Share This Article
Ekstralingvistički faktori u jeziku
Čudesnu sposobnost čovjeka da govorenjem glasno iskaže misli, želje, zapovijesti, prenese zapažanja, konstatacije i stečena iskustva kombinovanjem ograničenog broja artikulisanih glasova u neograničen broj smisaono punoznačnih riječi, nazivamo jednostavno jezikom. Pošto se jezikom služimo u svim oblastima ljudskog djelovanja, može mu se pristupiti, a tako se i čini, s različitih pozicija. Otuda i brojne definicije ovoga samo čovjeku na ovaj način svojstvenog fenomena. “Čovjek ima jezik čulni, okom i uhom zapažljiv; i ima i jezik unutrašnji, i rečenicu unutrašnju, što bi rekao Platon kad ‘duša sama sa sobom razgovara'”, kaže Isidora Sekulić. Ona, istina, na jezik gleda okom i sluhom umjetnika. “Ali šta je jezik?” pita se i čuveni lingvist, Švajcarac Ferdinand de Sosir, i odmah potom nudi svoj odgovor: “Za nas jezik nije isto što i govor uopšte: jezik je samo određeni, istina bitni, deo govora i skup nužnih konvencija prihvaćenih od društva da bi se pojedincima omogućilo primenjivanje te sposobnosi. Uzet u celini, govor je mnogolik i raznorodan. Istovremeno u više oblasti, istovremeno fizički, fiziološki i psihički, on još pripada individualnoj, kao i društvenoj oblasti; on se ne da klasificirati ni u jednu kategoriju ljudskih pojava, jer se ne zna kako utvrditi njegovo jedinsto.” A Francuz Gustave Gijom, naprimjer, tvrdi da je jezik sistem triju izrecivosti – mentalne, oralne i skripturalne, “s tim što je oralna težila da bude samo notacija mentalne, a skripturalna samo notacija oralne izrecivosti.”
O jeziku razmišljaju i pišu svi, svako sa svog aspekta: filozofi, psiholozi, logičari, sociolozi ali i matematičari, fizičari, inženjeri i drugi. Jezik je svima potreban. U pravom smislu on se i može jedino tako, interdisciplinarno, u korelativnom odnosu s drugim djelatnostima, proučavati, upoznavati i razumijevati.
Kako postoje različiti jezici i različiti narodi koji njima govore, nekako se prirodno nameće ideja o jeziku kao konstitutivnom elementu narodnosti. Bez jezika čovjek ne bi ni bio čovjekom. Mišljenje da se suština ljudskog bića barem jednim dijelom ogleda u govorenju kroz nauku se povlači jos od Platona (“Govorim, čovjek sam”), a kulminiralo je u racionalistickoj viziji Dekarta i njegovih sljedbenika u filozofskoj gramatici. O jeziku kao bitnoj komponenti svog identiteta odavno se govorilo i na balkanskim prostorima. Jos 1493. god., u vrijeme turskih nadiranja na Balkan, pop Martinec za Turke piše: “… nalegoše na jezik hrvatski.” Očigledno je riječ jezik upotrijebio u značenju narod. Bez jezika, zapravo, teško je biti narodom. Iz svakog jezika se, po mišljenju njemačkog lingviste Vilhelma v. Humbolta, da zaključiti o njegovom nacionalnom karakteru: “Pošto razvitak ljudske prirode u čovjeku zavisi od razvitka jezika”, kaže on, “to je posredstvom njegovim čak direktno dat pojam nacije kao pojam ljudskog mnoštva koje na određeni način obrazuje jezik.”
Mada profanoj nauci nije poznato kada i kako je nastao jezik (ili jezici), naprosto zato sto je jezik stariji od nje same i što je nemoguće sa sigurnošću, jer ne postoje naučno validni dokazi, tvrditi bilo šta u tom smislu, iako teologija nudi nedvosmislen odgovor o njegovom božanskom porijeklu, sasvim je jasno da svaki, i naprimitivniji, i najsavremeniji, i prirodni, i vještački jezik, funkcioniše po strogo uređenom sistemu, ali im funkcija nije ista. Jezik ponikao u narodu ima jedostavnu, uglavnom komunikativnu funkciju. U odnosu na standardni jezik u funkcionalnom smilu on je jezik “nižeg reda: nije EKSPLICITNO NORMIRAN već implicite, uobičajenošću – prešutnom konvencijom njegovih govornika; nije obavezujući za SVE govornike, niti je polifunkcionalan.”
O problemu postanka jezika nerado se govori, osobito u naše vrijeme. “Na početku postoji problem vizije, pogleda”, razmišljajući o ovome kaze francuski teoretičar G. Gijom. “Čovjek živi u univerzumu; on vidi univerzum svojim tjelesnim očima. Ali ga vidi ljudski, vidi ga ljudskim pogledom samo ako ga ponovno vidi u sebi.” Ukazujući na problem ljudskog poimanja stvari, pa i jezika, Gijom u svojim Principima teorijske lingvistike dalje obrazlaze: “Kad bih umjesto ovog viđenja -bez ijednog drugog – mentalno realiziranog imao izravno viđenje realnog, ne bih bio čovjek. Ukloniti iz čovjeka pogled na realno putem varke slike koju on obavezno nosi u sebi, značilo bi dokinuti čovjeka: to bi značilo sići od čovjeka životinji. Zamijeniti u životinji izravno gledanje stvarnog pogledom koji proizlazi iz obrade slike koju bi u sebi nosila, značilo bi proizvesti životinju u rang čovjeka, tj. lišiti je njezina neposrednog gledanja univerzuma i zamijeniti ga posrednim gledanjem kroz kanal prethodnog mentalnog poimanja.”11 Pitanje postanka jezika, kao što se da naslutiti, i nije samo lingvističko pitanje. Bez korelativnog odnosa s teologijom i filozofijom, prije svega, nemoguće je na njeg dati iole pouzdaniji odgovor. “Otkada je Platon problem ispravnog viđenja učinio temeljnim filozofskim problemom i otkada je u svrhu označavanja onoga što je prijeko potrebno već i da bi se uopće nesto vidjelo postavio hipotezu da ni najmanje od onoga što inače vidimo ne bismo mogli vidjeti, otada je očigledna povezanost pojmova idein, videre, znati. I otada onoga koji tu povezanost previđa treba upozoriti da se izlaze opasnosti da postane žrtva varki osjetila već i da nasjedne varkama o smislu nečega.” Bez obzira na odsustvo pouzdanog, čovjekovom tjelesnom umu dostupnog i prihvatljivog odgovora na pitanje porijekla jezika, sistemska pravilnost u bilo kojem jeziku, ukoliko se zaista uđe u njegovu bit, nije niti može biti sporna i ne može biti slučajnost. “Jezik, svaki jezik, u svojoj je ukupnosti širok sistem stroge koherencije, koji se sastoji od više sistema povezanih međusobno odnosima sistemske ovisnosti koja od njihova spoja (assemblage) čini cjelinu.” Jezik je, dakle, sistem sistema.
Prirodna uređenost govornih jezičkih sistema nerijetko je ugrožena čovjekovim uplitanjem u njih. Društvena previranja, poput onih koja su se posljednjih godina dešavala i još uvijek dešavaju u Bosni, katkada poremete taj naslijeđeni sklad. A onda kad se ta uređenost, koju uglavnom slijede i književni jezici, nasilno poremeti nekim izvanjskim uticajima koji nisu imanentni datom jeziku, govorimo o ekstralingvističkim faktorima u jeziku. Terminološki ova sintagma nije sasvim uobličena jer se nerijetko u istom značenju govori i o ekstralingvističkim elementima ili o ekstralingvističkim uticajima u jeziku, odnosno o nejezičkim ili izvanjezičkim elementima, faktorima ili uticajima. Oni mogu biti različitog porijekla – socijalnog, nacionalnog, političkog, psihološkog, ruralnog, urbanog, klasnog, staleškog (tj. prestižnog karaktera) i dr., reflektovati se u razlicitim sferama jezičkog djelovanja, ali su po pravilu društveno uslovljeni, jer morfologija tla, klimatski i ekološki uslovi vec su “ugrađeni” u izvorni jezički sistem. Stoga se razvoj jezika potaknut ovim faktorima izučava izvan tzv. čiste lingvistike. Jezik izložen ekstralingvističkim faktorima predmet je proučavanja sociolingvistike, psiholingvistike, filozofije jezika, biolingvistike, neurolingvistike, medicinske lingvistike i sl. naučnih disciplina u kojima se proučava u funkciji date oblasti. U naše doba ovakav pristup jeziku je i nužan i izazovan.
Ekstralingvistički faktori iako nisu ponikli u jeziku, ne moraju u njemu biti “strano tijelo” koje ima zadaću da “nagriza” “jezički organizam” i tendenciju da ga uništi. To ne moraju biti elementi koje jezik nipošto ne prihvata i automatski ih “odbacuje”. Njihovo prisustvo u jeziku, mada neprirodno, nije usmjereno na njegovu razgradnju, iako katkada ekstralingvistički faktori, ukoliko izmaknu kontroli i u jeziku se počnu multiplicirati, mogu imati i takav efekat. Ukoliko je njihovo djelovanje kompatibilno prirodnom jezičkom sistemu, ono može imati čak i pozitivnu ulogu, doprinijeti njegovoj efikasnijoj funkcionalnosti i poticati i pomagati njegov dalji razvoj, tj. pospiješiti njegovu vitalnost poput uspješno operisanog ili čak i transplatiranog srca u obamrlom organizmu. Ukoliko su, međutim, izvanjezički faktori u nesuglasju s jeziku imanentnim zakonitostima, onda su oni u njemu “balast”, unose anarhičnost u njegovu pravilnost, destabilizuju prihvaćenu normu i ozbiljno prijete njegovoj egzistenciji. A što se standardni jezik kasnije formira, sve više je izložen vanjskim uticajima.
Djelovanje ekstralingvističkih faktora je univerzalnog karaktera. Njihovo prisustvo je evidentno u svakom, kako u prirodnom, tako i u književnom jeziku, ali ne u podjednakoj mjeri. U naše doba ekstralingvistički faktori u jeziku gotovo su neminovnost koja se aplicira u njegov izvorni korpus koji, tako inoviran, za generacije koje pristižu postaje nova, inovirana baza, novo polazište za raznovrsnu i očekivanu jezičku nadgradnju. Jer, kako reče jedan od lingvista, “jezik se rekreira u svakoj generaciji.”15 Nisu li ovo, možda, nužni putevi evolucije jezika koja podrazumijeva ne samo bogaćenje postojećih jezika (pozitivna evolucija) nego i njihovo zastarijevanje (negativna evolucija), čija je posljedica prirodno nestajanje jednih i rađanje drugih genetski srodnih jezika koji su kulturna smotra svoga vremena i svoga naroda. Stoga ne treba zamjeriti onim lingvistima koji lingvistiku ne smatraju samo naukom o jeziku, nego još i više – naukom o čovjeku.
U narodnim govorima djelovanje ekstralingvističkih faktora je više-manje spontano i bez vidnijeg narušavanja prirodnog jezičkog sistema. Foneme, riječi ili sintaksičke konstrukcije koje nisu imanentne govornom sistemu, a ekstralingvistički faktori uslovili su njihovo uplitanje u njegov kod (agresija, revolucije, migracije i sl.), ulaskom u taj kod jednostavno doživljavaju transformaciju usklađenu s jezičkim zakonitostima toga govora. Novoprispjeli jezički elementi u novom i drugačijem idiomu, u novom jezičkom okruženju, jednostavno prođu kroz “narodni žrvanj”, adaptiraju se važećim zakonitostima i postaju njegovi sastavni elementi. Na taj način može se objasniti prijemčivost različitih leksema, oblika i konstrukcija iz jednih u drugim jezicima. Na ovaj način moguće je objasniti, naprimjer, prisustvo i masovnost brojnih izama u bosanskom jeziku među kojima su najbrojniji orijentalizmi, ali ima i germanizama, romanizama, rusizama i dr. i njihovu potpunu adaptiranost našim fonetskim, morfološkim i sintaksičkim zakonitostima, zbog čega ih je katkad veoma teško prepoznati.
Drukčija je situacija kad su u pitanju književni jezici. Kako su to inače društvenom konvencijom normirani jezici, uplitanje ekstralingvističkih faktora u njihovu normu nije i ne može biti slučajno. Standardni jezici imaju znatno složeniju funkciju: osmišljenu, planiranu i s vremena na vrijeme, naročito kad se ukaze potreba za to, kontrolisanu i inoviranu. Ukoliko djeluju institucije sistema, jer književni jezici se i javljaju u organizovanim društvenim zajednicama iz potrebe da osiguraju nesmetanu komunikaciju na ukupnoj njenoj teritoriji (obično je to jedna država, odnosno jedna nacija), ali i iz potreba da se jedna kultura, nacija, društvo uopće uključi u savremenu internacionalnu komunikaciju putem svog jezika, njihov razvoj je po pravilu unaprijed funkcionalno i politički osmišljen i u skladu s tim usmjeren. Ekstralingvistički faktori u ovakvim jezicima imaju značajnu društvenu funkciju i zato i strogo definisan zadatak. Djeluju u suglasju s vladajućom politikom u datom društveno-političkom sistemu, sa zadatkom i ciljem da je podrže i održe. Iako jezik u pravilu sam po sebi nije ideologiziran, u književnim jezicima nerijetko je u funkciji neke (ili nekih) ideologija i neke (ili nekih) politika. To se smatra njihovim normalnim i uobičajenim zadacima.
Standardni jezici se razlikuju u govornoj i pisanoj formi, što nije bez značaja za mogucnost različitog djelovanja ekstralingvističkih faktora u njima. Kao u rijetko kom drugom jeziku, i u njegovoj predstandardnoj fazi, ali i u dugom periodu oblikovanja njegovog standarda, ekstralingvistički, tj. izvanjezički faktori u bosanskom jeziku imali su veoma bitnu ulogu u uobličavanju ne samo njegove oficijelne forme i supstance, dakle norme, nego čak i njegovog imena. Znajući za postojanje ekstralingvističkih faktora u jeziku uopće, a imajući u vidu prostor, vrijeme i okolnosti u kojima su se oblikovali Bošnjaci kao narod, bosanski narod govori kao najmasovniji prirodni i standardni bosanski jezik kao književni jezik, ništa u tome nije neobjašnjivo.
U želji da što prije uhvati korak s vremenom, s aktuelnim jezićkim tokovima u svijetu, a u nedostatku nužnih kompetentnih normativa bez kojih je standardni jezik nezamisliv, pribjegava se improvizaciji koja je motivisana različitim poticajima i ima različite ciljeve. Treba jednostavno “uskočiti na voz”. Ukoliko se nema vremena u proces standardizacije uključiti na meritoran način, ne preostaje ništa drugo, želi li se to učiniti po svaku cijenu, nego činiti to pod pritiskom i djelovanjem različitih izvanjskih faktora. Tako nastala norma -uslovljena ekstralingvističkim faktorima, donesena naprečac, iznuđena društvenim trenutkom, političkom klimom, nacionalnom ili nekom drugom euforijom, ne može biti općeprihvaćena i dugoročna, pa makar u trenutku nastajanja i bila i nužna, i razumljiva.
Ne dovodeći u pitanje bosanski jezik (o njemu, njegovoj povijesti i značaju za opstanak Bosne i Bošnjaka previše je govoreno), moramo ipak reći da su njegovi u ratu nastali normativi rezultat očajničke borbe jednog naroda da opstane, ekstralingvistički motivisani i možda najviše zato, zbog nužnosti trenutka njihovog uobličavanja, već danas u praksi prevaziđeni. S dužnim poštovanjem prema njihovim autorima, vrijeme je da se u ovom smislu okrenemo tradicionalnoj nauci o jeziku i njenim provjerenim metodama kako zasnivanja ovako značajnih projekata, tako i njihove realizacije i verifikacije.
Bosanski jezik je nastao na prostoru koji se već hiljadu godina Bosnom imenuje18, a Bosna i njeni stanovnici – nekada Bošnjaci ili (dobri) Bošnjani – jedan narod i jedan jezik, izloženi različitim civilizacijskim i kulturološkim uticajima, krajem prošlog stoljeća počeli su se nacionalno diferencirati, da bi, nakon nedavne agresije, danas i teritorijalno bili uglavnom ili potpuno podvojeni i odvojeni. Etničko čišćenje multikulturalnih prostora provelo se u Bosni u najgorem obliku i na najgori moguci način. Ta društvena previranja, kao u ogledalu, reflektovala su se i u jeziku, te je pominjanje ovih događanja – u funkciji jezika, ekstralingvističke naravi i sociolingvistički je uslovljeno. Ne samo da su se sva ta zbivanja (prisilne masovne migracija, psihičke i fizičke traume, razdvanje porodica pod najdramatičnijim uslovima s kraja na kraj svijeta, i sl.) “odslikala” u bosanskim narodnim govorima nego su ostala trajno zabilježena i u bosanskom knjizevnom jeziku. Raspad dotadašnjeg standardnojezičkog sistema, negiranje postojeće a nepostojanje nove i meritorne norme, psihička rascijepljenost bosanskog intelektualca nakon svega između nepostojeće i nespretno i nestručno zagovarane i prezentirane bosanske norme, na jednoj i sistemski utemeljene beogradske odnosno zagrebačke norme, na drugoj strani, sukob ruralnih i urbanih elemenata u jeziku kao posljedica haotične smjene ne samo stanovništva uopće nego i njegovog političkog rukovodstva, rezultirali su mnoštvom priloga kako u dnevnoj i periodičnoj štampi, na radiju i televiziji, tako i u izdavačkoj djelatnosti, u kojima vlada opća pravopisna i uopće jezička anarhija, te je pominjanje takvih sudbinskih događanja za bosanski narod, s obzirom na problematiku ovoga rada, naprosto nužno i nezaobilazno.
Danas na prostoru Bosne i Hercegovine21, aktuelnim političkim rječnikom rečeno, postoje tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati22 koji, nakon prestanka oružanog rata u Bosni23 (1992-1995) u službenom komuniciranju upotrebljavju tri zvanična, formom, supstancom i strukturom gotovo identična, no politički, jer posjeduju različit vrijednosni vid i historijski tok, različita standardna jezika – bosanski i hrvatski u jednom a srpski u drugom entitetu. Kako ovo drugačije objasniti nego izvanjskim uticajem, jer troimen naziv nije i ne može biti imanentan lingvistički još nedovoljno razuđenom jezičkom sistemu, kakav je bio naš dosadašnji standard, da bi iz njega tako naglo evoluirala tri druga.
Evolucija je proces i njoj je potrebno vrijeme, decenije, a katkad i stoljeća.25 Međutim, savremene društvene potrebe – novo političko i teritorijalno organizovanje i tendencija formiranja etnički čistih država, dakle ekstralingvistički faktori, prinudno su ubrzali na našim prostorima i ovaj prirodni proces. “Standardni jezici u načelu su sasvim jedinstveni. Izgradili su ih tako jer im je to da budu jedinstveni jedna od glavnih svrha,” mišljenje je hrvatskog lingviste Radoslava Katičića. “Međutim,” nastavlja on, “kad isti standardni jezik služi raznim narodima, raznim sredinama i izražava razne kulturne identitete, javlja se i on u raznim oblicima jer u raznim sredinama izražavajući različite kulturne identitete dobiva različita lica, vezana svako sa svojim kulturnim identitetom i njegovom povijesnom određenosti.” Upravo tako složenu sociolingvističku situaciju imali smo još nedavno, u bivšoj zajedničkoj domovini različitih naroda i različitih tradicija i kultura, koji su se oficijelno služili jednim zajedničkim danas već jasno nacionalno razdijeljenim srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jezikom, u kome su razni njegovi oblici, svojstveni različitim narodima istog standardnog jezika, nazivani njegovim varijantama. A varijanta je samo jedan pojavni oblik istog standardnog jezika koji, po Katičićevom misljenju, “funkcionira kao standardni jezik i kad se upotrebljava predstavlja ne samo sebe nego i standardni jezik kojega je varijanta. Varijanta je sama za sebe standardni jezik, ali nije drugi jezik nego isti onaj kojega je varijanta.”27 Da bi takav jezik bio poseban, da bi funkcionisao sam za sebe, on se od drugog srodnog jezika ipak mora po nečemu razlikovati, prije svega historijski i vrijednosno. “Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drugačiji, što je postao tako, a ne drugačije, nego i po tome što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičkoga identiteta.”
Što se tiče naziva jezika kojim Bošnjaci govore i o kome je dosad odveć govoreno, on je više nego bilo koji drugi njegov segment oduvijek, zbog multikulturalnosti sredine u kojoj je jezik funkcionisao, bio izložen djelovanju različitih vanjezičkih faktora. Taj je jezik u srednjem vijeku najcešće nazivan slavenskim ili ilirskim, a nešto kasnije bosanskim i znatno rjeđe bošnjačkim, imenom koje se, i pored zvaničnog izjašnjavanja Bošnjaka da svoj jezik zovu bosanskim, uglavnom zlonamjerno i tendenciozno povlači i provlači po današnjim našim pisanim, govornim i audiovizuelnim medijima. Nije teško uočiti da je u pitanju njegova politička zloupotreba. U XIX stoljeću ovaj jezik dobija i novo ime – srpsko-hrvatski jezik, u vrijeme austrougarske uprave ponovo je bosanski, ali ne zadugo, te opet taj “zemaljski jezik” u Bosni i Hercegovini postaje srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski/hrvatski ili srpski, i ostaje takav, iako u našoj državi dominiraju Bošnjaci, sve do posljednje agresije da bi u naše vrijeme ta nominacija kulminirala i isti taj jezik dobio tri različita standardna imena: bosanski, hrvatski i srpski jezik. I naravno – tri posebne norme.
Zašto su se Bosnjaci opredijelili za bosanski a ne bošnjački jezik, nije teško odgovoriti. S tim i pod tim imenom oni su stoljećima, u istoj onoj civilizaciji kojom su obuhvaceni i razliciti drugi evropski narodi, izgrasivali i izgradili svoju specificnu i bogatu bošnjačko-muslimansku kulturu – evropsku s vidnim orijentalno-islamskim elementima. S bosanskim jezikom postali su i narod, i nacija. Njegovo ime im je davalo u minulim i uvijek nemirnim stoljecima neophodnu psihicku sigurnost. Uvjeravalo ih je da su svoji i na svome. Vezivalo ih je snazno za domovinu Bosnu i ucvršćivalo njihovo nerijetko napadano, srecom ipak neupitno, uvjerenje o sebi kao autohtonom i autenticnom narodu. S bosanskim jezikom Bošnjaci su se uvijek, a posebno danas, kad su ga se drugi odrekli, identifikovali kao cuvari ove zemlje i ove države. Njegovo ime je zato za Bošnjake vise od pukog naziva njihovog i standardnog jezika jedne drzave. Ono je danas Bošnjaku simbol Bosnjastva.
Takav vrijednosni vid i takvu povijesnu tradiciju za Bošnjake, međutim, nema naziv bošnjački jezik, iako je direktna izvedenica prema imenu naroda. Poznato je da i u jeziku, kao i u zivotu, paradoksi postoje. Ovo je jedan koji se mora uvažavati i koji se lahko moze razumjeti. Naziv bosnjacki jezik se, istina, povremeno javljao mesu Bosnjacima, vise kao knjiski naziv, ali nije bio “dorastao” da bude konkurencija a kamoli da potisne iz upotrebe znatno starije i frekventnije ime bosanski jezik. Stoga bošnjački jezik nije niti moze biti sinoniman bosanskom. Tim prije sto su se Bošnjaci zvanicno i nedvosmisleno izjasnili o tome na Bošnjačkom saboru ratne 1993. godine.
Okolnosti u kojima je ozvaničen naziv bosanskog jezika same po sebi i o sebi mnogo govore. Tu činjenicu, kao nezaobilazan ekstralingvistički faktor u imenovanju naseg standarda, treba imati na umu i duboko je uvazavati. Ona to zaslužuje. Zato svako negiranje bosanskog jezika nakon toga, slucajno (nehoticno) ili smisljeno (zlonamjerno), direktno je negiranje prava Bošnjaka da zive u svojoj domovini i govore svojim jezikom. Upravo po jeziku, po kulturi i tradiciji po kojima se razlikuju od drugih, Bošnjaci i jesu Bošnjaci a ne neko drugi, poseban narod koji prepoznaje i uvazava tuđe, ali i cijeni i cuva svoje. Zato negiranje bosanskog jezika i umjesto njega nametanje bošnjačkog, imena koje je u bošnjačkoj tradiciji samo jedno u sirokoj lepezi kratkovjekih, spontanih ili nametnutih imena, nije nista drugo do negiranje naroda. Ali kako ime standardnog jezika i nije u njegovoj jezičkoj prirodi, jer se ona ogleda u njegovoj supstanci, formi i strukturi, rijec je, dakle, o dogovorenom, vještačkom jeziku, onda tako treba razumjeti i ovu u bosanskom jeziku i njegovoj nominaciji pomalo paradoksalnu situaciju.
Za razliku od bosanske standardnojezicke zbilje u kojoj dominiraju disimilacioni jezicki procesi koji vode multipliciranju jezika, u svijetu je na djelu potpuno suprotna tendencija. Opet, u sirim lingvističkim okvirima – paradoksalna situacija. Dok se mi trudimo da razlicitm faktorima ekstralingvističke prirode dokazemo sposobnosti svakog od novonastala tri bosanskohercegovacka standardna jezika31, u svijetu djeluju asimilacioni procesi. Savremenim zivotom jasno je naznačena potreba komunikativnog zbližavanja prostora i ljudi. Iako nezvanicno, moze se sa sigurnošću reći da je funkciju vodeceg svjetskog jezika vec preuzeo engleski. Njegovoj ekspanziji pomaze ne samo njegova strukturna jednostavnost, koja izvire iz jezika samog, nego i njegova sve frekventnija upotreba i popularnost među omladinom, u poslovnim krugovima, na javnim medijima i drugdje, sto su svakakao elementi ekstralingvističke prirode. Osim toga ocigledno je da ni jezik nije lišen savremenih modnih tokova, sto je dokaz više da je jezik uistinu ogledalo kulture kako pojedinca, tako i naroda, ali i svoga vremena.
Engleski je i jezik savremene tehnike, jezik kompjutera bez kojih je nezamisliv svijet nauke i biznisa. Svako prevođenje kompjutorskog jezika povezano je s rizikom iskljucenja iz međunarodnog kompjuterskog sistema, a cilj je upravo obrnut. Iako njime govore svi, bez obzira na boju koze, vjeru i naciju, nikome ne smeta njegovo englesko ime. Ovo je, ipak, nešto sasvim drugo i gotovo neuporedivo s imenovanjem naseg maternjeg jezika. Poslovni jezik je nesto opce – biznis nema ni vjeru ni naciju – a maternji jezik, bilo čiji pa i nas, a naročito jezik ugroženih naroda, jeste u tom opžem i pojedinacno i posebno. Oni, jednostavno, nisu jezici iste ravni. a i da jesu, postoji jedna veoma vazna i bitna razlika izmesu engleskog i bosanskog jezika. Engleski je, poput jezičkog gorostasa, moćan da “zatre” mnoge male jezike, a bosanski, da bi ostao i opstao, mora imati gorostase koji ce ga sacuvati. Koliko je snazan narod, toliko je mocan i njegov jezik, i obrnuto. Otuda upozorenje T. Ladana da je sudbina našeg jezika neodvojivo vezana sa sudbinom drzave, nije puka fraza, ali, u sklopu aktuelnih politickih tokova u Bosni i oko nje, nije ni bez izvjesne politicke poruke. Bez stabilnog i snažnog jezika nema ni naroda ni njegove drzave. I opet je jezik u politici, a politika u jeziku.
Iako se uveliko radi na rušenju ne samo Republike Bosne i Hercegovine nego i na podjeli nase postdejtonske drzave po nacionalnim “savovima”, bice to tesko uciniti. Na tom putu dezintegracije jedna od najvceih smetnji je upravo – bosanski jezik. Njegovo ime nikada nije ni nestalo i pored imperativnih “naucnih” tumacenja o njegovoj validnosti 32. U dijalektologiji je uobicajen termin bosanski narodni govori33. Bosanskim svoj su jezik do izbijanja posljednjeg rata nezvanicno nazivali gotovo svi Bosanci bez obzira na vjeru i naciju. Tim su nazivom kolokvijalni jezik bosanskih Srba, Hrvata i Bošnjaka imenovali svi izvan Bosne koji su iole imali sluha za njegovu među slavenskim jezicima specificnu boju i intonaciju. Bosanski je jezik bio i ostao ne samo markiran imenom zemlje na cijem se tlu upotrebljava u oficijelne i neoficijelne svrhe nego je uz to i trajno obiljezen nekim, osobito vec pomenutim osobinama, kojih nema ni u srpskom ni u hrvatskom jeziku. Upravo zato su bosanski govori, iz kojih je i iznikao bosanski standardni jezik, ljepotom i bogatstvom oblika i formi u svim strukturnim segmentima, privukli ne samo interes naucnika nego i paznju i divljenje knjizevnika34. Baš zbog toga bosanski su govori sa svojim južnim izgovorom i ušli u osnovicu kako bivšeg zajednickog standarda tako, barem dijelom i u temelje današnjeg srpskog i hrvatskog književnog jezika.
Standardni jezici su, zapravo, nezamislivi bez udjela ekstralingvističkih faktora u njima. Jezička politika i jezicko planiranje nezaobilani u normiranju aktuelnog jezickog stanja ali i u trasiranju buduceg razvojnog puta standardnog jezika, ravnopravne su i meritorne grane mozda danas najpopularnije lingvisticke discipline – sociolingvistike, oblasti koja pociva na ekstralingvistickim faktorima u jeziku. Takav pristup jeziku, koji uvažava različite nejezičke okolnosti koje uticu na njegov razvoj, i na njegovo funcionisanje uslovljeno tim vanjezickim okolnostima, narocito je vazan u višenacionalnim zajednicama poput nase, a pogotovo nakon rata i revolucije kakve smo upravo prezivjeli. Politika, bilo koja pa i jezička, nije tek uzgredno planiranje, mada moze biti i dnevna, nego ozbiljna nauka koju savremeni svijet uvazava i visoko rangira na hijerarhijskoj ljestvici savremenih zanimanja.
Bosna i Hercegovina kao drzava, u ratu, a narocito u postratnom periodu, nije pokazala sluha, ili to nije ni mogla pokazati, za znacaj jezicke politike i jezickog planiranja. A mozda je i to, odsustvo politike bila njena politika. Međutim, najnovija zbivanja u jeziku i oko njega, poput ovog simpozija o bosanskom jeziku, dobar su znak i za bosanski jezik, i za njegove govornike, ali i za drzavu Bosnu i Hercegovinu. Naša jezička politika, jer je oruzani rat odavno prestao, vise ne smije biti odsustvo te politike, niti ona vise moze i smije biti ni dnevna, ne regionalna. U cilju opstanka naroda i drzave ona mora biti naučna, dugoročna, usmjerena i kontrolisana, i biti ako ne u samom vrhu nase društvenopolitičke zbilje, ono barem jedna od onih od cije tačne ili pogrešne procjene moze zavisiti sudbina toga drustva.
Rat u Bosni ocigledno jos nije zavrpen. Samo se sada vodi na perfidniji nacin. Pa ko vise vidi (ili previdi), cuje (ili precuje) i zna (ili ne zna), taj ce i opstati. Stoljecima indoktrinirane i ideologizirane Bosnjake, koji zamalo zaboravise i svoje korijene, psihicki i fizicki destruirane i izmucene ratom, “slucajnim omaskama” daktilografa, novinara ili urednika, jer Zakon je jasan, zele obezvrijediti, omalovaziti, srozati njihovo tek u ratu i ratom povraceno dostojanstvo35 i pomalo i tiho im ponovo oduzimati svijest o sebi. A bez te svijesti, i bez intuitivnog dostojanstva i hrabrosti s kojom se ona branila i brani, nema ni Bosnjaka, a bez njih ni Bosne. Ne odustaje se lahko od ranije planiranih ciljeva, samo to ideoloski, psihicki, fizicki a nadasve politicki obezliceni Bosnjaci, nazalost, jos ne vide sasvim dobro. Ili ne gledaju, ili ne mogu vidjeti jer ne umiju gledati. Mesutim ovakve “omaske” nisu i ne mogu biti slucajne. One su samo realizacija necije perfidno osmisljene politike, koja etnicko ciscenje zapoceto u ratu, sada ovakvim i slicnim “omaskama” nastavlja u miru.
Rezime
Čudesnu sposobnost čovjeka da govorenjem glasno iskaze misli, zelje, zapovijesti, prenese zapažanja, konstatacije i stečena iskustva kombinovanjem ograničenog broja artikulisanih glasova u neograničen broj smisaono punoznačnih riječi, nazivamo jednostavno jezikom. Pošto se jezikom služimo u svim oblastima ljudskog djelovanja, može mu se pristupiti, a tako se i čini, s razlicitih pozicija. Otuda i brojne definicje ovoga samo čovjeku na ovaj nacin svojstvenog fenomena. Jezikom se pored lingvista, kojima je jezik prvenstveno cilj ali i sredstvo izražavanja i istraživanja, bave i psiholozi, filozofi, pedagozi, sociolozi, historičari, medicinari i drugi naučni poslenici kojima je jezik osnovno ali i najmasovnije sredstvo komuniciranja. Mada profanoj nauci nije poznato kada i kako je nastao jezik (ili jezici), naprosto zato što je jezik stariji od nje same i sto je nemoguće sa sigurnošću, jer ne postoje naučno validni dolazi, tvrditi bilo šta u tom smilu, iako teologija nudi nedvojben odgovor o njegovom božanskom porijeklu, sasvim je jasno da svaki, i najprimitivniji, i najsavremeniji, i prirodni i vještački jezik, funkcioniše po strogo uresenom sistemu pravila. Onda kad se ta prirodna uređenost, koju uglavnom slijede i književni jezici, nasilno poremeti nekim izvanjskim uticajima koji nisu imanentni jeziku kao prirodnom sredstvu sporazumijevanja među ljudima, govorimo o ekstralingvističkim faktorima u jeziku. Oni mogu biti različitog porijekla – psihološkog, sociološkog, nacionalnog, političkog i sl. no uvijek su druptveno uslovljeni. Ukoliko su kompatibilni s prirodnim jezičkim sistemom, mogu doprinijeti efikasnijoj funkcionalnosti i uticati na vitalnost jezika, ali ako su u nesuglasju s jeziku imanentnim zakonitostima, unose anarhičnost u njegovu pravilnost, destabilizuju prihvaćenu normu i prijete njegovoj egzistenciji. Djelovanje ekstralingvistickih faktora evidentno je u svakom, kako prirodnom, tako i u književnom jeziku, ali ne u podjednakoj mjeri, niti se ono u njima očituje na isti način. U narodnim govorima ono je vipe-manje spontano i bez vidnijeg narušavanja prirodnog jezičkog sistema, dok je u standardnim odnosno književnim jezicima to djelovanje plansko i ciljano. Uz to, standardni jezici realizuju se u govornoj i pisanoj formi, što nije bez značaja za mogućnost različitog djelovanja ekstralingvističkih faktora različitog porijekla na način i formu jezičkog izražavanja.