Share This Article
Pitaš me šta je Bosna? Čudiš se što kažem da ni jedna zemlja nije ono što o njoj kažu naučnici? Misliš da je tačnije ono što narod priča? Ili da je svaka zemlja ono što o njoj napišu istoričari? Što nametne politika, ili što opjevaju pjesnici? Pošto oni znaju više od nas? Ma daj, ko to zaista nešto zna o jednoj ZEMLJI? A zar se nisi pitao, kako to da smo tako olako prihvatili mišljenje naučnika, predrasude naroda, naredbe političara ili zaslijepljenost istoričara o mnogim stvarima o kojima ne samo da znamo i mi nešto, nego da je upravo to naše, a ne njihovo znanje, prava istina o tome šta je jedna zemlja za nas!?
Uzmimo, samo za primjer, upravo tu riječ "zemlja". Ona kod nas znači i "država". Zato i kažemo da se održala neka konferencija evropskih zemalja, ili da je veoma važno riješiti problem siromašnih zemalja svijeta, da se u zemljama ekvatorijalnog pojasa ne može govoriti o godišnjim dobima itd? Ali, samo pomisli: "zemlja" kao država je naša, znači ljudska tvorevina. To smo mi napravili, oslabili ili ojačali, mi organizovali, mi očuvali ili mi izgubili. Zato je "zemlja" kao država, naše djelo. Ali "zemlja" kao zemlja, znači, kao ona tvar, supstanca, grumen u šaci, nije naše djelo! Ne znam jesi li ikada pomislio, sasvim jasno i određeno, na to da sva nauka svijeta ne može napraviti, dakle, baš napraviti, ni tu šaku zemlje!?
Dakle, kad ti ja kažem šta je za mene Bosna, onda ti govorim upravo o onome što niko ne može napraviti, o onome što je ona za tebe i samo za tebe, i što upravo zato niko drugi i ne može ni objasniti umjesto tebe. Valjda zbog toga nikada nisam razumio to što se o Bosni govorilo, dok sam još bio posve mali, sam sebi do koljena! Nikako mi nisu išle u glavu te priče da je Bosna tamni vilajet, kad sam je svijetlu i sunčanu upamtio, i vidio, baš tog dana kad sam prvi put čuo da kažu Bosna, to ti je moj brajko, tamni vilajet! Ili kada sam čitao u školi, Oj Bosanče stara slavo, tvrdo srce, tvrda glavo, tvrd si kao kremen-kamen, gdje stanuje živi plamen. A nije da mi se nije pomalo i dopalo, posebno to Gdje stanuje živi plamen. Ali to je o Bosancu, ne o Bosni! Bosna prkosna, Bosna ponosna, Bosno moja poharana, sve je to meni više govorilo o ljudima, manje o zemlji Bosni! Ali, Bosno moja, divna mila, lijepa gizdava, to je već bliže!
To govori o mom doživljaju Bosne, više nego o meni. To već uvodi zemlju u priču. A treba dobro upamtiti: zemlja, to je najprije kvalitet! To je doživljaj, konkretizacija koju prosto odjednom i svu pojmiš. O svojoj zemlji ne učiš, nego je prosto spoznaš! Sve važne stvari dođu ti iznutra. Ne tražite da svoju zemlju razumijete od nekog drugog! Ni od nauke, ni od istorije, ponajmanje od politike! To su konstrukti, koncepti, to su formule! Ali za zemlju nema formule! Zemlja prosto – jeste! Ne čekajte da doznate šta je zemlja slušajući zvuke koji dolaze spolja. Nema napolju ničega što bi se moglo saznati o vašoj zemlji. Sve što o njoj ikada doznate, saznaćete iz sebe, ili, kroz sebe. Sve je to unutra!
"Uranile Sprečanke djevojke,
uranile zoru ne čekale,
ruže brale, pjesmu zapjevale,
Ptice male gdje ste zimovale?
Na Javoru prema vašem dvoru,
na Bukviću prema Turaliću
u šljiviku prema Đurđeviku,
na grančici prema Gračanici,
tu smo male zimu zimovale!"
Pa što se vratile? Vratile? A gdje ste se to vratile ptice male? Domu svome? Ja kažem: vratile ste se samo zemlji svojoj? Nema povratka domu! Jeste li to nekada čuli? Jer kada ste prvi put prešli prag svogdoma, znači, kada ste napustilisvoj dom, prešli ste najveću planinu u životu. Veću od bilokoje koju ćete nekada preći. Tase planina dva puta ne prelazi!
Nije muka to da se ne možedva puta u istu rijeku stupiti -muka je što se ne može dva puta ući u isti dom. Ko jednom ode, ne može se više vratiti. Ni dom koji zatekne neće biti onaj koji si ostavio, ni ti koji dođeš nećeš biti isti onaj koji je nekada otišao! Eto zašto nema povratka domu! Pravi dom je u nama. I naša zemlja je tu, upravo na tom mjestu u nama. Ja sam Bosnu vidio u jednom sepetiću trešanja. Sva se moja Bosna tu sabrala! I brda, i livade, njive i ograde, i cvjetne livade i behar, i ona div-trešnja, i sve ono što čini jednu zemlju takvom kakva jeste, drugačijom od svake druge, sve što zapravo i jeste ta zemlja! Ne ono što mi možemo učiniti i izmijeniti na njoj u izgledu zemlje ili čak njenom reljefu, nego upravo ono što niti smo napravili, niti ćemo ikada moći da napravimo: svoju zemlju! Ko može napraviti Bosnu? Pa još – popraviti? Učiniti boljom?
Sve što možemo jeste da pokušamo sebe učiniti boljima! Ni jedna zemlja nije postala bolja, bez obzira na sve napore koje su ljudi uložili da je poprave! Rijeka koju su pregradili branom, nije postala bolja rijeka! Velika ravnica koju s proljeća prekriva cvijeće, po kojoj ljeti lelujaju talasi, kovilja i visoke trave, I koja je zimi spava ravna i stišana pod dubokim snijegom, nije postala ništa bolja kada se na njoj podigne milionski velegrad! U Bosni to znaju svi! Tu mudrost nad mudrostima – da nema zemlje koja može zamijeniti tvoju zemlju – da ti je niko ne može oteti, iako te može iz nje otjerati, da je niko ne može poreći, iako se svako nje može odreći, to ćeš naći više i češće u Bosni nego igdje na drugom mjestu! I upravo ta mudrost i čini nekoga Bošnjakom!
Bošnjak, ili ako hošeš, Bosanac, nije odrednica, ni kvalifikacija, ni poruga ni pohvala. Bošnjak ili Bosanac, to je, kako da ti kažem, to je stanje! Bošnjak je sadržaj svijesti Ko to ne zna, neka se sto put rodio i odrastao u Bosni, opet nije Bošnjak! Nije to do rase! Nije to bosanski brdski konj, ni bosanska buša, ni bosanski tornjak, ni bosanski barak! Ima i buša i brdskih konja, ima tornjaka i baraka, koji su iz Bosne, koji su u Bosni, a opet njihova zemlja nije Bosna! Gledaj sanske koze pa ćeš me razumjeti. I sanska koza, iako je iz Švajcarske, našla je sebe u Bosni, jer je upravo tu otkrila Bosnu u sebi! Jedna zemlja postane tvoja, kad u sebi nađeš onaj grumen te zemlje koji niko, pa ni sva nauka, ne mogu ni objasniti, ni napraviti! Sinan i Kadrija. To je priča o Bosni. Iz istog sela. Planina, noći pune mjesečine, sjene jelika, komešanje kukuruza, vršidba ječma, topot konja na golom gumnu, snopovi i julska žega, znoj i testije ledene vode, zvuci i mirisi nebeskog žrvnja, melanholična čežnja vrtoglavice!
Zagledali se: Sinan, taman se zamomčio, i premlada, prelijepa Kadrija. Trešnje rodile, prave ašlame. Kadrijini imali čuvenu trešnju, pravu div-trešnju. Ni većeg drveta, ni slađih trešanja. Jednog dana zapita, ili se našali, ali sav usplahiren, ipak se odluči Sinan i zaiska da mu Kadrija donese trešanja sa tog drveta. Ona nabrala pun sepetić trešanja. Kraj ograde, u sjenci divlje ruže, sjela Kadrija u mirisnu travu; nekoliko livadskih cvjetića ubrala, pa preko trešanja rasula. Livadom naišao Sinan, visok, vitak, zarumenio se od žurnog hoda, dok je hukom požurio iz svog zaseoka. Kadrija se skrila, da ga malo gleda kako će je tražiti, hoće li je naći. Kad, odjednom, zapuca iz šume. Prvi napad četnika na selo koje će ostati pod opsadom tri pune godine. I odbraniće se. Sinan se baci na zemlju. Kadrija ga ugleda kako se odmah pridiže i trkom, brz kao srndać sjuri se niza stranu. Kadrija se nekako prikrala kući da je ne vide oni što su pucali. Sepetić sa trešnjama ostao.
Tri godine je Kadrija o Sinanu znala samo kroz rijetke vijesti. Živ je, bori se danonoćno, odlikovan je, unaprijeđen. I onda, odjednom, u rano ljeto, kad je uzrila planinska div-trešnja, dođe Sinan. Kažem "dođe", ne kažem "vrati se!" jer, nema povratka domu. Ni dom, ni onaj ko je iz njega otišao, nisu više isti ako se jednom opet sastave. Ako se vratio, svojoj zemlji, Bosni se vratio! Nije Sinan onaj što je bio prije. Ostao bez jedne noge pred sam kraj borbi, na Ozrenu. Poručio Kadriji da se uda. Došla mu Kadrija u pohode. Donijela isti onaj sepetić pun trešanja. I cvijeće livadsko položila po zrelim ašlamama.
"Kad ne bi suđeno da ih onda probam, nisi ih ni sada trebala donositi!"
"Ako nije bilo onda, suđeno je sada. De uzmi, slatke su ove godine, slađe nego ikada!"
"Za drugog su uzrile. Odnesi mu, kad ga nađeš."
"Našla sam ja, moj Sinane, tebe sam našla još onog dana, kad sam te kod ograde u hrastićima čekala."
"Nisam ja više onaj Sinan.
Tebi pristaje onakav kakav sam ja bio onda."
"Jesi, ti si onaj isti Sinan?"
Ni Sinan uze trešnje, ni Kadrija vrati svoj sepetić. I tako prođe taj susret.
Sinan se ne oženi. Kadrija se ne udade. Samo mu svake godine, u rano ljeto, donese sepetić pun trešanja. I cvijećem ga prekrije sa iste livade. On nikada ne proba, ona mu ih uvijek ostavi. Hoće li ih Sinan jednom probati? Možda baš ovoga ljeta!? Ne zna se. Zna se da će mu ih Kadrija donositi; dok bude nje, ili dok ona div-trešnja bude rađala. To je za mene Bosna. Bosna u sepetić stala, sva, a opet, presipa se i preko vremena i preko ljudske istorije. Miriše ta Bosna na cvijeće i trešnje, na Sinana i na Kadriju.