Ornamentiziranje epske građe

(Epski svijet Avda Međedovića, Prof. dr Sead Šemsović, Narodna biblioteka ,,Dositej Obradović“, Novi Pazar, 2017. godina)

I

Osvrt na život i djelo Avda Međedovića, sandžačkog pjesnika – pjevača[1] tradicionalnih usmenih junačkih pjesama homerovske[2] stvaralačke snage i inspiracije, čije se pjesme s pravom mogu ubrojati u najbolja svjetska ostvarenja u domenu epskog pesništva, najbolje je početi završnom konstatacijom dr. Enesa Kujundžića, u kojoj stoji:

,,Na kraju valja istaći da je Avdo Međedović veoma zapostavljen u našoj nauci o epskom pjesništvu i pjevačima. Avda nema ni u književnim leksikonima, niti u školskim programima i udžbenicima. O njemu naša čitalačka publika ne zna ništa“ (Kujundžić 1991: 234).  

Svako proučavanje života i djela A. Međedovića predstavlja i proučavanje književne historije koja nam govori o nama samima. Epski svijet Avda Međedovića  prof. dr. Seada Šemsovića još jedan je u nizu projekata revitalizacije usmenog materijala i studija pred nama kroz nekoliko postupnih razina (u kojima pronalazimo različite oblike kulturnog pamćenja, počevši od mimetičkog, pamćenja stvari, komunikativnog pamćenja, pa sve do ,,predaje smisla“) sagledava poetiku epskog svijeta kao umjetničke kreacije pojedinca unutar kolektiva, pri čemu je posebna pažnja usmjerena upravo na sagledavanju slojevitog naslijeđa kolektiva iz kojeg izrasta ,,Homer s Obrova“.

Početkom tridesetih godina dvadesetog vijeka, dva profesora sa Hardvarskog univerziteta, sa katedre za klasične jezike i književnost, Milmann Parry i Albert Lord, otkrili su svetu ali i domaćem kraju, Avda Međedovića, guslara iz Obrova, kod Belog Polja. Avdo Međedović je rođen otprlike 1870. godine. Ako uzmemo u obzir da su Parry i Lord otkrili Međedovića 1934. godine, a on je tada imao oko 60 godina, može se precizirati da je rođen 1874. Školskog obrazovanja nije imao. Bio je nepismen u ortografskom smislu. Još kao dijete, slušao je mnoge guslare, od kojih je istovremeno i učio pjesme. Pjevačko-pjesnički zanat Avdo je naučio od svoga oca, koji je bio učenik Ćor Husa Husovića, čuvenog slepog pjesnika iz Kolašina, koji je znao pjesama koliko ima dana u godini. U turskoj vojsci je proveo sedam godina, i tu je dobro naučio turski jezik. U vojsci mu je jedan Anadolac opsovao din (veru) zbog čega ga je A. Međedović, ogorčen vjerskom mlitavošću anadolskh Turaka, koje je nazivao ,,nevernicima“, udario kundakom. Bio je tihe naravi i čovjek razvijenih vjerskih i moralnih osjećanja.Po povratku iz vojske bavio se poslom kojim mu se i otac bavio, mesarskim zanatom.

Ćamil Sijarić u svom tekstu navodi da je Međedović bio krupan čovek, temeljit. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih – stvorenih upravo za pjevača.Naveo je i da Međedović lepom figurom glave odaje sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati. Također, kaže da je bio lošeg imovnog stanja, imao je malo kućice na Obrovu, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Belom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao. Dućan  je propao a gusle ostale, da uz njih ljude razgovara. ,,Bez gusala nema razgovora“. One nisu na tavanu držane, nego na kolenima. ,,Hajde Serdare, kreni ih“ – zatražili bi, i za njih, seljake, to je bilo kao da će početi molitva koju ne vodi imam, nego guslar. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: ,,Gde sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio“ – nego često bi išao pravo u pesmu – ,,Čala – banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda..“ (Sijarić 1987: 44)

Međedovićev najduži ep jeste ,,Osman-beg Dalibegović i Pavičević Luka“, a drugi po dužini je ,,Ženidba Smailagić Meha“, koji je u američkom izdanju naslovljen kao ,,Ženidba Smail – agina sina“, ima 12.310 stihova. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana i Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu, da ne ume čitati i pisati, da ima malo zemlje i da ljeti radi a zimi sedi – ,,Voleo bih umreti od rada nego sedeti besposlen“.

U razdoblju od 25.6. do 11.8. 1935. godine Međedović je Parryju, njegovu asistentu Lordu i njihovom pomoćniku Nikoli Vujnoviću otpjevao trinaest pjesama od gotovo 80.000 stihova. Pesma ,,Ženidba Smailagić Meha“, pisana je punih pet dana i pet noći.

Kad je u pitanju pjesma i pjesme o kojima govorimo, i sam dr Novak Kilibarda ne krije svoje oduševljenje, pa kaže:

,,Ja pročitam taj ep, i na neki način duboko sam impresioniran. Ja sam već bio doktor nauka i iz te oblasti sam doktorirao usmeno. I ja se začudim, kakva veličina, čoveče, književna. To je enormno delo. Znate li koliko je dugo to delo? Koliko Odiseja Homerova. Pazite, preko dvanaest hiljada stihova, i ja prosto ne verujem svojim očima, je li moguće da je zaista, jedan novi Homer na našim prostorima,..“ (Dr. Pejović, 2010:168).

Avdo Međedović je umro u dubokoj starosti, 1953. godine u Bijelom Polju.

III

Prethomerovsko proučavanje epskog svijeta je ostalo nedovoljno istraženo, a sa sigurnošću možemo reći da bi i posthomerovsko proučavanje ,,homerskog pitanja“ ostalo neistraženo da se nije pojavio Avdo Međedović.

U djelu Avdo Međedović, guslar, Albert Bates Lord kaže da je Međedovićevo pjevanje bilo koje pjesme uvek bilo duže od pjevanja nekog drugog pjevača, jer je Međedović pripadao tradiciji pjevača koji su obično ukrašavali, ornamentizirali pjesme bogatstvom opisa i zato što je imao imao prirodne sklonosti ka ulepšavanju i ornamentiziranju. Lord nastavlja i kaže da je njegova tehnika bila proširenje slika iz unutrašnjosti kojima su dodavani detalji i puno narativa. Proširenja su pojačana opisima junaka i njegovog konja (a profesor Šemsović u svojoj studiji zato navodi da epski svijet u prvom redu čine epski junak, njegova odjeća, oružje i konj, i samo opisivanje svakog od ovih pojedinačnih činilaca oblikuje jednu od dimenzija epskog junaka). Lord također navodi da je Međedović vizualizirao scenu i takva mentalna slika[3] je onda formirala verbalnu refleksiju u pjesmi. Avdine pjesme su zato i dokaz da su epski pjevači originalni pjesnici[4] koji rade u tradicionalnom maniru. Njihove pjesme pružaju neprocjenjive dokaze za teoretičare u komparativnim studijama.

U istoimenom djelu, a u prilog Međedovićevoj sposobnosti ,,ornamentiranja“, Lord navodi da je Parry oprobao Avdovu sposobnost da nauči pjesmu koju nikada prije nije čuo. Nakon što je došao do saznanja da Međedović nije upoznat sa pjesmom ,,Bećiragić Meho“, zatražio je od pjevača Mumina Vlahovljaka iz Pljevalja da ispjeva pjesmu. Lord navodi da je Mumin bio dobar pjevač i da je ispjevao pjesmu od 2.294 stiha, i dok je Mumin pjevao, Avdo i ostali su ga slušali. Kada je pjevanje završeno, Parry se obratio Avdu i upitao ga da li može sada da ispjeva istu pjesmu. I Mumin i Avdo su prihvatili ovaj izazov, kako navodi Lord, i Mumin je sjeo i slušao Avda. Avdova verzija iste pjesme je dostigla 6.313 stihova, dakle, bila je skoro tri puta duža od originalne verzije.

21. maja 1939. godine u Kembridžu (Cambridge, Massachusetts), nakon što je kompletirao transkripciju Avdovih pjesama koje su pre toga snimljene, Nikola Vujnović je zapisao: ,,Kada Avda ne bude među živima, neće mu biti sličnog u pjevanju pjesama“.

Zlatan Čolaković u knjizi ,,Mrtva glava – Jezik progovara“ (2004) naglašava kako A. B. Lord nije u pravu kada misli da su Homer i Avdo predstavnici tradicionalnog epskog pjevanja, starogrčkog i bošnjačkog. Čolaković navodi da Homer i Avdo ,,ne vjeruju u istinost priče koju su preuzeli“ nego stvaraju ,,svoju vlastitu istinu“. Kao glavni dokaz svoga uvjerenja, da Homer i Avdo ne vjeruju u istinitost događaja, koje pjesnički obrađuju, uzima izjavu guslara Mumina Ramadanovića koji kaže da se Avdo nije držao istine no je ,,mnogo kitio“, odnosno ornamentirao. Čolaković navodi da je svaki stih Avdov bio duboka uvreda za Mumina jer Avdo ,,nije poštovao uspomenu na Ćor Husa i nije ni pokušao ispjevati pjesmu u obliku u kom je čuo“. Tada je, prema Čolakovićevim riječima, kao pravi rapsod, koji duboko vjeruje u istinitost pjesama, Mumin osjećao odbojnost prema aedu Međedoviću.

Prof. dr Šemsović je otišao korak dalje u odnosu na proučavanja svojih prethodnika jer je sistematizirao celokupno znanje koje govori o epskoj radionici. Na samom početku studije prikazan je historijski presjek bošnjačke epike, tako da saznajemo domete istraživanja do kojih se došlo u proučavanju epskog svijeta i njegovih bližih i daljih odrednica. Posebnu pažnju zauzima razgraničavanje epskog svijeta i Univerzalnog epskog svijeta pa epski svijet postaje poetski odraz Univerzalnog epskog svijeta i jedan njegov dio, kao što fikcija predstavlja jedan deo fakcije, naravno ne zaboravljajući njihovo svojstvo umjetničke autonomnosti. U poglavlju Nomen est omen ili unutarnja dimenzija epskog junaka stoji:

,,Usmena epika je slika željene prošlosti jednog kolektiva, kao što je djelo pisane književnosti autorska slika izmaštanog života, ka kome autor ide ili od kojeg bježi. Etnička skupina od stvarnih junaka, mjesta i događaja za vlastite potrebe budućih generacija oblikuje društveno angažiranu priču. Svakako, znamo da umjetnost prilagođava materijal iz stvarnosti svojim idejama – u usmenoj književnosti te su ideje u smjeru kolektivnih potreba, a u pisanoj u smjeru pojedinačnih. Razliku možemo prepoznati tek u kolektivnom dopunjavanju i redakciji prvotnog uobličenja usmenoknjiževnog djela, dok u pisanoj književnosti ne dolazi do redakcijskih zahvata, ali recepcija književnog djela u vidu prikaza i književnokritičkih ogleda jeste svojevrstan savremeni zahvat nad pisanim djelom.“

Autor studije pred nama nastavlja i zaključuje da je ,,epska priča uobličena i sasvim odvojeno živi od historijske zbilje i kao takva se zasebno i razvija“. Odvojena od stvarnosti ona zadobija i svoja nova oblikovanja u epskoj radionici. U skladu sa tim, ,,epska pjesma operira različitim formulama[5] i obrascima, pa epski virtuoz ima određene mogućnosti da načini iskorak u odnose na svoje prethodnike“. Zato autor studije nastavlja i kaže:

,,Novi sižejni obrazac epske pjesme kada nastane mora biti u skladu sa temeljnim načelima epskog svijeta datog kolektiva[6], tako da autorski potpis na jednoj epskoj pjesmi nije na razini promjena vanjskih prepoznatljivosti epskoga junaka, već mora biti na razini podrobnijih opisa vanjskog izgleda ili u promjenama pojedinih karakternih crta lika. Sama promjena iznijansiranosti karakternih crta oslikava se preko onoga što je lik učinio ili izgovorio, u susretu s likom koji pripada prijateljskom ili neprijateljskom krugu. Prvotni pjesnik oblikuje sižejni obrazac s likom prema vlastitom poznavanju datog epskog junaka, a svaki naredni epski pjevač dorađuje lik epskog junaka. Najčešće sižejni obrazac ostaje nepromijenjen, dok svaka pojedinačna promjena leksike, što je gotovo neizbježno, mora polučiti i određene promjene u oblikovanju lika.

Sve ovo pokazuje da je inovativnost u građenju epskog svijeta upravo ono što je ključno u razumijevanju i valorizaciji epike kakvu poznajemo, inače o ovom tipu umjetnosti ne bi mogli govoriti na razini umjetničke kreacije, već bi je posmatrali kao pojavu koja će se baviti samo morfološkom analizom kakvu je dao Lord, zaključuje profesor Šemsović. Upravo zato studijaEpski svijet Avda Međedovića objašnjava da je u dosadašnjim čitanjima Međedovićeva epika služila samo boljem razumijevanju Homera i sagledavanju tehnike građenja epova kao dugih epskih pjesama, te je pitanje samo valorizacije ove epike ostalo po strani. Nakon toga se i javila snažna želja i potreba za ulaskom u epski svijet Avda Međedovića, koji se od nekog drugog epskog zdanja ne razlikuje tek brojem i izgledom epskih zidarskih blokova, već prije svega oblikom i koloritom izgrađene cjeline (Šemsović, 2017: 110).

,,Graditelj epskog svijeta mora ponoviti zakonomjernost održivosti zdanja, temelji moraju biti duboko u zemlji a kule stremiti ka nebu; kule se prema vrhu moraju sužavati i tako redom. Majstor graditelj od drugoga preuzima samo kostur zdanja. Na toj skeli epske pjesme ojačava dijelove koje želi nadograditi, izbacuje suvišno, raspoređuje neraspoređeno, jer on iz vlastitog majstorstva prepoznaje i uklanja tragove tuđih omaški. Pjesnik traži građu od koje gradi svijet u kome postoji sve što datom svijetu treba, a pritom će dati svoj potpis po kojem novostvoreni svijet postaje prepoznatljiv. Majstor u svoj epski svijet ništa ne ugrađuje slučajno. On slušaocu opisuje ono što već postoji – sjenu Univerzalnog epskog svijeta kome se želi što više približiti i što bolje ga sagledati“.

,,Epski je pjevač svjestan da Univerzalni epski svijet funkcionira kao njemu nedostižna kategorija, stoga on od tog svijeta upoznaje tek obrise od kojih nastane njegov epski svijet. Odnosno, epski pjevači postupkom spoznavanja Univerzalnog epskog svijeta izgrađuju svoj svijet. To se naravno odnosi na aede, dok rapsodi ne teže spoznavanju, već samo jedan od postojećih epskih svjetova preuzimaju. Time zapravo svaka epska pjesma njihovog repertoara jeste dio drugog, tuđeg epskog svijeta, jer njihove pjesme dolaze iz različitih epskih radionica i ničim ne čine jedan epski svijet“ (Ibid).

III

Ovim putem važno je naglasati, da sa aspekta komunikativnosti, postoji važna razlika između usmene i pisane književnosti. Usmeno djelo se prenosi izravno slušaocima, bez ikakva prostornoga ili vremenskoga odmaka i bez posrednika. Sa druge strane, u pisanoj je književnosti publika uvijek fikcija. U usmenom prenošenju, publika zauzima glavno mjesto.Usmeni pjevač mora zadovoljiti njene zahtjeve. Tom prilikom pjevač ne smije preterati u inovativnosti, jer publika ne bi prihvatila prevelik odmak od već poznatog (ali u ovom slučaju govorimo o ,,iskusnom“ slušaocu koji poznaje i prepoznaje elemente kulturnog obrasca sa kojim se može identificirati i kome pripada). Na taj način publika postaje glavni čuvar tradicije, jer ona odlučuje koje pjesme će pasti u zaborav, a koje će se sačuvati. Usmena umjetnost je zato kontaktna umjetnost (Bošković-Stulli 1978:15) i njena pjesma nastaje kao rezultat međudjelovanja pjevača i publike. Takav kontakt među njima podrazumijeva intonaciju, gest ali i širi kontekst. Zato je usmena književnost i vrsta kolektivne umjetnosti jer njeni proizvodi pripadaju cijeloj zajednici (Ibid). Upravo zato profesor Šemsović i navodi da u svim spomenima bošnjačke usmene epike prepoznajemo sve elemente epskoga svijeta jedne zajednice, a to su: junak, boj, pjevač i slušaoci.

Platonovo tumačenje pojma lepote otkriva jedno celokupno kulturno-historijsko naslijeđe jer se više puta pokazala da u određenim situacijama pojedinac ne može misliti izvan kulture, ali naravno, može napraviti iskorak s ciljem proširivanja tačaka gledišta putem kojih se bolje može odrediti na koji način jeste ono što jeste. Za Platona je lepo sve što je hvale vrijedno, što bi trebalo preporučivati i čije se značenje proširuje i dobija značenje dobrog. Studija Epski svijet Avda Međedovića sadrži svaki od navedenih kriterija. Platonova estetika lepog otkriva ambivalentan karakter lepog. Lepo s jedne strane kao da predstavlja posebno svojstvo bivstvujućeg, koje se opaža putem čula vida i sluha[7], dok se s druge strane lepota zapravo ne sastoji ni u čemu drugom do u uvidu da neko bivstvujuće jeste u skladu sa njegovim bivstvovanjem, da je onakvo kakvo bi trebalo da bude (Grubor 2010: 98) Na ovim temeljima prepoznajemo helenističko-humanističku viziju savršenog epskog junaka čije je naslijeđe sačuvano dobrim dijelom na južnoslavenskom kulturnom tlu, posebno u bošnjačkoj usmenoj epici. Zato profesor Šemsović apostrofira:

,,Epskog junaka krasi ponajprije epski moral kao univerzalna epska kategorija obojena osobenostima tradicijske kulture. Univerzalni epski principi morala, kao i u svim ostalim načelima, prepliću se s nekom tradicijskom kulturom, čime se dobija epski junak bogato natopljen kulturom prostora. Odnosno, uvjetno bismo mogli reći da u susretu nebeskih principa i zemaljskih mirisa, okusa i boja nastaje epski junak, te su mu i osobine upravo takve – ljudske i nadljudske. Takvog epskog junaka pri susretu sa recipijentom određuju naprije konj i oružje, koji se također prepoznaju jednim dijelom kao nebeski, a drugim kao zemaljski.“

IV

Usmena epska narodna pesma je bila i ostaće najznačajniji vid zapamćivanja i čuvanja prošlosti i posebnosti bošnjačkog duha, prvenstveno u službi tradicije i religije. Imajući to u vidu, Albert B. Lord u delu Pevač priča konstatuje:

,,Jer u našoj je prirodi tradicije da traži i održava postojanost, da čuva samu sebe. A ova istrajnost ne potiče ni od izopačenosti ni od apstraktnog načela apsolutne umetnosti, već očajničkog prisilnog uverenja da ono što tradicija čuva jeste samo sredstvo postizanja života i sreće“ (Almanah, 21 – 22).

Lord dodaje:

,,Kad usmeni pjevač primi ideju o fiksiranom tekstu, onda je gotovo sa kreacijom i usmenom tradicijom.“

Završavajući predavanje Načelo identiteta (1957), Martin Hajdeger piše:

,,Mašta i ma kako da mislimo, mislimo u okvirima tradicije. Ona vlada kada nas oslobađa od mišljenja unatrag i upućuje mišljenju unapred, koje više nije planiranje. Tek kad se misleći okrenemo onom o čemu se već mislimo, mi ćemo moći da mislimo i o onom o čemu još treba da se misli.“

Pregalaštvo na polju kulturne historije se nastavlja sa ciljem prosvjećivanja i upoznavanja sa sopstvenom kulturom čiji smo nemarni baštenici. Monografija Epski svijet Avda Međedovića profesora Seada Šemsovića je zato štivo koje zavređuje našu punu pažnju, jer upravo naš odnos prema važnim ostvarenjima na polju nauke i svjedoči koliko smo spremni da prihvatimo ono što je od opšteg i kolektivnog značaja.

V

Assmann J. (2005). Kulturno pamćenje. Tekst. Zenica.

Bates Lord A. (1956). Avdo Međedović, guslar. Journal of American Folklore.

Bašić H. (2003). Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Srbije i Crne Gore. Almanah. Podgorica.

Bošković-Stulli M. (1978). Usmena književnost. U: Povijest hrvatske književnosti. Str. 7-68. Zagreb.

Grubor N. (2010). Platonova estetika lepog, Filozofski fakultet Beograd. ARHE. VII, 13/2010. (95-115).

Kujundžić E. (1991). Muslimanska epika u američkoj slavistici i homerologiji. Islamska misao. Sarajevo.

Minjović, D. (2002). Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije. Almanah. Podgorica.

Sijarić Ć. (1987). Avdo Međedović – narodn ipjevač. Odjek. XL, br. 20. Sarajevo.

Čolaković, Z., Čolaković-Rojc M (2004). Mrtva glava. Jezik progovara. Almanah. Podgorica. 10.

Šemsović S. (2017). Epski svijet Avda Međedovića. Narodna biblioteka Dositej Obradović. Novi Pazar.

---

[1],,Avdo Međedović nije samo pjevao gotove pesme, već ih je i dopjevavao, etički i estetički korigovao, pa je prema tome, bio i pjevač i pjesnik“ (Sijarić 1987: 34).

[2] Ukoliko je pretpostavka o nepostojanju Homera istinita, sa kim bi poredili sandžačkog Homera? (Postoji mišljenje da Homer nije pravo ime nego u sebi sadrži opće značenje koje se odnosi na pjevača. Milan Budimir kaže da Homer nije lično ime, već imenica srodna po svom značenju sa grčkim imenima rapsod ili poeta, a one znače ,,sastavljač“.Tako je, od apelativa koji označava profesiju (uslovno rečeno), nastalo lično ime. I zato pjesnik Ilijade nema ime, on se zove umjetnik, i ništa više niti manje od toga. Na isti način je pjevač Smailagić Meha postao paradigma usmenog pjevača.

[3] U ovom slučaju uslovno možemo govoriti o ejdetskim slikama. Oksfordski rječnik ejdos definira kao razlikovni izraz kognitivne svijesti ili intelektualni aspekt kulture ili određene društvene grupe, a ejdetske slike kao slike koje se odnose ili označavaju mentalne slike koje su po svom karakteru neobično žive i detaljne, pa se osobi koja ih doživljava čine veoma vidljivim.

[4] distinkcija između rapsoda i aeda

[5] Iz proučavanja ,,homerskog pitanja“ proizišla je i nastala Parry-Lordova teorija, a osnova te teorije je pojam formule. Parry je smatrao da epska poezija počiva na formulama, a formula je grupa riječi koja se redovno upotrebljava pod istim metričkim uslovima da bi izrazila istu ideju. Forma zamjenjuje tradicionalne pojmove, može imati nekoliko riječi, stihova ili odlomaka. Nakon toga, Lord uvodi novi termin i smatra da je poseban kvalitet epske poezije formulaičnost, a on pod tim podrazumijeva način izražavanja – stihovi se grade prema određenom metričkom uzorku, uz niz utvrđenih izraza za određene česte situacije, dešavanja i događaje (megdani, formule dočeka, pozdrava, nazdravljanja, srdžbe, sreće, nesreće). Tom prilikom se koriste i stalni epiteti, isti uvodi u radnju, slični opisi.Koriste se tipični brojevi (3, 7, 9, 12).Ponavljaju se tuđe riječi.

[6] na taj način se referira na ono što Lord naziva stvaranjem u istom tadicionalnom maniru

[7]tako možemo govoriti da je za Grke lepo ono što je u proporcijama, matematički precizno, kao i ono što je skladno u metru