Dudinje, preobražaj

Svakojaka voća ima u baščama oko naše varoši, pa i u samoj varoši, ali dudova se našlo samo dva, jedan plav, drugi rumen, i oba u dvorištu naše škole. Neki kažu da ih je nabavio i zasadio učitelj Lazar Piper, koji je u našoj školi službovao prije rata, kad je još moj otac bio đak. Bio loš učitelj, ali odličan baštovan, priča se. Drugi misle da su ih, te dudove, donijele vrane, tako što su negdje pokljuvale dudovo sjeme, sletjele u naše školsko dvorište, tu se olakšale – ima za to i druga riječ, ne moram je reći, znate je i sami – i onda iz toga nikla dva duda – jedan plav, drugi rumen. (Naš komšo Dikosav ne kaže dudovi nego murve, a Bile, to spadalo, okrenuo to na… murve – kurve.) A bi li moglo biti da ih je, ta dva duda, vjetar zasadio? Bi, što ne bi? Vjetar i duva zato da raznosi sjeme… i oblake. Ko drugi, ako ne vjetar, zasijava silnu travu po beskraju zemaljskom. Uostalom, sve to je sad izvan ove priča. Važno je, čuj ti – to je uzrečica našeg školskog poslužitelja, zato ga i zovemo Čujti – važno je, lale moj, da je krenuo naš krasni i mili ljetnji raspust, da je učo već otputovao u svoj zavičaj negdje u Bosni, vratiće se tek na jesen, kad počne nova školska godina. A najvažnije je – ura, ura, ura – da su dudovi već prispjeli, stoput ura!

To je najčistiji marksizam-lenjinizam, kaže moj rođak Bile.

Šta ti je sad to? čudim se ja.

Pitaj Vukomana Bajkova, od njega sam to i čuo. A on je skroz fin čovo, prvoborac. Možda će dogurat i do narodnog heroja.

Ne lupetaj, Kuta, tako ti boga. Kako živ čovjek može bit narodni heroj, nego samo onaj ko junački pogine.

Pričam ti što sam čuo; baš me briga – važno je da su dudovi sazreli.

Sve kao po narudžbi, kažem ja.

I po pravdi boga istinoga , dodaje Bile, smrt fašizmu – sloboda narodu!

Bilu i meni voda pljusne na usta čim pomislimo na te dudove. To isto se dešava i našem školskom poslužitelju Panteliji, nadimkom Čujti, najlukavijem stvoru koga je ikad neka žena rodila. Ogradio je dvorište visokim šiljastim tarabama, popleo po vrhu bodljikavom žicom i zakatančio vratnicu. I ne samo to, sunce ga spržilo! Nego je i dudove, oba, zatrnao do grana, kako se niko deblu ne bi mogao ni primaći. Ako već nemaš krila ostaje ti jedino da izdalje buljiš gore u grane i da čezneš za zrelim zrnjem, koje se sjaji kao dijamanti, samo što te ne zove: budalo, šta čekaš, navali, dok nas Čujti nije sve slistio! Tačno! Nijesu te dvije izuzetne voćke tu samo zbog tog ćosog trbonjice – ćoso muško je nesoj, kažu – nego one su tu i zbog Duke, Jonjice, Velide, Smajka, Vaska, Iska, Zejne, Nune, Mitra i drugih, ali, bogomi, i zbog vrabaca, ježeva i puhova… i to su žive duše, moliću lijepo, ko kaže da nijesu! I zmije su žive duše, nego šta, lale moj. Ni one nijesu na svijetu bez nekog razloga. Ali najviše, najviše i najviše ti dudovi su tu zbog Bila i njegovog rođaka Mela zvanog Čarapan, to jest, zbog mene i mog rođaka Bila, zvanog Kuta, zbog nas dvojice, lale moj, smrt fašizmu – sloboda narodu!

Bile i ja čekamo da naiđe prilika, pa da pokažemo Čujtiju šta su i ko su Čarapan i Kuta kad udruže snagu i pamet, pa ćeš ti, ljupki naš Čujtika gologuzi, ovaj, golobradi, vidjeti ko je narodni herojčina u obračunu s dudinjama, pod čijim se medenim mirisom ugibaju i sami bregovi i dolovi. Meni taj miris i u san dolazi i budi me da zalud oblizujem usne i proguvam pljuvačku, a prokleti Čujti sve ogradio i zatrnao da se čak i vjetar s mukom probije do tih grana slatkih-slađanih, joooj.

Ne vrijedi da odlažemo, kažem Bilu jedne večeri.

Živ mi ti, dočeka on, reci šta da radimo; na sve pristajem.

Onda za mnom, kažem ja, smrt fašizmu – sloboda narodu

Nego kako, nego šta, jedan-dva, kaže Bile, nadimkom Kuta..

Idemo pravo u Mustovu pojatu, uzimamo merdevine koje on tu drži, prislanjamo ih uz tarabe, prebacujemo se u dvorište jedan pa drugi, a onda merdevine uz najbližu granu, i – juriš. Ja se prihvatih plavog duda, Bile rumenog. Mjesečina kao da zora sviće, stalno nešto romoni, rn-rn, kao da se srebro lije po cijelom dunjaluku. Neko auto prodrnda putem pored škole, pa tišina, a zatim neki cvrčak spodbi svoju tamburicu, pa navali na tanane strune, cvr, cvr, da se rasplačeš od miline, moj kumašine, čisto nas podstiče: naprijed samo, dečki moji, cvr, cvr, pravi ste udarnici, dolje lukavko Čujti, cvr, cvr, smrt fašizmu – sloboda narodu, cvr-cvr. Bile i ja se namjestili kao za svadbenu sofru, dudinje nam same u šake padaju, zalažemo se i desnom i lijevom, dok zvijezde paluckaju kao neke čudesne vatrice, rn, rn. I one nas bodre: samo naprijed, ponosu begzadićkog plemena kićenog! A u prozoru kuće iza potoka trepće lampa, gasi se i pali, kao da se neko igra prekidačem, i neki pas laje u Jokićkoj mahali.

Čarapane, javka se Bile stišanim glasom, ima sve da slistimo, jasno!

Ko dan, kažem ja, sudbina je na našoj strani, upamtimo to, Kutašu Sjajni.

Upamtiti, Čarapašu Blistavi, uzvraća Bile svečano, i nikad zaboravitiii.

A šta raditi kad se nakrkati, reci mi, lopužo, kažem.

Pitati cvrčka, lopovčino, uzvraća Bile, smijući se prigušeno.

Ja onda navalim da tresem moj dud.

Šta je to sad? pita Bile brižno, kakav ti je to sad marksizam-lenjinzam, živ ti ja?

Ne gubi vrijeme, velim, cvrčak naredio.

Onda, živ ti ja, to važi i za mene, kaže Bile.

Još pitaš, živ ti ja, navali.

I Bile zadrma svoje drvo.

On svoje, ja moje. Pa dudinje pljušte kao neka čudna krupa sa zvjezdanog neba.

Kad sve bi gotovo, Bile se spusti niz merdevine.
Sad ja, veli, odoh da vratim ovaj alat, a ti, blago majci, broj zvijezde, drži se zubima za vjetar, i plači dok ne dođe dobri naš Čujtika da te utješi, nek ti je sa srećom i merakom, rođo moj neprežaljeni. Pazi samo da te san ne prevari, pa da tresneš ozgo, da te sjutra kopamo, kuku meni.

Samo ti izvoli, velim ja, kučkin sine, a lecnu me studen po džigerici, jer Kuta voli takve blesave cake, jednom me je tako nasukao, pola godine zbog toga nijesam s njim čak ni zborio.

Šalim se, lale moj, veli Bile, prisloni merdevine uz moju granu, i ja siđoh.

Dudinje se složile po travi, a mirišu da se sve kovitla. Bile i ja odmah nagnasmo u trk po toj mekoti slatkoj. Trčimo kao dva ždrebeta oko stožera na gumnu. Odvij, zavij, zavij, odvij, hajde vranaaac, hajde zelenkooo, nagnaj, sivaš, poleti, kulaaaš, majka te rodilaaa. Grane nas sakrile od mjesečine, i mi u sjenci trčimo, kako ni jedna zdrava dudinja ne bi ostala za Čujtija, ugursuza ćosog. Trčimo i tiho se kikoćemo. Živ nam bio, mili Čujti, tralala! Pozravljaju te Kuta i Čarapan iz srca svoje sitosti, tralala! Uzmi gusle, donesi tronožac i uglavi se između ove dvije voćke, pa leleči i kukaj kao da si sina jedinca sahranio, tralala! Ali se prije toga zapitaj je li ovo dvorište tvoja babovina? Jok, nikad. Jesu li ovi dudovi svačiji koliko i tvoji? Jesu, uvijek. Pa šta onda hoćeš, golobratko? Došao red da se i drugi malkice omrse, pilence naše goluždravo. Mele i Bile, dva begzadićka čapkuna, sredili stvar, kako samo oni znaju, uz srčanu podršku cvrčka i mjesečine, tralala. A jesmo li baš morali uništiti svako zrno? Ne, niko nas na to nije silio. Zašto smo onda to učinili? Žao nam bilo da propustimo priliku koja ni za dlaku ne ustupa revoluciji, bogomi. Nemoj samo zbog toga fras da te strefi, o dobri, o krotki, o bezdušni, o kilavi, o grabežljivi, o tužni naš Čujti. Ko bi onda brinuo za ove dudinjice, ko bi ih zobao, prodavao, pekmez pravio i u rakijicu pretakao. Niko to ne umije kao ti, Čujti naš divotni. Nek si nam živ i zdrav, i uz brdo brz, ali ove godine dudova za tebe, tugo, neće biti, pa kome krivo, kome pravo, naš maršale bio zdravo, johooo. Ruke uvis, razmahni, živjeli Marks, Engels i Čujti, johooo, i Lenjin, dakako, johooo. Leti odmah kod Dauta u radnju, matorac, i slikaj se, kako bi i tvoji čukun-unuci mogli da plaču nad tvojim ojađenim likom, tralala. A Bile i ja odosmo da vratimo merdevine gdje smo ih i našli.

Uz put će me Bile iznenada povjeriti jednu svoju tajnu koju još nikom nije povjerio: pronikle mu neke dlačice između nogu, po mudima i oko one rabote. Otkrio je to prekjuče, u srijedu izjutra, dok je piškio iza kolibe. A kako je s tim kod mene? Nijesam provjeravao, kopile ti čupavo, učiniću to koliko je sjutra, lale moj, hoću bogomi, sad mi je od svega preče da me ćalac ne ukeba kad budem ulazio u kuću. Nebo, ljubavi moja plavooka, drži mi palčeve, ljubim te, tralala, fino sam se udala, a muž mi budala!

Hoće li nebo uslišiti moju molbu? Nego šta, nego kako! Čak ni vrata neće cijuknuti, iako obično vrisnu čim se ručke mašim. Uvući ću se, tako, kao sjenka, spakovati se brzo u krevet i spavati čisto bebinski.A ujutru ćemo se otac i ja sučeliti u predsoblju. Kao zainat. Šta je to, razrogačiće on one svoje buljave, volujske, begzadićke oči, šaren si ko daždevnjak. Bile i ja se gađali jagodama, odgovoriću, i sam začuđen kako sam se mudro izgovorio. Ne mirišeš na jagode, na to će on, odlazeći za svojim poslom. Dva dana potom srešće Čujtija u Jakupovoj pekari. Ovaj će mu se izjadati zbog dudova kao da mu je kuća izgorjela. Moj otac će ga saslušati, uzmahnuti glavom i šmiknuti na nos, bez pola riječi. A kad moj otac uzmahne glavom i šmikne, guzo moja nježna, ljepotice moja ružolika, spremi se na gorak, na čemeran obrok, druge ti nema, kunem ti se, tralalaaa.

Jerbo, moj kevac, kako ga ponekad zovem, prema keva, majka, drži da je batina najkaraći put do istine i pravde. Tako je njega učio njegov kevac, moj prakevac, i on taj nauk primio kao amanet koji se neokrnjen prenosi s koljena na koljeno. Uostalom, takvi su devet od deset očeva u našoj oblasti. Da mi ih je skupiti na gomilu, sve te takve kevce, i održati im slovce o tajnim moćima blage riječi, koja – jer je ljubav – može da pokrene brda i doline, kamoli da ne ukroti dječji nestašluk. A šta je dječji nestašluk? Bezazlena igra, ništa više, živ mi ti. Dijete ne mari za oprez, goji se i raste od svojih ispada i ispadčića, makar se i kajalo zbog njih, dok ga lemaju. Čim suze usahnu, vreba priliku da opet nasrne na pravila koja su odrasli ozakonili. Samo djetinjstvo, o oci, ne preza da virne preko linije. Mladost, a pogotovo starost, znaju samo za strogi oprez. Tu se nepromišljen korak može napraviti jedino nehotice, ili pod klobukom čelične sigurnosti. Odrasli ne pamte da su nekad i sami bili djeca, koju život neprekidno začikava: uradi ovo, uradi ono, golubiću, ne odlaži, ne boj se. Da nije tako, svako dijete bi uvelo čim prohoda. Dok smo tresli i gazili dudinje Bile, nadimkom Kuta, i ja, Mele, nadimkom Čarapan, uživali smo žešće no krila da su nam nikla, sladili se tom trkom više no i dudinjama. Jesmo li bili predvidjeli tu trku? Ni govora, lale moj. Posvjedočiće nam to i marksizam-lenjinizam. Ona je nas našla, ta trka po zrelim dudinjama na travi, ta zanosna igra, a ne mi nju, dragi Čujti. Mjesečina romorila, rn-rn, cvrčak prebirao u svoje žice, cvr-cvr, a Bile i ja se, tralala, igrali, kao niko naš, tralala. Treba li sad zbog toga koža da nam se odere? Pitajte Tera, moga ćalca, a za ostalo kako vam drago, o snagatori ovoga svijeta.

Tako, guzo moja mila, jabuko moja jedra, biće veselo, biće super, kunem ti se. (Ta riječ je sad u modi, iako je ta vrsta mode skroz blesava, i ubitačna po bistrinu i svježinu jezika našeg krasnog… kao kad se katran izlije u more, pa uguši sve živo i u vodi i na obali. Koliko znam, super je vrsta benzina, motori ga prosto obožavaju, ali riječ koje se on dotakne munjevito pocrni i usmrdi se, pih, dalje od mene!) Kad ćakota moj drekne, kevac moj buljooki, sunce se munjevito zamrači, nema vrdanja, guzičice moja od podlanice – tako mala, a tolike batine ima da popiješ, joooj. Samo nemoj da se prenemažeš, živ ti ja, ili da se pokušaš izmigoljiti, nipošto, molim te, time ćeš batinaša samo još više razjariti, znaš to i sama bolje nego iko. Nego se pripremi za bar tovar upitnika i uzvičnika, napisanih kaišem moga Tera silnoga. On će šibati po tebi kao da bije po mješini, kaiš će pucati kao korbač, a ja ću vrištati i kleti se, kao i uvijek kad me on tako milki, da nijesam kriv ja, nego Bile, babo mili, Bile, ne ja, on je tres’o dudove i gazio ih, ja sam samo gled’o šta on radi, nemoj me, tatkićuuu, neću više nikad, živ mi tiii, nemoooj, neću više nikaaad, babooo, miliii, nemoooj, kuku, leleee… Tako ću se ja dernjati, a otac će, kao da ga moje zakletve još više ljute, crven u licu, zadihan, prosto užaren, sa svakim udarcem ponavljati kako sam ja i ranije obećavao da ću se popraviti, fljas, dosta je njemu mojih burgija, fljas, dokle ću ja njemu uzimati obraz pred ljudima – hm, kakav mi je to ljud Čujti, tatko moj mili? – nego će on mene, fljas, naučiti pameti, fljas, jednom zauvijek, fljas-fljas, nek mi sad pomogne Kuta, izbiće on meni iz glave poganluke šašavog Kute, fljas, dokle ću ja da slušam svoju dupe, flas, usrano, fljas, umesto glave, fljas, sad plaćaj, majkoviću, oca ti tvoga, fljas, nema džabe ni u babe, sunce ti lopovsko!

Teško si ga mojoj čapri, dakle, kad mi se večeras moj Tero navelani. Neka mi Bog pomogne… mada sam siguran da će se taj, avaj, kao i dosad u sličnim prilikama, držati skroz po strani. A ne bi tako smjelo da bude, sto mu groma, ne bi tako smjelo da bude, lale moj. Kad otac i sin svode svoje mučne račune, Bog ne bi smio da okrene glavu i stvar prepusti jačoj strani, koja priznaje samo batinu, iako bi se blagošću moglo stostruko više postići, u svakoj prilici – čak i ratu, tako mimi svih dudova i dudinja na zemlji.

Tačno, kaže Bile, moj rođo. Ako ikad budem babo, dokazaću to mom Hadžiki, kunem ti se vjerom Obilića i časnijem verigama, johooo.

Potom, kad pade noć i pozatvaraše se kapije i vrata, kad se čeljad počeše okupljati oko večere, moj Tero, kevac moj, batinaš bez premca, sjede kraj mene na minder, obgrli me, privuče k sebi i dvaput slatko cmoknu me, jednom u čelo, drugi put u razdjeljak. Prvi put u mom životiću. Sine moj, veli, tako mi mirišeš na dudinje, sad ću da te pojedem u zalogaj. I opet me poljubi. U obraz, blizu desnog oka. Zatim se prihvatismo kašika. Ne znam šta sam jeo. Nijesam na to ni mislio. Nego sam se čudom čudio kako se moj otac odjednom… predrugojačio. Nikad više na mene nije ni glas podigao. Moj fini, vrijedni, lijepi i nježni Tero, kevac nenadmašni, prvak svijeta u blagosti i dobroti. Stalno čeznem da ga ljubnem u ono njegovo proćelavo tjeme, smrt fašizmu – sloboda narodu, tralala, lijepo sam se udala, a muž mi bu-da-laaa-ha-ha-ha!