Share This Article
O Semezdinu Mehmedinoviću i njegovoj knjizi “Sarajevo Blues”
Sredinom aprila mjeseca ove godine (1997), gradska biblioteka u Lundu, univerzitetskom centru Švedske, obogatila je svoj južnoslovenski fond knjiga sa desetak novih primjeraka. Među njima našao sam i knjigu Semezdina Mehmedinovića “Sarajevo blues” koju je, 1995. godine, objavio zagrebački Durieux. U kratkoj bilješci o autoru piše da je prva, kraća verzija ove knjige objavljena u broširanom izdanju Svjetlosti iz Sarajeva 1992.godine, a prijevodi iz nje objavljeni su u brojnim listovima i časopisima u Evropi i SAD.
Piše takođe da je S. Mehmedinović rođen 1960. u Kiseljaku kod Tuzle, da je na sveučilištu u Sarajevu diplomirao komparativnu književnost i bibliotekarstvo i da je objavio dvije knjige pjesama: “Modrac” (1984) i “Emigrant” (1990).
U kratkoj bilješci ne piše da je S. Mehmedinović čitav rat proveo u Sarajevu i da je, nakon rata, Sarajevo napustio. To sam na drugom mjestu pročitao i neprestano o tome razmišljam. Vidjeće se zašto.
Dakle uzeo sam knjigu Sarajevo blues, i začas je pročitao. Ima samo 144 strane. Čine je kratke priče, pjesme i zapisi. Pisane su jednostavno, lako, jednom riječju – savršeno.
Premda nije teško dokazati da je ovo jedna od najsnažnije proživljenih i stvorenih knjiga na ex-jugoslovenskom prostoru za posljednjih desetak godina, ja se neću tim baviti. Niti ću o knjizi, kako vole reći kritičari, govoriti dublje.
Baviću se, ovdje, spoljnim utiscima. Onim, što se, po čitanju, dešava sa nama. Jer – valja odmah reći – jednom pročitana, knjiga Sarajevo blues čitaoca više ne napušta. Niti bi joj čitalac takav luksuz dopustio.
Ovdje ćemo izdvojiti nekoliko stvari.
Prvo: zastrašujuća je količina i sastav Mehmedinovićevog talenta. On nije talentovan, on je blagodarjem naprosto zatrpan. Svijetli svim bojama, kao one ptice tropske. I to na prostoru gdje se jatimice stane gavranovi, vrane i ptice kosovi. Stoga ono razmišljanje sa početka: baš me zanima zbog čega je S. M. napustio Sarajevo.
Drugo: ja sam o agresoru svašta mislio, ali ga nikada nisam žalio. Nikad nisam osjećao takvu tugu i stid zbog užasne bijede ovih ljudi. Ljudska nemoć, ljudsko posrnuće. Zveče, po brdima, ko prazne čahure. Troše dane na urlike. (Čitaoca upućujem na tekstove ” Četnički položaj”, “Progon”, “Lapišnica/Eduard Limo-nov”, “Vrapci”, itd. )
Treće: Ima li, pitao sam se godinama, među nama starosjedelaca. Ima li potomaka onog silnog adamluka iz bezbrojnih, glasovitih bošnjačkih gradova.
Ako pomenemo ovdje tek šeher Uzice, i njenih stotinu učenjaka, filosofa, mistika i pjesnika, shvatiće se na šta sam mislio.
Grad je mjesto dijaloga. Utočište ideja i knjiga.
Svi oslobodilački ratovi na Balkanu vođeni su protiv gradova. I svi su bili uspješni.
Svi gradovi na Balkanu pretvoreni su u palanke.
Flisofija palanke naša je sudbina.
Ipak, nešto gradsko tinjalo je, i nije se nikad dalo. Pogledajmo, danas, Sarajevo.
Tinja, svijetli, šapuće o nadi.
Čišćenje nije do kraja uspjelo.
Ima još uvijek i gradske gerile.
Knjiga S. Mehmedinovića, lozinka je te gerile. Ona počinje ovako:
ALIFAKOVAC
Na samom istoku Sarajeva
Dječak zatrpan naramkom ruža –
Bajram je i, on, mali trgovac
Ide na groblje zatrpan ružama
Zatrpan stotinom krupnih ruža
Zao grob u danu pokopavanja
Kao grob u danu pokopavanja
Dječak se penje na Alifakovac
Uzvišenost ove pjesme nedostupna je onome koji ne zna šta su ruže, dan pokopavanja, Bajram, Alifakovac i šta znači – znati šta to znači.
Četvrto: doba je opakih, pripravnika i vd vjernika. Onih koji su, kod nas recimo, partijske sastanke, džumom zamijenili. Na nesreću, baza im je često u kulturi. Pa ih pitam: može li musliman biti roker. Jok, nalet ga bilo! A može li roker biti musliman? Može, čitajte S. Mehmedinovića. Ima u ovoj knjizi jedan zapis koji se zove Imam Begove džamije. To je najbolji tekst koji je neko napisao o imamu, Bošnjaku, od kad na tlu Bosne postoje imami. Ili neko možda zna za bolji? Uostalom, knjiga je ova puna tekstova koji se mogu samo jednom napisati. Pa velim sam sebi: M. Selimović i S. Mehmedinović potiču iz istog podneblja. To se vidi iz njihovih rukopisa mnogo bolje no iz njihovih biografskih odrednica i to nije slučajno i to me raduje. Tu prije svega mislim na njihovu unikatnost, a ne što drugo.
Nigdje nismo tako jasni i tako vidljivi, kao u zapisu na stećku, hronostihu na nišanu, na kapiji; u arabeski, u šari na ibriku, grafitu na zidu, itd. Šta nas, osim religije, čini posebnima. Kultura nastala na gradskome tlu. Od Bašeskijedo Mehmedinovića. Ona slavi pojedinca, a ne rulju. I to je ta naša užasna posebnost. Zato nam i nema mjesta na Balkanu, barem dok je srpstvo/hravtstvo tu sve, a jedinka ništa.
Peto: Južnoslovenska književnost uglavnom je “seljačka”. Ili, preciznije: književnost koja buja tek pri odsustvu svake discipline. Polupismena/poluusmena. Mislim na tematiku, stil, poruku i na sve ostalo.
I mi tu imamo, naročito u zadnjih trideset godina, “savršenih majstora”. Niču gusto, kao gljive. I stvaraju, vele, na “najboljim tekovinama narodne književnosti i narodne kulture.”
Ja se bojim takvih tekovina i takve kulture. Deseterci, vika i kuknjava; Jugovići sa rukama odsječenim do ramena. Mjesto radnje: guvno il ledina, a instrument: gusle. Jašta, imalo je tu i par sjajnih epskih ostvarenja. Ali nisu ih stvorili guslari na nekoj utrini podlivenoj krvlju, uoči il poslije “dusmanskog/bratskog boja”, već oni u gradskim kahvama, na sećiji, zabavljajući čaršijsku gospodu od iftara do sufura. A to, traži poznavanje i formi i normi. (Vidjeti radove A. B. Lorda o pjevaču A. Međedoviću.) Ovo ne znači da ja mrzim selo i seljane. Naprotiv! Poštujem majstore (pjesmare, kazivare, kosače, orače, i sve ostale), koji drže do umijeća. Koji jesu to što jesu. I to što jesu ne nameću drugom i ne mrze one koji ispunjavaju drugačiju formu. Upućeni nisu drski. O tome govorim.
Ja volim takođe i literaturu o selu. Ali, ponavljam, samo ako je proizvod prvoklasan i rađen po mjeri i normama koje traži tako savršeni zanat kao što je zanat spisateljski. Seljačka književnost insistira na – aljkavošću u zanatu. A aljkavost u zanatu znači i aljkavost u namjeri. I znači, u najboljem slučaju, proizvjesti privid o lijepome, ali ne i lijepo. A svi prividi su opasni. Prividi su nakaze. Primjer: D. Ćosić, M. Bećković. Njihovu aljkavost i njihove “najljepše stranice” platilo je glavom na stotine hiljada nesretnika.
I obično, ne pjevaju sami. U mobi su, podvalama povezani. Njihov čitatelj je – sluđena gomila. Gomila – kao slama po vršidbi -prazna, prem “od žita našeg najboljega, godinama gomilana”.
Jedno, kao sve. Jedno, za sve. Svi za jednog. Svi na jednog. Ideologija primitivaca. I put ka vratima naših Akademija i književnih udruženja, tih štenara u kojima “naš Knez” drži najbolje kerove.
Ne znam jesmo li se razumjeli.
Šesto: S. Mehmedinović je pjesnik grada. Jedan od najboljih. Norme koje je Sarajevo bluesom postavio, kolektivnom književničkom duhu apsolutno su nedostupne. Pa, zašto je, baš on, poslije rata, napustio Sarajevo?
Ko nije u safu ( KPJ: ko nije moral- pol. podoban), toga nema.
Istinski vjernici znaju da oni sa ovim safom ničeg zajedničkog nemaju. Oni ne staju u saf pred nedruštveno-političkim bogovima.
Ima Mehmedinović nekoliko prekrasnih zapisa o ovom problemu.
Sedmo: Dugo vremena će proći prije no se utvrdi šta je sve pri dozrijevanju komšijskoga varvarizma nesretni bošnjački narod izgubio. Vrijeme će pokazati i šta je dobio.
Jedan, među ovim dobicima, već sada je vidljiv. Bošnjački narod dobio je jednu generaciju mladih i prekrasnih književnika. U Sarajevu: Damir Uzunović, Asmir Kujović, Mustafa Zvizdić itd., u N. Pazaru: Enes Dazdarević i Samir Hanuša.
Ukoliko i oni, poput Mehmedmovića (i naličnih) budu prisiljeni da rad – “viših, nižih”- razloga iz posljednjih naših gradova “đe goj hoće” odu, onda smo mi doista i te gradove izgubili.