju fotografirati vrijeme kroz jezik i očuvati ga upravo u bašči jezika. Zato, Rasim Ćelahmetović na najbolji mogući način pripada toj bošnjačkoj finoj tkanici bošnjačke duše; njegova književnost puna je upravo tog iskustva koje nosi ovaj narod i ona se na najbolji mogući način uklapa u taj bošnjački književni arhipelag, i dalje potvrđujući tu svoju otvorenost, iskustvo granice i vjeru da je očuvanje jezika očuvanje identiteta.

Očuvanje pameti i sigurnosti na najbolji mogući način moguće je upravo u jeziku, u pisanoj riječi u onome što prepoznajemo upravo iz ove knjige kao Božiji dar koji je progovorilo kroz svakog pisca koji pokušava da oslika vrijeme u kojemu živi i u kojemu mi svi živimo.