Bosančica

Na svijetu ima sva sila pismena a ipak svi su se alfabeti kulturnih naroda razvili iz jednog tzv. feničkog alfabeta. Te raznovrsne promjene bit će prouzročile nove političke i kulturne prilike, nove etničke dispozicije i novi estetski osjećaji. Kako se svjetovna kultura dotiče samo periferije čovječjega života, a vjerska kultura zahvaća čitav osobni opsta­nak, vidimo iz povijesti čovječanstva, da pismo stoji u prvom redu pod utjecajem vjere.

Pojedini narodi lako mogu da prihvate tuđu kulturu i jezik zavojevača, dok s promjenom vjere i pisma ide vrlo teško: i jedno i drugo se prihvaća, kad narod izgubi sve svoje narodne osebine. Istom s promjenom vjere ide uporedo i promjena pisma.

Stara je Aleksandrija postala za helenističko doba središtem grčke kulture, ali egipatski narod ne prima grčko pismo. Tek s pobjedom kršćana u Egiptu, napušta se domaće pismo.

Aleksandar Veliki pokorio je Prednju Aziju, i njegovi nasljednici (Seleukidi, Sasanidi) uvode u Perziju grčki duh, ali perzijsko pismo (spehlevi) ne ustupa grčkome.

Rusija se s Petrom Velikim orijentira prama europskom zapadu, od kojega uzima sve naučne i kulturne tekovine, ali zadržava ćirilicu (“graždanka” je samo mala koncesija lovom duhu).

Japanci postaju po kulturi pravi Europejci, prihvaćaju svu europsku svjetovnu kulturu (prirodne nauke, medicinu, tehniku, političku i vojničku organizaciju), ali ne primaju ni vjeru ni pismo svojih učitelja.

Jedni Armenci napuštaju svoj jezik i govore turski, ali pišu armenskim pismom, drugi govore kurdski, ali pišu svojm starim pismom.

Anglizirani Hindusi pišu engleski arapskim slovima. Sirijski kršćani rascijepiše se u tri sekte, za to pišu trima nijansama sirijskog pisma.

Grčki kodeksi Sirije, Palestine i Male Azije ne razlikuju se između sebe, jer je jedna grčko-istočna crkva, dok tamošnji katolici pišu drukčijim grčkim pismom.

Kopti imaju posebnu kršćansku crkvu, za to i pišu na svojem ina grčkom jeziku posebnim pismom, koje se razvilo iz grčkoga.

Slaveni dobivaju posebnu liturgijsku organizaciji, u to Konstantin-Ćiril stvara posebno pismo. A i s ćirilicom se kasnije dorada novo stiliziranje grčkog pisma, dok Rumunji, koji nemaju svog patrijarka, nemaju ni svoga pisma, već prihvaćaju ćirilicu svojih susjeda.

Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci i Lužički Srbi, upotebljavaju latinicu bez ikakve svoje stilizacije, jer nema posebne poljske, češke itd. crkve.

Kršćanska latinska služba Božja u prvom tisućljeću u sjevernoj Italiji, Galiji, Španiji i Irskoj nije bila rimska (kao što je danas), zato imamo u Milanu ambrozijansku liturgiju, u Galiji galikansku, u španjolskoj mozarapsku, a irska je crkva najsamostalnija.

Paralelno s tim obrednim razlikama imamo različite nijanse latinskog pisma: langobardsko u jednom dijelu Italije, merovinško u Francuskoj, vizigotsko u španjolskoj, litterae tonsae u Irskoj.

Dakle samo nijansa latinskoga pisma, a posebnih pismena kao za Ulfile ili našega Ćirila nije nastalo, jer se tada u javnom životu ne upotrebljava narodni jezik, već latinski.

U najtežem položaju našli su se Hrvati: jedni sačuvaše slavensku službu Božju s glagoljskim pismom, drugi (u Bosni) odrekavši se glagoljice, koja ne će biti bila nikada duboko pustila korijena, postepeno stvoriše od staroslavenske ćirilice posebno pismo “bosančicu”, a treći, kod kojih je nestalo slav. službe Božje, prihvaćaju latinicu bez ikakve svije stilizacije.

Budući da bosanski muslimani nemaju svoje samostalne vjerske organizacije, pišu ili pismom svojih pređa (bosančicom) ili za hrvatski jezik prerađenim arapskim pismom, koji nema svoga duktusa.

Promjena pisma u vezi je s novom duševnom orijentacijom. Kad su Rimljani u IV. vijeku primili kršćanstvo, mjesto rimskoga poganskoga individualizma dolazi kršćanska općina: pojedinac se nura podrediti kolektivizmu. To se vidi u umjetnosti, gdje je čovjek naslikan mehaničkim crtama i sam za sebe ne znači ništa, već cjelina tih kolektivističkih poje­dinaca ima svoje značenje, a isto tako u starokršćanskoj bazilici gusti niz stupova s isto takvim nizom svetaca i prozora odaju taj kolektivizam. Stari kršćani imali su drukčiji umjetnički osjećaj negoli njihovi poganski suvremenici. Stari kršćani su drukčije mislili i osjećali nego li njihovi poganski suvremenici; zato kršćani, preuzimajući poganski stil, motive, nošnju, oni to samostalno preobrazuju prema novom kršćanskom mišljenju i osjećanju, i tako stvaraju starokršćansku umjetnost.

Iako se uncijala pojavljuje i prije kršćanske duševne evolucije, u njoj se osobito za kršćanstva ogleda nesamostalnost pojedinih slova, a kolektivizam u skupu slova (retku).

Premda se je polovicom IV. vijeka rimsko carstvo raspalo u dvoje, nikad nije bila kulturna uzajamnost među njima veća nego u to doba: kršćanstvo vlada tu i tamo, za to je i duktus pisma grčkoga i rimskog vrlo sličan. Vjera je djelovala i na pismo Rimljana, kojih se pismo u rukopisima razlikuje od pisma poganskih natpisa.

Kad nestaje ambrozijanske, mozarapske i galikanske crkve, i svi uvode rimski obred, nestaje i onih “nacionalnih” pisama (langobardskog, vizigotskog i merovinškog) i svi poprimaju jedno pismo (karolinu), u kojem se odrazuje jedinstvo katoličke crkve. Karolina nije nastala ni na jednom mjestu ni najedanput, a niti se jednako razvijala u svim krajevima.

Kad se je pak razbilo jedinstvo crkve (cf. Avignon i sl.), mijenja se lijepa i okrugla karolina u – goticu: slova su gusta i mobilna, nemirna, prelomljena, što znači dinamiku, dok okrugli lik karoline pokazuje statiku. Kao što su antiqua i fraktura eksponenti dviju vjera, tako su i bosančicu namjerice iz ćirilice preobrazili katolički duhovnici – kako kaže ruski pisac povijesti slavenske književnosti, – da se time udalji od pravoslavnog pisma.

Poznato je, da se pripadnici različitih vjera, a istog jezika, mogu razlikovati i u govoru i u nošnji, u pravnom shvaćanju, u umjetnosti, u upotrebi ere i u nacionalnoj svijesti pa čak i u fiziognomskom izrazu, i u pismu.

I grafologija nam pokazuje, kako različito duhovno stanje utječe na pisanje i da pojedinac ima svoje individualno pismo. Kad je tome tako, i kod mase (gomile) jednakog duševnog značaja (vjere) nastaje novi ritam i u pokretu ruke, što se sve odrazuje i u promjeni pisma.

Nijedan alfabet u današnjem kulturnom svijetu nije pronađen ni najedanput stvoren, već svaki ima svoju povijest. Kako npr. nije karo­lina – kako smo već rekli – nastala na jedan put, tako ima i bosančica svoju dugu povijest, ona ima tu i tamo – i u različito doba – elemenata starijih pisama (ćirilice, glagoljice i latinice), dok nije nastalo posebno pismo, koji ćirilovac ne umije čitati, a srpsku, bugarsku i rusku ćirilicu može čitati.

Srpsko pismo i pravopis razlikuje se od pisanja Bosanaca i onih Dalmatinaca, koji pišu slavenskim pismom. Dok u bosančici slova: i, jery i jat mogu označivati samo glas i, u Srba se pišu sva ta tri slova za ta tri glasa. Bosanci su ikavci, a kako je u ikavaca glas ĕ (jat) prešao u i, pa kako je u narodnom govoru vrlo rano nestalo razlike između jery i i, Hrvatima, koji za razliku od Srba pišu narodnim jezikom, ta slova označuju glas i, dok kod Srba ta tri slova označuju tri glasa za to, što oni ne pišu narodnim jezikom, već starim crkvenim jezikom pravoslavaca, a e zbog ekavskog govora Srba nije mogao označivati glas i.

Poznato je, da je glagoljica savršeno pismo, ali kako ona nije nastala za potrebe hrvatskoga jezika, u njoj nema znaka za glas “j”. Kako su naši Bosanci ikavci, te im je e – i, oni upotrijebiše znak e i za oznaku glasa “j”, kad se e nalazi pored kojeg samoglasnika, npr. gospoea (= gospoja), svoeoj (= svojoj), ali ima i ovako pisanje: svoe (= svoje) mlaemu (= mlajemu, štok. mlađemu), tj. bez označivanja jotacije, kako je bilo i u glagoljici, a nikako nema u Bosni srpskoga je, što je po glagoljskoj tradiciji, kako kaže Srbin Lj. Stojanović. Bosančica se nije zadovoljila, da za l (lj) n (nj) upotrijebi ćirilsku kombinaciju (ja, je, ju), već je pored glagoljskog pisanja pošla kasnije svojim putem: naši su fra­njevci prema talijanskom gl (giglio) i gn (regno) stavljali znak ђ (= đ) pred l odnosno n. I u drugim prilikama oponašali su talijanski pravopis. Srpska ćirilica ima ja, a bosančica mjesto toga upotrebljava slovo e – opet po glagoljskoj tradiciji (ĕ sam bil = ja sam bil, Dimitriĕ = Dimitrija, Ostoĕ = Ostoja).

Za oznaku glasa đ ima bosančica poseban znak (ђ) kao što glagoljica ima “erv”, dok ćirilica (staroslavenska, bugarska i srpska) nema posebnog znaka, već se za taj glas pomaže slovom g. U Miroslavljevu i Vukovu evanđelju ima doduše poseban znak za meki g, ali toga nestaje, čim su se Srbi posve priklonili Istoku. A i napuštanje glagoljice kod Bugara i stvaranje ćirilice koncesija je, grčkom duhu. S istoga razloga odriču se Srbi onoga đ iz Miroslavljeva evanđelja, u kojem ima bugarskih elemenata (nazala).

Taj znak nije u Srba nikada označivao glas “ć”, a u Bosni se već od XIV. stoljeća upotrebljava za oznaku “ć” valjda i za to, što tamo ima kao i kod čakavaca npr. mlaji mjesto mlađi, pa mogu biti. bez L u značenju đ. U staroslavenskom jeziku nema glasa “ć”, zato u glagoljici nema ni znaka za taj glas. Našemu glasu “ć” tamo odgovara glas “št” (opšti = opći, sveštenik = svećenik), zato se i u ćirilici hrvatski glas “ć” piše znakom št, a kasnije i znakom “k” i “t”, dok u bosančici mjesto tog trojakog pisanja (št, k, t) nije pobijedio onaj par excellence bosanski znak ђ, koji se u značenju đ javlja već u Kulina bana.

Ortografija u Bosni ostaje uvijek ista, a u Srbiji se mijenja: pravopisna reforma u Srbiji (počev od 1390.) nikako ne utječe na pisanje naših Bosanaca.

Dalja karakteristika bosanskoga pisanja jest, što se za 1000 upo­trebljava kao u glagoljici, a za 90 nije srpsko G već grčko koppa.

U ćirilici ima sva sila akcenata ili kvačica, čega u bosančici nema, a to će biti tradicija glagoljaške škole, pošto je poznato, da i najstariji glagoljski rukopisi hrvatskoga razreda – kaže Jagić – ništa ne znadu o suvišnim znacima nad vokalima.

Bosančica se mnoštvom ligatura naslanja na latinsku grafiku, a i uglate i prelomljene crte zapadnjačke gotice i beneventane ogledaju se u bosanskom pismu.

U Bosni (i Dalmaciji) pismo je – za razliku od srpskih krajeva – nagnuto na desno, a crte slova produžene su prema gore i dolje: na taj način od rimske kapitale nastala su današnja slova latinice, koja stoje između četiri crte.

Bosančicom pišu već od početka samo katolici i “bogumili” (bosanski krstjani), ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od propasti bosanskoga kraljevstva sve do naših dana njome se služe odlične muslimanske porodice. Interesantna je i vježbenica pisana poslije Gajeve reforme. (Glasnik XXV, 1919.).

Još prije dolaska Turaka javlja se kurziva, kojom fratri štampaju knjige, npr. Ortus anime (1567.) i Statut bratovštine sv. Kuzme i Damjana u Poljicima (1619.), dok u Srbiji tomu pismu nema traga.

Jezik je u bosanskim jezičnim spomenicima čisti narodni ikavskoga govora; bosančicom pišu i u Dalmaciji (na otocima, u Poljicima, Makar-skoj i u XIV. i XV. vijeku u Dubrovniku), dok je kod Srba nenarodni (crkveni) jezik pisan srpskom ćirilicom, koja je tek poslije propasti bosanskoga kraljevstva importirana iz Srbije.

Lapidarno pismo nalazimo na nadgrobnim natpisima (ima više desetaka tisuća takvih stećaka), kojih ima i preko Drine i u Albaniji. To su natpisi katolika, a tako su međusobno slični, da se može govoriti o tradiciji epigrafske škole (Jagić). Početak takvoga natpisa glasi: se leži, dok bi kod Srba bilo: zde ležit, zde počivat. Nadgrobnih natpisa ima i od vlasteoskih žena: “a se leži dobra vladika Jerina”.

Tako je velik bio utjecaj bosanske Hrvatske, da se bosančicom pišu i turski, grčki, latinski, rumunjski i madžarski tekstovi.

Da je bosančica vezana za katolicizam, vidi se i odatle, što su i katolički Albanci pisali njome, premda im je srpska ćirilica bila geografski bliže.

Bosančica se naslanja na glagoljicu, kako je prije više puta istaknuto. Bosanac, pišući svojim pismom, znao bi umetnuti glagoljska slova, a ima na teritoriju bosanske Hrvatske i posebna glagoljska grafika, koja pokazuje više veza s macedonskom glagoljicom, dok u krajevima današnje Bosne, koji su pripadali hrvatskoj državi, ima ona poznata glagoljica naših vrijednih glagoljaša.

Bosančica uzmiče pred glagoljicom; ima primjera, da u isto doba, čak i od iste ruke potječu rukopisi bosančicom i glagoljicom, npr. bosanski “bogomilski” rukopis nekoga Radosava ima i glagolskih slova, Hval krstjanin bit će pisao i Nikoljsko evanđelje i Bolonjski psaltir; iz doba Hrvoja ima i glagoljice. U Splitu i Omišu piše se bosančicom, dok u crkvi vlada glagoljica, iz Sinja i Klisa ima više bosančicom pisanih povelja, dok tamošnje crkve posjeduju glagoljske knjige. U XVI. vijeku se bosančica širi i u posavsku Hrvatsku: ima oporuka pisanih bosančicom, a Keglevići pišu svoja pisma istim pismom. I graničarski zapovjednici uvelike dopisuju bosančicom.

Interesantna je krasopisna vježbenica, napisana poslije Gajeve reforme, u kojoj su iznesena u ono doba običajna pisma u Bosni. Tu vježbenicu nepoznati dijak zove “Upražnenie” kada piše ćirilicom, a kada se služi bosančicom, Zove je “vježbanje”. To pismo on zove “glagolica” ili “slaviansko dalmatinska bukvica”, kojom se služe stari popovi rimske crkve, a “ovu glagolicu neki zovu Čurlika, izvodeći to od svetog Kirila ili Curila”. (Truhelka u Glasniku bos.- herc. muzeja XXI, 1909.).

Bosna se razlikuje od Srbije i u tome, da bosanske povelje stoje pod zapadnjačkim utjecajem: u njima nema gotovo nikada tzv. indikcije, dok je ona sasvim obična u Srbiji. Na državnim poveljama u Srbiji nema svjedoka, kao što ih nema ni na bizantskim, dok u Bosni (i osobito na Primorju) ima sva sila svjedoka, i to već od XIII. stoljeća (Ninoslav). Za to bolje poznajemo bosansko i hercegovačko plemstvo nego li srpsko.

U bosanskim poveljama nije ovlašten da podjeljuje prava samo pojedinac, već kralj sa zborom plemića.

U Bosni u početku nema potpisa (Ninoslav, Kulin), kao ni kod glagoljaša, već potpisuje pisar (a piše po zapovidi kralja Hrvatin dijak), dok se kod Srba potpisuje kralj (Stefan se pod slavenskim tekstom potpisuje čak grčki). Pisarev se potpis traži još više na Primorju. Bugarske i srpske povelje datiraju se – po bizantskom uzoru – od stvorenja svi­jeta (5508. g.), a u Bosni po zapadnom kršćanskom načinu – od rođenja Kristova. U Srbiji se navodi mjesto, gdje je povelja pisana, a u Bosni u XIII. vijeku nikada.

U Bosni povelje imaju svjetovni karakter, te tu nema ni jedne s Atosa, dok je u Srbiji sasvim obratno.

Vladari imaju i latinsku kancelariju; najstarija povelja potječe od Kulina bana (1189.), pisana narodnim i latinskim jezikom; od Dabiše imamo latinsku povelju.

Specifična bosanska formula je: a se leži na zemlji plemenitoj (u Hrvatskoj: plemenšćina), koja seže sve do Drine. Na kraju se kaže npr. ovako: a se leži Ivan u svojoj zemlji, bratjo, žalite me, ja sam bil jako vi, a vi ćete biti jako ja.

U Bosni su ornamenti: biljke, oružje, grbovi, konjanici, dakle vlada svjetovni duh, a u Srbiji je sve crkveno.

Kao što je bosanska Hrvatska kulturno i dijelom vjerski (kasnije bosansko krstjanstvo) posebna jedinica, tako se ona i pismom odvaja od srpske i hrvatske države, ali kako je bosančica svojim razvitkom zapadnjačka, njom se služe i drugi Hrvati izvan bosanskog kraljevstva (Brač, Split, Poljica, Keglevići itd.).

Bosna je nekako samostalna, često vezana s onom staroslavenskom emancipacijom, koja se ogleda u glagoljskom pismu, pa kad već prihvaća ćirilicu, koja je koncesija grčko-istočnom duhu, ona se naslanja i na glagoljicu, udaljuje se od ćirilice i stvara posebno pismo: odbacuje staroslavenska slova, koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove znakove za svoj narodni jezik, razvija nove oblike (č, v, z), organski se razvija nezavisno od staroslavenske, bugarske i srpske ćirilice, prihvaća zapadnjačke ligature, podržava prelomljena slova gotice i beneventane i prima elemente talijanskog pisanja.

U bosanskom se pismu ogleda samostalnost pri fiksiranju znakova za posebne hrvatske glasove, vidi se određena volja, vidi se originalan duk tus; ono je pozajmljeno, kao što su pozajmljeni svi alfabeti, ali ono je novo pismo, kao što su Ulfilino, Ćirilovo i ostala pisma u svijetu.