Share This Article
Svih naših djela (i nedjela, ako ih ima) mezari su tragovi, putokazi i biljezi da smo postojali, da nas je bilo u nekom trenutku mraka i svjetlosti i da je našu moć i snagu upila u svoja njedra majka zemlja, koja će davati od naše prašine neke nove plodove. Iako je cijela zemlja Kabur, opet ljudi nisu nigdje isti, niti su ista makar samo dva čovjeka.
U knjizi Dotjerivanje smrti progovara Kamen, zbori Čovjek na tom Kamenu, onoliko koliko želi da se čuje njegov Glas, vidi i pamti njegova zlatousta Riječ i Slika. Knjiga o SMRTI stvarana je i prepisivana s lica Zemlje, Kamena i Čovjekove (ne)moći zadnjih dvadesetak godina. Ideja je nastala mnogo ranije; onog trenutka kada je autor shvatio da Čovjek nije besmrtan i da mora da umre, i ovo saznanje je autoru ove knjige bilo najpogubnije u njegovom (tada mladom) životu. Od tog trenutka on pokušava da pripitomi SMRT kao čedno biće, i da je što više približi sopstvenoj košulji – jaki, kako bi je što bolje i bliže upoznao. Tako je i recepcija smrti, njena racionalna asimilacija, usvajanje svijesti da se na smrt mora računati i pristati, svugdje prosijalo drugačijim sjajem i bacilo različite sjene.
Fehim Kajević (1945, [ipo vice, B. Polje) istražuje oblike tih sjena, sravnjuje ih, otkriva im neke pravilnosti što se ponavljaju, ukazuje na je dna kosttitranja… poredi zapise sa ploča dignutih nad glavama koji više nisu na ničijim ramenima i ispire iščezlo zlato misli koje više nisu u ničijoj glavi. Tako Fehim opominje na srodnost osjećaja, kroz sve razlike manifestovanja. Suprotno sentimentalnoj demagogiji po kojoj smrt miri i najljuće neprijatelje, Fehim Kajević lucidno otkriva da je ona duboka pomirenost koja ljude čini ljudima zapravo već odavno ovdje, u životu.
Kroz govor kamenih ploča, ova poetski, jezički, koncepcijski kompaktna vizura kazuje kako se ljudi sa prostora Sandžaka osjećaju i drže kada se rastaju od svojih najbližih, onim rastankom bez povratka. Autentična, gotovo folkloristički precizna rekonstrukcija svih elemenata socijalnog života i manifestacija svijesti, suvereno je pretočena u jasan autirski govor pjesnika. Iako razložena u više ciklusa, od kojih je svaki jedna cjelovita pjesnička studija, ova je zbirka ne samo jedinstvena kao knjiga, nego su zapravo sve pjesme samo strofe, elementi, dijelovi jedne jedine velike pjesme o brisanju traga smrti. Zapisi sa nadgrobnih ploča, kao i sve što se o smrti kaže, samo je pokušaj da se rečenim izbrišu tragovi koje smrt za sobom, tako oštro ostavlja.
Bogata, raznovrsna u intonacijama i prosedeima, koherentna u osjećanju svijeta, duhovita, sarka s tična, groteksna, potresna u izbo ru centralne teme, ova zbirka Fehima Kajevića ima svoje mjesto ne uz neke druge knjige, nego mjesto za sebe! Poslije čitanja ove knjige, nad mnogim glavama će se već formirana ljuska metafizičke katarakte rasprsnuti. Ukazaće se svjetlo pred očima što, poslije dugog sumraka, žmirkaju, gledajući u jedan skoro zaboravljeni horizont ljudske topline i dobrote.