Sjemenske lutke

Dugo očekivani trenutak nije mogao da se nagovijesti, pa su se teturanja prevrtala od nemila do nedraga. Začuđujuće u životu je bilo što željeni cilj nije mogao lako biti ostvaren pa je tako zaneseni Abedin plaćao skup ceh svojim neostvarenim zanosima.

Od malena su na njega gledali kao na nešto neobično, nešto posebno, nesvakidašnje.

Varošica u kojoj je rastao prosto je uranjala u neka razvratna nagađanja: da li će ovaj živahni i vragolasti mališan najzad obući hodželarsko džube i na glavu staviti ahmediju.

– Hodža će biti – govorili bi jedni.

– Neće! – uporno bi ponavljali drugi.

– Ni hodža ni vrag – bahato odvaljivali treći.

– Za hodžu treba asal.

– Bez asla ne možes ni u čobane, a kamol gdje drugdje.

– Maljajani je vama to što nagađate – uporno se branio Midhad. Vi kao da se klatite na nekakvoj gipkoj grani između jave i sna. Abedin nikada neće biti hodža, jer ga za to ne veže porodična loza.

– Pa dobro! – protivio se Demuš. Ni mula Filipu nije bilo do loze pa se zahodžio i boljeg alima niije bilo od njega u kasabi. Svi su govorili: Ko mula Hajro.

– A sad… eno i njegov sin mula Diko ide njegovim stopama.

– A, ha, ha, ha, ha…ha…

– He…he…he…he!

– Škunta, škunta, hodža ne može biti škunta – kikotao se od smijeha i srakao kao u pjesmi Midhad, a sa čela mu se slivao znoj kao rosa po nepokošenoj travi pred sam izlazak sunca.

Pokatkad, soba je tonula u tišinu. Večernja tama je bila sve gušća. Tek ponekad bi progovorila neka od žena, jer su one imale glavnu ulogu u razgovoru.

Hanum Zada je stalno lomila prste od ruku i primicala tespih i u sebi nešto mrmoljila ustima tako da je niko nije razumio, ponavljajući po trideset i tri puta.U namazu je molila Boga da kasaba ne ostane bez hodže. Amin!

– Stariji pomriješe, a mlade nikako natjerati da se prihvate tog počasnog zvanja, kolko mačku u vreću.

– Aman, brate šta da činimo bez hodže, nema nas ko ukopati, izaći ćemo iz vjere. Svi ćemo podivljati!

– Od hazreti Adema i Have koji su snovali svijet, za vjeru nije bilo teže – ponovo lomeći ruke i namičući tespih buncala je hanum-Zada na prostrtoj koži od ovna devetaka kojega su zaklali za kurban i nanijetili da na nju sjedne mubareć sa svečanim sunetom i blagoslovi kuću.

– Stariji pomriješe, a mlađi neće u hodže velim.

– Šta nagađate toliko o hodžama? – odvali neko iz publike. Znate li da su hodže preskupe za naše prilike, a sada se živi više nego obično, pa možemo bez njih.

– E, he, he, he…eh!

– Ti si se Mušane prećafirio. Daleko mi grob od tebe. Pun si šejtana. Bježi od mene, nalet te bilo trista konaka. Zar ti tako da huliš vjeru, a do juče u vašoj kući su hodže nicale kao pečurke. Svi ste se odista prećafirili.

– Otkako dovedoste onu kaurku u vašu kuću… A ona je bila pravosojkinja, osim gospodin prota mali koji je rahmetli mu duša po stoti put znao cijeli Kur’an naizust – odvali ljutito i cinički hanum Zada kao ćuskijom.

– Bogami, nagađate kao prave bajalice o “Svetoj Trojici”. Zar neko bez asla može da bude prvi građanin u kasabi, bez čije riječi i odobrenja ne smiješ ni zucnut. Njih i vlast i Bog poštuje. A šta onda da kažem za nas obične smrtnike. Zaista se ne mogu pomiriti da ono pravo demonsko i perfidno kopile obuče hodželarsku mantiju i okiti se ahmedijom. Ne to, vala, pa makar mi odsjekli glavu. Ono što mislim govorim, iako sam svjestan da je istina gorka, treba je govoriti pa bilo vam drago ili ne, što Bog zna ne treba kriti od ljudi, jer oni znaju samo onoliko koliko vide i vjeruju u ono što im se priča, a svako priča za svoju ćef i volju. A volja je jedno, a stvarnost drugo. Ne mijenja Midhad onu prvu, no mu je uvijek prva zadnja. Takav je on bio ispočetka.

– E moja braćo! Vidim ja da smo pri kraju, a primakao se i kraj svijeta, pa se tako zatvaraju dobroti vrata.

– Allahi manet, braćo, svima osim Mušanu. Njemu ne velim ništa. On je davno prešao u ćafirski red. Njemu se šejtan uvukao u srce i glavu i sa njim gospodari kao sa Mir Đonom kada mu je uzeo ženu za mamu da mu porodi ženu koja se javila slučajno tjerajući goveda, a trudna žaba skakutala po livadi, jedva se gegajući čas na jednu, čas na drugu stranu.

– A jadna Fatuša, prosta i naivna: sa hajvanima je rasla, sa hajvanima se i ružila i bila pravi hajvan.

– A kako i ne bi kad je trudnoj žabi ponudila sebe za mamu kad se bude porađala, ne misleći pri tom da su Sejmenske luke i Hridski krš puni šejtana koji po svu dragu noć čarobno sviraju uz svoje predate instrumente od strane onih koji stalno imaju šejtana na ustima.Čula je žaba Fatušu šta je rekla, iako joj na to nije uzvratila.

– A to u stvari i nije bila žaba. Bila je to divovska žena pretvorena u žablje sure. Ni sa žabom šale nema, ubjedljivo je nastavljala svoju priču hanum Zada, a vi se noćas igrate sa vjerom, a vjera nema hiljadu. Vjera je u nas jedna, a svaki mahljuk ima svoju vjeru i svi je bolje poštuju od nas.

Netremice je hanum Zada gledala Mušana i mislila u sebe:

– Oh, kad bih bila malo jača, kako bih ovog ćafira zgrabila za čupe i sa njim pokupila prašinu pa ne bi više ni jednu zvocnuo protiv hodža. Potom se okrenu zidu i uperi prst u uramljenu sliku koja je slikovito prikazivala hićaju kada je Ibrahim htio da zakolje svog sina Ismaila za kurban po Božijoj zapovijedi, koliko mu je bilo stalo do vjere pa povika Mušanu:

– Pogledaj ćafirine, ovu sliku! Pogledaj! Šta ti znas crni čupavko! Zalutao si u svijet u nekakve škole, pa tamo postao ćafir i pobjegao od vjere. Vidiš kako hoće otac sina da žrtvuje za vjeru, pa se Allah smilovao što mu je pokoran te mu u zamjenu poslao ovna. E baš si ti pravi ovan, pa nek si mi sto puta od sestre, a jadna djevojka otide ko para iz ruke i ne zna na čijem će pragu vehnuti. Zaista nijesi ti od naše loze. Pogledaj!

Mušan se malo zastidje i ne bi mu baš svejedno da se sa tetkom mnogo starijom od njega prepire pa ućuta i saže glavu među noge.

Hanum Zada vidjevši da ovo što govori ima efekta i da ima glavnu riječ nastavi:

– Došao dan da se divovska žena porodi, koja je u vidu žabe skakutala po livadi sa trbuhom do zuba. Dan jesenji, tmuran i kišovit sa maglom što pritiska dolinu. Inje se pohvatalo po borovini i sija kao srebro, a Mir Đon gori klačnicu i grije pokisla leđa okrenuta verigama na kojima je visio kotao pun krompira. Fatuša je muzla krave i spremala se za noćni počinak, kada u tom trenutku proleće nebom kao meteor strahovit čovjek koji se spusti ispred njihove kollibe. Žena ga ugleda i sva zanijemlje od straha, jer tako nešto u životu nije čak ni sanjala, a ne da se sa takvim čudovištem susretne na javi. Ostala je na mjestu kao ukopana. Sva se sledila od silnog uzbuđenja i straha.

– Domaćine! Jesi li u domu? – povikao je nepoznati gorostas.

– Jesam vala – tresnu kao iz kace oronuli i suhonjavi starac Mir Đon.

– Hajde bujrum! Gorostas od nekoliko aršina smanji svoj obim tijela i uđe u kolibu. Sav čudan i usplahiren ni dobar veče ne nazva domaćinu. Odmah s nogu saopšti svoju namjeru.

– Hej! – reče krijući zube da mu ih Mir Đon ne vidi.

– Ja sam došao po tvoju ženu i nema druge.

Mir Đon je podigao kapke koji su mu prekrivali dugačke obrve i trepavice, izdigao se na laktove i pažljivo sluša nezvanog gosta nako mu naređuje jednu po jednu, a krije zube kao da hoće vatrom da ga pokosi.

– Znaš domaćine, moja je žena ljetos bila na tvojoj livadi u žabljoj suri, a tvoje žena tjerala goveda na pašu i vidjela je kako skakuće po travi s trbuhom do zuba. Sama joj se ponudila da joj bude mama pri porođaju. Evo već tri dana kako se jadnica muči , a ne može da se raskrsti. Bogu dušu, a Bog je neće, a mi smo šejtani prokleti od Božje strane zato što se naši preci nijesu htjeli pokoriti hazreti Ademu i majci vašoj Havi, koje je Bog stvorio od zemlje, a nas džine od vatre, a vatra je stariji simbol, kako su govorili naši preci, pa se Bog rasrdio na naše koljeno i anatemisao ljanetlukom.

– Sad ženu ili glavu! Biraj od to dvoje jedno!

Skrušeni Mir Đon pogleda gorostasa koji prije izgledaše tri puta veći od običnog čovjeka, a sad se smanjio. Sleže ramenima, protrlja čelo, osmotri tavanicu od kolibe i izusti:

– Dobro, kad je budala moja žena nek je đavo nosi u Hridske krše kao tebe. Evo ti je pa čini od nje šta hoćeš, samo mene ostavi na miru.

Div pozva Fatušu, sagnu leđa i zapovijedi:

– Jaši! Znaš šta si rekla ljetos žabi. Ona je na porođaju. Tri dana se muči jadnica, potrebna si joj ti da je takneš nogom po trbuhu i sve će biti u redu. Vratiću te na isto mjesto i u isto vrijeme ne brini.

Fatuša uzjaha diva i za tili čas proleće nebom. Po glavi se pokrila džakom da joj ovršci čamovine ne isparaju oči, a i da joj se od straha ne snemogne kroz kakve je vrleti nosi ovo čudovište.

Najzad stigoše u dvore diva gdje se njegova trudna žena teturala od porođajnih bolova.Čim je Fatuša stigla do nje, odmah po običaju prouči fatihu, a onda skide opanke pa zasuka nogavice i ženu dotaknu rukom po stomaku.Od nje odmah pade dijete na pod sa zlatnom kosom i sve zasija u sobi. Nastade tajac, a div zapeo strijele u znak rođenja sina pa opali da se tresnuše sva brda i planine. Od strašne buke pomjeri se sa mjesta Mir Đon i pomisli: sigurno pucaju sa Brdanjola sultanovi topovi, gdje je kao momčić silom prilika boravio tamo kao nizam u svijetu tame.

Od tog momenta ga obuze neka srašna briga, a kroz tijelo mu prostrujaše žmarci, tako da čitavu jesenju tmurnu noć nije oka sklopio. Mislio je na Fatušu, kuda je odnese ona čudna utvara, a kroz glavu mu poče probijati ono strašno muziciranje koje je često slušao kroz Sejmenske luke ispod Hridskih krša u gluho doba noći. Često mu se priviđalo kako je Fatuša izmijenila svoj lik i postala prava pravcata nevjesta koju vode svatovi, a ona okićena dukatima i čelenkama sva podrhtava. No takve misli mu ne bi dugo strujale u glavi pošto je ona omatorila i prešla u djetinji red, a da nije tako ne bi sa žabom vodila razgovor, ta kleta krezuba majmunska sorta koja više ne vrijedi ni psu ni čovjeku. No, neka je tamo neka je đavoli nose kao što je i poniješe. Mogla je da ne dira žabu pa nek se sama porađa. Kad su se jahali, Fatušu nijesu zvali.Sve je to i sad moglo bez nje. Ponovo je naklančao ognjište, s nevjericom okrenuo leđa prema vatri, a preko krila stavio kremenjaču, pošto su ga od tog trenutka počele hvatati neke strašne more da su se oko kolibe ponovo pojavili džini. Tako je čitavu, dugu jesenju noć prestražario i stalno bio na oprezu.

Fatuša je u međuvremenu okupala i povila makanju, a onda uzela abdest, pošto je bilo vrijeme jacije da klanja posljednju dnevnu molitvu. Soba u kojoj se nalazila bješe prepuna djece kao košnica: svih rasa, boja i uzrasta, oba pola. Dok je klanjala ova djeca su joj se penjala na leđa, štipala je tako da je u namazu svo vrijeme griješila i nikako da sroči molitvu. Govorila je u sebi:

– Bog da mi oprosti. Sama sam kriva. Mogla sam bez ove budalaštine pod stare dane.

Djeca se nikako nijesu odvajala od Fatuše koliko ćelav od kape, stalno su je gigala i golicala da se morala na silu smijati.

Osvanulo je jutro, ono pravo jesenje, tmurno i maglovito, kao što inače biva u ovo doba godine, a Fatušu obuzeo neki čudni nemir, pa sva uznemirena i sanjiva, iskolačenih očiju i pomodrelih usana punih plijesni se obrati rodilji:

– Boga ti ženo, smijem li te pitati, šta će vam ovollika djeca? Jesu li sva vaša?

– E, posestrimo, kad hoćeš i to da znaš, a spasila si mi glavu ženi kazaću ti pravu istinu. Ne, to nijesu naša djeca! To su djeca onih roditelja koji su ih predali šejtanima. Ovdje kod nas su njihovi originali, a u njihovim domovima su samo njihove sjenke.

– Ih, ih, ih!

– Alah, belaversem.

Kad ovo začu, Fatuši odmah bješe jasno stiskajući grčevito zube, koliko je opasno djecu kleti, a još gore predavati šejtanima. I još pomisli da nije ovo svojim očima vidjela ne bi nikom povjerovala. I ovo je vidjela pred smrt. Allah belaversem.

Ponovo nastade tajac, a div iz lova donese nekoliko srna i divokoza.

– I ovo su predate životinje, od toga se mi hranimo – reče obraćajući se Fatuši.

– Sve što vi predate, to je naše, jer mi nemamo druge nafake i berićeta.

– Spasila si mi ženu i dijete.Sad kaži sta želiš da ti platim.

– Ništa ne tražim, samo me vodi kući – promrmlja zabrinuto Fatuša.

– I to će biti – tresnu džin – ali primi prvo darove, jer mi bez njih nikoga ne puštamo da ode od nas.

Fatuša se pri polasku halali sa porodiljom, a ona joj na silu uvali tri češlja luka za pojas. Zatim pojaha divu na leđa koji je istim putem vrati – u isti čas i na isto mjesto.

Poslije je Fatuša pričala svom mužu Mir Đonu o toj noći čuda i to ne samo njemu,već i drugima. Kada se spremila da legne u postelju od ona tri češlja luka se obretoše tri lire koje pokaza mužu i zažali što nije uzela još, ali zaključi da je još jedno kajanje u životu ne može mimoići.

I tako se čitava zimska noć prelamala između zbilje i legende dok je hanum Zada pričala uzbudljivu priču o Fatuši i Mir Đonu kad su se sretali sa šejtanima. Ne bi to ni pominjala da Mušan nije zaboravio na Boga i vjeru, pa da bi mu ulila strah u pamet ne bi li se vratio sa krivoga puta kojim je nagazio u svijet idući po raznim školama.

– Nema više čekanja. Nikakva danguba ne donosi sreću. Znate li onu narodnu: “Tvrdi više daje, a lijeni dalje hodi”. Evo osijedjeh, a ovog čuda ne vidjeh, da moj sestrić pogazi Boga i vjeru. Krećimo, krećimo, hajru tehira nema. Samo složno, pa ćemo sve prebroditi. Zar je moralo doći do toga da imućniji štede imetak, a pare im se puhljaju pod jastukom i slamaricom, a da bez hodže odlaze u grob kao marva. Ja sam za hodžu, pa makar ga izdržavala od svog imetka. Jeste da nijesam neka bogatašica, ali obaveza je da bez sveštenika selo ne bude. Skupe su hodže kažete, a šta na ovom svijetu nije skupo? I život je mnogo skup,ali se mora živjeti.

Dogovaranje da li treba ili ne treba hodža trajalo bi još dugo da slučajno kod hanum Zade ne dođe na konak jedan sandžački trgovac iz Akova koji se umiješa u razgovor domaćina i ponudi im uslugu: da im on dovede gotovog hodžu sa položenim idžazetnamom koji je tri puta hodočastio po Meki i Medini.

Naučio je čitati mnoge jezike, zna arapski, turski, farisijski, persijski i još neke druge. On će u svemu biti pravo čudo: i hodža i ćatib i ljekar, biće sve, a od učenog čovjeka ne treba bježati. A i Muhamed je jednom rekao:

– Tražite nauku od bešike do motike, a učite nauku makar u Kini.

I Mušan poče da mijenja mišljenje i da se povede hanum Zadi kad je u pitanju naučen čovjek, valjaće im pa bio on i crni Ciganin.

– A je li stariji, je li ženjen? Ima li famillije? Odakle je rodom – upita Mušan.

Hanum Zada ga samo pogleda ne skidajući pogled sa njega. Željela bi da iskoristi predah da ga prekine u pitanjima, ali neće da krši red kad neko govori da ga pekida.

– Nije ženjen – odvrati konakdžija. Ni mlad ni star, ni visok ni kratak. Jedino što ga nauka pojela.

– Evo sada čuda, – pomisli Mušan. Skoro da se razvrgne ovaj skup, ali dođe ovaj nesrećko iz Akova. Musafir je pa me stid da se uplićem, a još kod rođene tetke, a rado bi mu skresao da nijednu više ne lane. Hoće hodžu, pa hoće, a šta su nam oni pričali nego da moramo umrijeti.

To im je uvijek prva pa ćemo na tom svijetu ponovo oživjeti, kao mravi i tamo biti pitani i bičovani.

Hodže čitaju nekakva kukasta slova s desna na lijevo, a kad čitaju nikome ne kazuju ništa da bi ih drugi razumjeli, nego: valja umrijeti, davati pare hodžama i sve tako da ne možeš da se smiješ, da ne gledaš tuđe žene, da je grijeh na meko spavati, jesti obilna jela, spavati dugo i to je njihova nauka. A oni pišu zapise, vračaju, proriču, tjeraju šejtane kod mladih žena i djevojaka, zatvaraju se sami u sebe.Sve ovo misli Mušan da skreše musafiru, ali ne može. Nek ide k vragu, on će skoro u svijet. Zimski odmor je pri kraju, pa nek rade šta hoće.

– Mi nijesmo siromasi – nastavlja hanum Zada musafiru.

U sobi se čuje veseo razgovor o tome kako je bila berićetna godina. Klipovi kukuruza su veći i rodniji nego u Dukađinu. I meda je bilo dosta, košnice su pune i teške kao olovo.Uljanici ječe od snage i mnoštva. Pčele kao tanad vrcaju, traže cvijeće i vraćaju se sa livada. Domovi su nam puni kao oko.

Hanum Zadi je duša kao saće, zadovoljna što će imati hodžu i još više od hodže hadžiju. Jedino je muči što se u njenoj duši ugnijezdila jedna duboka rana, neprebolna. Prije tri godine joj je umrla sestra Đuljba, nekako iznenada. Za sobom je ostavila muža i ovog nesrećnog Mušana koji se prećafirio. Kuća bez žene nije kuća kao što i selo bez hodže nije selo. Jadnu Đuljbu nije imao ko sahraniti. Umrla je kad je napadao veliki snijeg, kad niko nije mogao probiti smetove pa su je ukopali komšije kao marvu.

Htjela bi ovo da kaže musafiru, mnogo je kopka, ali se susteže da ne uvrijedi Mušana pred nepoznatim čovjekom, a sama se osjeća mnogo postiđena što su pune tri godine ostali bez hodže.