Bosanski muslimani

Nerazumijevanje Bošnjaka i njihov jezik

PRIVIDNI PRESTANAK STOLJETNOG NIJEKANJA: PRIZNANJE POD KRIVIM IMENOM

Među jugoslavenskim narodima i narodnostima pojavljuju se od 1971. kao treći po brojčanoj jačini – Muslimani. Pod tim pojmom se podrazumijevaju jugoslavenski građani slavenskog porijekla odgojeni ili samo rođeni u islamskoj tradiciji, koji se javno ili pred vlastima izjašnjavaju kao Muslimani u nacionalnom smislu. Pri tome ne igra nikakvu ulogu, da li stvarno ispovijedaju islam ili ne. Tek činjenica izričitog samoopredjeljenja vaći kao osnovni kriterij njihove nacionalne određenosti. Pogled unatrag nam pokazuje da su bosanski Muslimani u osmanlijsko doba u pretežnom dijelu svoje dostupne prošlosti, kada se velikim dijelom i obrazovala tradicija na kojoj počiva njihov nacionaini identitet – u državnim ispravama i u književnosti označavani kao Bošnjaci.

Povijesno promatrano, Bošnjaci nijesu samo stanovnici današnje Bosne, već i Hercegovine, Sandžaka i muslimanski žitelji nekih crnogorskih predjela (Nikšića, Podgorice, Kolašina, Plava i Gusinja). U osmanlijskim ispravama i književnosti Bošnjacima se nazivaju svi muslimani sjevernog i sredipnjeg Balkana koji govore slavenskim jezikom. Granica dopire na jug sve do Kosovske Mitrovice. U Bošnjake su nekad ubrajani, zaključujući po nekim starim turskim zabilješkama, i Gorani, muslimanski stanovnici župe Gora u prizrenskom vilajetu, opkoljeni mahom albanskim življem.

Muslimani kao vecinska nacija u Bosni – uključujuci u taj pojam i Hercegovinu s Novopazarskim Sandžakom – su najveća kompaktna muslimanska narodna skupina u Evropi.

KOLIKO NAS IMA I KOLIKO NAS JE BILO?

Prilikom pretposljednjeg popisa stanovništva, onog iz 1981., nijesu se, međutim, svi članovi muslimanskog tradicionalnog kruga koji govore bosanski, hrvatski ili srpski izjasnili kao Muslimani. Veliki dio njih (oko 13%) se dao unijeti u liste kao Jugoslaveni, a nešto kao Hrvati, Srbi i Crnogorci. Samo u Bosni i Hercegovini su se iskazale 1,629.924 osobe kao Muslimani, a 326.280 kao Jugoslaveni. Kod prethodnog popisa pučanstva, deset godina ranije, bilo je u istoj republici 1,482.430 Muslimana, a samo 43.796 Jugoslavena. Demograf Jure Petricevic 1 je izračunao da je u razdobiju od 1971. do 1981. porast Muslimana u čitavoj Jugoslaviji iznosio 1,6% godišnje, dok se u Bosni i Hercegovini popeo na jedva 1,0%. To je posijedica zapažljivog “prelijevanja” Bosnjaka iz muslimanske u jugoslavensku rubriku!

Ukupan broj Muslimana u Jugoslaviji iznosio je 1981. godine 2,000.034, od toga 1,629.924 u Bosni i Hercegovini.2 Skupa s onim užim zemljacima iz islamske tradicije, koji su se izjasnili kao Jugoslaveni (njih oko 13%), Hrvati ili Srbi – oni čine u Bosni Hercegovini apsolutnu većinu stanovništva. Taj brojčani odnos je sličan onome koji je vladao u Bosni 17. stoljeća.

Popis stanovnistva iz 1991. iskazao je broj “Muslimana u nacionalnom smislu” u čitavoj bivšoj Jugoslaviji sa 2,229.328. Preko 92% građana te nacionalnosti izjasnilo se da govori bosanskim jezikom. Procentualno se stanovništvo Bosne i Hercegovine sastojalo tada od 43,7% Muslimana, 31,3% Srba, 17,5% Hrvata i 7,7% ostaiih. Budući da su Muslimani iz uvjerenja ili iz drugih razloga često iskakali iz svoje vlastite grupe, može se sa sigurnošću računati da je tako bilo i prilikom posljednjeg popisa stanovništva. Neosporno je bošnjački elemenat prevladavao u značajnoj skupini Jugoslavena, a našlo ih se i među Hrvatima i Srbima. Time je opravdano polaziti od pretpostavke, da su Bošnjaci bili 1991. ne samo relativno, već i apsolutno većinski narod.

Kad bi se u rubriku muslimani po vjeri unijeli svi Muslimani, Turci, Albanci (izuzev oko 50.000 katolika) i oko 50.000 muslimana Roma, koji žive u Jugoslaviji, onda bi islam u ovoj državi imao više od četiri miliona pripadnika. Vjerska se statistika u Jugoslaviji posljednji put pravila 1953. prilikom drugog poslijeratnog popisa stanovništva. Od Muslimana, koji su se tada mahom dali unositi u liste kao Jugoslaveni, 935.081 građanin se izjasnio kao vjernik.3 Osim popisnih lista iz 1953. nema drugih pouzdanih pokazatelja o stvarnoj prisutnosti islama u svim slojevima stanovništva. Sigurno je samo da je vjerski faktor u porodičnom životu jači kod Muslimana nego kod drugih naroda i narodnosti. Godine 1953. svega se 39.393 Muslimana – Jugoslavena izjasnilo da su bez vjere.

MIGRACIJE

Sa izuzetkom selidbi u vezi s potrebama “privremenog rada na strani”, prestala su iseljavanja Muslimana u Makedoniju, u Tursku i u prekomorske zemlje, nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. Do tada je vladao živ selidbeni pokret posebno na području Novopazarskog Sandžaka. Glavni pravci kretanja su danas Hrvatska, Slovenija i Zapadna Evropa. Od 1961. do 1981., prema istraživanjima Ruže Petrović, iz BiH se iselilo 15.355, a u nju doselilo 10.093 Muslimana.4 U Makedoniji su od 1945. do 1961. nastale tri veće bošnjačke naseobine: u Skoplju i njegovoj okolini, kod Titova Velesa i kod Prilepa. To su muhadžiri (preseljenici) iz Sandžaka.5 Prvotna namjera im je bila da smjestajem u Makedoniji steknu priznanje o “pripadnosti turskom narodu”, kako bi se mogli iseliti u Tursku. Turski imigracijski zakoni ne dopuštaju naime useljavanje Bošnjaka i nekih drugih naroda s Balkana u Kemalovu republiku. U međuvremenu, padom progonitelja Rankovića, otpala je potreba za daljim seljakanjem, pa su ostali u Jugoslaviji. “Doseljeni Muslimani iz Sandžaka govore srpskohrvatski. (Meštani kažu “bošnjački”.)6

NERAZUMIJEVANJE BOŠNJAKA I NJIHOV JEZIK

U južnoslovenskoj javnosti ima dosta informacionog deficita kad je riječ o Muslimanima. Od njega pate ponekad i učeni ljudi. Kad se tako nedostatno upućeni građani suoče sa slučajem po jačini treceg jugoslovenskog naroda, “onda se kod njih”, tuži se sociolog Mustafa Imamović, “rađa nerazumijevanje”, koje, nažalost, često ide zajedno s nervoznom netolerantnošću i negiranjem svega sto je muslimansko. Zato je čudno da znatan dio ne samo starije nego i mladje inteligencije, školovane poslije rata stoji potpuno na pozicijama buržoaske nauke i politike kada je riječ o Muslimanima. Zanimijivo je da mnogi to svoje neznanje drže za progresivnost i vrlinu.7 Od odraza tih praznina u obrazovanju je i često ponavljana tvrdnja da je nekadašnji austro-ugarski ministar novcarstva i time carski opunomoćenik za Bosnu i Hercegovinu Benjamin Kallay izmislio “bosanski jezik”. Neodrživost te tvrdnje u međuvremenu je postala jasna i stručnjacima zagrebačkog Leksikografskog zavoda u čijim se kapitalnim izdanjima neposredno prije i poslije Drugog svjetskog rata Bosna nedovoljno temeljito predstavljala. U Općoj enciklopediji iz 1979. pod natuknicom “Muslimani” piše:

“U pisanoj tradiciji Muslimani su svoj jezik nazivali bosanskim, a to je u austro-ugarskom razdoblju bio i službeni naziv za jezik kojim je govorilo stanovniptvo u BiH do 4.10.1907. kada su vlasti izdale naredbu po kojoj se taj jezik ima službeno nazivati srpskohrvatskim. Uzimajući u obzir, da je naziv bosanski jezik ukorjenjen u materinski jezik Muslimana, zemaljska vlada je novom naredbom od 29.11.1907. propisala da se u okviru autonomnih institucija može i dalje jezik službeno nazivati bosanskim u svim dokumentima kao što su školske svjedodžbe i sl.”8

Bosansko jezičko blago nije ni u hrvatskoj ni u srpskoj leksikografiji dovoljno uvaženo. Rječnici su, osobito u novije vrijeme, sastavljani mimo njega, pa često i protiv bosanskog jezičkog osjećanja. Sarajevski književnik Alija Isaković je s velikom strpljivošću na temelju 140 raznih djela pretražio leksiku muslimanskih pisca koji su stvarali od 1555. do 1983. Plod toga pretraživanja – 250.000 govornih primjeraka iz Bosne – on je uporedio s priznatim hrvatskim i srpskim rječnicima u zemlji. Pri tome je došao do zaključka da je udio muslimanske leksike i poštovanje njezinih osobina bilo srazmjerno najveće kod nastajanja Vukova Rječnika 1852., a najmanje: u Pravopisu obiju Matica 1960. Muslimanski leksički udio u izvorima na kojima se razrađuju hrvatski i srpski rječnici u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu ne iznosi ni pun jedan procenat.9

Prema tome ni hrvatski ni srpski jezik – sudeći po službenoj leksikografiji – ne mogu biti puni adekvat bosanskom jeziku. Letimičan pregled Hrvatskog pravopisa Matice hrvatske iz 1971. pokazuje da ni on nije zasnovan na mnogo široj, prema bosanskom govoru otvorenijoj, osnovi. Tako nedostaju, na pr., u njemu čiste narodne riječi, poznate već bosanskom pjesniku s kraja 16. i s početka 17. stoljeća Muhamedu Havaiju (umro iza 1651.): oglav (jular), ognjilo (čakmak), pohva (kuskun), rajnik (džennetlija), svitnjak (učkur), urvina (hendek), sanjtav (sakat) i dr.

Hrvatski rječnik ne uvažava čitav niz bosansko-muslimanskih govornih varijanti, pa mu je pravije alaj-barjak nego alaj bajrak, alka nego halka, aždaja nego aždaha, kava nego kahva, megdan nego mejdan, odanuti nego odahnuti, marama nego mahrama; hljeb mu je samo oblik kruha, hiljada mora biti tisuća; bošča mu je rubac itd. Iako se danas u Bosni češće čuje tačka nego točka, ipak je ova, po Hrvatskom rječniku jedina priznata, varijanta posvjedočena u staroj muslimanskoj književnosti. Da tačka znači i nešto drugo nego francuski point ili njemački Punkt, na to upućuje i jedna u mom djetinjstvu među mostarskom mlađarijom pjevana šaljiva dječija pjesmica, u kojoj se pjevaju stihovi:

Hodža diže tačku
Da ubije mačku;
Mačka diže rep (itd.)

Dvadesetak posebnosti čine razliku između srpskog i hrvatskog jezika, na jednoj strani, i bosanskog jezika, na drugoj strani. Bosanski jezik je ujednačen i nije rastočen područnim narječjima ili govorima kao hrvatski (čakavski, kajkavski, štokavski) i srpski (vojvođanski, niški, čačanski). Narod u Bosni i Hercegovini govori uglavnom književnim jezikom, pravilno i sa osjećanjem za muziku i sklad. U tom govoru su pomno sačuvani glasovi h i f, koji u srpskom, a djelimično i u hrvatskom jeziku nedostaju, pa su potpuno strane riječi poput Ercegovina (umjesto: Hercegovina), leb (umjesto: hljeb), uvenuo (umjesto: uvehnuo), suv (umjesto: suh), kalup (umjesto: kaluf), snaja (umjesto: snaha). Bosanski jezik je otvoren i multikulturalan. Jednu desetinu njegova jezičkog fonda čine pozajmice iz stranih jezika, posebno iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Neke od tih pozajmica su nezamjenjive domaćim rijecima, kao: čekić, čizma, čarapa, džep, duhan, limun, kamfor, muškat, pamuk, sirup, sofa, šećer, top.

“Govori, da vidim, ko si!”, imao je običaj reći veliki filozof Sokrat, kad bi se sreo s nekim nepoznatim savremenikom. Zaista i iz jezika većinskog stanovništva Bosne i Hercegovine zrači duh njegove tolerancije, otvorenosti, multikulturaliteta i humanizma. Svaki narod govori svojim jezikom. Nakon razbijanja Jugoslavije, Srbi su otkrili da govore “srpski”, Hrvati “hrvatski”. Bošnjacima nije preostalo drugo, nego da se vrate historijskom nazivu svog jezika. Neodrživo bi bilo da Bosna govori tek “maternjim” ili “srpsko-hrvatskim” jezikom. Opasna sintagma “srpsko-hrvatski” implicira misao da u Bosni zive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema.

DUBOKO UVRIJEŽENI U POVIJESTI

Najstariji tragovi islama u Podunavlju i na Balkanu daju se slijediti već od 8. stoljeca. U 12. stoljeću bilo je u Srijemu, Mačvi i sjeveroistocnoj Bosni muslimanskih naselja.10 Stvarna i neprekinuta povijest bosanskih Muslimana, međutim, počinje tek u 15. stoljeću, kada je dio bosanskog stanovništva – patareni, katolici od starina ili obraćenici na katoličku vjeru, pravoslavni – prešao na islam. Prelasci na drugu vjeru u ono vrijeme nijesu u Bosni bili ništa neobično. Jedva nekoliko desetljeća prije toga su Rimska kurija i mađarski kraljevi, djelomično i uz pomoć bosanskog Dvora bili prisilili veliki dio bosanskih paterena (bogumila) da pređu na katoličku vjeru. To su isto u 13. i 14. stoljeću radili s muslimanima koji suživjeli u zemljama Krune Svetog Stefana.11

Širenje Osmanlijskog carstva se ne smije miješati s islamizacijom. To su dva jedan od drugog nezavisna procesa. Općenito se moze reći da Osmanlije nisu silile stanovništvo osvojenih zemalja da prelazi na islam. To bi proturječilo i izrazitom slovu Kur’ana, temeljnog izvora islamske nauke, koji kaže da sila u vjeri nije dopustiva (sura 2:256).

KULTURNO STVARANJE ZA VRIJEME OSMANLIJA

Od pada Bosne 1463. do austro-ugarske okupacije 1878. iz ove naše središnje oblasti proisteklo je oko tristo književnika koji su pisali na orijentalnim jezicima i čitav niz državnika i vojskovođa. Među državnicima najslavniji je Mehmed-paša Sokolović (ubijen od jednog fanatika 1579). Ovi javni radnici i vojnici ostaviii su u svojoj užoj domovini čitav niz arhitektonskih, humanitarnih i kulturnih spomenika koji i danas zemlji daju njezino obilježje. Među njima su monumentalni mostovi, sahat-kule, džamije, medrese (muslimanske srednje i više skole), pobožne zaklade razne vrste, imareti (besplatne javne kuhinje za socijalno ugrožene građane ili činovništvo pobožnih zaklada), biblioteke i književna djela bogoštovnog, znanstvenog ili beletrističkog karaktera. Dolaskom Švabe – austrijskog administratora – u Bosnu 1878. nastao je u životu bosanskih Muslimana dubok prelom. Jak talas evropeiziranja zahvatio je čitavu zemlju. Način rada i odjevanja, prehrana, običaji, školski sustav, pismo – sve se promijenilo. Muslimani su se polahko morali oprostiti od svojih dotadašnjih pisama: arabice i bosančice. Među njima skoro da nema više ni onih koji pišu svoja književna djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku ili stvaraju na području aljamiado književnosti tj. skromnijih tekstova na narodnom jeziku, koje bilježe arapskim pismima.

OAZA ISLAMA NA EVROPSKOM TLU

Pored svih povijesnih nedaža, koje su preživjeii u “turskim ratovima” iza 1683., prilikom okupacije i za vrijeme obaju svjetskih ratova, bosanski Muslimani obrazuju i danas najznačajniju oazu islama na evropskom tlu. U Sarajevu djeluje Fakultet islamskih nauka kao jedini zavod ove vrste u Evropi. Tu su i Gazi Husrev-begove medrese: muška i ženska. Islamskim teološkim istraživanjima služi i Gazi Husrev-begova biblioteka – poput muške medrese stara pola milenijuma i bogata vrijednim rukopisima.

U glavnom gradu Bosne izlaze danas muslimanski časopisi Glasnik Islamske zajednice, Islamska misao, Zemzem (đački list), dvomjesečnik Preporod i sedmičnik Ljiljan. U Tuzli izlazi od 1993. mjesečnik Hikmet (Mudrost), a u Mostaru od 1995. Kabes (Luča). Posebnu vrijednost čini Behar, časopis za kulturu i društvena pitanja koji izdaje pjesnik Ibrahim Kajan u Zagrebu. Za vrijeme stravičnih događaja u Bosni 1992-1995. Zagreb je u mnogome, kao u izdanju Takvima, zastupao Sarajevo. Inače, početkom svake godine pojavljuje se teološki almanah Takvim. Osim u Zagrebu izašla su dva broja Takvima u Beču. Znanstvenog značaja su Anali Gazi Husrev-begove biblioteke (izašlo ukupno 10 svezaka).

Druga veoma značajna cezura u životu Bošnjaka uslijedila je stvaranjem Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine 1944/45. Nakon početnih poteškoća, povezanih s osjetljivim žrtvama u vjerskom integritetu i gospodarskoj snazi vjerske organizacije, došlo je među Muslimanima do izvjesnog samoosvješćenja. Konstituirali su se kao “muslimanski narod”. Službeno je taj razvoj uzet na znanje prvi put 1971. Prethodili su mu krupni događaji na području kulturnog života Republike, kao sto je osnivanje potpunog Univerziteta u Sarajevu (1949.) i Naucnog drustva Bosne i Hercegovine, koje je 1966. Preraslo u bosansku Akademiju nauka i umjetnosti.

KULTURNI PROFIL DANAŠNJICE: PRIJE I POSLIJE VELIKOG STRADANJA

Nema sumnje da su Bošnjaci usli u korak s ostalim sugrađanima u kulturnom stvaranju. O tome svjedoče imena kao sto su: Meša Selimović, pisac uspješnih romana, posebno monumentalnog Derviša i smrt, Mak Dizdar, koji se zbirkom Kameni spavač i pjesmom Modra rijeka izdigao u sami pjesnički vrh jugoslavenskih književnika, dalje Ahmed Muratbegović, Edhem Mulabdić, Hamza Humo, Hasan Kikić, Alija Nametak, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Derviš Susić, Ahmed Hromadžić, Avdo Sidran, Alija Isaković, Nedžad Ibrišimović, Irfan Horozović i dr. – u čijim se djelima zrcali nepatvorena Bosna. U dramskom stvaranju ovjekovječili su svoje ime: Skender Kulenović, Fadil Hadžić, Derviš Susic, Alija Isaković i Dževad Karahasan. U knjizevnoj kritici su se uspješno isticali: Midhat Begić, Muhsin Rizvić i Enes Duraković. Kao knjizevni analiticar, antologist i jezikoslovac ima velikih zasluga Alija Isaković, tvorac Rječnika bosanskoga jezika. U istraživanju bosanskoga jezika slijede ga Senahid Halilović i Alija Pirić.

U ovim navođenjima ne smiju se ispustiti istaknuti historičari Nedim Filipoviž, Hamdija Kreševljaković i Hamdija Kapidžić, te izvanredni osmanista Hazim Sabanović i politički pisci Atif Purivatra, Kasim Suljević i Nerkez Smailagić. Zapažljiv obol filozofiji dali su Abdulah Sarčević, Muhamed Filipović, Kasim Prohić i Arif Tanović.

Uz leksikografa Abdulaha Škaljica, koji je prvi sustavno obradio jezičko kulturno naslijeđe Turaka, zauzeli su čvrsta mjesta u nauci Teufik Muftić, arabista, Besim Korkut i Enes Karić, arabiste i prevodioci Kur’ana na bosanski jezik, te Lamija Hadžiosmanović, Ahmed Aličić, Adem Handžić, Sulejman Grozdanić, Esad Duraković i Fehim Nametak, osmaniste u sarajevskom Orijentalnom institutu, koji su bezdušnici s brda ognjem uništili. Njima treba pridružiti Ešrefa Kovačevića, svjetski čuvenog kaligrafa.

Duga je lista bosanskih kulturnih trudbenika, koji zasluzuju pozornost i tudjeg svijeta. Pored prostorom nametnute kratkoce, ne bi trebalo izostaviti graficke umjetnike: Dzevada Hozu, Mersada Berbera, Halila Tikvesu, Emira Dragulja i Safeta Zeca. U nizu likovnih umjetnosti izdize se figura kipara Arfana Hozica, koji svojim djelom dize tabu s ovog vida kulturnog stvaralastva. Medju karikaturistima-crtacima i putopiscima s humoristickim tonovima strsi Zulfikar Zuko Dzumhur. Njemu treba pridruziti karikaturistu Ismeta Icu Voljevicu, tvorca tipa “Grga”, ilustratora Hamida Lukavca i putopisca Fadila Hadzica.

Prvake u graditeljstvu predstavljaju Zlatko Ugljen, Dzemal Celic i Husref Redzic, a istaknuti pozorisni umjetnici su Bahrija Hadzic i Amila Baksic, operske prvakinje, Izet Hajdarhodzic, Fahro Konjhodzic, Sulejman Kupusovic, Mustafa Nadarevic i Zijah Sokolovic.

I na drugim podrucjima Bosnjaci su potvrdili svoju vrijednost i zrelost za Evropu. Tako je – spomenimo samo nekoliko primjera – Kemal Gekic, pijanista, osvojio glas nenadmasivog interpretatora Chopina. Omer Kecenovic je kao izumiteij nekoliko novih tehnickih rjesenja osvojio zlatnu medalju “Mihajio Pupin”. Asim Kurjak, internacionalno priznati ginekoiog, je pisac vise od 250 znanstvenih radova s podrucja medicine.

Na kraju ovih sumarnih podataka treba spomenuti danas poznatog izdavaca Ihsana Icu Mutevelica, koji je pokretanjem Prve knjizevne komune 1970. ucinio da Mostar ponovo bude vazan kulturni i izdavacki centar. Sve bibliofilske knjige u njegovom izdanju dobile su prve nagrade na medjunarodnim sajmovima, a Kameni spavac i naziv “Cvijet Jugoslavije”. Nagradu grada Beograda i Udruzenja izdavaca Jugoslavije za najuspjesniji izdavacki poduhvat godine (1988.) dobila je knjiga Umjetnost multioriginala, koja je 1989. nominovana za svjetsku nagradu Velikom medjunarodnom ziriju u Lajpcigu.

Mutevelic je pravio drukcije knjige od drugih, knjige koje su smanjivale raskorak izmedju covjeka i knjige, jer su pruzale dvostruki dozivljaj – literarni i likovni. Inace, te su knjige postigle zapazene rezultate na afirmaciji bosnjacke knjizevnosti i bosnjacke likovne umjetnosti. To je samo nekoliko imena velikih bosnjackih stvaralaca.12

OSVJEŠĆENJE

Trebala je prohujati teska tragedija 1992-1995. nad Bosnjacima, da bi dosli sebi. Dozivljeno je nepredstavivo mnogo zla. Narod je gonjen sa svog stoljetnog ognjista. Muskarci su odvodjeni na mucilista, inavalidirani i ubijani. Zene i nejac silovani, pljackani, cviljeni. Citavom bosnjackom narodu stavljena je sintagma malovrijednosti. Taj pogrom pocivao je na pripomoci vjerskih i mitskih raspolozenja. Krstovi su stajali iza noza, kome je bila dodijeljena uloga dokusurivanja islama kao navodnog neprijatelja krscanstva. Ljudi su razbacivani sirom zemaljske kugle.

Dosao je i otpor Bosnjaka. Dok je napadac jos bio na poslu i unistavao posljednje znakove prisustva Bosnjaka u zemlji, dotle je medju ucviljenim pocelo sazrijevati osjecanje o vlastitom identitetu. Tok je bio neuzastavljiv. Tako je krajem septembra 1993. na Drugom Svebošnjačkom saboru donesena jednodusna odluka, da se odbaci zabludno deklariranje “Muslimanima u nacionalnom smislu” i da se jednom za sva vremena prihvati staro, historijsko ime Bošnjaci.

Nema sumnje, da su bosanski Muslimani, usprkos povremenih teŠkih udaraca, koje bi im znali nanijeti opći politički razvoj, u poratnom razdoblju, zadobili na kulturnoj i društvenoj svijesti. Teška iskustva koja su sabrali u Drugom svjetskom ratu i u neuporedivo upečatljivoj formi za vrijeme svog holokausta, uputila su ih na sebe. Priznanjem Muslimana državotvornim narodom stvorene su pretpostavke za njihovu jednakopravnost s drugim jugoslavenskim narodima i tradicionalnim zajednicama. S Hrvatima-katolicima Bošnjake veze dio, davne i rane povijesti. Ali, Bošnjaci u Bosni zive i s pripadnicima jednog drugog rođačkog naroda, sa Srbima-pravoslavnima, koji cine 31,3% stanovništva, i s njima imaju dio zajedničke povijesti i sudbine. Većina njih žele nenatrunjene susjedske odnose i ljepšu budućnost nego što im je bila prošlost. Zato, mislim, da većina osjeća da su dužni poštivati jedni druge i da se njihovi prvotni zadaci ocrtavaju na liniji ljudstva i snosljivosti, a ne na liniji bilo kakvog nacionalistickog iživljavanja.