Neizbrisivi tragovi duhovnosti-Vrijednosti i funkcija knjige “Na raskršću vremena – Od Kapetanovića do Mušovića”
Share This Article
Knjiga naslova “Na raskršću vremena – od Kapetanovića do Mušovića”, akademika Jašara Redžepagića, predstavlja jedan divan pokušaj da ista posluži kao svojevrsan egzemplar, ali i validan prilog proučavanju bošnjačkih književnih stvaralaca po redoslijedu koji je sugerisan u njenom naslovu. Istina, javnost u Sandžaku, Bosni i Hercegovini, zemljama naše bivše jugoslovenske za jednice i šire, veoma dobro poznaje pedagoški i naučni put akademika i jednog od vodećih naučnih djelatnika na našim prostorima, impozantnog bibliografskog potencijala, autora dvadesetak knjiga i više od 400 naučnih i stručnih studija; historičara pedagogije i njenih pratećih disciplina: teorijska i komparativna pedagogija, didaktika, školska i porodična pedagogija. Ovu zanimljivu studiju akademika Redžepagića tematski i koncepcijski posmatramo kao posebno značajan prilog podrobnijem pristupu i analizi razvoja književnosti i folozofske-psihiloške misli među književnim stvaraocima Bošnjacima.
Riječ je o literarnim majstorima koji za sobom imaju impozantan stvaralački opus koji, kako i sam pisac na nekoliko mjesta naglašava, zaslužuju poseban znanstveni pristup. Ona je po svojoj koncepciji filozofska, etička, sociološka i kao literarna forma, svojom konceptualnošću primarno kulturološka. Niz prozno-poetskih koncepata plejade autora Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Selimovića, Ćamila Sijarića, Saita Orahovca, Huseina Bašića, Zuvdije Hodžića, Muhameda Abdagića, Zaima Azemovića i drugih dotaknuti su najsloženiji misaono znanstveni horizonti. Istaknuti pedagog akademik Redžepagić našoj naučnoj javnosti nudi rasprave, niz svog originalnog naučno-istraživačkog rada koji zahvata oblasti pedagogije, filologije, kulturne istorije, esejistike, ali i prikaza i recenzija o kojima je svoj stav i ocjenu izrekao niz meritornih i referentnih recenzenta. Tematski zanimljivo, autor ovu egemplarno snažnu i faktografski ubjedljivu studiju posvećuje koherentnosti bošnjačke misli sa korijenima njenog historijskog pojavljivanja; jedne od metafora našeg identiteta, na osnovu kojeg, koristeći niz činjenica, gradimo predstavu o razvojnim fazama moderne bošnjačke kulturne historije, koja, na našu sreću ili nesreću, ne počinje ustancima, već je rezultat nepravilnih prekrajanja i reformskih paketa evropskih sila koja su vijek i pol produkovale seobe i raslojavanje Bošnjaka.
U takvim okolnostima, pravo je čudo da se štošta i očuvalo, pa nam pri recepciji ove lijepe studije nimalo ne smeta što se autor bavi samo Bošnjacima. Tako se postepeno ukazuje prilika da ponudimo odgovor I konstataciju: da je ostalo iza nas vrijeme praznih i bajatih na klapanja o postojanju nekakvih “sintetičkih nacija” kao “teorijske mistifikacije” kojima je osim neviđene netrpeljivosti prema drugim subjektima i narodima preostalo da prizivaju nacionalizme sudnjeg dana, ne poznajući realnost trenutka u kom smo svi skupa zatečeni. Taj hod po historiji nastajanja svebošnjačke sandžačke duhovnosti, kombiniran ozbiljnom rekonstrukcijom segmenata nacionalne i intimne historije Bošnjaka sa portretima kniževnih i historijskih likova, generacijama mladih intelek tualaca, ovu esejističku besjedu Jašara Redžepagića vidimo kao podsticaj za buđenje novih duhovnih apetita. Ovakva je studija i svojstvena jednom pedagogu, uticajnom znanstveniku i književniku zavidnog bibliografskog opsega, koja ima adekvatnu “recepturu” i znanstvenu težinu u našoj kulturnoj javnosti. Njom je postignut osnovni zadatak iscrpnog i kritičkog predstavljanja djela naših duhovnih vrijednosti, koja čine sjajnu auru oko svebošnjačke kulturne scene. Tu se, kako ocjenjuje akademik Muhamed Filipović, oslikava duh jednog naroda kao su bjektivan izraz cjelokupnosti uvjeta njegova života, i onog specifičnog odnosa prema životu koji konstituira narod kao specifičnu povijesnu opstojnost, jer povijesna tvorevina, i povijest, je njegov pravi izvor i medij u kojem se on javlja.
Zbog toga se on najpotpunije i najsnažnije izražava, s jedne strane, u jeziku jednog naroda kao živom nosiocu povijesnog iskustva i načina doživljavanja svijeta i sudbine koja karakterizira taj narod i, s druge strane, u filozofiji, kao misaonom sabiralištu povijesnog iskustva, kao zborištu njegovih općih odlika. U svim drugim tvorevinama kulture ovaj duh se izražava samo parcijalno, tj. Samo onda i kada te tvorevine, a najviše posredstvom jezika, bivaju u snažnom kontaktu sa poviješću kao pravom osnovom života svakog naroda. Literatura uopće, a poezija posebno, samo je dijelom nosilac ovog duha. I inače je ovaj duh samo parcijalno prisutan u djelima duhovnog stvaranja, jer kao totalitet on se skriva u svim vidovima života. Kako mi nemamo svoje filozofije- nastavlja Filipović – tj.kako nismo stvorili osobenifilozofski duh, to bi izgledalo da mi nemamo ni narodnog duha uopće. Naš narodni duh se tako gubi u nacionalnom duhu, koji je definiran nacionalnim jezikom i nacionalnom li teraturom, a ispoljava se u nacionalnoj povijesti. (Muhamed Filipović: “Bosanski duh u književnosti – što je to?”, Život, Sarajevo, 1966.) Jednom metodološki oproba nom kompozitnošću, akademik Jašar Redžepagić znanstvenoj javnosti sebe prikazuje i dokazuje kao analitičara, esejistu i znanstvenika jasno intonirane ideje, ali i kao književnika i znalca svih bitnijih komponenata, pravaca, u našem ovoregionalnom vremenskom trajanju. Jedna od takođe primordijalnih premisa autora Redžepagića je prezentacija reprezenata naše pisane riječi, koji će u nizu dolazećih generaci ja naših književnika imati ozbiljnih konkurenata.
Ne skriva autor ni svoju namjeru da vrlo neinformisanom dijelu bošnjačke javnosti, posve plastično, približi misaonoliterarni svijet pisaca i baštinika – osnovopoložnika i nastavljača bogate bošnjačke pisane riječi. Iskorištena je prilika da se prikaže historijski razvoj svih primarnih segmenata na še književne teorije koji su od nemjerljivog značaja za mnoge grane mlade sandžačke i opšte bošnjačke znanosti, uključujući historiografiju, filozofiju, pedagogiju, etiku, psihologiju i ostale prateće discipline. Zastupljeni su veliki znalci i književnici iz Sandžaka i djelimično Bosne i Hercegovine: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, dr. Safvetbeg Bašagić, Fehim Bajraktarević, Šaćir Sikirić, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić, Rifat Burdžević, Sait Orahovac, Esad Mekuli, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Alija Džogović, Zaim Azemović i Ejup Mušović – osnovopoložnik historijske i etnološke nauke u Sandžaku. Moguće je govoriti i o izvjesnom zakašnjenu ovako dobre studije, vrste udžbenika koji će ispuniti vidljivu prazninu u našoj naučno-književnoj teoriji, naročito u literarnom stvaralaštvu Sandžaka. Mnogi naši kulturni baštinici koje je profesor Redžepagić zastupio u svojoj knjizi nisu slučajna pojava u bošnjačkoj nacionalnoj prošlosti i kulturi. Pod perom profesorovim, oni su vrlo vidljiva i najblistavija razvojna tačka u unutarnjim prestrojavanjima i skretnicama bo šnjačkog duha koje su diktirali vrlo snažni vanjski povijesni udari. U studiji je primjetan vrlo uspješan pokušaj revitalizacije književno-kulturne i povijesno opstale književne baštine, kao odmjeravanje i poređenje prema pripremljenom uzusu drugih naroda (Vuk, Gaj, Njegoš, Prešern, naši Mehmed-beg Kapetanović i Safvet-beg Bašagić), jer je svaki od njih vlastiti izraz i izraz duha svog naroda.
Ova zanimljiva knjiga objelodanjuje nekoliko vrlo važnih tokova razvoja, novijeg interpretiranja i procjene spojeva bošnjačkog sa pratećom fenomenologijom i duhom Islama. Taj se spoj u ovoj dragocjenoj knjizi amalgira u nove, reklo bi se, vidljive razvojne faze bošnjačke duhovnosti u kojima se naslućuje određeni filozofski pristup. Izbor tematike je ura đen prema literarno-znanstvenim rezultatima i veoma definiranom odnosu kritike, u kojoj autor formuliše i daje odgovor na niz pitanja: šta je postaklo ovaj izbor; po čemu je zanimljiv; šta je u takvom izboru vitalno i suštinsko? Diskurs, za koji se u svojoj studiji opredjeljuje akademik Redžepagić, prepoznatljiv je po prilično strpljivom i radznalom zalasku u razvojne etape i tajne bošnjačkog jezika i kulture i nacionalne duhovnosti u ko me se uočavaju razlozi i posljedice, najmanje stoljetnog neopravdanog isukivanja bošnjačke iz drugih muslimanskih kultura. Takav diskurs prikazuje fa zu diskontinuiteta, kojim je u intervalima obilježen razvoj bošnjačke književnosti. Očekujemo da će ponuđene Redžepagićeve književno-teorijske i povijesne rasprave postepeno postati značajna građa lekcija i eseja koji približavaju misaonost i djelo dijela bošnjačke elite, čiji se stvaralački opus može mjeriti sa reprezentima bliskih entiteta i kultura. Ona je i odgovor na stoljeće producirano neprijateljstvo prema bošnjačkoj provenijenciji koja je, sudeći prema projektima nekih rasnoksenofobičnih laboratorija i regionalnih aveti, trebalo da nestane. Pritom se zaboravilo, što možemo vidjeti i u ovoj izuzetnoj studiji, da se opstojanjem i najmanjih atoma bošnjačkog duha, bez obzira gdje je, kao diferentia specificae, može reaktivirati i pokazati svoju skrivenu snagu.
Ova će se studija, kako bi rekao naš vodeći filozof Rasim Muminović, sadržinski oduprijeti onima koji su nam vijek skoro, nametali povijesno maloljetstvo i antropološku dege nerativnost, osporavajući Bošnjacima kao etnosu ne samo povijesnu baštinu nego i normalnu antropološku prirodu, negirajući Bošnjacima jezik, nacionalnu svijest, historiju i nacionalni duh. Koristeći staru Nasrudinovu paradigmu: “Za dobro svog naroda”, studija sa sobom nosi heterogenost i snagu svoje poruke koja doseže u sve pore insanskog života, nudeći potrebne etičke postulate na kojima je nastajala naša kulturna i znanstvena potka na kojoj mi danas izgrađujemo odgovornost i dostojanstvo življenja.