Paše i begovi Bihora
Share This Article
Pojava paša i begova vezana je za dolazak Turaka na prostorima Bihora i drugih područja na kojima je bilo doseljavanje Muslimana. Odmah po završetku kosovske bitke 1389. godine, i nakon pada srpskih zemalja pod tursku upravu, Ilirska je zavela svoju vojnu i civilnu vlast u tim potčinjenim zemljama. Ona je, prvo, izvršila teritorijalnu i administrativnu podjelu zaposjednutih zemalja, da bi zatim uspostavila administrativnu i sudsku vlast na zaposjednutim prostorima. Ona je to uradila u cilju lakšeg sprovodenja svoje vlasti. Područje Bihora je tada proglašeno Bihorska oblast, koja je pripojena Kosovskom vilajetu, a zajedno sa njim stavljena je u okviru Makedonskog, odnosno Skopskog krajišta, kao najvišeg vojnog i administrativnog centralnog upravljanja na do tada osvojenim područjima. Koliko je poznato iz turskih popisa, teritorija Bihora je uspostavljena kao zasebna teritorijalno-administrativna i sudsko-upravna jedinica (MVA. Mdile defteri br. 544).
Nije poznato kada je tačno izvršena prva teritorijalno-administrativna podjela osvojenih zemalja, ali je sigurno da je to moglo biti prije prvog popisa, a odmah po osvajanju i zaposijedanju. Sjedište bihorske oblasti bilo je u Akovu, odnosno u Bihoru na Limu, današnjem Bijelom Polju. Ilirci su odmah po osvajanju srpskih zemalja zaposjeli sva strategijski važna mjesta i saobraćajnice na tim prostorima, što su učinili i sa Bihorom. U to vrijeme u kasabi Bihor na Limu (kasnije Akovo), postojao je i grad (utvrđenje) koje je imalo isto ime. Taj grad je, po strategijskoj važnosti, upoređivan sa Prizrenom. On je bio centralno mjesto na putnom pravcu Novi Pazar – Sjenica – Akovo – Brskovo i dalje je vodio prema primorskim mjestima sa kojima se trgovalo.
Prvo zaposijedanje strategijskih važnih gradova (utvrđenja) i komunikacija na tim pravcima, Turska je izvršila na taj način što je dotadašnje posade u tim gradovima raspustila, a na mjesto njih, uspostavila svoje posade sa određenim brojem vojnika. Broj njenih vojnika je zavisio od strategijskog položaja pojedinih gradova. One manje važne gradove je ostavljala sa manjim brojem vojnika, a bilo je i takvih gradova u kojimaje potpuno raspuštana posada. U Bihoru se u dokumentima pominje prva posada od 21 mustafeza, dizdar Kasem, čćehaja, tobdžija i imam mjesne džamije. Taj podatak je preuzet od Milisava V. Lulovca iz njegove knjige “Bihor i Korita” (str. 18.), a potiče iz 1530. godine, što nije isključeno da je taj broj turskih vojnika na početku bio i veći. Na taj način je uspostavljena prvo vojna, a zatim i civilna vlast. U nekim mjestima je civilna vlast ostavljana u zatečenom stanju ukoliko su se držali vazalnih odnosa prema Turcima. U suprotnom slučaju je bila uspostavljena i administrativna i sudsko-upravna vlast.
Sve je to uslovljavalo dolazak turskih, odnosno muslimanskih rukovodećih ljudi, koji su postavljani na određenim funkcijama radi sprovodenja vlasti. Proglašenjem Bihora kao teritorijalne i administrativne oblasti, što znači da je pored vojne bila uspostavljena i civilna vlast. Sve je to zahtjevalo dovođenje ne baš malog broja turskih i muslimanskih funkcionera i njihovih posluga u vršenju potrebnih poslova kako u vojnim tako i u civilnim ustanovama. To je, praktično, bilo i prvo doseljavanje Muslimana na bihorskim prostorima, a i na ostalim. Svakako da su izvjesni ljudi od vlasti prvo došli u Akovu, a ubrzo i na seoskim područjima, koja su bila ustupljena kao timari.
Do sada nije pronađen pisani trag, koji bi dokumentarno ukazao na prvo doseljavanje Muslimana na bihorskim prostorima. U turskim dokumentima, koji su nam pristupačni, Oblast Bihor se pominje krajemXVvijeka i u prvoj poloviniXVIvijeka, što znači da je turska vlast u to vrijeme već bila uspostavljena. To potvrđuju i popisi iz 1487/8, 1488/9, 1489/90 i 1490/91, godine, kada se u Bihoru kretao broj kuća od 1643 do 1432, a udovičkih 108 – 116 kuća (Baskvalel arsen No 92 – Defter prizrenskog sandžaka iz tridesetih godinaXVIvijeka).
Koliko je do sada poznato grad Bihor se po prvi put spominje 1450. godine u jednom dubrovačkom trgovinskom dokumentu (DA Serija Lamenta, Srpski rodoslovi i letopisi, Beograd 1927, srt. 238.), a u jednom izveštaju iz 1455. godine, navodi se da su Turcizaposjeli Prizren i Bihor u isto vrijeme (Ljuba Stojanović, Stari srpski rodoslovi i letopisi, Beograd 1927, str. 238). To ni u kom slučaju ne bi trebalo da znači da su ova dva grada zaposjednuta te godine. Važnost grada Bihora u to vrijeme može se predpostaviti samim tim što se vezuje za Prizren, pa je otuda i veća tvrdnja da je u tom mjestu bila uspostavljena turska vlast i da je u njemu već bilo Muslimana doseljenih i prije ovog izveštaja. To potvrđuju i podaci popisa iz 1485. godine, kada je neki Bihorac Husein tada držao timar u kadiliku Blagaj (Belgeler Turktarih kurumu Cilt l, save l, Ankara 1964.), što je dokaz da je već tada bilo limarija po Bihoru i van njega. I podatak iz jednog turskog deftera iz 30-tih godinaXVIvijeka u kome se navodi da je u tvrđavi Bihoru u spisku onih mustafeza (posade) koji su imali timare, upisan je Kasem, dizdar posade, koji je držao sela Zaton, Dobrodole i još tri čifluka, dok je dva druga timara uživao njegov ćehaja (Ljubo Stojanović, nav. djelo, str. 238), polvrđuje da je u Bihoru već tada bilo doseljenih Muslimana, koji su bili na položajima i koji su imali svoje timare.
Prema tim podacima izloženim u deiteru iz 30-tih godinaXVIvijeka, stoji da su posadu grada Bihora činili: dizdar, ćehaja, tobdžija, i 21 mustafeza, te imam mjesne džamije. Tridesetak godina kasnije, u ovom gradu je bilo 226 vojnika sa 4 topa i više drugog oružja (Žarko Šćepanović, nav. djelo, str. 95). U vrijeme od 1454. do 1561. godine, u čitavom Prizrenskom sndžaku, postojale su samo dvije tvrđave sa posadama, i to Prizren i Bihor, dok su druge bile bez posada. Na karauli kod Bioče i na Brzavi bilo je po jedno odjeljenje vojnika,koji su čuvali položaje od upada crnogorskih plemena na tim pravcima. Po potrebi na tim karaulama je pojačavan broj vojnika iz Akova.
PAŠE BIHORA
Dolaskom prvih turskih vojnika i uspostavom vojne i civlne vlasti u Bihoru se spominju tri paše: Sahil-paša, Hajdar-paša i Mehmed Ćor-paša. Da li je bio još koji, u dokumentima se nigđe ne spominje. Za poslednju dvojicu paša se zna kada su i otkuda došli dok se za Sahil-pašu malo zna. I to što se zna je na osnovu predanja njegovih potomaka.
SAHIL-PAŠA
Vjeruje se da se Sahil-paša doselio ubrzo nakon zaposijedanja grada Bihora i da mu je bio dodijeljen posed Loznice i Rasovo, a možda još i neke druge posjede da je imao na uživanje. On je tada odabrao da njegovo sjedište bude na Loznice na domak varoši grada Bihora. Jedan lokalitet na Loznice i danas se zove Šaraj, pa se vjeruje, a to govore i današnji njegovi potomci, da je tu bio Sahil-paša izgradio dvorac, koji je nazvao Saraj po ugledu na saraje turskih velikodostojanstvenika u drugim krajevima Turske Carevine. Tačno se ne zna odakle je i kada je ovaj paša doseljen, ali se na osnovu predanja govori da se on doselio iz Male Azije. Njegovi potomci su Zejnelovići, koji su dobili to zvanje po njegovom prvom nasljedniku, kojemu je bilo ime Zejnel. Danas Zejnelovića ima na Loznice, u Bijelom Polju i još na nekim drugim mjestima oko Bijelog Polja.
Sahil-paša nije slučajno odabrao baš Loznice, gdje se naselio i sebi Saraj podigao. Loznice su bile naseljene, prema mnogim mišljenjima, još iz vrlo davnih vremena i to se naselje uporedo razvijalo kao i Akovo, odnosno prije njega kasaba Bihor. Predanja govore da je na tom mjestu bila izgrađena kasaba po ugledu na onu preko Lima u neposrednoj blizini. Imajući u vidu veoma povoljan položaj i vrlo plodno zemljište u neposrednoj okolini, naročito Rasovo sa svih strana, nije isključena mogućnost da je mjesto Loznice i bilo uređeno u smislu kasabe. To bi trebalo da potvrdi i upravo izbor Sahil-paše za svoje naseljavanje baš na tom mjestu.
Istoriji je poznato da je na Loznice imao svoje dvore u prvoj poloviniXIXvijeka i Hasan Hot, tadašnji gospodar čitave oblasti Bihora i Pešteri. Da li je Hasan Hot koristio pomenuri Saraj Sahil-paše, ili je bio podigao svoj, nije poznato. Čini se da su dvorci i jednog i drugog gospodara Bihora bili baš na Loznice odakle su upravijali Bihorom. Istina, Sahil-paša, mnogo ranije od Hasana Hota. Sahil-paša je mogao biti i prvi gospodar oblasti Bihora, a možda i Pešteri, uključujući tu i Korita.
Poznato je da su na Loznice ranije živjeli, pored Zejnelovića i druge ugledne porodice ovoga kraja, kao što su Kučevići i još neke druge porodice od bihorskih aga i begova. To sve potvđuje da je mjesto Loznice bilo veoma naseljeno mjesto, te da je ova naseobina u prošlosti u svom razvoju parirala naseobini Bihora na Limu. O ovom naselju je pisao i Milisav V. Lutovac u svojoj knjizi “Bihor i Korita” (str. 120).
Sa Sahil-pašom je došla i ne baš mala pratnja begova, aga i drugog osoblja, koji su bili nosioci sprovođenja turske vlasti na posjedima, koji su im bili dodijeljeni. Pored njih bila je obavezna i odgovarajuća vojna pratnja, koja je djelovala po potrebi, a bilo je i takvih slučajeva, u cilju sprovođenja zakonskih propisa.
Za Sahil-pašu se predpostavlja da je pod njegovim uticajem islamizirano pleme Begovići iz Rasova, za koje se smatra da je autohtono na bihorskim prostorima i oni se smatraju da su najstarija muslimanska porodica u čitavom Bihoru, kao i Vraneši u Vranešu. Muslimansko pleme Begovići u Rasovu vodi porijeklo od Jovana bega, koji je, po predanju bio vlastelin. Primivši islam, dobio je begovsku titulu i zadržao posjed u Rasovu, Resniku i Loznicama (Milisav V. Lutovac, nav. djelo, str. 120). Jovan bjeg je ostao sa svojim sjedištem na Loznice nakon prelaska na islam, tamo gdje je i ranije bio. On je bio jedan od odanijih begova Sahil-paši, zbog čega je i uživao veliki ugled, a i visoko poštovanje od ovoga paše, koji mu je uvijek bio na usluzi. Ako je to tačno, a nema potrebe da u to ne vjerujemo, onda bi moglo biti da je Sahil-paša bio prvi paša, kojik je došao na prostorima Bihora, a možda je i prva posada grada Bihora bila usko vezana za njega.
Nije poznato koliko je ovaj paša bio na toj dužnosti u Bihoru, što je sa njim bilo i ko ga je zamjenio. Pošto je iza njega ostalo potomstvo, moglo bi se smatrati da je on ostao do kraja svoga života na položaju paše i da je tu i umro. Vjerovatno da je on, kao prvi paša imao vezei sa mnogim komandnim osobljem vojske i ne samo u gradu Bihora nego i dalje. To je moralo da bude u njegovoj nadležnosti kao paše čitavog Bihora.
HAJDAR-PAŠA
Za Hajdar-pašu postoji nešto pisanih podataka kroz istorijsku gradu, a dosta je o njemu ostalo u sjećanjima njegovih potomaka, kojih danas ima po čitavom Sandžaku, ali ih ima i po drugim krajevima.
Doseljavanje Hajdar-paše u Bihor treba vezati za česte pobune Srba, koje su uzimale sve više maha. Od početka prvog doseljavanja Muslimana na bihorskim prostorima pa do druge polovineXVIvijeka i početkomXVIIvijeka, bilo je doseljavanja Muslimana, ali su ta doseljavanja bila pojedinačna ili u manjim grupama. Iako su Turci bili zaposjeli grad Bihor, čija je posada imala mjestimično i svoje posjede na uživanju, etnički sastav stanovništva se nije bitno mijenjao. To potvrđuje i jedna turska etnička karta iz koje se vidi da je Bihor u prvoj poloviniXVIvijeka bio naseljen skoro isključivo hrišćanskim stanovništvom (Anastasije Trošević, Stanovništvo balkanskog poluostrva uXVIvijeku, navod po “Revue de la Fakulte de Fakulte de seienes aconomiqus de l’ univerzite divstambol” AnneII).U prilog tome navodimo da je u jednom drugom turskom defteru, koji se odnosi na potpis stoke iz 1585. godine, zabelježena su domaćinstva čija su imena bila srpska. Lutovac u pomenutoj knjizi navodi da i pored toga, činjenica je što se 1686. godine pominje bihorski vladika sa sjedištem kod crkve sv Petra, ukazuje da je tada u ovom kraju stanovništvo bilo u većini pravoslavno (nav. djelo str. 15). Tek poslije 1690. godine, počinje se mijenjati etnički sastav bihorskog stanovništva. Razlog tome treba tražiti u tome što je srpski narod Bihora učestvovao u ustanku 1687 -1690. godine u Bihoru.
Vezano za ovaj bihorski ustanak Srba, J. Tomić navodi kako su još u početku rata Australije sa Turskom 1683. godine, Ćesarevci slali svoje povjerenike koji su krstarili po Bihoru i podsticali srpski narod na ustanak. Tada je glavna misija bila povjerena Petru Sokoloviću,najstarijem kapetanu srpske vojske, koji je bio rodom iz bihorskog sjela Višnjava (podatak objavljen u Glas SK. akademije nauka LXX, Beograd l922.). Na drugom mjestu se navodi kako su u jesen 1689. godine, Kuči razbili Turke u Bijelom Polju, gdje su se sastale sa Ćesarevcima.
Činjenica je da su se Srbi u Bihoru, iako su imali veće povlastice od ostalih Srba u drugim krajevima, osjećali i ranije nezadovoljnim pa su često pravili pobune, pokušavajući da se potpuno oslobode turske uprave. Poslije takve jedne pobune u Bihoru je poslan Hajdar-paša sa zadatkom da uguši te njihove pobune. Hajdar-paši je tada ustupljen čitav Bihor i posjed. On je tada postao apsolitni gospodar Bihora. Imao je svoje kule u Radulićima, Loznoj, Bistrici i Vrševu, iz kojih je upravljao tim djelovima Bihora. U svim tim mjestima bile su podignute i džamije, a jedna od najljepših po svojoj arhitekturi i van Bihora bila je ona u Radulićima, u kojoj je i Hajdar-paša obavljao molitvu. Uz džamiju je bila i biblioteka koja se odlikovala bogastvom knjiga na arapskom, turskom i persijskom jeziku. U toj džamiji su služili po pravilu, Hajdarpašići sve dok se nijesu iselili iz Radulića. Pored džamije je bilo podignuto i turbe Hajdar-pašino i još jednog njegovog barjaktara. U neposrednoj blizini džamije se nalazio i Hajdar-pašin Saraj i to je potvrda da je ovdje i bila njegova rezindencija odakle je i upravljao cijelim Bihorom. To svjedoči i njegovo turbe u kojem je on sahranjen pored svoje džamije.
Hajdar-paša je tada uspio da uguši pobunu Srba u Bihoru, ali ne i u potpunosti, jer su se one događale i dalje. Naročito su brđanska plemena iz Crne Gore vršila česte upade u Bihor i harala po muslimanskim selima. Tada su se u Bihor doselili i drugi visoki dolojanstvenici turskih vlasti. Potomstvo Hajdar-paše je dosta brojno i ono se nalazi svuda po Sandžaku. Ima ih i po Kosovu, Bosni, a dosta se njih i odselilo u Tursku.
MEHMED ĆOR-PAŠA
Poslednji paša koji se doselio u Bihor bio jeMehmed Ćor-paša. Mehmed-paša je bio ćorav u jedno oko pa su ga zvali i ćor-paša, da bi kasnije se njegovo potomstvo prozvalo Ćorovići. Po dolasku u Bihor dobio je posjed u Loznoj. Došao je iz Osjeka nakon što je bio zauzet od strane austrijske vojske i hrvatskih ustanika. Vrijeme njegovog dolaska je bilo poslije 1699. godine. On je tada podijelio vlast u Bihoru sa Hajdar-pašom, koji nije mogao sam da uguši ustanike, pa je Ćor-paša došao da mu pomogne. Predanja govore kako je on poslan u Bihor da bi svrgao Hajdar-pašu sa tog položaja, jer se je, navodno, bio osilio i nije htio da izvršava carska naređenja. Međutim, istina je da su se pobune Srba po Bihoru, sve češće događale i da sam Hajdar-paša nije mogao da ih uguši. To potvrđuje i njegov dogovor sa Hajdar-pašom o međusobnoj podjeli vlasti u Bihoru, kako bi zajednički mogli bolje i efikasnije da djelaju na ugušenju srpskih pobuna.
Po dolasku Mehmed Ćor-paše u Loznoj sagradio je kulu, odakle je vladao sa svojim nasljednicima dobrim dijelom Bihora oko 200 godina. Izgleda da je on sa svojim potomstvom imao najduži period vladavine u Bihoru od njegovih prethodnika. Oko njegove kule su bile izgrađene i druge begovske kuće, koje su podizane po ugledu na grad. Mehmed Ćor-paša je imao lagodan život u Osijeku, pa je to želio stvoriti i na svom spahiluku u Loznoj što je i uspijevao. Predanje govori da je bio jako strog, zbog čega je često dolazio u sukob sa jačim plemenima Bihora.
Jedan od njegovih potomaka bio je Muslaj-beg Ćorović, koji je imao takođe sjedište u Loznoj. On je za dobar dio Donjeg Bihora imao svu vlast u svojim rukama tokom druge polovineXIXvijeka. Međutim, jača bratslva se nisu uvijek slagala sa njim pa nisu bijela sprovoditi njegovu vlast već su radila po svom nahođenju. Od njih se po neko odmetao i držao u strahu nasilnike, kako su zvali one, koji su sprovodili njegovu vlast. Jediin od lili odmetnika spominje se deli Murat i deli Mustafa, oba Sijarići. Njih dvojica su kao “firari” (odmetnici) štitili sirotinju po Bihoru od nasilnika. Oslala je danas priča kod naroda ovog kraja, kako su oni prisilili begove Ćoroviće iz Ivanja da napuste njihov čardak u Ždrijelu.
Za uglednu porodicu Ćorovića se zna da je pokazivala veću pažnju za gospodarenjem. To je bio i razlog zbog čega su nailazili na čest otpor kod pojedinih jačih i bogatijih bratstava, u prvome redu Sijarića, Dupljaka i još nekih. To potvrđuje i jedan izveštaj objavljen u “Novinama čitališta Beogradskog”, sredinomXIXvijeka, u kome se kaže: “U Pešteru nikakve zakonske vlasti nema nego sami sebi na fisove sude, Sijarić koji najviše bratstava ima onaj im je najstariji”. Posljednji predstavnik Ćorovića, koji je imao velikog ugleda kod bihorskog naroda, bio je Jusuf-beg, Ćorović iz Lozne, koji je živio do 1943. godine, kada su ga četnici uhvatili i zvjerski ga ubili. On je platio za sve svoje predhodnike, koji su činili bilo kakva zla na ovim prostorima.
BEGOVI BIHORA
Begova u Bihoru je bilo više. Ovom prilikom ćemo pomenuti samao neke od njih za koje se zna da su bili na većem glasu. To su bili: Kajabegovići, Šehovići, Begovići, Hasanbegovići, Ćorovići i još neki.
Jedna od prvih begovskih porodica, koja se doselila u Bihor, bila je porodica Kajabegovića. Ova je porodica i po glasu i po bogastvu bila na prvom mjestu u čitavom Bihoru, a za nju se znalo i mnogo dalje. Ona je i po količini posjeda odskakala od ostalih begovskih porodica. Bila je to veoma ugledna porodica i po gospodstvu. Kajabegovići su se doselili odmah nakon doseljavanja Hajdar-paše i njegovog ugušenja srpskih pobuna u Bihoru, pa se smatra da su se među prvima doselili na ovim prostorima. Za ovu porodicu se zna da se doselila iz Male Azije, a jedina je begovska porodica, koja je njenim dolaskom odabrala mjesto naseljavanja u Akovu, što je znak da je i ranije živjela u nekim od gradova Male Azije. Iz Akova je ona upravljala sa svojim posjedima, koje je ubrzo bila stekla, i koji su se nalazili na više mjesta po Donjem Bihoru.
Za Kajabegoviće se zna da su imali oko sto čiflika po Bihoru i da su važili za begove, koji su imali najveći posjed u čitavom Bihoru, a i dalje. Kajabegovići, kao ijoš neki drugi begovi na ovim prostorima nijesu dobili sve posjede sa kojim su raspolagali u posjed od turskih vlasti. Oni su uvećavali svoje posjede i sa kupovinom određenih čifluka i to najkvalitetnijih zemljišta. Kajabegovići su imali u svojem posedu, pored ostalog, Godušu Crnču, sela od Lima prema Ugrincu i sve do i sa Goševom, te još neka druga sela. U svom posjedu su imali i Dubočicu, jednu od najvećih šumskih prostora u sjeničkim barama. Na svojim čitlucima su, većinom, naseljavali Muslimane, a bilo ih je i drugih konfesija. Najčešće su naseljavali Muslimani, koji su progonjeni od neprijatelja sa svojih imanja.
Za Kajabegoviće se zna i to, da su bili prema svojim čifčijama vrlo korektni. Nisi željeli da kupe desetak od onih čifčija. koji su bili slabijeg imućnog stanja, čime bi im ugrozili egzistenciju života porodicama. Naprotiv, takvim čivčijama, a naročito onim, koji su po prvi put dolazili na njihovim čitlucima, pomagali su u sjemenjima i u nabavci stoke. Bilo je takvih slučajeva da su nekim od čifčija, koji su bili odani prema njima, nudili čitluke na poklon. Takav je slučaj bio i sa Dikom Kočovićem iz Goševa. Nažalost, taj isti Diko Kočović sa svojim sinom i komšijama, došao je glave Hilmi-begu Kajabegovicu sa još 17-toricom drugih ljudi begovskog porijekla iz Bijelog Polja, Rožaja i nekih drugih krajeva Bihora.
Jedna od begovskih čuvenih porodica su i Begovići iz Rasova. Rasovo je bilo u posjedu Begovića, koji vode porijeklo od Jovan-bega, srpskog vlastelina još iz srednjega vijeka, za kojeg se smatra da je vrlo rano prihvatio islam za svoju vjeru, a za takvo njegovo ponašanje Turci su mu priznali begovsku titulu. To mu je omogućilo da zadrži posjed u Rasovu, Resniku i Loznicama. Njegovi rođaci su su Jaćimovići iz Kostenice u Bistrici, koji nijesu htjeli prihvatiti islam, pa su dobili i drugo prezime. Za potomke Jovan-bega današnji Begovići smatraju da su starosjedeoci i da su sigurno najstariji stanovnici na svim bihorskim prostorima i da vrlo dugo egzistiraju na prostorima Rasova i obližnjih mjesta. Među njima ima i davnašnjih doseljenika, koji ne znaju kako su im se preci doselili ni odakle. Međunjima ima i nešto Srba, ali vrlo malo. Bez ikakve sumnje, Begovići se smatraju za najstariju muslimansku porodicu u Bihoru. Otuda se opravdano može pretpostaviti da je vrlo davno došao na Loznice Sahil-paša, kome je u posjed bilo dato Rasovo sa okolnim mjestima, te da je njegov uticaj bio od presudnog uticaja na Jovan-bega, koji je prešao na Islam tako rano i da mu je Sahil-paša omogućio da zadrži svoj posjed na pomenutim mjestima. Pošto se na osnovu predanja zna da je imao svoje sjedište na Loznice, to je moguće da je ovaj tamo uživao veliko povjerenje u njega, pa ga je prihvatio zajedno sa ostalim begovima, koji su činili begovske porodice u okviru saraja Sahil-paše.
Begovska porodica Šehovići, je takođe jedna od prvih porodica, koja se doselila u Bihoru. Ona se doselila kod porodica Kajabegovića. Ovoj porodici je ustupljen posjed u Sativanu na najljepšem i najkvalitetnijem po plodnosti zemljištu i bjelopoljskoj kotlini. Otuda se može smatrati da je ova porodica i ranije uživala veliki ugled kod turskih vlasti. Njima je bilo dozvoljeno da biraju posjed tamo gdje im je najmilije. Kvalitet zemljišta u Sutivanu, blizina varoši i prirodni položaj su bili razlog što je ova čuvena porodica izabrala Sutivan za svoj posjed. Porodica Šehovića je u Sutivanu sagradila i svoj čardak, iz kojeg su rukovodili sa svojim posjedom.
Za Šehoviće se kaže da su porijeklom iz Turske i otuda su došli po zadatku da sprovode turske zakone. Ova ugledna porodica je imala svu vlast u svojim rukama na ovim prostorima. Njihov je čardak bio od pet bojeva (spratova) a u podrumu tog čardaka bila je smještena tamnica, koja je služila za neposlušne, jer je bilo i takvih. U ostalim bojevima nalazilo se pomoćno osoblje tog bega, koje mu je pomagalo u sprovođenju odredbi turskih propisa. Na gornjem boju čardaka se nalazila uprava bega.
Ova begovska porodica je djelovala na ovim prostorima od njenog doseljenja pa do kraja turske vladavine. Nakon pada Turske 1912. godine, Crnogorci su porušili ovaj čardak, a većinu begovskih porodica, potomstva Šehovića, prisilili su na iseljavanje za Turskuili u nekim drugim pravcima.
U Bistrici je bila doseljena begovska porodica Hasanbegovići, te još neke druge ugledne porodice. Da li je ovu begovsku porodicu naselio Hajdar-paša u Bistrici, podarivši im posjed baš tu, ili su se oni sami doselili nešto kasnije nije sasvim jasno.
Hasanbegovići su se naselili u kahve, gdje su bili podigli čardak po uzoru na druge begove. Ovaj čardak je trajao sve do 70-tih godina ovoga stoljeća, kada su ga Djalovići porušili kako ne bi podsećao na begove i na turska vremena i njihov begovski način života. Ovaj čardak je bio tipičan primerak begovskih čardaka. Takav je čardak imao i u Šolja pod samom Gradinom, koji je u posljijednje vrijeme bio u vlasništvu Haskovića. Njega su četnici zapalili početkom januara 1943. godine.
Hadžibegovići su živjeli u Boturiće, jednom od boljih sjela u Bistrici sa veoma kvalitetnim i plodnim zemljištem. Nešto potomaka ove begovske porodice još živi u tom selu, ali ih se je dobar dio raselio po svijetu. Kujovići su živjeli i dio njih i sada živi u Mokrom Lugu, takođe jedno od boljih po plodnosti sela u Bistrici. Od uglednih porodica su i Bojadžići u Voljavcu i još neke porodice u Ušanovićima i drugim selima Bistrice.
Šahoviće i Vraneš držali su begovska porodica Hasanbegovići i još neke druge. Tu su bile po ugledu i Mekići, Mušovići i Kalići, te još neke druge porodice, kao npr. Drpljani. Neko od begova je imao posjed i u Komaranu, ali do sada autoru nije poznata takva porodica. Vjerovatno da bi jedna od uglednijih porodica u komaranskom kraju mogla biti Rovčani.
Kao što se da primjetili, paše i begovi su pravilno bili zaposjeli Bihor i na njemu uspostavili vlast tačno onako kako su turske vlasti nalagale, a i kako je njima odgovaralo. Takvim rasporedom njihove vlasti i zavođenjem izvjesnih mjera protiv onih, koji se nijesu odazvali zahtjevima vlasti, bili su strogo kažnjavani, pa otuda je za jedno vrijeme i bilo relativno mirno na bihorskim prostorima, ali to je bilo prividno.
Uvećavanje begovskih posjeda i njihov lagodni životnije mogao trajati za stalno. Umnožavanjem njihovih porodica, moralo je doći i do dioba, a time i do podjele njihovih posjeda na manje djelove, pa je tokom vremena nastalo raslojavanje njihovih porodica i posjeda. Poznato je da su se begovske i aganske porodice brzo razmnožavale, pa je čestom diobom i njihov posjed postajao sve manji. Usitnjavanjem njihovih posjeda, padao je i njihov ugled kod naroda. Tada su i pojedini begovi i sami počeli da obrađuju svoju zemlju. Takvima je od begovskog dostojanstva ostajala samo titula. Otuda su imali pravo ljudi iz komšiluka da na pitanje kako žive, odgovarali “kao bihorski begovi”, što je značilo slabo, glas ima, a imućstva malo. Tada su samo pojedinci održavali nešto veće posjede, pa su mogli da naseljavaju čifčije i provode i dalje begovski život šetajuci od čifčije do čifčije i sa cicvare na cicvaru. I sve do 1912. godine, kada je padom Turske i begova nestalo.