Obraz

Oženio se Ćazim Vučelj, Filjkom Đekić iz Točilova, koja je bila čuvena po svom azginluku, da je svakome voljela da prkosi, a najviše Ćazimu. Takvu je imala hilu da je svakome loncu bila poklopac. Vikali su ljudi da je vrtljivija od vretena, da joj je jezik otrovniji od svake zmije poganice, te da se nije spekla od toga što kod Ćazima nije imala šta da jede, već zbog toga što je po cijeli dan smišljala sa kim će se i kako svađati, kome će riječ povratiti, te kakve će sve vijesti po komšiluku prenijeti i koga će ogovarati. Imala je Filjka raznih nadimaka: Čegrtuša, Poganica, Kreketuša, Ćeziba, Lajavica, Zlovremenica i kakvih još ne. Svako joj je davao nadimak onako kako mu se zamjerila, a ljudi su izbjegavali da je na putu sretnu, a još ne daj Bože, da nekom pređe preko puta, a i to se dešavalo. Ljudi bi tada zaobilazili Filjkin put, ili se jednostavno vraćali kući psujući je.

Iako je Ćazim bio viđen čovjek, visok, crnomanjast, plećat sa zasukanim brkovima i visoko uvijenim crnim veđama, a uz to čestit i vrijedan, Filjka bi mu stalno prigovarala. Nije marila da li je ko tu ili nije, te što će čuti ružne riječi, kakve nigdje i kod nikoga nikada niko nije čuo, kao da ih je po cijelu noć mahsuz smišljala i birala.

– Vidiš li kakav si crnjane crni, sok ti se zgadio.Đe me hrđa ubi te tebe takvoga jadnoga nađoh, kod toliko viđenijih momaka. Ni za šta nisi, a najmanje za žene. Ti si se pod sretnom zvijezdom rodio kad si me isprosio. Bogme, da sam znala kakav si, nikada te uzela ne bih. Ja sam za tebe vila gorska, treba stope da mi ljubiš kud god krenem. Crn si kao Ciganin, a mršav kao pritka. Oko tebe bi se jedino dobro uvijala boranija. Teško meni i cijelom Braniševu sa tobom. Spopala te hrđa kao u sakatoga motiku. I sakatih ima koji su za tebe šećer i šerbet, moj futane futni. Crnji si od popovih čarapa. Kao da te poplava izbacila. Da sam koga drugoga po Jošanici kukom tražila, boljega bi ga izvukla, havetinjo moja, gdje mi te Bog dosudi, te se bolje ne davranisah, no na sihir nagazih. Ograisala sam jadna hadžamija. I ti mi nosiš muške gaće. Bolje bi ti dimije pripsale crnjane crni…Redala bi tako Filjka po cijeli Božiji dan.

Ćazim nije puno mario šta Filjka priča. Sve je to više uzimao kao šalu, a Filjka je sve više uzimala fursata. Šta je Ćazima briga šta Filjka priča, na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo.Znao je da je ljepši i vrijedniji od Filjke, pa neka ona priča šta hoće.K’o Filjka pričala, k’o kučka lajala, svejedno. I nikada ne bi ni mario da nije bilo posjedaka. Kod Ćazima je uvijek bilo bujruma i Braniševci su voljeli kod njega da se iskupe, da bace eglen, a često i da se šale. Muhabeta im nikada nije bilo dosta. Tako su se jedne večeri iskupili svi Braniševci, a došao je i Adem ef. Vučelj. Svi su ga znali kao velikog šaldžiju, ali žene su ga se posebno bojale. Znao je nekima da napravi ćutek ni za šta. Tako je jednom Adem efendija uzeo parče sira, te ga isprefuljao po prašini i stavio ispred praga Šefkove kuće, a onda zovnuo Šefka da iziđe i pokazao mu što je, k’o biva, njegova žena Hankija bacila, te kako hoće da ga raskući. Šefko iziđe, pa kad vidje, pozva Hankiju, te joj udari nekoliko vrućih iza uha, a Adem efendija ode kući sve smijući se. Volio je da prigovori ljudima kako im žene sude, a onda bi se ljudi dokazivali tako što bi tukli svoje žene. Ni kod Ćazima nije mogao da miruje. Uvijek je bio sa muške strane, pa tako i sa Ćazimove. Počeo je da zadirkuje i Ćazima i Filjku. Znao je to Adem efendija, nekako izokola, po onoj:»Kćerku kara, snahi prigovara».

– E, moj Ćazime, ti takva ljudina, crn, a visok, stasit, a vrijedan, a oženio ovo malo hala iz Točilova. Gdje te hrđa ubi da se to baš tebi desi? Što li si ti to Bogu skrivio?Da imaš deset ovakvih ne bi ti bilo sramota. Doduše, pogriješio si sam, a da si me pitao, mogao sam ti isprositi bolju stotinu puta, viđeniju, brate.To kod Boga nije ni grehota, ni sramota.Ovako si sam pao, sam se ubio, pa neka ti bude. Bolje da je tebe nešto tako snašlo, nego mene.

– E, halal ti bilo, svijetlio ti obraz,- reče Ćazim. Ada, Bogami, svaka ti dukata vrijedi. Upravu si, nema tu šta. Obraz ti svijetlio, još jednom ti velim.

– Kao popu čarapa,- drznu se Filjka, i bez ni te-ni ove, gruhnu bez razmišljanja pred svim posjetčarima.

Nastade smijeh, a Bogami i čuđenje. Adem efendija se zapali u licu, pa bi rekao da mu crveni plamenovi obraze ližu, a Bogme i Ćazim. Gori im vatra iz obraza, a Bog sami zna kako im duša gori. Naduli se obrazi od vatre, rekao bi čovjek, rasprsnuće se u paramparčad. Adem efendija vidje da se ugrizao za jezik, ali nema natrag. Bilo je, šta je bilo. I Ćazim se snebiva. Navikao je na ovakve Filjkine riječi, ali kad su sami, a ne pred ovolikim ljudima, još ne reče njemu ništa, već Ademu i to jedinom efendiji i školovanom čovjeku, da ga takvoga nema, od vrha Pešteri do dna Župe, pa i šire.

– Šuti, ne laj, kučko, vrisnu Ćazim, i popodiže se kao da će krenuti da je udari. Sad se svi uozbiljiše, samo se Adem efendija nasmija. Filjka se ne nasmija, ali povrati Ćazimu riječ, da mu ne ostane dužna:

– E, moj crni gavrane, što uprazno gračeš. Da se ne bi baš ženio, moja havijetinjo. Nisu druge budale kao ja. Ne bojim se ja toga. Koji pas reži, ne ujeda,- reče Filjka, i puče joj Ćazimova duhankutija u glavu. Adem efendija je krenuo da ga zaustavi rukom, ali nije stigao, i bi mu zbog toga milo, a bi milo i drugima, i što čuše šta reče Filjka i što je Ćazim gađa duhankutijom, ali mu i to bi malo, pa se diže, te sa rafa skide Kur’an, stavi ga ispred sebe, nakoljenči se, stavi ruku na Kur’an pa reče:

– E’uzu billahi mine ššejtani rradžim bismillahi rrahmani rrahim .Svi ste mi ovdje svjedoci, a posebno ti, Ademe efendijo, i ova Božija knjiga i Bog mi je svjedok. Dobro me svi slušajte, a slušaj i ti Filjka, kučko li kučko jedna upaljena, šta ću sad ja reći, kunem se u ovu Allahovu Dž.š. knjigu, da ću se oženiti još jednom, a Filjka neka ide kuda god hoće, a ako neće, ja ću još jednu dovesti, da svi o tome pričaju. Besu dajem da će tako biti.

Uze Kur’an te ga vrati nazad.

Ljudi su se kradom smijali, a podrugljivo se nasmija i Filjka i iziđe iz sobe, ali opet ne izdrža, nego dobaci:

– E, jado jadni, ti da se ženiš, kao da su ženama kokoške popile mozak. Mrtav ne prdi.

Ljudi se sad glasno nasmijaše, ali ne nasmija se, Adem efendija. Udari Ćazima po koljenu, pa reče:

– Zakleo si se ,Ćazimaga, a ova tvoja zakletva je pred Bogom i pred narodom, i ja to poštujem i cijenim. Akobogda, u tome ću ti ja pomoći. Tražićemo da je dovedemo, pa makar bila iz Bajgora. Sabur, Ćazimaga, ima da je nađemo, ali nemoj poslije da bude ja ovo, ja ono, da ovoga, da onoga.

– Ćazim što pljune, to ne liže, Božija ti je vjera, biće kako sam rekao, pa taman Filjdehana skidala zvijezde sa Neba. Upamtiće ona, ko je Ćazim Vučelj.

Ljudi su se gurali i potsmjehivali. Vrtjeli su nevjerice glavom i čudili se Filjkinom bezobrazluku. U životu nisu čuli da jedna žena kaže nešto tako svome čovjeku pred tolikim ljudima. Hajde što je rekla svome čovjeku, nego šta reče Adem efendiji, za veliko im je čudo.

Nije posjedak dugo trajao i ljudi su se razišli. Usput se razvijala debela diskusija:

– E, vala ljudi, rospije žene, to mi oči nikada vidjele nisu, niti uši čule,a Ćazim kao bedevija, propinje se, i ništa. Nije joj mogao ustati pa po labrnji, da joj više nikada ne padne na pamet. Da je moja, svaku bi joj kost slomio- vikao je Halit Husić, škripeći zubima.

– Ada, Bogami si, sahi, u pravu. Ženski jezik je od zmije otrovniji. Jeste li čuli kako sikće i baca otrov. E, moj Ćazime, muko moja, na šta si se namjerio. Bolje da si kamen oženio, nego onakvu zlovremenicu- reče Mustafa Vučelj, žaleći ga kao rođenog brata.

– Našla vreća zakrpu, moj brate. Možemo mi pričati šta hoćemo. I ja bih joj jezik iščupao za sva vremena, ali džaba je nama pričati. Opet će Ćazim sa Filjkom ispod jorgana, neće sa nama, nego baš sa njom i grliti je i ljubiti kao da ništa nije bilo. Samo se griješio s Kur’anom, nema od toga ništa,peri baba usta- reče Aljo.

– Taman bi mu trebala još jedna, pa da ga zahuzdaju i zajašu preko Braniševa- nasmija se grohotom Salih, a za njim i ostali.

O posjetku kod Ćazima se pričalo, ne samo po Braniševu, već i po cijelom Škrijelju, a čuli su i Filjkini iz Točilova, i proklinjali Ćazima što je na vrijeme nije zaptio, nego im ona tako pljuje po obrazu i Braniševcima i Točilovcima. Kad bi neko htio da ukori ženu, vikao bi da je ko Filjka Ćazimova, ili bi joj prijetio da on nije Ćazim, niti će ona biti Filjka Ćazimova. Žene su se, kobajagi, ljutile što ih ljudi porede sa Filjkom, a u sebi su govorile, da je taman tako i trebalo, i da mu je taman tako učinila, te da bi i one sve trebale tako da opamete svoje ljude.

Adem efendija je znao da je Filjka vrlo opasna po svoju okolinu, a posebno za žene, pa svojoj Elmazi nije dao ni da priviri kod Filjke, a i neki drugi su upozorili svoje žene, da imaju pametnijega posla, nego da se sa Filjkom druže.

Ćazim je često odlazio kod Adema, i kad bi došao, Adem efendija bi naredio Elmazi da donese kahvu, a onda da napusti prostoriju. Dugo bi razgovarali, a da niko nije znao o čemu. Ljudi su pričali da Ćazim odlazi kod Adema, da bi mu se ulagivao za ono što se desilo.

-Kako ga nije sramota- vikali su ljudi, -bolje mu je bilo da je zategnuo dizgine onoj kobilčini od žene i ošinuo, a onda popustio i tjerao je sve do Točilova.

I kad se već Ćazimovo bilo prepričalo, i niko se ničemu posebnom nije nadao, ču se u selu vijest, da je Ćazim isprosio nekakvu Nemču Rizvanović iz Ribarića. I to ne prevario, nego isprosio, i da priprema svatove da je dovede. Da su se svi Braniševci poženili, ne bi bilo toliko radosti. Ljudi su graknuli, i lica su im se ozarila, isprsili su se i vikali da mu svaka čast, da je ljudina, kakvoga nadaleko nema, a svojim ženama su sad mogli da dobro priprijete, jer bi ih mogla zadesiti slična sudbina, pa i kad bi se ljudi našalili, žene bi mislile da je istina, i da bi baš tako moglo biti. Psa niz dlaku, a ženu uz dlaku.

Svi su pričali kako je to maslo Adema efendije, jer njega svako cijeni i poštuje i ne povraća mu riječ, te da je Ćazim nikada ne bi isprosio, da mu nije bilo Adema efendije. Činjenica je, međutim, da Adem efendija ne bi mogao isprositi Ćazimu Nemču, da on nije dao pristanak. Pričali su da je nju lično Ćazim našao, a da ju je Adem efendija isprosio.Uhorili su se Braniševci za u svatove. Veliki su merak imali, pa neka sad Filjka laje koliko hoće, i šta hoće. Ćazim će moći da bira sad bi ovu , a sad bi onu, ili neću sad nikako kod one, nego ću kod ove. Filjka nije ni pomišljala da napusti. Vratilo joj se iz zadnjice u glavu, ali kasno. Nije mogla da vjeruje šta se desilo. Tukla je sebe po glavi, kad niko nije vidio. Umirila se i nije izlazila iz kuće. Od priče je samo upotrebljavala potvrdne riječi. Pričaju, kako se sa prozora sabahile, kad je vidjela Adema efendiju, izvinjavala za ono što je rekla, ali da se on pravio da je ne čuje, i samo prošao pognute glave. Čuli su i njeni iz Točilova da je Ćazim isprosio drugu, te da će Filjka imati podrugu.

– Neka, neka, i treba joj tako- vikao je Filjkin brat Osman. I ne samo da je vikao, već je čvrsto obećao da će biti jedan od svatova, kada se bude išlo po Nemču iz Jezgrovića, i svoje je obećanje čvrsto održao, što je iznenadilo i Točilovce i Braniševce.

Helem, zakazao je Ćazim dan odlaska po nevjestu, pozvao svatove i sve pripremio za svadbu. Bili su hladni zimski dani. Pripremili su svatovi konje sedlenike, ali zbog velikog snijega je postalo upitno da li da vode konje, jer je snijeg bio tako dubok, da je konjima bilo teško ići, a jahati ih nisu mogli, pa su čak diskutovali i o tome, da ni ne kreću strahujući da negdje ne budu zameteni, jer je put bio dalek, i trebalo je normalno putovati šest sahata. Adem efendija je čvrsto riješio da se krene, i to odmah poslije klanjanja sabah namaza, i prigovora nije bilo.Čudili su se ljudi svatovima koji su na zindan po mećavi prolazili kroz: Gluhavicu, Crkvine, Radohovce, Kano Buče, pa sve do Jezgrovića. Prtili su svatovi na smjene, i negdje oko podne su svatovi stigli u Jezgroviće, mokri i ozebli, pa im nije bilo ni do muzike niti do pjesme. Sve se bijelilo osim crvene jabuke na Zećovom bajraku.

Dobro su ih dočekali Rizvanovići , a ručak da je bio bilo kako loš, svatovima je bio najslađi u životu.

Nisu svatovi čamili, a i Rizvanovićima je bilo jasno, da bi svatovi morali što prije krenuti, zbog velikog snijega i nevremena. Brzo su spremili mladu, ali su je prije polaska upozorili da, u koliko bude trebalo da ide pješice, ne pristane ni za živu glavu, već da kaže kako je jako bole noge, te da uopšte ne može hodati, a pogotovu, ne po ovakvom snijegu. Utuvila je to dobro Nemča, obećala da će tako biti, izgrlila se i oprostila sa svojima, koji su je izveli i predali svatovima. Uzjahala je Nemča baš Ćazimovog konja sedlenika, i svatovi su krenuli sa nevjestom za Braniševo. Kroz Starčeviće je bilo nešto prtine, i nekako se išlo. Neki su jahali konje, a neki su išli pješice, jer su od velikog snijega konji posrćali, i već kroz Kano Buče, posrnu Ćazimov Putalj, posrnu i Aljo koji je vodio konja, i Salih koji je držao mladu, te i nevjesta posrnu i stropošta se u snijeg preko Saliha. Nekako ponovo digoše mladu, koja ponovo uzjaha Putalja, a svatovi joj pomogaše, ali Putalj ponovo posrnu i ponovo se dogodi isto.

– Dete, ljudi, naprijed pravite prtinu da Putalju bude lakše-, vikao je Salih. Ljudi učiniše kako je on rekao, ali je snijeg bio toliko velik, da su svi išli pješice, osim nevjeste Nemče, čiji je Putalj posrnuo još nekoliko puta, i još nekoliko puta se Nemča valjala po snijegu.

– De, nevjesta, malo pješice, vidiš da ovako ne ide, odnijela ga sutara. Jedva konji idu bez tereta, i ako ovako nastavimo, stotinu puta ćemo te vaditi iz snijega, Putalj će noge polomiti, i nidokle nećemo stići, a kako je krenulo, mogli bi i konačiti negdje, pa kud ćeš veću bruku-, savjetovao joj je Mustafa Ibišević.

– Vi, ljudi, radite šta znate i umijete, ja sam danas u vašim rukama, pod vašom komandom i ićramom, ja sam mislila da ne krenem, zbog velikih bolova u nogama, jer ni krokljaja ne mogu napraviti, a kamoli ići, ali nisam htjela da vas obrukam. Krenula sam sa vama, pa dokle vi, dotle i ja, ali hodati ne mogu, ni koraka. Svatovi su zbunjeno gledali Nemču, a onda prelijetali očima jedan preko drugog, da bi na kraju, kopkajući snijeg nogama, sagnuli glave i zapali u duboka razmišljanja i brige, kao da su im sve lađe potonule. Shvatili su, da ih je snašlo to što ih je snašlo, i sada nema nazad, a ovako se ne može ni naprijed. Svaki od svatova, čekao je šta će neko drugi reći, kao da se to njega ne tiče.

Čuveni bajraktar Zećo Vučelj, bez kojeg nije bilo svadbe, bio je izrazito lijep, sa crnom kosom i plavim očima, visok i plećat, i uvijek biran za bajraktara. Bajraktar se uvijek birao, a dok je Zećo bio živ, drugi iz Braniševa bajraka nije ni ponio, dao je svima prijedlog.

– Slušajte, svatovi, odnio je vrag šalu, mi dalje moramo, pa tako kako. Osramotili se mi, ili ne, više ne igra nikakvu ulogu, pa ja predlažem da jedan po jedan nosimo mladu, koliko možemo, i dokle možemo. Ići ćemo na smjene, pa hajde. Drugoga medeta nemamo današnji dan.

– Čiji li je ovo hak, Bože mili, prokomentarisa Šerif Gološ.

– E, vala, Filjkin nije, pa čiji god da je, jer ona iz našega haka nikada izići neće, a posebno neće iz haka Adema efendije- tiho dodade Halit Husić, da ne čuje Filjkin brat Osman, jer bi, možda, bilo neprijatno, a možda i ne bi, jer da mu je neprijatno, ne bi danas bio svat Filjkine podruge.

– Drži bajrak, Osmane, reče Zećo, a vi svatovi naprijed prtite koliko možete, pa priđe Nemči, okrenu leđa, posagnu se,a Nemča se prope . Zećo je primi rukama za noge, pa je cimnu i popodiže još visočije. Svatovi krenuše naprijed, ali su se okretali i gledali. Nisu mogli da vjeruju svojim očima, ni svojoj pameti. Zar će, zaista, nositi nevjestu sve do Braniševa, da se narod ibreti, i po cijelom svijetu priča, kako su braniševski svatovi nosili Ćazimovu drugu nevjestu. Taksirat ga i sa njom i sa Filjkom uhvatio, mislili su.

– Lahko je Ćazimu, on nagotovo čeka kod kuće, i baš ga briga, ne izdrža da ne kaže Salko Gološ.

– Popišam se ja u onaj naš posjedak, taman nam sad ovako treba- dobaci Hamid Husić.

Adem efendija je samo kašljucao i nije govorio, ni te, ni ove. Njemu je odgovaralo i puzeći, samo da Filjkinom jeziku dohaka.

Kroz Crkvine je, srećom, bilo prtine, pa se svatovi malo odmoriše. Oni koji su imali konje, jahali su do Gluhavice, a jahala je i nevjesta, ostali su išli pješice. Kroz Gluhavicu, kao da žive duše nije bilo, niko prošao nije, niti prtinu napravio. Nevjesta je ponovo morala sići sa konja, a svatovi su podmetali svoja leđa. Oni najstariji se sjećaju, da su svatove činili najveće meraklije: Osman Đekić, Huso, Avdo, Salko i Šerif Gološ, Adem efendija, Zećo, Aljo, Šefko, Salih, Ahmet, i Mustafa Vučelj, Hamid i Halit Husić, a bilo je još svatova, koje je naše pamćenje izdalo. I dok su je nosili kroz Gluhavicu, žene su virile kroz prozore i čudom se čudile, a ljudi su izlazili vani, da vide čudo neviđeno. Svatovi su šutjeli, nikome ni selame nisu nazivali. Išli su pognute glave, da ih niko ne gleda, ništa ne pita, niti selam naziva. Nekim svatovima je u početku bilo milo da tako nose mladu, i stiskaju je za noge, pa počešće popodizati, ali im to brzo dosadi, i sve su se rjeđe javljali dobrovoljci, ali Zećo brzo uspostavi red, da svako po redu nosi nevjestu, i tako je i bilo.

– Eno svatova niz Kruševlje- primijeti neko od sretioca u sami sumrak, da su se samo mogle nazreti siluete. Da nije bilo snijega, ne bi ih ni vidio.

– Šta bi ono, vidjeste li – upita neko od sretioca, -neko kao da pade.

I zaista, Huso Gološ se okliznu noseći mladu, pa padoše oboje.

– Izdržite još malo – vikao je Zećo – kada smo mogli izdržati sve ovo, izdržaćemo još ovih nekoliko stotina metara. Sretioci su iz daleka posmatrali, i nisu vidjeli što se, zapravo, događalo, pa nisu ni kretali od Ćazimove kuće dalje, kako bi sreli svatove, i pomogli im. Kad su stigli do rijeke Mujak, sagnu se Ahmet Vučelj, te ga Nemča uzjaha, a sa strana su je za ramena držali, Huso i Šefko. Nema druge, nego gaziti preko vode. Gazi Ahmet i psuje Ćazimu sve po spisku. Huso se ponovo okliznu, te se dobro iskvasi, ali Nemča ne pade. Kroz Braniševo je izišao sav narod. Gledali su kako se Aljo pogrbio i nosi li Nemču, nosi. Žene su se hvatale za usta rukama i vikale -kuku, šta je ono- a ljudi su se kamenili od čuda, pa niti su nazivali selam, niti su prilazili da pomognu.

Kad su stigli do Ćazimove kuće, Aljo spusti nevjestu, a ona se uspravi, i nasmija se, poljubi prag, te fino ukorači u sobu. Svatovi zanijemiše, i samo se pogledaše, a onda od muke, nasmijaše.

-Evo, Ćazime, doveli smo ti još jednu, a kako ja sad vidim, Filjka je za nju šećer i šerbet. Ova bi rekao jezika nema, ali je teška i bez njega, da teža ne može biti.

Ćazimovi svatovi dugo vremena nisu išli nigdje, ali su i oni, a i Ćazim, imali veoma česte goste. Kod svatova su gosti išli, da im svatovi ispričaju svoje jade kako su nosili nevjestu, čak od Starčevića do Braniševa, a kod Ćazima, da vide kakva je ta nevjesta, što je zdrava zdravcihata nadmudrila sve svatove, da je nose toliko, po tako velikom snijegu.