Bojadžića čardak u Voljavcu
Share This Article
Kada je 1926. godine prolazio dolinom Lima profesor Aleksandar Deroko, poznati istoriograf srpske srednjovjekovne i narodne arhitekture, između ostalog je zapisao: (…)
"Tako smo na jedno 12 do 14 kilometara niz vodu od varoši (Bijelog Polja, prim. F. D.), idući desnom obalom, naišli iznenada, na mestu gde svaki put prestaje i odakle se stazom mora dalje pešice, na ruševine crkve Voljavac. Tu se polje svrš ava i planine se postepeno zatvaraju nad Limom. S desna u reku utiče Bistrica; na jednom visokom ćuviku više utoka diže se stara jedna begovska kula, impozantna kao kakav zamak, a na drugome, nešto nižem, ispod i bliže reci, nalaze se ruševine crkvice". (Podvukao F.D.).
Ta stara kula koju pominje Dereko je čardak Bojadžića u Voljavcu. Njega je izgradio Sulejman Bojadžić (Kara-Suljo) oko 1828. godine, koji je sa majkom i dva brata došao u ove krajeve XVI-XVII vijeka iz mjesta Bojišta kraj bosanskog grada Tuzle. Riječ je, očigledno, o veoma imućnim ljudima koji su iz svojih razloga (porodična tradicija kaže da su tamo "pali u krv") došli ovamo, u Voljavac, iz srednje Bosne, kupili dio imanja poznatog voljavačkog veleposednika Fetaha Zejnilovića, i kad je jedan od njih, Sulejman, odlučio da ovdje ostane zauvjek – sagradio je čardak. O istoriji bratstva Bojadžića ovom prilikom se nećemo baviti već će biti riječi o pomenutom čardaku. Izgradnja ovakvog tipa objekta je, svakako, posljedica želje njegovog sopstvenika, da izrazi svoje bogatstvo i moć, a i potrebe da se to i odbrani. Čardak je podignut u nemirno i opasno vrijeme kada je starješina Bihora bio Hasan Hot. Kamenom ozidani dio ove građevine sačuvan je do dana- šnjih dana pa zahvaljujući tome i svojevremeno zabilježenim sjećanjima Džemile Bojadžić-Dizdarević, Bahta Bojadžića, Jaha Šaronjića i Adema Bojadžića u prilici smo da damo detaljan opis čardaka.
U odnosu na ostale okolne čardake (npr. Nurudinage Bu- čana čardak u susjednom Gubavču bio je dimenzija, 11 x 11 m), Bojadžića čardak je znatno manjih dimenzija. U osnovi građevina je iznosila 6,4 x 6,2 m. Najpodesniji geometrijski oblik ovakvog tipa objekta, koji ima važnu odbrambenu funkciju je, uglavnom, kvadrat, rjeđe krug. Samo u ta dva oblika su uslovi pregleda i pristupa jednaki za sve četiri strane. Za odbranu I bezbjednost je potrebna i visina. Zato je stambeni prostor u čardaku u Voljavcu bio na tri boja (sprata); odnosno prizemlje i sprat bili su ozidani od kamena, a posljednji spratni dio urađen je od drveta. Čardak su podigli majstori iz Njegnjeva i sa Strojtanice, u to vrijeme čuveni dunđeri u kraju koji su bili dosegli visok stepen osposobljenosti kako u obradi materijala kao i u veštini građenja. Čardak Bojadžića, gledano u cjelini, je izvjesna mje- šavina lokalnih, dakle ovdašnjih, karakteristika gradnje takvog tipa objekta i posebnosti vlasnika koje su vezane za njegov pređašnji zavičaj, srednju Bosnu.Kameni dio zidan je od kamena trpanca sa krečnim malterom, pojačan povremeno tesanim i pritesanim kamenom uklopljenim duž ivičnih zidnih strana građevine. Ulazna vrata i prozori na kamenom dijelu oblož eni su bili tesanicima. Debljina zida je oko jedan metar. Prizemni dio nije imao prozora, već uske vertikalne otvore na tri strane tzv. Mazgale, puškarnice. Ukupno ih je šest – dvije sa sjeverne strane – na visini od 1,40 m jedna, a druga je na visini od 2,47 m. Sa južne strane su takođe dvije na istoj visini od 1,10 m; na zapadnoj strani su tri puškarnice, dvije na visini od 0,9 m a treća je od nivoa 2,80 m. Na istočnoj strani nema nikakvih otvora. Kamenom ozidani dio čardaka nije bio malterisan.
Ulazna vrata su sa zapadne strane i bila su uokvirena glatko tesanim kamenom. Vrata su se završavala lučno, s tim što je pri vrhu luk bio povezan sa dva u ram uglavljena tesana kamena, te se tako dobio ram za pravougaona vrata. Cijeli ram vrata ojačan je tako što su dva u sredini tesana kamena iz luka bila produžena u zid za oko 30 cm. Vrata su bila dosta uska, tek tolika da je kroz njih "rahat mogao proći hat", konj sedlanik, za kojeg je u lijevom dijelu prizemlja bio namijenjen prostor, ograđen tesanim smrčevim daskama i sa zemljanim, nabijenim, podom. U tom dijelu držana je i horma (oprema) za konja. Ostali dio prostora bio je kaldrmisan oblucima i služio je kao magaza.
Drvena ulazna vrata bila su urađena od jakih hrastovih dasaka po sistemu "na kušak" i uglavljena u kameni okvir gvozdenim baglamama. Dio rama vrata bio je uvučen nekoliko santimetara od ostalog zida unutra. Na spoljnoj strani zida bio je zvekir kojeg čini okrugla rozeta od gvožđa sa halkom. On je služio za pozivanje domać ina udaranjem halke po gvožđu i(li) za zatvaranje vrata. Sa unutrašnje strane vrata su se zatvarala s velikom polugom (mandalom) od hrastova drveta. Ova poluga imala je svoja ležišta u zidu i po potrebi je pomjerana kad se vrata otvaraju. Na istočnoj strani zida bio je odžak zidan od ćerpiča. U ovaj odžak, na svakom spratu, uključ ena je od kamena ozidana odžaklija koja je služila za zagrijevanje i za kuhanje. Odžak je izlazio na krov i završavao se badžom, sa dvije strane pokrivenom glatkim daskama a sa dvije bočne strane bile su ubačene izrezane daske kuda je izlazio dim.
Ulaz iz prizemlja na sljedeći sprat vodio je preko drvenih, jakih, unutrašnjih stuba (stepenica) koje su se jednim dijelom oslanjale na izbočinu iz spoljnjeg zida. Stepenice su imale perdu (rukohvat) ispod koje su bile, u nizu, poređane vretenasto urađene kolenike. Na spratu su bila dva odjeljenja – jedna veća i druga nešto manja soba. U sobe se ulazilo iz hodnika. Tavanice su bile od bukovih šašovaca a sobe potasane smrčevim podnicama. Zidovi su bili malterisani i obojeni krečom. Veća soba je imala dva omanja prozora, koji su se završavail lučno. Divan dominirajući položaj čardaka, na brežuljku na kome se nalazio, davao je mogućnost da se kontroliše prostrani okolni pejzaž. I glavni prostori – sobe takođe su bile orijentisane prema pogledu, tj. padu terena ka zapadu, jugozapadu i sjeverozapadu. Manja soba, na istočnoj strani, imala je jedan prozor, takođe lučnog završetka. U ovoj prostoriji se spremala hrana i u njoj su spavala služinčad. Obje sobe su imale hamame (kupatila) sa gvozdenim odvodnim cijevima za vodu. Hodnik se završavao vratima preko kojih se izlazio u viseći nužnik.
Ova dva sanitarna uređaja obavezni su element muslimanske kuće. Prozori na ovom dijelu čardaka, rečeno je, bili su manjih dimenzija iz razloga veće bezbjednosti i zasvođeni su sa zakošenim uglovima radi boljeg pristupa svjetla unutra. Iako su dimenzije pomenutih prozora bile prilično male, unutrašnjost soba na ovom sprtatu čardaka je dosta svijetla zbog refleksije njenih bijelo okrečenih unutrašnjih zidova. Na posljednji sprat vodile su stepenice urađene na isti način kao i pređašnje. Taj dio čardaka bio je urađen od drveta. Osnovne grede (patosne i krovne) bile su srčevina o bjelovine. Bjela (vrsta hrasta) je i onda bilo u znatnim količinama po gajevima i ispod Jovanskog krša. Drveni dio je imao ispust od oko 80 cm, sa svake strane zida. Rađen je od smrčevih stubova koji su bili užljebljeni u temeljnice i vjenčanice. Stubovi su bili vertikalno postavljeni, što je bila izvjesna rijetkost u odnosu na druge čardake u okolini, gdje su daske po pravili postavljane horizontalno. Velika, vrlo prostrana soba imala je funkciju glavne prostorije u čardaku.
Osvjetljavala su je dva dosta velika, pravougaona prozora spojena u bateriju. Čitavom širinom sobe, prema prozorima, bile su postavljene sećije sa "kalufli" jastucima. U Bojadžića čardaku, kao uostalom i u većini drugih, u unutrašnjoj opremi sprovedeni su izvjesni principi. Najprije je to bila klasifikacija soba namijenjenih spavanju, odmoru, prijemu i spremanju hrane, ako se to ne radi u posebnoj zgradi. Za ispunjenje tih funkcija ustanovljeni su posebni elementi namještaja: dušekluk, hamamčik, odžak, peć, sećije, rafovi, itd. Na jedan racionalan način fiksirani i razmješteni u širini jednoga pojasa sobe, po pravilu, jedna patina ili četvrtina prostora sobe. Cijeli ostali prostor slobodan je, zastrt ćilimima, čisti i pregledan, vrlo blizak čovjeku, tj. udoban. Pored velike, na posljednjem spratu, bila je i manja soba, sa jednim prozorom istog oblika kao u velikoj sobi. Na zidu, na kome su ulazna vrata, bio je čiviluk od vodoravno postavljene daske u koju su bile ukucane oveće kovane čivije (ekseri). Vratimo se, načas, velikoj sobi zbog jedne zanimljivosti: o centralnu tavansku gredu bile su učvršćene dvije jake halke na kojima se prilikom Đurđevdanskih svečanosti pravila ljuljaška, oko koje se je mladež iz čardaka i bratstva (istina isključ ivo ženska) zabavljala na taj praznik. Od udaje Husove kćerke Džemile u Dizdareviće na ovu zabavu u čardaku, povremeno bi dolazile i djevojke iz ovoga roda. Bojadžića čardak bio je prekriven smrčevom daskom po sistemu "na lambu", što znači da je krovna daska slagana na preklop, usjek. Jedan red daski se zareže i prikuje, a po njoj dolazi druga daska, isto tako zarezana, koja se preklopi preko već postavljene daske, ulaženjem zareza u zarez. Ovakva vrsta krova su u našem kraju zvala i "na preklop".
Čitav krov je na vrhu bio sveden na jednu tačku koja se produžavala drvenim šiljkom visine od oko četiri metra, koji je u donjem dijelu bio izrezbaren. U čardaku je, dakle, stanovao Sulejman (Suljo) sa sinom jedincem Ibrahimom koji je u Bijelom Polju završio medresu i bio hodža. Između ostalog obučavao je djecu pismenosti i vjerskim poukama u voljavačkom mektebu. Ibrahim se oženio Behijom (Behom) Hanić iz Brodareva. Početkom XX vijeka Turska carevina je bila na izdisaju. Sandž ak, još uvijek dio Otomanske imperije, potresaju bune I nezadovoljstva. U bjelopoljskom kraju 1910. godine događa se Rasovska buna a malo zatim, na širem području Sandž aka izbija tzv. Raonička buna (1903-1908). U tim nemirnim vremenima neki ljudi ("Crnogorci od Kolašina"), koji su zbog nečega bili u zavadi sa Bojadžićima, iskoriste priliku jedne subote kad su muški članovi bili na pazaru u Bijelom Polju, te zapale čardak, kojom prilikom je izgorio sav njegov drveni dio. Ženskinji i djeci nijesu ništa nažao učinili. To se desilo 1905. godine. Familija Malićova (Kara-Suljovog unuka), nakon ovog događaja skloni se u čardak na Visočkoj (postoji mišljenje da su i njega podigli Bojadžići (?)) i tu su boravili dok nije osposobljen čardak u Voljavcu. Prilikom ove njegove rekonstrukcije učinjene su bitnije prepravke.
Ulazna vrata su proširena i sklonjeni raniji tesanici koji su ih uokviravali; na spratu su prošireni prozori, a i enterijer čardaka sada je nešto drugačiji. Na drvenom spratu formirane su tri sobe – velika, srednja i mala. U srednjoj sobi bilo je ognjište, Na grede su postavljene kamene ploče a preko njih zemlja "smonica". Ova soba se zvala "kuća". Ognjište je bilo otvoreno sa čerenom i verigama. Ona nije imala plafona te je dim između krovnih greda izlazio na tavan, a odatle kroz badžu vani. U velikoj sobi ozidana je peć sa lončićima, pored koje je bio drveni krevet za sjedenje i odmor. Krov je, sa manjim izmjenama, urađen kao i ranije tako da je i sada ova građevina, na brijegu na kome se nalazila, imala impresivan izgled, baš onakav kakvog ga je doživio arhitekta Aleksandar Dereko, sredinom druge decenije XX vijeka. Ibrahim Suljemanov imao je dvojicu sinova: Selmana i Malića. Oni su se oženili sa dvije rođene sestre, kćerke čuvenog Hodž-Milove, od kojeg je kasnije nastalo ugledno bratstvo Hodžića iz Milova.
Kada je Ibrahim odlučio da podijeli svoje imanje sinovima on napravi lijepu i prostranu kuću na desnoj obali Voljavačkog potoka, na Vrtiću. Tu kuću i dio imanja dobije Selman a čardak i drugi dio imanja pripadne mlađem Maliću. Malić je sa suprugom Fatimom Hodžić iz Milova imao Huseina (Husa), Ibrahima (Ibra) i Smaila (Smaja). Prilikom sljedeće podjele imanja, sada između Malićovih sinova, čardak pripadne Ibrahimu i Smailu (koji se nije ženio), a Husein dobije dio imanja na Trebežinama, gdje sagradi sebi kuću. Ibrahim se oženio sa Nurijom Suljević iz Kanja sa kojom je imao Avdiju, Rizvana i Saita. U posljednje vrijeme čardak se u naroda nazivao Avdijin koji je bio radan, dobar domaćin i ugledan čovjek. Tokom Drugog svjetskog rata u čardaku je živio Avdija, Sulejmanov direktni potomak, sa svojom familijom. Kada su četnici na Božić 1943. počeli da pale muslimanska sela na desnoj strani Lima, Voljavčani pokušaju da odbrane svoje selo i jedna grupa ljudi se zatvori u Avdijin čardak. Nju su činili: Ahmet Bojadžić sa sinovima Hulom i Šećom, Habib Kotlović, takođe iz Voljavca, braća Šaronjići Ajdin i Jaho sa Krajtina i Adem Crnovršanin iz Zahumska. U čardak su prethodno unijeli hrane za više dana I uveli, dolje u magazu, dva vola da imaju mesa u slučaju dugotrajne opsade. Bili su i solidno naoružani – raspolagali su sa tri mitraljeza, puškama, pištoljima, bombama i sa dovoljno municije. Oni su odavde pokušali da spriječe paljevinu obližnjeg Gubavča, koji se sa Čardaklije video kao na dlanu.
Kada su Đurišićevci pokušali da zapale kuću Ejupa Nuhodžića koja se nalazila na kraju Gubavča, ljudi iz čardaka su ih gađali i ranili dvojicu. Naravno I time skrenuli pažnju na sebe. Četnici su na svaki način pokušavail da zauzmu čardak, odnosno da ga zapale; nanosili su uveče, pod plaštom mraka, slamu i sijeno, to palili, ali visoka kula se nije mogla lako zapaliti. Odolijevalo se tome tri dana i tri noći a u isto vrijeme se srječavalo paljenje i pohara Voljavca. Četvrtog dana po Božiću, na nagovor četnika Talijani koji su bili u Bijelom Polju počeli su topovima da gađaju čardak i time primorali ljude u njemu da ga napuste. "U tri sahata po noći 11. januara 1943. godine" po priči Jaha Šaronjića "izašli smo iz čardaka izveli volove i došli do Ušća (Bistrice u Lim – F.D.) da se prebacimo na drugu obalu Lima i odemo u Metanjac. Kad smo zagazili u vodu nešto grunu, pogledasmo – kad gori čardak!" Čardak je pogođen sa nekolike topovske granate koje su porušile prednji dio zapadnog zida, a porušen je i zapaljen i njegov drveni dio. Nakon svega ostale su gole zidine i one u izvjesnoj mjeri oštećene. Avdijina porodica se sklonila u kuću bjelopoljskog trgovca Dauta Dobardžića.
Povratkom u Voljavac porušeni prednji dio čardaka urađen je od čatme, zgrada je ukrovljena crijepom i spolja omalterisana. Tu se jedno vrijeme stanovalo dok se u dvorištu nije izgradila kuća u kojoj su potom živjeli Avdijin sin Adem sa suprugom i porodica njegovog najmlađeg sina Malića. U čardaku danas ne živi niko. Civilna profana arhitektura orijentalne recepcije na našim prostorima nastala u vrijeme turske vlasti, mnogo manje je zanimala istraživače nego arhitektura naših starih manastira i crkava. To je, donekle, bilo i razumljivo jer jet a građanska, naročito stambena arhitektura, još dovoljno neispitana, bila u sjenci crkvene, naročito zbog njenog živopisa velike umjetničke vrijednosti. U Bijelom Polju i njegovoj okolini postojao je znatan broj reprezentativnih stambenih objekata. Pomenućemo neke uz ogradu da je to sasvim nepotpun spisak: rezidencija Hajdarpašića u radulićima, saraj Salih-paše na Loznicama, saraj Kajabegović a u Goduši; čardaci: Dizdarevića na Begluku u Holujima, Derviševićeva u Srđevcu, Hajra, Mula i Huseina Bučana u Gubavču, Bejtića u Bijelom Polju, Hadžibegovića u Boturićima, Hasanbegovića u Bistrici, Mahmutovića u Radojevoj glavi; kule: Kajabegovića u Bijelom Polju, Šehovića u Sutivanu, Kučevića u Lepojevićima na Javoru…
Zbog, čini se, povećanog zanimanja za baštinu polimskog područja (a naravno i šire) i brige za njenu zaštitu, moglo bi se pristupiti rekonstrukciji čardaka Bojadžića, jednog od rijetkih, u osnovi, sačuvanih primjeraka narodne arhitekture u srednjem Polimlju.