Share This Article
Najveće je slovo što se samo sluti
Najdublje je ono što u nama ćuti
Tako je govorio Mak Dizdar, najveći i nadubokoumniji pjesnik ovih naših prostora. Samo ta njegova misao, tek naslućena i odćutana, može o njemu reći više od svih škrtih biografija i, nažalost, nepubliciranih zamašnih bibliografija. Ipak, ovim povodom i na ovom mjestu ne bi se trebalo oslanjati ni na “slutnju” , ni na “ćutnju”.
Mehmedalija Dizdar rođen je 17. listopada 1917. godine u pitoreski Stolac. Već u etimologiji njegova prezimena (dizdari su bili zapovjednici i po prirodi stvari plemstvo) kriju se naznake u kakvoj je obitelji ponikao, no, njegov životopis nas upućuje sasma drukčijem izvodu onoga što se smatra izravnim porijeklom. Otac mu Muharem jeste naslijedio “agluk koji se protezao do mora”, ali je umro mlad od posljedica ratnih studeni u Galiciji kada je Mehmedaliji bilo tek šest godina. Majka mu Nezira poživjela je dovoljno da djecu posadi na svoje noge, ma njena smrt, protuprirodna i tragična, najveći je ožiljak koji će Mak nositi do kraja svoga života.
Jedno je, ipak, izvjesno i Makovim životom potvrđeno: svako plemstvo, ma koliko da je u određenom vremenu anahrono, ukoliko prevaziđe sopstvene dekadence, znade polučiti aristokraciju duha. A ona se ne rađa ni iz čega, niti preko noći.
Mak je, kako bi se to reklo, na vrijeme zapućen iz kasabe u šeher: po završetku osnovnog obrazovanja u Stocu, seli se u Sarajevo gdje pohađa gimnaziju. Već kao petnaestogodišnjak će postati laureatom državne književne nagrade “Cvijeta Zuzorić” što mu otvara stranice vrlo uglednih književnih časopisa tog vremena, sa osamnaest će početi da se profesionalno bavi novinarstvom, a s nepunih devetnaest godina će objaviti prvu stihozbirku Vidovopoljska noć.
Knjiga je iz štampe izašla temeljito osakaćena, jer ju je zbog izrazito buntovnog socijalnog naboja policijska cenzura bukvalno prepolovila. Kao istaknutog pripadnika krugova mladih intelektualaca policija ga neće puštati s očiju sve do početka Drugog svjetskog rata kada je, izgubivši poput većine svojih istomišljenika novinarski posao, bio primoran da se zaposli kao poštanski činovnik.
No, i u toj sredini bori se za iste one ideje i opredjeljenja za koja se borio perom: ideje o svijetu pravde, istine, ljubavi i čovječnosti.
Potkraj rata prisiljen je da se povuče u ilegalu. Tada se i dešava tragedija koja je početnim rodoslovljem tek naviještena: ne mogavši uhititi ni njega, niti njegova starijeg brata Hamida, također uglednog novinara i pisca, ustaška policija hapsi njihovu već ostarjelu majku i sestru, sedamnaestogodišnju djevojku. Odvode ih u logor Jasenovac, u smrt…
Nakon oslobođenja Mak se vraća svome novinarskom poslu: biva reporterom i urednikom u “Oslobođenju”, te glavnim urednikom TANJUG-a za Bosnu i Hercegovinu. Želi studirati na novinarsko-diplomatskoj školi, priželjkuje katkada da se posveti svojoj drugoj velikoj ljubavi i studira slikarstvo, no, te škole su bile u Beogradu i Zagrebu, a oni koji su odlučivali, ne samo o Makovoj sudbini, smatrali su da je on neophodan kadar u Sarajevu.
Godine 1949. po mandatu vlasti osniva Izdavačko preduzeće “Seljačka knjiga” i unutar njega pokreće čuvenu biblioteku “Univerzum”. Već 1951. iz “Seljačke knjige” i jedne radne sobe će izrasti “Narodna prosvjeta”, domalo najveća izdavačka kuća u ondašnjoj Jugoslaviji. Sve do sredine 1959. godine, kada su vlasti naprasno ugušile “Narodnu prosvjetu”, Mak Dizdar je bio njenim glavnim urednikom. Sve od tada pa do smrti Mak je bio “profesionalni književnik”, što će reći pisac bez stalnog uposlenja, povremeno udostojen kakvim minornim uhljebljenjem. Sa stanovišta gole egzistencije bila su to oskudna vremena, no, Mak je tada i tako, napokon, pronašao vrijeme za sebe i svoje stvaralaštvo. Ustvari, prvi put se svim svojim bićem okreće onome što se u njemu akumuliralo kao znanje, ideja i nasušna potreba. Piše.
Nepomirljivo nesklon socrealizmu i nespreman da laska “novom vremenu” što mu je malo ličilo na njegove snove i ideale za koje se borio, nije se oglašavao kao pjesnik sve do 1954. godine. Tada, iako je bio glavni urednik najvećeg izdavača u zemlji, objavljuje u sopstvenoj nakladi poemu Plivačica. Kulturna javnost je bila do te mjere šokirana modernim poetskim iskazom Plivačice da je jednostavno prešućuje. Tek mnogo kasnije kritičari će shvatiti da je s ovom poemom otpočelo jedno sasma novo poglavlje poezije u nas.
Godina 1954. u Makovu snatrenju značajna je i po tome što je u njoj nastala pjesma Gorčin, kultna po mnogo čemu, a važna jer se s njom začinje navjeća vertikala njegove samosvojne poetike.
Kada se 1958. godine ova zgusnuta poema o vječnom čovjekovu raspeću između “nevoljnih vojni” i ljubavi našla u antologiji savremene jugoslovenske poezije Koju svoju pjesmu najviše volim, u odgovoru na rečeno pitanje Mak je između ostaloga napisao i ovo:
Godinama me muči fenomen srednjevjekovnog čovjeka Bosne (zbog kojeg su anđeli pocrnjeli, a Satanel dobio nove bore). Satima sam stajao pred stećcima nekropola ovezemlje, smještenim pod noge prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne…
Godine 1958. Mak je, također u sopstvenoj nakladi, izdao i poemu Povratak, a tek će sa zbirkom Okrutnosti kruga 1961. godine steći blagonaklonost državnih izdavača. Bila je to poezija koju više nije bilo moguće zanemariti i priznanja kritike počinju da pristižu. Slijedi pet Makovih, sa stanovišta publiciranja napisanog, najplodotvornijih godina i zbirke Koljena za madonu, Minijature i Ostrva, te, kao kruna svega, s Gorčinom začeti i u citiranom zapisu iz 1958. godine najavljeni Kameni spavač koji je objavljen 1966. godine.
Koliki je domet i kakvo značenje u bosanskohercegovačkoj i ukupnoj svjetskoj književnosti istom steklo ovo kapitalno Makovo djelo najbolje govore riječi koje je uz pojavu Kamenog spavača zapisao naš veliki romansijer Meša Selimović:
Od Gorčina nastaje čudo: rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspjeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno savre-mene valere, da na sadržajnu suštinu srednjevjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećanje današnjeg čovjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe.
Gonetanje tajne trajalo je, dakle, punih dvanaest godina, a plašt je, kako je to Mak i kasnije doživljavao, s nje samo djelimično skinut. Mnogo je to vremena i truda, no, ni remek djela ne nastaju ni iz čega, niti preko noći.
Tako se Mak izborio za sopstveno “pomilovanje”: postaje urednikom književnog časopisa “Život”, predsjednikom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, laureatom čak i državnih nagrada i priznanja. Sa Kamenim spavačem stiče već i slavu, ako se tako može nazvati ono malo uvažavanja što ga u nas sebi može priskrbiti umjetnik, pa makar pripadao i redu onih najvećih. Od slave, naravno, daleko je važnije da je sa Kamenim spavačem kulminirala tri desetljeća samozatajena poetika, veličanstvena sinteza Makovih iskustava i saznanja o fenomenologiji medijavalne Bosne kojom se Mak strasno bavio još od djetinjstva. Na tom tragu Mak je našoj oskudnoj samospoznaji predočio i antologiju Stari bosanski tekstovi, djelo iznimnog poetskog nadahnuća i vrhunske znanstvene akribije. Ova knjiga je i danas jedini pravi odabir za izučavanje srednjevjekovne bosanske pismenosti, duhovnosti, pa i povijesti.
U godini Makove smrti, 1971, iz štampe je izašla i njegova posljednja knjiga Modra rijeka naslovljena istoimenom pjesmom koja mu je donijela počasti koliko i sve drugo što je za života napisao. Godinu dana ranije pjesma Modra rijeka promakla ga je i u laureata svjetski prominentne književne nagrade Zlatni vijenac Struških večeri poezije, naravno, simbolično, jer iza nje je već stajao veliki i afirmirani pjesnički opus. Još ranije Mak dobio je i podjednako uglednu italijansku književnu nagradu “Tutti gli uomini”, Zmajevu nagradu etc. Od društvenih priznanja pominjemo Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH i Šestoaprilsku nagradu Sarajeva, jedine počasti koje su mu za života odali zemlja i grad kojima se tako nesebično posvećivao.
Astralni trenuci u životu svakog velikog pisca nužno su isprepleteni sa slutnjom smrti. Samo se Mak, valjda, sudeći po smionosti sopstvenog epitafa Smrt oslobodio fatalističkih natruha i otuda će biti da nije “svodio račune” kada je 1970. godine rekao: Nisam mnogo napisao. Čini mi se da sam dobro pisao. Htio bih da pišem još manje. I još bolje…
Kratki životni vijek Maka Dizdara spriječio ga je da još piše. Ipak, za reletivno kratko vrijeme napisao je najbolje. Umro je u Sarajevu, 16. srpnja 1971. godine.
U četvrt stoljeća otkako se preselio od gnijezda do zvijezda s njegovom poezijom desilo se ono što svaki pjesnik najčešće podsvjesno priželjkuje: postala je nezaobilaznim dijelom općenarodne, pa i znanstveno-teorijske sentencijalnosti. Kad ustreba, čak i političari znaju biti mudri Makovom mudrošću. I pored toga, izvjesno je da za sve to vrijeme nikada nismo bili dovoljno svjesni koliko smo velikog i umnog pjesnika imali u Mehmedaliji – Maku Dizdaru.