Svirači

Vascijeloj varoši, po Pazaru jakako, na veseljima su svirali čerkezi; muškarcima svircima jecala je arija sa ćemaneta, a žene defovima seckale te tanke i čežnjive tonove u ritmove kojisu nagonili igrače da trepere nalik lišću jasikovu. Niko se nije ženio tad, a da mu je ko drugi na svadbi zasvirao. Čerkezi svakom. Pričalo se kako je ihtijar uz muziku čerkesku u kolu pretjekao godine svoje i potjekao u nadigravanje sa mladićem, nekakvim kao od brda. Poskočio bi, vele, jedan – drugi žešće, podvrisnuo mladić, stari – glasnije. Sahat-dva tako, a – pobjednika nigdje. Munir Skakavac je, i druga priča ostala, mimo kola jedva vukao suhu nogu između zdrave i proteze a, je li kom dao da mu pridrži štaku te se uhvatio u horo, more zdrava nije bježala niti milimetra suhoj. Sustizala ju je. Tako igrajući Munir je i nestao, odlebdio, a da se nije znalo ni kud. Dženazu mu poslije klanjali, u njegovu odsustvu. Mula Ibrahim rekao, najzad, da se Munirova proteza ostavi u Bor džamiju, za nekoga kom ustreba. A, trebala je proteza mnogima, kao zalogaj hljeba, ali je niko nije uzimao, nije smio. Munir Skakavac će može biti opet po nju, a šta će kom to strahovanje?

O tome čovjeku učenjak Rečko nije rekao ništa na skupu turkologa, a o sviračima čerkezima jeste. Munirov nestanak nauka ne bi mogla da spozna, a da ostane nauka. Učenjak je to ostavio za u priču, znao je da će je neko napisati. Za priču u tome ima dovoljno istine, za nauku malo. A, muzika čerkeska nije šala! Eto, i kad su oni s puškama one bez pušaka zasulu za vasvijek smonicom, gore na Hadžetu, samo su Limanovo ćemane i Zuhrin def upućivali na pomisao da je to suđeno, i da je ostatak svijeta, bezbeli, lijep. Mimo Hadžeta je drugačije. Ljepotica Kajmaka hanuma živjela je malko podalje, u Jaklji. I tamo je, rad nje, sve bilo lijepo. Koliko sinoć, bila je tu svadba, svi se kitili cvjetovima đurđina, neki Kajmaka hanumu gutali očima. Muzika i ljepotica grijali svakoga kao zapaljena šuma. Rakija se doljevala na tu vatru.

Liman, rad čije se mizike i Hadžetski zločin zaturao, pa samo bridjelo a nije peklo, imao je Bagaša, kljusence jedno, koje ga je smjerno slušalo i nosilo sa svadbe na svadbu. Svijet mu nadjeo to ime, ko zna zbog čega. Sviračke i ciganske konje osuđuju na grdna imena. I Limana niko nije odvajao od Cigana, od kako je neko rekao da su čerkezi sa Kavkaza. To im bilo dovoljno; niko nije čeprkao dublje.

“Bogme, znam kao da sam svakom u srcu… Svi zavide Limanovoj mladini i ljepoti, a i strepe svojoj ženskinji pa, kad ne mogu što njemu, barem Bagašu” – skresala bi Pemba, kad bi ko pomenuo Limanovo kljuse. Slutila je i koje se to tiskaju u Limanovo srce, pa da tu svaka i ostane, jedina da je, druge da ispudi. Na treptajima njegove muzike i ljubavi, kako se i valovi igraju u potoku po osunčanu kamenju, i ništa se osim čarolije ne razaznaje, tako bi ženskinja da harči mladost.

A, odmah po ratu – ovdje su ratovi česti te se za kratka konjskoga života dese i po dva – uzeli su Limanu Bagaša da pripomogne izgradnju države; gradila se pruga Šamac – Sarajevo. Bagaš se otudanije vratio. Rekli, poslije, da je izvršio samoubojstvo – skočio sa stijene zajedno sa dvokolicom i kazanom bljutava pasulja. Džabe se trudili da ga spriječe. Dugo je iza toga Kasum Tahirov pričao kako su mu tamo najbolji jarani bili Džigljo Pašagić, Proko Kasalica i Bagaš. Bogami, i žalio jadno kljuse. Neki rekli, da mu je naređeno da tako priča.

“Taman su htjeli da Bagaša proglase udarnikom, ono… Ne dočeka” – tako je Kasum ponavljao kao ogrebana ploča. “Ja bih Limanu donio značku, kao i svoju što sam. A, čast je to, bogme, i mal!”

Uz svoju je značku Kasum živio u komunističkoj sumaglici kao krilat, nije se prepoznavao, da jeste udijelio bi sebi dinar, kad bi ga imao. Predsjednik sreza, Šefko neki, pominjao je Kasumovo ime o svakom 1. maju, hvalio čovjeka. Kasum rastao do navrh sebe, propinjao se da svi vide ko je on. A, bio je, zapravo, birani čovjek; povjereno mu je bilo da određuje ko će kad i gdje na radnu akciju, i radio to kako mu volja – napamet i sa spiska. Moga oca nije imao na spisku, bilo mu u imenu nekoliko zakukljačenih slova koja Kasum nije lahko pisao i napamet ga je upućivao u obnovu FNRJ, tri put godišnje. Jadni se babo sam sa sobom mimoilazio na putu ka kući iod kuće. Ćutao je inače a, kad bismo zaključali vrata, zaklinjao se da to i nijesu radne akcije već – kuluk. Kasum je gotovo bio zaslužio da mu se na sahrani svira “Vi padoste žrtvom”. Za dlaku. Da se to i dogodilo, Bog zna ko bi pjevao i svirao. Liman zasigurno ne bi. Moj je babo priznao, kasnije, kako je namjeravao za Bagašom, ali vjera mu branila.

Liman je svirao na svadbama i sunetima. Odjeven u sivo, više oteto k bijelom, a s ćemanetom prebrisanim zejtinjavom krpom, ličio je na nešto tek kupljeno, za štednju. Okretao je glavu pravo niz ćemane, kao vojnik niz pušku. Činilo se da je bio zagledan u pletenicu tonova što se izvijala ispod prstiju koji su igrali po žicama kao da su vrele i, bajagi, nizašto drugo nije mario. A, ipak, motrio je na otvorena vrata puna glava nevjesta i djevojaka. Svaka je istezala vrat, krčila vidik. Zapažao je , bogme, svaku koja ga se ticala. Mjerkao je li koja pristasala, pa da je i gledna kao Kajmaka hanuma.

Jednoga dana ljudi su se prikupili ispod pendžera Kajmaka hanume, zaklanjali šakama oči od oštrih kriški sunca, gledali u staklo i seirili šta se tamo obrelo. Većina je vidjela bijelu vranu, raspetih krila s ćoška na ćoše, činjaše se i da je mrtva.

“Međer, sve je istina što se od starine pričalo. Doživjeh da vidimono što nijesam vjerovao da ću vidjeti” – rekao je Bekteš samome sebi. Iz svoje pobožnosti našao je i dovu za takvu priliku.

“Ima li, ljudi još kakva tica bijela, sem ove vrane?”
“Ovakva jok, bogami!”
“Ovo je galeb. Bijele vrane nema.”
“Ti, Bekteše, ne vidiš ništa! Ima i bijela vrana i bijela kobila.”
“Ko ima oči – eno je!”

Jedino, kažu, mula Ibrahim nije vidio bijelu vranu, no odsječenu glavu Kajmaka hanume, lijepo zabrađenu bijelim šamijom. “E, bogme rospija Kajmaka bijelom mahramom daje znak Limanu kad onaj njen nije kod kuće” – šaputala je ženama Pemba.

I to se pronijelo, kao boleština.