Kiša

Jest istina jedna riječ: nije umro, no se odmorio. A kako se nije odmorio… od devet godina ostao siroče sve gledajuć ko će ga dignut s mjesta il ga požurit da mu uklepa nešto; svačijem je oku bio na potrk.

Ona mu starija sestra bijaše udata kad on osta s majkom da izvlači brazde, a mlađa sestra stavi ruke u naćve, od osam godina, sabija ko i on.

Tako su deverali dan i komat. Kad je pristaso, odvede ga starija sestra u tu kuću gdje je bila udata, te ga skoli da uzme jednu sirotu iz toga bratstva.

Ni pogledo je nije, sahi, no, kad je pukla puška pod kućom on upita sestru:

“Šta bi ovo?”

“Dadoše ti djevojku”, reče mu sestra, a on ugnu ramenima i prišuta se.

I dođe mu, tako, nevjesta u kuću, i nije prošlo ni dvije hefte a on pustio mlađu sestru za nekog hadžiju, imućnog, što je osto udovac.

Rodi on sa ženom troje djece i ode mu, sve troje, u zemlju ko da ih neko rukom uze. Da l se nijesu potrefile krvi il je neko pustio riječ među njih, hodi znadi, al kako se koje zgrušaj i rodi – tako ga i ukopaj poviše kuće, na ledinu.

Tri su ona mezara, mala ko mravinjaci, i tri, poviše njih, kamena gdje piše: Tahir, Bešir i Munir.

Ona mu se žena, grdnica, istopila za tom djecom: sal sjenka je od nje ostala. Namirivala bi po kući, uvijala se, jada, a on obuče plavo odijelo “Sekcije za puteve” te cio vijek šoder pod valjak il snijeg u jarak.

Posenke, pod stare dane, izgubio je onu krpu zemlje.

Sinovac mu se zadužio kod zelenaša i na pare poturio njegovu zemlju – ni pito ga nije, no ga potpiso, lažno. Mislio, dalavera, da gradi raonike pa zaronio, a on, nesretnik, pod stare dane, ne bilo mu teško, sišo u Tutin. U Dom za starce.

Paklo cigara u šake i niz put.

Kažu, ni okrenuo se nije da vidi svoju zemlju gdje mu ostaše Tahir, Bešir i Munir.

Čusmo, sinoć je s akšama ispijehnuo. Nije bolovo, za igbal. S nogu je otišo, a blago njemu, kako ga spustiše u zemlju prosu se kiša – milost iz oblaka: evo ječe vazdan oluci. Jeka jeku ne stiže, blago njemu.