Share This Article
Sto dvadeset godina od Berlinskog kongresa
Rat protiv Turske 1875-1878. koji je okončan preliminarnim Sanstefanskim ugovorom, koji je rađen po ruskom diktatu, nije smirio Balkan. Najveće nezadovoljstvo zbog ovog ugovora pokazivale su Velika Britanija i Austro-Ugarska uslijed očiglednih ruskih ekspanzionističkih ambicija. Revizija odluka iz San Stefana izvršena je na Berlinskom kongresu koji je zasjedao od 13. juna do 13. jula 1878. godine. Na ovom kongresu izvršena je do tada najveća dioba Balkanskog poluostrva. Njemački kancelar Bizmark koji je predsjedavao kongresom uspio je da za diplomatskim stolom očuva stabilnost Evrope, uprkos burama koje su pratile slabljenje Turske: “cijelo istočno pitanje”, rekao je Bizmark, “za nas ne vrijedi kostiju ni jednoga jedinoga grenadira iz Pomeranije”. Kongres je radikalno destabilizirao Balkan, suprotstavljajući interese etničkih grupa koje su ga naseljavale i sijući među njima trajan, neprevaziđeni razdor.
ZAHTIJEVANJA
Izaslanici “balkanske raje” mogli su svoje zahtjeve samo da unesu u salu zasjedanja, ali prije sjednice, kada tamo nije bilo nikoga, i da ih stave na mjesta za zelenim stolom, gdje su sjedili pojedini opunomoćenici velikih sila: “Glavni poslovi svršavali su se na privatnim sastancima i dogovorima, na sednicama kongresa iznošene su samo formalne stvari i javno potvrđivali već stvoreni zaključci i sporazumi”. Kongresu je bilo od 21. juna do 11. jula 1878. upućeno 145 peticija predstavnika muslimana iz Janjine, Bitolja, Skoplja, Bara, Niša, Prokuplja, Kuršumlije, Debra, Prištine, Novog Pazara, Bosne, Podgorice, Spuža, Gruda, Hota i drugih mjesta, kojima je bio izražen protest protiv podjela njihovih predjela, tražeći zastitu velikih sila, uz zahtjev da ostanu u okviru Osmanskog carstva, kao i da im se nadoknadi načinjena šteta. Stav Albanaca koji su zahtijevali autonomiju unutar Carstva Berlinski kongres je odbio, prihvatajući srpske stavove da Albanci nisu nacija nego zbir rasutih plemena.
Predstavnici Srbije i Crne Gore nisu udostojeni ni pažnjom da budu saslušani prije rasprava o ovim državama. Animoznost i nipodaštavanje nisu skrivali naročito predstavnici britanske i njemačke vlade. Delegat Crne Gore na Berlinskom kongresu pisao je 19. juna 1878. u pariskom listu Le Temps da su Crnogorci da bi mogli zivjeti “dosad uvek bili prinuđeni da se tuku… Neka nam Evropa da malo ravnice na obali mora da se tamo nastanimo… Čim se naša kneževina bude našla u povoljnim prilikama za život, ona će zivjeti u miru; ona neće uznemiravati nikoga. Ali, ako joj budete odbili ono što traži, ona će biti prinuđena da postane ponovo nemirna”.
Berlinski kongres je prekrojio mapu Balkana i ujedno spriječio Rusiju da stekne kontrolu nad Bosforom, pa i nad Crnim Morem i Mediteranom. Po njegovim odlukama, Osmansko carstvo je moralo ustupiti tri petine svoje teritorije i jednu petinu ukupnog stanovništva, oko pet i pol miliona ljudi, od kojih su polovica bili muslimani. Joseph von Hammer zaključuje da je za Osmansko carstvo Berlinski kongres predstavljao strašan poraz, jer je izgubilo zemlju, ljude i sredstva, te onima koji su ostali nije bilo lahko nastaviti život.
NOVI RASPORED
Berlinski kongres je izmijenio ranija ruska rješenja i konačno odredio novi teritorijalni raspored država na Balkanu. Zemlje koje su ranije priznavale sultanov suverenitet (Rumunija, Srbija i Crna Gora), dobile su punu neovisnost. Služba Berlinskog kongresa nije imala tačne podatke o površini koja se dijelila. Velika Bugarska iz Sanstefanskog nacrta podijeljena je na Bugarsku i Istočnu Rumeliju. Iako znatno umanjena, Bugarska je po površini opet bila najveća slavenska država na Balkanu. Iz Bugarske je otpočelo masovno iseljavanje muslimana u Anadoliju. Iseljeno je oko 100 000 Čerkeza, kao i veliki broj Turaka, Tatara i Pomaka. Muslimani su masovno napustili i novopripojene krajeve Srbije i Crne Gore. Berlinski kongres se u pogledu manjinske zaštite rukovodio vjerskim principima. Zaštita prava nacionalnih manjina nije ulazila u sadržaje njegovih odredbi.
Turski historičar Kemal Karpat je ponašanje novonastalih balkanskih država prema muslimanima ocijenio kao jedan od oblika državnog huliganstva i barbarstva. Odlukama Kongresa, o kojem su kao i o brojnim drugim događajima podijeljena mišljenja i danas, u velikoj mjeri su legalizirana izvršena etnička čišćenja muslimana. Ono što se desilo 1877-1878. muslimanima Bilal Šimsir je nazvao genocidom. Milioni muslimanskih izbjeglica (muhadžira), navodi Hammer, izgubili su sve svoje u korist hrišćanskih susjeda i kretali su se prema domovini koju nikada ranije nisu vidjeli.
Berlinskim ugovorom Osmansko carstvo, kojem su odsječeni “svi nepotrebni i slabi dijelovi”, je praktično prestalo igrati ulogu značajne evropske i svjetske sile. Nastao je čitav splet malih balkanskih država koje su, zbog međusobnog odnosa, predstavljale pravo bure baruta. Grčka, Bugarska, Rumunija, Srbija i Crna Gora, svaka od njih ponaosob težila je da zadobije nove teritorije, razvijajući strasne imperijalističke osjećaje, tražeći sve one zemlje u kojima su njihovi narodi vladali u bilo kojem prethodnom historijskom razdoblju. Posljedica takvog shvatanja bila je neprestana agresija na ostatke Osmanskog carstva u Evropi.
STALNE INTERVENCIJE
U periodu nakon Berlinskog kongresa, Osmansko carstvo je bilo izloženo nizu intervencija evropskih sila, miješanju u njene unutarnje poslove, “sve pod izlikom pomoći nacionalnim manjinama pod sultanovom vlašću”. F. Aynas podsjeća na interesantne historijske činjenice da su se kroz čitavih 14 stoljeća na Orijentu, u moru islama, održale kršćanske i jevrejske zajednice. U Španiji su muslimani vladali sedam stoljeća, “a danas ih uopće nema”. Na Balkanu Turci vladaju pet stoljeća. Pod njihovom vlašću su se odrzale sve kršćanske zajednice, zajedno sa svojim bogomoljama i svojim kulturnim blagom. Nakon pada turske vlasti nestaju muslimanske zajednice iz više balkanskih zemalja. Ocjenjujuci mjesto Otomanske imperije u svjetskoj historiji, dr Halil Inaldžik navodi da je ona bila zaštita i sigurnost za osvojeni prostor i tadašnji svijet. Islam je egalitarno društvo koje odbacuje aristokratiju, kaste, bogatstvo i nasljeđe. Sve se dobija na osnovu rada i zasluga, pitajući se kako bi se drugačije moglo objasniti da se više od tri vijeka u “pax otomanica” živjelo miroljubivo, s toliko različitih naroda i vjera. Otomanska imperija je bila, po Inaldžiku, kišobran koji je štitio svoje podanike, prije svega nezaštićene i iskorišćavane seljake. Prvo osporavanje došlo je u XIX vijeku od balkanskih intelektualaca školovanih na zapadu koji su kasnije učestvovali u nacionalističkim ustancima.
Odluke Berlinskog kongresa o “balkanizaciji Balkana” i danas, nakon 120 godina, pritiskaju ovaj trusni region i Evropu.