Mene će večeras streljati…

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i ulaska partizana u sandžačke gradove, komunistička vlast je donijela odluku da po kratkom postupku kažnjava sve one koji po njihovoj procjeni nisu bili na liniji rečima. Na nišanu novopečenih vlastodržaca našli su se gotovo svi ugledniji Bošnjaci iz toga vremena,koji nisu bili članovi partizanskog pokreta. Prema riječima savremenika toga doba i onih koji su iza sebe ostavljali pisane tragove, oni mirni građani, pogotovu oni imućniji, pismeniji i ugledniji Bošnjaci koji su znali da ničim nisu ukaljali ruke ni porodični ugled, i računali su da mogu da ostanu da slobodno žive u svojim mjestima, odbijajući dakle da napuste svoja imanja, našli su se na udaru novih vlasti.

Njih je bukvalno gutala noć, a od tada je ostala izreka “dvojica bez duše, treći bez glave”, jer je dovoljno bilo da neko ponišani prstom na nekog čovjeka, pa da toga odvedu i da ga porodica više nikad ne vidi. Jedno od najmasovnijih i najorganizovanijih strijeljanja neistomišljenika se odigralo na Hadžetu, danas gusto naseljenoj novopazarskoj mahali, a tada nenaseljenoj poljani podno brda Tepe.

U savezničkom bombardovanju Novog Pazara iza bačenih bombi su na Hadžetu ostali krateri koje su egzekutori iskoristili kao masovne grobnice za sve strijeljane Bošnjake. Interesujući se za ovu temu, autor ovog teksta je došao do pisma u kome Osman (Zvizdić – brat Hasana Zvizdića) iz Sjenice, unaprijed svjestan onoga što ga čeka te noći ispod jastuka svoje supruge Lutve, ostavlja svoje posljednje napisano pismo. Original ovoga pisma je kod njegovog sina Huseina koji danas sa svojom porodicom živi i radi u Njemačkoj.

U to vrijeme počinje otimačina imovine najbogatijih ljudi. Pripadnici OZNE prate viđenije ljude i bilježe sve one koji sa njima imaju bilo kakvu vrstu kontakta. Ne dugo zatim dolazi do masovnih hapšenja, hapšeni se odvode u zatvor koji se nalazi pored zgrade tadašnjeg suda, a svjedoci ističu da su mučenja do te mjere bila surova da su se stanovnici tog naselja iseljavali u druge dijelove grada, jer nisu mogli da slušaju jauke onih koji su bili iza zidina novopazarskog zatvora. Pomoć u životnim namirnicama, od strane Ujedinjenih nacija (UNRA) dijeljena je uglavnom porodicama čiji su prvaci bili komunisti, dok bi se “izabrane porodice” ostavljale gladne. Ljude su uglavnom strijeljali noću, a rijedak izuzetak je bio tadašnji predsjednik opštine Novi Pazar, Aćif efendija Hadžiahmetović koji je na Hadžetu 21. Januara 1945. godine zajedno sa svojim prijateljima strijeljan usred bijela dana.

Nakon događaja na Hadžetu dolazi do još jednog talasa iseljavanja Bošnjaka u Tursku, a sljedeći, još masovniji talas iseljavanja, ponoviće se kasnije i u vrijeme Aleksandra Rankovića.