Zabilješka Mula-Mustafe Bašeskije o odnosu prema jeziku
Share This Article
Summary (Mula Mustafa Bašeskija’s Notes on References to Language)
Mula Mustafa Bašeskija’s annals, written in Turkish, can to a certain extent depict prestandard courses of language development on our ground. He gives considerable priority to native language over Arabic and Turkish. This native language is called Bosnian by the author, which is scientifically unfounded and partial. Examples showing predominance in its wealth and possibilities of expression are stated referring to the verbs to go and to eat. Affiliation to our language and their Slav origin are confirmed in Vocabulary of Croatian and Serbian language JAZU. Besides being exalted by native language, owing to his extraordinary proficiency in it, Mula Mustafa Bašeskija brings out of oblivion precious processes of language development.
(*)
Ovaj kratki skromni prilog posvećen je jednom od najznamenitijih i najzaslužnijih Sarajlija u toku polumilenijske istorije našeg grada – Mula Mustafi Bašeskiji
Mula Mustafa Bašeskija proveo je gotovo cijeli život u rodnom Sarajevu, zapisujući u svoj Ljetopis tekuće događaje. Rođen je 1731. ili 1732. godine, a umro 1809. godine. (Podaci su navedeni prema studiji Mehmeda Mujezinovića “Uvod u Ljetopis”). Bašeskija je započeo svoj Ljetopis kada mu je bilo 25 godina i gotovo do kraja života, dakle skoro pedeset godina, vjerno bilježio podatke o događajima u Sarajevu i izvan njega, a koji su se ticali njegovih žitelja. Podaci koje je ljetopisac navodio vrlo su raznovrsni i tiču se najrazličitijih sfera ljudskog života. Uz to su propraćeni živopisnim autorovim komentarima koji nam često s nevjerovatnom vjerodostojnošću dočaravaju život kakav je bio u našem gradu u 18. stoljeću.
Tako možemo od Bašeskije saznati, naprimjer, kakve su koje godine bile vremenske prilike, cijene prehrambenih i drugih artikala, zdravstveno stanje Sarajlija, kako su se veliki svjetski događaji odražavali u Sarajevu, kada su harale bolesti, ratovi, poplave, požari i zemljotresi. U Ljetopisu su sačuvani i opisi proslava, zabava, načina odijevanja, izgradnje novih i opravke starih građevina. Najviše je prostora posvećeno popisu umrlih, uz česte vjerne opise i naraznovrsnije podatke o Sarajlijama, koje je ljetopisac na svoj način ispraćao u vječnost.
Bašeskijino djelo, koje je on nazvao Zbirka ili Knjiga, a njen najveći dio je, Ljetopis napisano je turskim jezikom, s malim izuzecima koji se odnose na dijelove pisane našim jezikom, kao što su na primjer tri narodne pjesme, popis narodnih naziva bilja te jedna Bašeskijina originalna pjesma. Turski jezik kojim je pisano Bašeskijino djelo pod snažnim je uticajem autorovog maternjeg jezika.
Sudeći na osnovu oskudnih podataka koji se mogu naći u Ljetopisu o autorovu odnosu prema jeziku i jezičkim pitanjima možemo ipak utvrditi nekoliko prilično vjerodostojnih činjenica. Ovom prilikom, na žalost, nismo u mogućnosti, naročito zbog ratne situacije, da studioznije priđemo ovom pitanju koje zaslužuje mnogo više pažnje. Ipak, u skladu s prilikama, pokušat ćemo da na osnovu kratke analize autorove zabilješke o bosanskom jeziku, koja je nađena u njegovom Ljetopisu, doprinesemo, barem malo, boljem poznavanju njegovog odnosa prema jeziku i jezičkim pitanjima. Nadamo se također da ćemo u pokušaju rasvjetljavanja tog odnosa prema jeziku doći i do određenih saznanja o predstandardnim tokovima jezičkog razvoja na našem tlu i udjelu tog jezika u kasnije utvrđivanom standardu.
Zaključke smo najvećim dijelom temeljili na Bašeskijinom Ljetopisu koji je, kao što je već primijećeno, uglavnom pisan turskim jezikom. Neposredna analiza obavljena je u sljedećoj bilješci koju prenosimo u cjelini:
Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika. Evo, na primjer, u arapskom jeziku za glagol ići imaju svega tri oblika: zehebe – raha – meša. Turski jezik je opet u tom pogledu najsiromašniji, jer za glagol ići ima samo izraz gitmek. Međutim, u bosanskom jeziku za oblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza: odde, otiđe, odplaha, odgmiza, odlaza, odplaza odganpa, odtapa, odpeda, odgigase, ošiba, odgelase, odklipa, odhuka, odvurja, odherbeza, odtrapa, odbata, odšeta, odhunja, odkasa, odhlapa, odfista, odgegase, odzvizda, odklapa, odhurlja, odđipa, odsunja, odlista, odvreba, odhega, odkreka, odklasa, odega, odstupa, odskaka, odtavrlja, odbavrlja, odplača, odbatlja, odgaza, odtalja, odvrlja, odbatina, odklaša.
I druge riječi u bosanskom jeziku imaju više izraza nego li arapski i turski jezik. Na primjer, za izraz jesti Arapi imaju riječ ekele a Turci jemek, dok u bosanskom imamo izraze: jede, gvaca – zvoca – pirća – sublja – lotri – hapi – gloginja – lavutri – momolji – hlapa – čaluga, pa i dalje prosuđuj.
Riječi perzijskog jezika opet imaju vrlo mali broj slova kao ševed, bud, hest, mist, b((150))d. (Ljetopis, str. 15).
Prvi utisak koji se nameće nakon čitanja ove Bašeskijine Zabilješke o našem jeziku isti je onaj koji nam ostavlja cijeli njegov hroničarski, gotovo poluvjekovni posao čiji je glavni cilj bio da se otme od zaborava što je moguće veći i raznovrsniji dio života Sarajeva. Taj utisak upućuje na najdublju Bašeskijinu privrženost rodnom gradu i njegovim žiteljima, zanesenost njegovim ljepotama i bezgraničnu ljubav prema svemu onome što čini karakteristiku življenja u njemu. U takvom odnosu, međutim, nema mnogo mjesta za kritička sagledavanja i preispitivanja. Odatle čvrsto ali naivno i naučno neutemeljeno Bašeskijino uvjerenje o bogatstvu i mogućnostima bosanskog jezika. U poređenju sa arapskim i turskim jezikom u Bašeskijinim procjenama bosanski jezik je u znatnom preimućstvu. Kao dokaz za tu tvrdnju navodi se četrdeset i pet, uslovno rečeno, sinonima koji u bosanskom jeziku postoje za glagol ići, prema samo tri takva oblika u arapskom jeziku; za glagol jesti naveo je jedanaest naših izraza, a samo po jedan u turskom i arapskom jeziku.
Kada bismo ocjenjivali i filološkim kriterijima mjerili ove Bašeskijine iskaze o jeziku, svakako da bismo im u najmanju ruku mogli odreći svaku ozbiljniju utemeljenost. Moglo bi se naročito dovesti u sumnju njegovo dovoljno poznavanje arapskog i turskog jezika. Ali, ono što se nikako ne bi moglo dovesti u pitanje i što je za naš pristup Bašeskijinom djelu bitno, to je njegovo izuzetno poznavanje našeg jezika koje mu je omogućilo stvaranje tako ubjedljivih i vjernih opisa života koji podsjećaju na slike otrgnute iz zaborava i fotografskom tačnošću pohranjene za vječnost. To je mogao da postigne samo izuzetan majstor i poznavalac jezika koji je bogaćen iz najrazličitijih izvora i brušen istom strpljivošću kojom su majstori iz tog vremena obavljali najrazličitije zanatske poslove.
Četrdeset pet izraza koje je Bašeskija nabrojao kao sinonime za glagol ići nalazimo u obliku 3.licu jednine aorista.
Provjera njihove potvrđenosti i pripadnosti našem jeziku u Rječniku hrvatskog ili srpskog jezika JAZU daje rezultat da se za 44 oblika mogu naći ili direktne potvrde ili se, manje ili više uvjerljivo, mogu dovesti u vezu sa riječju ili oblikom istog korijena. Jedino se za oblik odhega nije mogla naći potvrda ni najudaljenija veza s nekom našom riječi nego se može dovesti u vezu sa turskom riječi e((??))ri = kriv, iskrivljen, nagnut, odakle je nastao turcizam hegav, herav, herlav, erav, u značenju iskrivljen, nagnut na jednu stranu. Potvrda za ovaj izraz nađena je u Turcizmima srpskohrvatskog, hrvatskosrpskog jezika Abdulaha Škaljića.
Svi ostali izrazi za koje je Bašeskija smatrao da su istoznačnice glagola ići pripadaju našem jeziku i uglavnom su slavenskog porijekla.
Ne ulazeći ovom prilikom u raspravu da se navedene istoznačnice ne mogu smatrati u strožoj procjeni čak ni za neprave sinonime, pokušat ćemo da im priđemo sa stanovišta njihove slikovitosti i ekspresivnosti.
U nauci o jeziku nisu ujednačena mišljenja o stepenu razlika u značenju sinonima. Postoji i mišljenje da se sinonimima mogu smatrati i one riječi koje imaju samo zajedničko jezgro značenja. Međutim, čak i kad bismo pošli od tako široko shvaćenih kriterija za utvrđivanje sinomskih odnosa, teško da bismo glagole otići, odplahati, odgmizati, odlaziti odplazati, odganpati, odtapati, otpedati, odgigati se, ošibati, odgelati se, odklipati, odhukati, odvurjati, odherbezati, odtrapati, itd. mogli smatrati sinonimima.
Ono što je zajedničko svim navedenim glagolima (45 glagola) je da oni označavaju svršenu radnju odlaska. Sljedeća zajednička crta je da je riječ o specifičnom kretanju koje se razlikuje od općeg značenja kretanja u glagola ići. Na primjer, u Rječniku JAZU nalazimo uz glagol gmizati (nije nađena direktna potvrda za odgmizati) sljedeće značenje “…hoditi potrbuške kao što idu crvi i druge bubice koje nemaju nogu, ili su im noge posve kratke…”
Uz glagol odgegati se nalazimo tumačenje: “…gegajući se otići”,
uz glagol gegati se, “… ići teško, polagano…;
uz glagol geljati se, “tromo hoditi”;
uz glagol batinjati (dovedeno u vezu s Bašeskijinim oblikom odbatina) nalazimo značenje, “ići tamo amo kao uzalud”;
uz glagol batati (dovedeno u vezu s Bašeskijinim oblikom odbatlja) navedeno je značenje “hoditi usiljavajući se kao što biva od slabosti ili od umora ili od tromosti”;
uz glagol tapati, “ići nesigurno, spoticati se”,
uz glagol pedati “lijeno, tromo ići, govoriti, raditi”;
uz glagol klapati (Bašeskijin oblik za odklapa) nalazi se značenje “u vezi s obućom, ići tamo i onamo (opančine mu klapaju)”;
uz glagol trapati, “ići ne gledajući kuda, basati”;
uz glagol kasati, u prenesenom značenju trčati naglo”;
uz glagol đipati, “skočiti, zgrabiti”,
uz glagol stupati, “ići, penjati se kuda gore, koračati”;
uz glagol skakati, “u hodanju ili trčanju podizati jače noge”;
uz glagol tavrljati, “teturati, klecati”,
uz glagol odvrljati, “vrljajući otići”,
uz glagol laziti, “složeno s prijedlozima znači što i hoditi” itd.
Za nekoliko Bašeskijinih istoznačnica glagola ići nismo mogli naći uvjerljivije veze ili potvrde upotrebe. To se odnosi, naprimjer, na oblike: odhuka, odfista, odvreba, odklasa, odplača. Istina, i za ove oblike mogle bi se pretpostaviti veze i asocijacije s nekim riječima koje su slikovito upotrijebljene. Tako bi se oblik odhuka mogao povezati s glagolom hukati, tj. “puštati iz sebe glas hu” ili odfista sa glagolom fistati koji može imati značenje “buktjeti, lizati”, kada se odnosi na plamen. Slikovitosti i izražajnosti ponekog od ovih oblika mogle su doprinijeti i njihove onomatopejske karakteristike.
Drugi primjer kojim je Bašeskija ilustrovao bogatstvo izražajnih mogućnosti našeg jezika jeste sinonimni niz uz glagol jesti. Naveo je dvanaest, po njegovom mišljenju istoznačnih oblika glagola, u 3. licu prezenta singulara. To su: jede -gvaca – zvoca – pirća – sublja – lotri – hapi – gloginja – lavutri – momolji – hlapa – čaluga, dakle, 12 glagola koji označavaju isto što i glagol jesti, s tim da je Bašeskija ostavio mogućnost da ih ima u našem jeziku znatno više.
Ono što je rečeno o Bašeskijinih četrdeset pet istoznačnica za glagol ići, naročito u smislu određivanja njihove pripadnosti jednom sinonimskom nizu, moglo bi važiti i za glagol jesti i njegove navodne sinonime. Zajedničko im je, pored osnovne semantičke spone, tj. svi znače radnju uzimanja jela u najopštijem smislu, i uže – specifičan način na koji se ta radnja obavlja, s naglaskom na zvukovima koji se tom prilikom proizvode i koje ti glagolski oblici onomatopejski dočaravaju, kao u primjerima: momolji, hlapa, hapi, lavutri i slično. Sve su to, uglavnom, onomatopejski oblici za koje se teško mogu naći potvrde u Rječniku JAZU, a isto tako ih je teško dovesti u vezu s bilo kojim poznatim riječima. Naprimjer oblik gloginja mogao bi se povezati s onomatopejom “glogojati” u značenju klokotati, oblik hlapa sa glagolom hlapati uz koji je u Rječniku JAZU navedeno jedno od mogućih značenja: “pas a i koja druga životinja, hlapne, kad zinuvši brzo zatvori usta klocajući da što zubima uhvati”. Oblik lotri bi također mogao imati dalju vezu s glagolom lotriti se = lijeniti se.
I pored oskudnosti materijala koji nam pruža ova Bašeskijina zabilješka o jeziku, na osnovu izvedene analize možemo sa većom sigurnošću utvrditi nekoliko činjenica koje karakterišu odnos Mula Mustafe Bašeskije prema jeziku. Svoj maternji jezik on naziva bosanskim jezikom. Zadivljen je i zanesen njegovom ljepotom i izražajnošću a prilazi mu ne kao poznavalac nauke o jeziku, nego kao pisac, majstor riječi koji kao i svaki drugi zanatlija procjenjuje najprije mogućnosti koje nam pruža materijal od kojeg gradi svoje djelo. Bašeskija je očaran nenadmašnim mogućnostima koje mu pruža bosanski jezik u njegovom vjernom odslikavanju života Sarajeva u 18. stoljeću. On otkriva ljepotu tačno odabrane i na pravom mjestu ugrađene riječi, prilazeći joj kao izuzetan stilista, vaga nijanse u značenju i zvuku, dajući tako dragocjen doprinos u borbi s prolaznošću. Takvim odnosom prema jeziku ostavio nam je trajno svjedočanstvo i bogat izvor za proučavanje predstandardnih tokova razvoja jezika na našem tlu.