Share This Article
Od kraja 1807. do proljeća 1809. godine nije dolazilo do nekih krupnijih oružanih sukoba između ustanika i Osmanskog Carstva. Ustanici su ovaj relativni predah iskoristili da se još bolje snabdiju oružjem I municijim i da još bolje utvrde neka od graničnoh utvrđenja. Kako je ustanak odmicao, sve više su dolazile do izražaja izvjesne anomalije u okviru ustaničkog rukovodstva. Sve jače su bivale nesloge i rasprave među srpskim starješinama koji se počinju pretvarati u osioni, zulumćarski i eksploatatorski birokratski stalež, koji po načinu života i svome postupanju prema običnom narodu, sve više podsjećaju na dahije koji im postaju uzor. Ovo je dovelo i do oružanog otpora od strane naroda u Resavi u jesen 1808. godine. Spoljnopolitička situacija je sve više išla u pravcu novog rusko-turskog rata. To uočava i ustaničko rukovodstvo. Zato Karađorđe i Sovjet šalju krajem 1808. godine Stanoja Glavaša u Podibarje (koje je tada bilo pod osmanskom kontorlom) da spremi teren za buduće ratne akcije. Pregovaranje u Jašu koje je bilo obična kupovina vremena, na kraju je prekinuto 22. marta. Ustanički izaslanici vratili su se u Beograd 8. aprila. Već 10. aprila održana je sjednica Sovjeta na kojoj je riješeno da se prekine primirje s Turcima.
Bilo je različitih koncepcija o budućim vojnim operacijama. Karađoređe je imao najracionalniji plan. Predlagao je da se glavnina vojske uputi prema Nišu i Leskovcu i da glavna ofanziva bude upravljena uz Južnu Moravu, a da se na drugim stranama ograniče na defanzivu. Na taj način bi brzim i iznenadnim napadom bio osvojen Niš I posjednute klisure Grdelička i Sićevačka, koje bi ustanici utvrdili i osnovali novi Deligrad i tako učvrstili pozicije Srbije s juga. Međutim, Karađorđev plan nije imao podršku većine. Svako od starješina je težio da predmet vojničkog udara bude njegov zavičaj. Česta interpretacija da su navodno i Rusi insistirali na istovremenom otvaranju više frontova je više traženje opravdanja za pogrešnu vojnu taktiku i neuspjeh srpske ofanzive, nego realna historijska činjenica. Pošto je razrađena strategija ofanzive, pristupilo se određivanju komandanata: prema Krajini vrhovna komanda nad vojskom je povjerena Milenku Stojkoviću; prema Nišu, pod uticajem Mladena Milovanovića, ondašnjeg predsjednika Sovjeta, izabran je Miloje Petrović, njegov kum, a zapostavljen je daroviti vojskovođa Petar Dobrnjac; prema Bosni određeni su Sima Marković i Jakov Nenadović. Najvažniji od svih bio je front prema Sandžaku, zbog čega je u ovom pravcu vojsku lično poveo i njom komandovao Karađorđe. Preko Sandžaka Srbi bi ostvarili direktnu vezu sa Crnom Gorom, Brdima i Hercegovinom, a istovremeno bi prekinuli vezu Bosne i Hercegovine sa Rumelijom, odnosno unutrašnjošću Osmanskog Carstva.
Ustanicima se učinilo da je ovo pravi momenat za proširenje ustanka na susjedne osmanske pokrajine i za ostvarenje velike zamisli- oslobođenje i ujedinjenje cjelokupnog srpskog naroda. Zvanično, Srbi su otkazali Osmanlijama primirje 26. aprila. Is tog dana je Miloje Petrović sa 15-16 hiljada ljudi prešao Moravu. Karađorđe je 30. aprila krenuo put Užica, gdje je bilo zborno mjesto njegove vojske. Sa njim je bila vojska iz nahije rudničke, užičke, požeške i dijelom smederevske I kragujevačke. Po dolasku, glavni dio ove vojske je iz Užica krenuo prema Sjenici, tadašnjem sjedištu Novopazarskog sandžaka. Ustanici su uz Đetinju i Moravicu, izbilipreko Mučnja na Javor. Karađorđevi ustanici su prema izvještaju Grka, vladike beogrdskog Melentija, brojili 8.000 vojnika, a ruski general Petrov veli da je Karađorđe imao 7.000 vonika, 8 topova i 2 merzera, dok Batalaka saopštva da je to bila vojska od9.000 vojnika. Prema narodnoj tradiciji ova je ordija noćila na Javoru gdje je održano ratno savjetovanje, a potom prešla preko Javora, starim „Javorskim putem”, koji je bio u ono vrijeme i jedini podesan put za vezu između Sandžaka i Zapadnomoravske Srbije. Karađorđe je vukao 4 topa, 3 kubusa i dosta municije. Jedan manji odred Karađorđeve vojske, pod komandom njegovog zeta Antonija Pljakića upućen je uz Ibar u pravcu Novoga Pazara, sa zadatkom da drži u blokadi novopazarski garnizon za vrijeme akcije oko Nove Varoši i Sjenice, i da zaštiiti bok Karađorđevoj vojsci za vrijeme operacija, te da onemogući prodor osmanskih vojnih jedinica iz Novog Pazara u pravcu Niša i Deligrada.
Položaj na Rogozni držali su Jelačani sa dobrovoljcima iz ove nahije zajedno sa 700 vojnika koliko im je poslao Pljakić. Naređeno je Arseniju Lomi da sutradan sa odredom ustanika pođe prema Prijepolju i da glavninu vojske obezbijedi sa te strane i po mogućstvu zauzme grad. Kao prethodnica prema Novoj Varoši poslat je odred pod komandom Jovana Kursule. Kursula i ustanici pod njegovom komandom su se iznenadili kada su uvidjeli da se bošnjačko stanovništvo iz Nove Varoši evakuiralo odmah po saznanju da im dolazi ustanička vojska sa Javora, i pobjeglo prema Sjenici. Ustanici su bez smetnji ušli u Novu Varoš i razmjestili se po napuštenim kućama. Prema raspoloživim podacima brojčano stanje garnizona u Sandžaku uoči ovih vojnih operacija izgledalo je ovako: u Pljevljskom kadiluku 400, u Prijepoljskom kadiluku 250, Sjeničkom 150, Starovlaškom 150, i u Novom Pazaru 4.000 askera. „Karađorđe s vojskom krenu prema Sjenici. Na putu im se ispriječila turska predstraža u selu Buđevu. On uputi na ovo selo Lazara Mutapa i Kara-Pavla Simeunovića. Oni uspješe da isteraju bošnjačku predstražu iz šančeva. Braniocima pođe za rukom da stignu do svojih kuća. Nastaviše da pružaju otpor. Ustanici počeše da opkoljavaju turske kuće i pozivaju Bošnjake na predaju. Pošto branioci to odbiše, ustanici pribaviše sena, slame i šaše, privukoše se njihovim kućama i počeše da ih pale. Tek kada izgorje kuća u kojoj je bio bošnjački starješina Ganić sa svojih 18 ljudi, Bošnjaci pekidoše otpor i dadoše se u bjekstvo. Ustanici su ih gonili do Sjenice.
Ovaj događaj potvrđuje Karađorđevo pismo od 24. maja (5 juna) 1809. godine K.K. Rodofinikinu: „A mi fala bogu jesmo zdravo, do Javora došli i piše nama g(ospodar) Milan i g(ospodar) Vujica kako su oni na Turke noću udarili i imenovatoga poglavicu Janića u kući zapalili i izogoreo sa svim njegovim momcima I proče odande iz sela Sučeva (?) rasterali…” Gospodin Velibor Berko Savić je bio u dilemi o kojem selu se radi, ali očigledno da je u pitanju Buđevo, i da se radi o starješini Ganiću (a ne Janiću). Još sa granice Karađorđe je poslao pisma „u turska sela, prvo u Kladnicu tursku, da se predadu I da ostanu na miru i mi da im s vojskom u njihova sela svrnemo, ili ako će biti da me čekaju i da se nadaju da ću na nji(h) udariti neprijateljski i da mi na to odgovore. Oni nisu smeli niti se predati niti se biti, nego se pobune svi od mnogo vojske i uteku u Sjenicu. I ja posle pišem jedno pismo u varoš da se predaju ili begaju a oni niti se smeli predati niti dočekati, nego su pobegli. I ja sam moju vojskui 2 topa u varoš namestio I mojeg vojvodu Arsenija Lomu, s kojim može više predela odmetnuti, i nekoliko sela turski(h) uteklo u Sjenicu i mnogo se Turaka sabralo. I ja sam zarobio i nekoliko roba u Kladnici turski(h), I ništa im nije falilo no što je vojska ni(h)ova uzela sve sam im vratio I napisao sam pismo u Sjenicu da ti se Turci predaju i da ti konake gotove u polju osem varoši da im vojsku u varoš ne puštam i da im njina sirotinja muku ne trpi, ili da ostave Sjenicu i da idu kud znaju. Zato po onim predatim Turcima pismo pošljem i ništa mi nisu hteli odgovoriti, jer su se nadali indatu (pomoći E.R.) od Arnautluka. Zato u koji im dođe pismo da se indatu ne nadaju od njih, jer su udarili Crnogorci na Arnautluki niko im u indat ne može doći, no im pišu da nemaju kuda ni k nama begati, no da ginu ondi u onaj sat. Ja s pomoći božjom prispem s vojskom i na ni(h) udarim sa svi(h) strana, s kojim u onom istom satu svu varoš sa vojskom uzeo sam i nije mi niko od momaka poginuo, nego nekoliko ranilo se momaka, a turski(h) glava jesmo mnogo ocekli.”
Iako se najveći dio Kladničana rezbježao, osmanska vojska je čekala Karađorđa na isturenim položajima, na ograncima Javora, odnosno u Kladnici, gdje su se branitelji prethodno dobro utvrdili. Ustanici su savladali otpor i nastavili sa napredovanjem. Karađorđe je najprije uputio konjički odred da zaobiđe Sjenicu, odsječe je od Novog Pazara i Duge Poljane i sa te i metohijske strane da obezbjedi ustaničku vojsku ako bi osmanska vojska krenula u pomoć Sjenici. Ovaj odred je uspio da savlada osmansku posadu u Dugoj Poljani skoncentrisanu u čuvenoj dugopoljskoj kuli, nakon čega su kontrolisali sva kretanja iz novopazarskog pravca prema Sjenici. Ustanička vojska stiže pod Sjenicu pred Đurđevdan(23. aprila po starom – 5. maja ponovom kalendaru) prevalivši put od Užica do Sjenice dug 110 km za sedam dana i otpoče borba. U Sjenici se u međuvremenu sleglo dosta izbjeglih Bošnjaka sa svojim porodicama, iz Nove Varoši I okolnih sela. Oni su podigli odbrambeni zid i šančeve oko grada,i imali su 4 topa. Ustanička vojska se približila. U ranu zoru, ustanici su osuli topovskom vatrom bošnjačke položaje oko Sjenice, zatim krenuli u napad, koji su Bošnjaci uspješno odbili. U sumrak su ustanici ponovili napade. Na jednom kraju su prodrli u grad i zapalili bošnjačke kuće, ali se se morali povući zbog neuspjeha na drugim stranama. Ozlojeđen neuspjehom i gubicima, Karađorđe je iste večeri naredio da se osim topova upotrijebe i teški kabuzi (veliki topovi). Čitava se Sjenica tresla od eksplozija, a plamen se dizalo visoko u nebo. Svuda se čula vriska i kuknjava. Karađorđu je Arsenija Loma dojavio da su Bošnjaci napustili Prijepolje i da su ustanici ušli u njega. Zloglasni Stanoje Glavaš je dobio zadatak da sa svojim konjičkim odredom krstari širokim područjem jugozapadno od Sjenice I tamo eliminiše bošnjačku nejač. Ustanici su zauzeli na juriš varoš istog dana, a Bošnjaci se povukoše u utvrđenje, koje se sastojalo od zemljanog opkopa i tvrđave.
Zanimljivo je da je u to vrijeme Karađorđeva sestra Milica bila udata u Sjenici u porodici Karamarkovića. Na napad ustanika na tvrđavu, Bošnjaci su odgovorili topovima I puščanom paljbom. Vidjeviši da nema izgleda za uspjeh Karađorđe je naredio povlačenje vojske. U toku noći, opkolivši grad sa svih strana, ustanici su izgradili šančeve, postavili topove, odakle su otpočeli da tuku grad. Neki historičari tvrde da su ustanici podigli četiri šanca oko grada sa ciljem da Bošnjake pribiju u tvrđavu. O kojim šančevima je riječ, nije poznato. Oko Sjenice postoje dva pojasa šančeva u neposrednoj blizini, a za treći udaljeniji pojas, koji je vjerovatno novijeg datuma, se pretpostavlja da potiče iz doba Javorskog rata (1876-1878). To su šančevi na Kalipolju, Borovcu, Pometeniku, a dugi pojas šančeva se nalazi na udaljenosti od 2 do 10 km, zatim šanac na Radišića brdu iznad Sjenice; šanac na Babinjači (iznad Uvca); šanac u Strahinićima (opet na kosi iznad Uvca); šanac na Lupoglavi (4,5 km od Sjenice). Prvi pojas (od četiri šanca) je lociran na sledećim uzvišenjima: šanac na Peti, šanac na Dubinju (danas iznad Borića),šanac u Mahmutovića mahali (kod srpskog groblja) i četvrti „prijepoljski šanac”, koji se nalazi pored puta koji vodi iz Sjenice ka Prijepolju. Vjerovatno da je četiri prva šanca od Sjenice izradio Karađorđe, jer je tada opsjedao utvrđeni grad u Sjenici da bi ga držao u opsadi i zaštitio se na onoj čistini koju su s grada branitelji kontrolisali. Izgleda da nije bilo moguće osvojiti grad – tvrđavu s oruđima kojima je raspolagala srpska vojska, pa je Karađorđe procijenio da se grad – tvrđava može osvojiti držanjem pod opsadom, sve dotle dok im ne ponestane hrane i vode, pa ih tako prisiliti na predaju. Druge šančeve je kasnije osmanlijska vojska izgradila na daljim visovima od Sjenice. Služili su za docnije bojeve za odbranu Sjenice, kojih je bilo do 1912. godine.
Baron Božur koji je prošao kroz Sjenicu nekoliko godina prije Karađorđevog pohoda bilježi u svom putopisu da je Sjenica varošica sa 3-4.000 stanovnika, koju je branila četvrtasta tvrđava; kuće su bile prikupljene u više grupa (mahala), razdvojene zelenilom livada i vodama stajaćicama. Anri Pukvilj, 1807. navodi da je Sjenica naselje sa 700 kuća i 9 džamija. Drugi francuski putopisac, Ami Bue (1836) godine naziva Sjenicu selom sa 150 kuća-brvnara, pokrivenih daskama, što očito govori kakav je demografski i urbani pad ovaj sandžački grad doživio poslije pohoda srpskih ustanika. Pokušaj ustanika da se probiju u grad, kroz katranom zapaljena vrata, bio je krvavo odbijen. Pošto hrđavim topovima nisu mogli ništa učiniti, ustanici se riješe da bošnjački garnizon prinude opsadom na predaju. Opsada utvrđenja se otegla čitav mjesec dana. Za to vrijeme Karađorđe se moraovratiti vojnim poslovima i zato je otišao u Topolu i Beograd, odakle se povezuje sa ruskom diplomaltijom i vojskom u Vlaškoj. Zatim se vraća preko Kopaonika i Đakovačke planine i usput vrši smotru ibarskog fronta i sa Pljakićem se dogovara o daljim aktivnostima. U Sjenicu se vratio uskoro 24.maja/6. juna. Za to vrijeme dok je Karađorđe bio odsutan, ustanici su bili na okupu oko Sjenice, jer se očekivala pomoć opsjednutim Bošnjacima u gradu. Spriječiti utvrđivanje pozicija Srba u Sandžaku bio je najvažniji zadatak Bošnjaka i Albanaca, jer u slučaju da ustanici s upjehom izvedu svoj osvajački plan i dođu u graničnu vezu s Crnom Gorom, Bosna I Hercegovina bi bila odsječena od ostalih osmanskih pokrajina. Zato su koncentrisane jače osmanske vojne snage na sandžačkom bojištu. Osmanska vojska kretala se sa tri strane u pravcu Sjenice, s namjerom da je oslobode od opsade. Numan-paša Pećki dolazio je od Peći sa svojim Arnautima, a Sulejman-paša Skopljak od Bosne sa Bosancima, pošto je baš tada potisnuo Srbe na Drinu i oslobodio Soko opsade, dok je s juga nadiralo 400 naoružanih Albanaca.
Vojne kolone približavale su se Sjenici bez jače međusobne veze, koordinacije i jedinstvene komande, što će se kasnije ispoljiti kao kobni propust i katastrofalna greška. Skopljak stiže do ispred Sjenice prije Numan-paše i bitka se povede u Sjeničkom polju (na prostoru između Sjenice i Prijepolja, na utvrđenoj uzvisini kod desne obale Mileševke) 26. maja/7. juna, dan prije kapitulcije sjeničke tvrđave, a dan poslije povratka Karađorđa. U ovom boju pokazala je svoju vrijednost novostvorena ustanička regularna vojska. Skopljakova vojska, koja je imala i artiljeriju, napala je na ustanički šanac, koji se nalazio zapadno od Sjenice. Ustanici su uspjeli da je zadrže, a potom je napadoše s boka Srbi (regulaši) pod ličnom komandom Karađorđevom. “No kako se sva vojska primakne (Karađorđeva) – piše očevidac ovoga boja – Turci ostave šanac i okrenu se na Karađorđa. Ovde ih dočekaju regulaši, naši soldati, postojano, i kako prospu jedan plotun i drugi Turci se uskomešaju. Na to Karađorđe poviče:„Juriš, junaci!” Te se naklate naši konjanici, a uteku turski. A pešak sasvim ostane napolju. Karađorđe je zapovedio da se donesu glave u Sjenicu. Glave su doneli no nije bilo dosta kočića, da se sve pozabijaju, već su onako namešene u paradu, a čislom ako će jedna manje od 2.500.” Povodom ovih događaja Karađorđe pismom obavještava 26. maja/7.juna 1809. Godine K.K.Rodofinikina: „Imamo Vama javiti kako jesam 24. maja stigao u Sjenicu, a oma ujutru se sluči sila turska na nas udari, i vazdanje batalija trajla do ikindije, i, fala gospodu bogu, mi jesmo mejdan pridobili. Ima više od 100 glava turski što smo ocekli, a ranjeni I broj se ne zna. Što je otišlo i nekoliko živi jesmo uvatili po vozvraščenju našem iz batalije dođe mi momak od vojvode Antonija Pljakića koji je s logorom kod Pazara, i kaza mi da su noćas Turci udarli na njegov logor. I jesu ga obtekli. A izvestije nisam polučio što se onamo slučilo”. U pismu Karađorđevom I.I. Isaevu od 30. maja on dopunjuje ove informacije vešću da je u ovoj bici samo 4 ustanika ubijeno, a 8 ranjeno.
Ova srpska pobjeda nad jakim Skopljakovim odredom bila je najveća ustanička pobjeda u Sandžaku 1809. godine. Sjenički i uopšte sandžački Bošnjaci su polagali velike nade u ovu vojsku jer je ona brojala oko 15.000 ljudi. Karađorđe poslije ove pobjede pošalje jedan odred od 2.000 ustanika sa 2 topa pod komandom Milana Obrenovića da tjeraju razbijeni Skopljakov odred. Ovaj srpski odred je zauzeo Novu Varoš i Prijepolje. Nićifor Ninković, učesnik borbi kod Nove Vroši, svjedoči u „žizi i opisanija moja” da su kod ovog mjesta vođene teške borbe, da je u njima poginulo mnogo Dragačevaca, koje je predvodio Maksim Rašković. Prema drugim izvorima u tim borbama je poginulo više stotina ljudi. I Karađorđe nam ostavlja informaciju da su kod Nove Varoši bile žestoke borbe. I kolona koja je dolazila sa juga je dočekana u zasjedi i potpuno razbijena. Poslije ovih bojeva ustanici koncentisašejače snage pod Sjenicom.„Opisujući stanje u sjeničkoj tvrđavi u pismu upućenom Antoniju Pljakiću Karađorđe kaže: „I Turci su u velikoj muki, niti imaju kaku kuću u gradiću, niti imaju (h)rane, niti imaju vode, ni išta, i blizu smo i(h) dognali da se predaju, koje nadamo se da će se do dva dana ili predati ili pobeći. Ali ako i pobegnu, neće uteći, za što smo i(h) sa svi(h) strana obgradili i na sve drumove busije prometali da im indat ne može doći”. Hadži Mustaj-beg Čavić, rođeni Sjeničanin i uporni branilac Sjenice i zapovjednik sjeničkog garnizona. „O jačini njegove vojske pre Karađorđevog napada 1809. nema bližih podataka. Čolak Anta Simeunović navodi da je Sjenicu branilo 1.000 Čavićevih vojnika. Vidosav Perišić tvrdi da je turskih vojnika u varoši bilo 2.000. Najverovatnije, brojci od 1.000 vojnika Perišić dodaje i pojačanja iz okolnih mjesta. I neki drugi pisani izvori pominju 1.000 vojnika koje su Srbi u borbi za ovu varoš „isekli ili rasterali”. Beg Čavić, vidjevši da nema nade da se može održati, a nemajući više niotkud da očekuje pomoći, ponudio je predaju grada još istog dana.
Karađorđe je jedva dočekao ovu ponudu, jer se vojska Numan-pašina približavala Sjenici. Zato su nastojali da se pregovori oko predaje Sjenice što prije završe. Prilikom pregovora dogovoreno je da Bošnjaci pod oružjem sa porodicama mogu poći kuda hoće. Bošnjaci su tražili slobodno I nesmetano povlačenje prema Novoj Varoši i dalje pema Bosni. Učesnik događaja Antonije Protić saopštva: „No ovde se moram groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe s Turcima je učinio dogovor na čestni način pustiti Turke s ženama, decama i malom; no ujutru, kada su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi, ne čekajući da izvrve svi iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra. Karađorđe je branio i odbijao, ali nije mogao vojsku zaustaviti. Turci jedva uspeju tri časti izići iz grada, a proči koji su se zatekli okrenu na naše pucati i u tom se povede strašan po polju sjeničkom boj. Ovde se nije gledalo ni muško ni žensko, a je li koji Turčin sa svojom kadom umakao, to se ne zna. Na Đurđev dan poginulo je Turaka veše od 360 duša, a naših Srba 18 duša i to uskakajući u grad. Karađorđe naredi da mu dovedu roblje koji je god uhvatio, no ujutru 57 duša ženskih, po većoj časti devojaka. Ovde je dao preobući u čiste haljine i predati ih onim Turcima što su se zaprli u gradu. Oni roblje primili, i Karađorđe je njih na čestan način otpustio”. U Sjenici ustanici „zaplijeniše četiri topa, dosta oružja i municije, stoke, novca” (prema austijskim izvorima 20 oka zlata u dukatima)… Gnušao se od sjeničkog maskara i Vuk S. Karadžić, koji je inspirisan ovim događajem napisao: „Nije dužnost istoričara da krije od naroda njegovu sramotu nego da mu je, kao istinoljubac, otkriva u cilju odbacivanja takve prošlosti”.
Zbog toga što je istinito prikazao strašna zlodjela i vjerolomstva koja su ustanici počinili nad sjeničkim bošnjačkim življem, Vuka su napadali srpski historičari kao Batalaka, Milićević i drugi. Vuk pokajnički i sa grižom savjest kaže: „Leopold Ranke u svojoj knjizi: Die serbis che Revolution kazao po mojijem riječima da je Kara-Đorđije Sjenicu onda uzeo na juriš, ali ja sad na svoju i sviju nas sramotu moram kazati da to nije istina, nego da je bilo ovako: „Kad Turci u određeno vrijeme otvore šanac i prođu kroz srpsku vojsku, koja im je sokaka načinila, i dok ih još pola nije bilo izišlo (iz šanca), Srbi prednje stanu ubijati i pljačkati; kad to vide Turci, koji su još bili u šancu, oni šanac zatvore, I stanu se nanovo braniti i Srbe koriti što tako na vjeri rade. KaraĐorđije se pravdao da su to učinili ljudi nepokorni, bez njegovog znanja i dopuštenja i tako Turke nagovori „kojekuda” da opet pođu, ali I drugi put bude kako i prvi. Treći put morao je Kara-Đorđije dati Turcima za taoca kneza Đuku iz nahije kragujevačke i još nekoliko od znatnijeh poglavica (kojijeh imena ne mogu sad tražiti), tako ostali Turci izađu i otidu s mirom I Srbi uzmu Sjenicu”. „Ovo su meni tako pripovjedali ljudi koji su ondje bili i očima gledali.” Vuk bilježi I sljedeći potresni događaj: „Na Sjenici pola izišlo – crijevo se vuklo, dijete mrtve majke samo vuče…” Vuk nam prenosi, da je poslije sloma ustanka i samog Karađorđa pekla savjest zbog monstrumnih zlodjela na sjeničkom ratištu, koje su počinili njegovi vojnici. Gaja Pantelić prenosi njegove riječi: „Ne bi propali niti bi tako razdražili Turke da nisu ubili pašu, krstili Turke, izimali im žene i djevojke i išli na Sjenicu”.
Govoreći o sjeničkoj bici, Vuk prenosi da mu je knez Miloš Obrenović pričao „kako je u srpskome logoru gledao tursku ženu mrtvu gdje leži, a malo dijete uza nju i drpa je za sisu kao tobože da sisa”. Izgleda da je ovo ubijanje Bošnjaka bilo dogovoreno i udešeno od strane srpskih starješina, pa je zbog prenagljenosti Srba cijeli plan propao. Karađorđe nije imao vremena da se na ovom duže zadržava, jer se Numan-pašina vojska primicala. Zato i pristane da dâ taoce Bošnjacima kao garanciju da će održati ugovorene obaveze. U pismu od 27. maja (9. juna) 1809. godine Antoniju Pljakiću Karađorđe sa ironijom javlja: … „koje danas jesmo polak Turaka iz grada sasvim ispratili na ćabu da više ne dođu. A ovo drugo što je ostalo sutra ću poslati kuda bilo, i posle toga ostaviću pola vojske, koja će poći pravo k Limu a jednu ovde da grad čuva u Sjenici, a ja ću s polak vojske pravo tamo doći i s pola topova na Pazar”. On potom zahtijeva od Pljakića da mu pošalje buljukbašu Maksima Berisavljevića koji odlično zna kako se preko Golije može doći do Novoga Pazara da mu bude putovođa. Sutradan, 9. juna, poslije odlaska Bošnjaka, uđoše Srbi u Sjenicu. Osvajanjem Sjenice došlo je do presjecanja centralne komunikacije koja je vezivala Sarajevo sa Novim Pazarom, odnosno Bosanski sa Rumelijskim pašalukom.
O ovom događaju Karađorđe obavještava Ruskog generala A.A.Prozorovskog pismom od 28. maja 1809. godine: … „uzeli smo dve kreposti: Novu Varoš i Sjenicu i jednu visoku dervnju. Iz kreposti Sjenice primio sam Turke na veru. I jesam sve nevredime otpustio u Rumenliju. Tim načinom razprostanili smo našu staru poziciju svuda na 15 sati do 20 dalje, i sada stoji naša vojska na reki Limu, koja u Drinu utiče kod Višegrada”. Pazeći na kretanje Numan-pašine vojske, Karođorđe mu izađe u susret na Suhodol, gdje je paša prije njega već bio stigao. Uveče, 9. juna krenu ustanička vojska za Suhodol. A sutradan, 10. juna Srbi se utabore na sjeverozapadnom dijelu Suvodola, prema arnautskim položajima. Koliko je Karađoređe imao vojske u ovom boju teško je reći. Većina memoarista tvrde da je arnautska vojska brojem prevazilazila srpsku. Oni obično uzimaju da je Arnauta na Suhodlu bilo 8.000 ili 10.000, a neki čak i 20.000. To ne izgleda vjerovatno, jer u Numan-pašinoj vojsci nije bilo vojnika iz drugih sandžakata do iz Pećkog. A broj vojske koji oni navode Pećki sandžakat nije mogao dati ni 100 godina kasnije, odnosno 1912. za vrijeme Balkanskog rata. Dakle, broj arnautske vojske bio je mnogo manji, mada se tačan broj ne može utvrditi. Prema Batalaki 6.000 arnautskih vojnika učestvovalo je u borbi na Suhodolu bez i jednog topa…”ali su najposle morali (Arnauti) i većem broju sile i jačem junaštvu srpskom ustupiti lavorove vence od boja suvodolskog”.
Batalaka je u pravu kada tvrdi da je broj srpskih vojnika bio veći u boju na Suhodlu nego arnautskih, ali broj koji uzima za arnautsku vojsku je pretjeran i dovodi ga u kontradikciju sa samim sobom. I on kao većina memoarista tvrdi da je broj srpske vojske s kojom je Karađorđe pošao u Sandžak 8.000 ljudi s nekoliko topova. Pošto uzima da je u boju na Suhodolu bilo 6.000 Arnauta, Srba je u skaldu sa njegovim kazivanjem bilo više od 6.000, jer su Srbi bili brojniji. Vjerovatno da Srba na Suhodolu nije moglo biti više od 4 – 4.500 ljudi, računajući tu i priliv vojnika iz ovih krajeva. Jer ako uzmemo da je Karađorđev odred brojao oko 8.000 ljudi, kao što kažu memoaristi, pa od toga broja odbijemo broj vojske Pljakićevog odreda koji je morao imati najmanje 1.500 vojnika, odred Milana Obrenovića od 2.000 ljudi, koji je operisao u pravcu Prijepolja i pazio na razbijene odrede Skopljakove vojske, da se ne prikupe i na neki način odsjeku Srbe od osnovice, i posadu u Sjenici i na drugim važnijim mjestima i karaulama, koja je opet mogla imati najmanje do 500 ljudi, onda se ne može ni pretpostaviti da je veći broj srpske vojske bio od 4 – 4.500 ljudi u bici na Suhodolu. Numan-paša je imao manje od Srba, dakle oko 4.000 ljudi, većinom Arnauta. Suhodol, mjesto na Pešterskoj visoravni je udaljeno 30 km od Sjenice I tada je imao 10 kuća: 6 pravoslavnih i 4 muslimanske. Odmah po pristizanju, Numan-pašine vojne snage su pristupile izradi rovova na Brdu koje se danas zove Karadža (po predanju ime je dobilo po Karađorđu nakon ove bitke). Ovo brdo odvaja Suhodol od Ugljanko- Tuzinjskog polja, odakle se očekivao dolazak ustanika. Sa ovog brda dominira pogled po cijeloj ravnici, koja obuhvata prostranstvo od desetak kilometara u prečniku. Mjesto je u strategijskom smislu bilo vrlo povoljno za Numan-pašinu vojsku. Zahvaljujući gustoj borovoj šumi kojom je tad bilo prekriveno ovo polje i jutarnjoj magli, ustanici su se skoro neprimjetno primakli arnautskim snagama. U prvom veoma žestokom sudaru Numanpašini vojnici su ostvarili određenu prednost. Položaj koji su ustanici zauzeli bio je vrlo nezgodan, a uz to su bili premoreni od boja sa Skopljakovom vojskom, sjeničkim garnizonom I od noćnog marša. Numan-paša je bio svjestan toga i htio je da iskoristi svježinu svojih i premorenost I nepoznavanje terena srpskih vojnika. Zato je predveče 10. juna napao na Srbe. „Čili Pećanci Turci (čitaj Arnauti) udarili su sa sviju strana na srpsku odmarajuću se vojsku u Suvodolu i u prvi mah su je gotovo smelo bili”. Ustanička pješadija se morala povući i u „kare” postrojiti kod topova. No Srbima je u pomoć priskočio Vule Ilić sa svojim konjanicima. „Vule Ilić, u taj isti smetnje čas, udari sa svom žestokošću vojničke sile i bez namisli na uzmicanje, sa srpskim konjanicima na jedno krilo turske vojske koje je spazio da se omalilo; tim ujedno i svoje okuraži i Turke tako zbuni da su bili prinuđeni u bekstvu obratiti se”. Dakle, ustanička konjica se prosto sjurila u bokove arnautske vojske, pa je nastala prava klanica. Arnauti su se nekako bili i pribrali od ovog snažnog kontranapada, pa su opet krenuli u napad. Dočekali su ih, međutim, karteči iz dva srpska topa, a zatim i plotuni iz pušaka. To je Arnaute pokoleblo, a kad Vule Ilić Kolarac poče vikati na Turskom: „Pobegoše naši! Pobegoše naši!” To stvori još veću zabunu među Arnautima, koji se ionako nisu dobro ni videli od guste magle, pa ustuknuše. Ohrabreni ustanici navališe na njih. Arnauti se dadoše u bjekstvo. Ranjeni Numan-paša uteče s bojišta i zaustvi se tek u Peći. Ustanici nastaviše gonjene razbijenog neprijatelja. Ali mnoge spasiše magla i noć.
Nakon dužeg povlačenja veliki broj Arnauta pokuša da se spasi zauzevši novu odbrmbenu poziciju u jednoj kamenoj uvali. Polijegaše iza kameih zaklona i otvoriše puščanu vatru na ustanike. Karađorđe naredi konjici da nastavi gonjenje onih Arnauta koji su povlačili prema Peći i Novom Pazaru, a pješadiji naredi da pokrene prema uvali velike kamene gromade. Ustanici spustiše na zemlju puške i torbe, dohvatiše se ogromnog kamenja, kojeg je bilo u izobilju na ivici uvale i počeše njime da zasipaju uvalu. Iz nje se začuše jauci I zapomaganje. Začas prestade svaki otpor. Preživjeli ostaviše oružje u uvali i počeše izlaziti iz nje sa podignutim rukama u najvećem neredu.” Numan-paši je izginulo preko 600 vojnika, dok su ustanici izgubili 120 ljudi. Protić I Milutinović tvrde da je u pašinoj vojsci bilo i Srba. Srbi su prema Batalaki imali oko 100 mrtvih. „Tamo je Karađorđe zatekao obor-kneza Jovan-Savu, pod čadorom pašinim, uzme ga sa sobom i pošalje u Srbiju”. Jovan-Sava je bio knez Bihorski. Također je u Numan-pašinoj vojsci bilo i pripadnika plemana Vasojevići, naročito muslimana iz ovog plemena. Karađorđe K.K. Rodofinikinu javlja o borbi na Suhodolu i uspostavljenim vezama sa Crnom Gorom iz Sjenice, 28. maja 1809. godine: „Imam čast Vas pozdraviti i Vama javiti kako po bataliji 20-og maja, koje smo Vam pisali, onaj čas što se slučilo kako smo Turke srećno razbili. I po onoj bataliji o(d)ma(h) uveče jesmo vojsku spremili i onu noć svu noć nismo spavali nego smo putovali i išli smo na pećskoga Numan-pašu, koji je bio s vojskom u Suvodolu. I mi na 2 sata posle podne stigosmo u Suvodol I tu Turci pred nas iziđođe, bismo se na jednom mestu 3 sata, ali koliko je čislo Turaka bilo nezna se potomu što i(h) potiskosmo i oni dadoše pleća bežati te smo i(h) terali do mraka. I tu je mnoga gibelj od Turaka bila, koja se ne može prebrojati i paša ranjen ode bezobzirno, nije se mogao obrnuti do Peći. A bolje ćete razumeti iz pisma g(ospodina) arhimandrita, koji je sam svojim očima vidio. I onde jesmo dosta naše braće hrisjana iz tamnice iz gvožđa izvadili, koji su bili zatvoreni, i svu onu nahiju do Peći jesmo ovamo digli I propratili mimo nas. Potomu mi u Sjenici dođemo i za nama Vasojevići dođoše 350 momaka i tu ima i nekoliko Crnogoraca što su došli samo viđenja radi. A Vasojevići i Brđani I Biorci i Belopoljci i (haska?) nahija tu se podigla i Turke biju i sada ćemo im džebane dati. I mi se spremamo na pašu Skopljaka da udarimo, koji je u Prepolju. S jedne strane ćemo udariti: Vasojevići i Brđani odonud će udariti, a mi ćemo odovud. I Vasojevići popalili sva turska sela do Suvodola. Već sada je put otvoren, može se lasno proći u Crnu Goru”. Na kraju poziva crnogorskog vladiku Petra I da se na Tari sastanu i sjedine.