U Bosni, od vremena feth-a pa do današnjih dana, djelovao je i radio veliki broj učenjaka relevantnih u cjelini za islamski svijet, među kojima je bio i veliki broj živih sufija – učitelja naše duhovnosti. Neki su djelovali usmenom riječju, a neki i usmenom i pisanom.
U skupinu prvih možemo ubrojiti (XV stoljeće) šejha Ajni Dedu (p. 866/1461-2.), šejha Šemsi Dedu (p. 866/1461-2.), (XVI stoljeće) šejha Hamzu Balija Orlovića (p. 981/1573-4.), (XVII stoljeće) šejha Ibrahima Bistrigiju (p. 1665.), (XVIII stoljeće) Husejn-babu Zukića (p. 1799.), (XIX stoljeće) šejha Mejli-babu (p. 1853/4.), šejha Hasan-babu Hadžimejlića (p. 1898/99.), (XX stoljeće) šejha Omera Paloša (p. 1925.), šejha hafiza Husni efendiju Numanagića (p. 1931.), šejha Džemila Numanagića (p. 1954.), šejha hafiza Muharema Lemeša (p. 1955.), šejha Halid efendiju Salihagića (p. 1993.), šejhove iz porodice Hadžimejlić, šejha Šefika Alića i dr.
U pročelju druge skupine je (XVI stoljeće) Alauddin Ali-dede (p. 1598.), (XVII stoljeće) šejh Abdullah Bošnjak (p. 1644.), šejh Ahmed Mujezinović (p. 1686.), šejh Hasan Kaimija (p. 1691.), (XVIII stoljeće) šejh Fevzi Mostarac (p. 1747.), šejh Abdullah Salahuddin el-Uššaki Salahi (p. 1782.), (XIX stoljeće) šejh Abdur-Rahman Sirrija (p. 1846/47.), šejh Ilhami-baba Žepčak (p. 1821.), i mnogi drugi.
Tu su i naši savremenici šejh Fejzullah Hadžibajrić (p. 1990.), Abdullah efendija Čelebić (p. 1992.), šejha hafiz Mustafa efendija Mujić (p. 1999.), šejh Mustafa efendija Čolić (p. 2003.), šejh Zakir Bektić (p. 2005.), šejh Salih efendija Ibrišević, Ismail Ahmetagić, hafiz Halid efendija Hadžimulić, imam Midhat efendija Čelebić, hafiz Mehmed Karahodžić i dr.
Pored ovih sufijskih učitelja u novije vrijeme i naši intelektualci izučavaju tesavvufsku misao i učenje. Prije svih mislimo na profesora Džemala Ćehajića, profesora Ismeta Kasumovića, profesora Rusmira Mahmutćehajića i profesora Rešida Hafizovića.
Šejh Mustafa efendija Čolić je jedna od najblistavijih zvijezda našeg duhovnog neba. Najbolji svjedok toga jeste njegov životni put, te njegova djela i radovi koje je ostavio iza sebe.
Životni put uvaženog šejha (u daljem tekstu Šejh Čolić ili samo Šejh), na intelektualnom planu, bio je jako plodan. On je iza sebe ostavio veliki broj autorskih djela, prijevoda i komentarisanih prijevoda. Do sada je objavljeno preko dvadeset naslova, a još skoro toliki broj u rukopisima i priprema čeka na objavljivanje. Pored toga Šejh je bio učesnik na nekoliko znanstvenih skupova na kojima je predstavio svoje referate.
Do sada, na našem jeziku, nije objavljena čak ni jedna studija o njemu i o njegovom radu. Primarnim naučnim značajem ovog istraživanja smatram aktueliziranje i produbljivanje interesa za ovu značajnu ličnost naše duhovnosti, njegove radove i prijevode, a samim time i za njegovu tesavvufsku misao i naučavanje.
Što se tiče Šejhovih radova, prema našim uvidima, do danas je 31 ugledao svjetlo dana.

Životni put šejha Mustafe efendije Čolića

Rana mladost i obrazovanje

Šejh Mustafa efendija Čolić rođen je u Istočnoj Bosni, 1. marta, 1921. godine / 20. džumadel-uhraa, 1339. hidžretske godine, u selu Pločnik, naselju Sokolovići, kod Sokolca, između Romanije i Devetaka. Po tadašnjem teritorijalnom ustroju ta oblast pripadala je srezu Rogatica. Otac mu se zvao Šaćir, a majka Devlija, rođena Smajić. Početno osnovno i vjersko obrazovanje stekao je u rodnom mjestu.
Za šest godina, pred četvoricom muallima, savladao je u Mektebu sve ilmihale koji su se u to vrijeme izučavali: Tuhfetul-ihvan, Bidajetu-l-inas i Fikhu-l-‘ibadat. Znao ih je skoro napamet. U porodičnoj kući još kao dječak predvodio je džemat u noćnim namazima.
Osnovnu školu završio je sa Demkom Andelić, među osamdesetero srpske djece. Zajedno sa njim izjasnio se da je po nacionalnoj pripadnosti Turčin. Učitelj Dubljević im je kazao da su “Srbi muslimanske vere”. Kako je bio najbolji učenik oba učitelja, jednog Srbijanca drugog Hrvata, osobito su ga pazili. Samo jedan puta je kažnjen i to kada je iz bukvara iščupao kraljevu sliku.
Nakon što je položio prijemni ispit za Šerijatsku gimnaziju, nekako pred početak nastave ozlijedio se sjekirom. Razbolio se od trovanja krvi čije će liječenje potrajati mjesec dana. Nakon ozdravljenja amidža Bećiraga upisuje ga u Merhemića medresu u Sarajevu.
Dva mjeseca poslije, amidža, po savjetu travničkog kadije, prebacuje ga u reformisanu Elči Ibrahim-pašinu medresu (Fevziju) u kojoj je bilo još slobodnih mjesta. Nakon polaganja specijalnog ispita upisuje se u nanovo opremljenu Medresu sa dobro uređenim internatom.
Bio je odličan učenik tako da je drugi i treći razred Medrese završio za samo jednu godinu. Uoči samog drugog svjetskog rata završio je školovanje u Medresi sa dvadeset i šest petica i jednom četvorkom u završnom svjedočanstvu. Bio je najbolji učenik svoje generacije.

Imamski posao i prvi muhadžirluk

Nakon povratka kući, po babinom naređenju, odlazi u selo Rijeka, džemat Podžeplje gdje će kod babinog daidže klanjati teravih-namaz. Kako je u Podžeplju bila sagrađena nova džamija ostaje da radi kao imam i muallim. 26. januara 1941. godine dekretom Ulema medžlisa u Sarajevu postavljen je za muallima-namještenika u džematu Podžeplje (srez Rogatica). Ovaj dekret će mu biti kasniji uručen. Tu ostaje osam mjeseci i završava jednu hatmu sa četrdesetero djece. Zatim odlazi kući radi odmora. Tu, kod roditelja, 1941. zatiče ga “srpski ustanak”.
Iste godine, u dvadesetoj godini njegova života, u mjesecu julu majka mu umire od upale pluća. Četnici mu ubijaju oba djeda, oca, dva brata, amidže, daidže i drugu bližu rodbinu. Dvije sestre su mu žive zapaljene u kući. Amidžinca koja je to posmatrala iz obližnje štale, sa dvije preostale sestre, ostat će u životu i to će mu kasnije kazivati. Rahmetullahi alejhim edžmein. U intervjuu za Preporod 1996. za svoje najbliže srodnike kazat će: “Svi moji preci pobijeni su od strane Srba zbog kelimei-šehadeta.”
Nakon povlačenja domobrana iz Rogatice pred četničko-partizanskim upadima odlazi preko Goražda, Foče, Kalinovika i Mostara za Sarajevo. Zajedno sa drugim muhadžirima smješta se u prepune prostorije Gazi Husrev-begove medrese, otprilike u mjesecu oktobru, iste godine.
14. novembra, 1941. godine, pred Kurban-bajram, otac Abdulaha Konjicije, Ibrahimaga odvodi ga iz Sarajeva da bude imam u džematu Ostružnica, kod Fojnice. Pedeset i jednu godinu poslije, 14. novembra, 1992. godine, Šejh će ponovo kao muhadžir doći na isto područje.
Iz tog džemata javlja se pismeno Ulema medžlisu u Sarajevo: “Izbjegao sam prije pet mjeseci od četničko-komunističkih bandi iz mjesta službovanja preko Goražda, Foče, Mostara u Sarajevo.” Iste godine dobio je dva dekreta o postavljenju: prvi za džemat u Podžeplju, a drugi za džemat Voljevac-Ostružnica. Dekretom Ulema medžlisa od 28. marta 1942. godine postavljen je za imama i muallima u džematu Voljevac-Ostružnica. 24. novembra 1945. godine novim dekretom produžava mu se rad kao imama i muallima u istom džematu.
U Ostružnici ostaje desetak godina. Pored imamskog posla, nakon završenog rata, bio je predsjednik i knjigovođa mjesne zadruge. Tu se upoznaje sa mladim intelektualcem Halid-efendijom Salihagićem koji će postati njegovim nerazdvojnim drugom na putu duhovnog usavršavanja.

Ulazak u tarikat

U vremenskom periodu, između 1945. i 1949. godine, Mustafa-efendija postaje derviš. Ispočetka je oklijevao. Međutim, upoznavanje sa mladim intelektualcem Halidom Salihagićem bilo je presudno, tako da se ova dva tragaoca za istinom, u najpoletnijim godinama svoga života, u istom mjesecu podervišuju. Prvi kod šejha derviša Rizvan efendije Bodovije, a drugi kod šejha Džemil efendije Numanagića. Pred smrt šejh Rizvan idžazetnamom će promovisati Mustafa efendiju u šejha i svoga halifu – nasljednika.
Jednu večer, u isto vrijeme, stižu im pismena rješenja od strane Sreza Fojnica za raspored na administrativne poslove u samom Srezu. Bez prethodnog dogovora, obojica odbijaju rješenja i vraćaju ih po predsjedniku mjesne zajednice.
Odmah nakon toga Mustafa-efendija odlazi u “kovačnicu novih ljudi – JNA” na odsluženje vojnog roka u trajnu od dvije godine, a Halid-efendija na prisilni rad od mjesec dana na Romaniju.
Po povratku obavlja imamsku dužnost u dvije gradske džamije u Fojnici. Dekretom Ulema medžlisa od 17. januara 1952. godine premješten je za imama i hatiba džemata Atik-džamije u Fojnici. Na lični zahtjev 03. juna 1954. godine postavljen je za imama i hatiba Šaban-efendijine džamije, također, u Fojnici.
U tim godinama “vrućeg i hladnog rata” pored spomenutih šejhova upoznat će i šejha Hadžimejlić Abdullatif efendiju i šejha hafiza Muharem efendiju Lemeša. Družio se i sa kadijom Gačo hafiz Muhamedom, sa Hadžimejlić hafiz Ćazimom, kao i sa svim mjesnim imamima.

Boravak u Jajcu

17. ramazana, 1955. godine Šejh seli u Jajce gdje je postavljen za imama, hatiba i muallima džamije Esme-sultanije. Radeći kao imam, u različitim vremenskim periodima, bio je sekretar Udruženja ilmijje, glavni imam, predsjednik Odbora islamske zajednice i član Republičkog i Vrhovnog Sabora IVZ-e u SFRJ.
Nakon što je Vrhovno starješinstvo službeno zabranilo da imami nose ahmedije i džubbeta osim za vrijeme obavljanja vjerskih obreda Šejh se pismenom molbom obraća reisu-l-ulemi da on bude izuzet. Međutim, 25. juna 1962. godine dobija odbijenicu.
Sve vrijeme je bio pod prismotrom organa državne bezbjednosti i njihovih pomagača. Zbog obavljanja javnih vjerskih obreda osuđivan je novčanim globama i zatvorskim kaznama.
Šejh je svjedočenjem znanja i produhovljenosti kod imama i običnih ljudi stekao nazivi “muderris”, tj. profesor, učitelj. To je izazvalo ljubomoru i zavist, pa je protiv njega upućena neosnovana pritužba. Tri mjeseca poslije, odgovarajući na nju predsjednik Starješinstva Naim-ef. Hadžiabdić napisat će podnosiocima tužbe: “Mustafa-ef. spada među naše najvrjednije imame.”
03. februara, 1966. godine unaprijeđen je, od strane tadašnjih organa islamske zajednice, u vjersko-prosvjetnog referenta (glavni imam) Odbora IVZ Jajce. Tu dužnost obavlja do 02. marta, 1977. godine. Sve vrijeme, a i nakon toga, obavlja dužnost imama, hatiba i muallima u džamiji Esme-sultanije.
Pišući o tom periodu Šejhovog rada Muharem ef. Omerdić kaže: “Sa Muderrisom, kako sam ga i sam oslovljavao, poznajem se od 1965. godine. On je bio ahbab moga dede i babe. Tri godine sam zaredom dolazio na ramazansku praksu na njegov teren. To su nezaboravni trenuci moga života. Učio me je o onome što do tada nisam čuo. Njegovo ponašanje kao hodže učenicima je ulijevalo ljubav prema imamskom pozivu. Bio je ponosan na svoju službu i svoj rad. Onako, džovadli, lijep, ponosit i zdrav postao je slika i prilika mnogim softama kakvi bi trebali biti sutra u ovoj odgovornoj službi. Volio je islam, medresu i softe. Prije na desetak godina nego što će Islamska zajednica pokrenuti akciju za ubiranje zekata i sadeka fitra za medresu on je to aktuelizirao u Jajcu. Njegova objašnjenja zašto to tako treba biti i danas su aktuelna. Moji kontakti su ostali sa njim do njegova preseljenja. Uvijek mi je davao podršku i podsticao moj rad. To je činio i prema drugima.”
Ibrahim efendija Babić svjedoči da je rahmetli Šejh bio jako tolerantan, da nije provodio nikakve represije ili nametao neke stege bilo porodici, bilo svojim kolegama kao glavni imam. S druge strane bio je jako principijelan prema sebi. Prije puštanja brade svaki dan se brijao, brkovi su mu uvijek bili uredni, svake sedmice se podšišavao, nikada iz kuće nije izašao bez svijetle košulje skopčane do pod vrat, sa kapom i u sakou, čak i ljeti. Zadnju paru koju je imao davao bi prosjaku, nikad se ne obazirući na to ko je i šta je taj prosjak. Kasnije je pustio bradu i nosio je šejhovski tadž. Volio je da se šali, ali nikada vulgarno i uvijek bi, i iz šale, izvlačio neku pouku. U svojim nastupima i svome predstavljanju islama bio je jako širok, tako da je odstupao od stereotipa toga vremena. Nastojao je da ljudima olakšava, da im učini lijepim vjeru i omili Dragog Boga. Imame je voli bezrezervno, sa punim srcem, i to nije nimalo skrivao. Čak je govorio, prema hadisu, da ako su iko evlije (Allahovi odabranici) toga vremena onda su to imami, jer svojom javnom pojavom na dženazama, u džubama i ahmedijama, podsjećali su na smrt, na ahiret, a samim time i na Allaha. Svi koji su živjeli u tom periodu znaju šta znači moralna podrška nekome ko je tretiran kao građanin drugog reda.
Jednom je savjetovao Ibrahim efendiju: “Svaki hadis kojeg pročitaš ili čuješ, ako možeš da izvršiš njegovu poruku obavi je makar jedan puta u životu, zbog Pejgambera, sallallahu alejhi ve selleme.”
Pored velike širokogrudnosti, Šejh je bio izuzetno hrabar kada je to bilo potrebno. Jedne prilike dok je bio glavni imam kada su došli policijski inspektori Šejh se na njih izvikao tako da su to čuli svi na hodniku, prisjeća se Ibrahim efendija. Vikao je: “Vi od mene pravite neprijatelja ovog naroda i ove države, od mene kome su četnici poklali i pobili svu najbližu porodicu. Vi ste neprijatelji ove države i među vam će se pojaviti oni koji će je srušiti.”

Penzionisanje i drugi muhadžirluk

Šejh je penzionisan 31. marta 1987. godine, nakon više od 45 godina provedenih u mihrabu.
Od penzionisanja pa do rata Šejh je odlazio jedan ili dva puta mjesečno u Carevo Polje, mjesto u blizini Jajca, gdje se u jednoj privatnoj kući održavao sedmični halka-zikr. One sedmice kada bi dolazio Šejh iza ikindije se učila Evradi-fethijja, sura el-Feth, Jasin i el-Mulk. Poslije akšam namaza učio bi se zajednički zikr, a poslije toga Šejh bi se obraćao prisutnima.
1992. godine, nakon četničke okupacije, napušta sa svojim džematlijama Jajce. Ljudi su kupili ono najnužnije, a on je ponio sa sobom nekoliko kartonskih kutija svojih rukopisa i nešto knjiga. 14. novembra stiže u Kaćune kod Busovače.

Boravak u Visokom i povratak Najvećem Dostu (Er-Refikul-E’ala)

1995. godine Šejh se preselio u Visoko gdje će ostati sve do povrataka Najvećem Dostu.
Od dolaska u Visoko, skoro da nije bilo dana, kada neko nije bio u posjeti kod Šejha. Od političara, privrednika, muftija, imama, derviša, bivših džematlija i običnih ljudi. Sama Šejhova pojava bila je događaj za ljude koji ga prvi put vide. Do pred kraj života Šejh je neumorno i satima govorio sa svojim sabesjednicima. Svi su ostajali intelektualno ili duhovno razoružani, a ujedno bogatiji novim zaključcima i spoznajama. Ostatak vremena, u ovom periodu, provodio je u redigovanju svojih rukopisa i njihovoj pripremi za štampu. Prije štampanja neke knjige Šejh je imao običaj, u krugu simpatizera, i posjetioca čitati tekstove koje je spremao za štampu.
5. maja, 2004. godine/16. rebiul-evvela, 1425. hidžretske godine, u 84. godini života Šejh je preselio na bolji svijet. Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten vasi’aten.
U Visokom Šejhu su hizmetili, pomagali i dali veliki doprinos objavljivanju i promociji rezultata Šejhovog duhovnog puta i intelektualnog rada sin Ahmed, snaha Jasminka, Sejid efendija Đozić, Jasna Skopljak i dr. Također, značajan doprinos dali su i brojni sponzori.
Šejh je stupio u brak sa Belkisa-hanumom, rođ. Babić, iz Rogatice 1948. godine. Njihovi potomci su sin Mehmedalija (r. 1954.), kćerka Fatima (r. 1955.), i sin Ahmed (r. 1956.), zatim petero unučadi: od Mehmedalije Vedad, od Fatime Lejla i Husejn i od Ahmeda Selma i Selman.
Danas se, u Jajcu – gradu u kojem je Šejh Čolić proveo skoro svoj cijeli radni vijek – nalazi ulica sa imenom Šejh Mustafe ef. Čolića.