Share This Article
Kad se Asmiru, i u snu,
nenaški sjenke nečije naroguše,
djed ga prisno opaše bedemom –
sa ono svoje duše.
Kad Asmir rad nečega pukne,
nalik smonici od julske suše,
djed Fehim mu pukline nalije –
sa ono svoje duše.
I lopta kad Asmiru smekša,
kao s Rogozne da puše
djed je začas napuha –
sa ono svoje duše.