Bošnjaštvo kao kontinuitet

U čuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: “Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine… Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će”, Husein Kapetan Gradaščević mu je odgovorio sljedećim riječima: “Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj!
Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda,
vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih
naroda – Srblji (Srbi), Horvati (Hrvati), Albanezi (Albanci) itd.
Od sredine XIX stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti I brzog osamostaljivanja Srbije i
Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci sve češče se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak… Bošnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim kulturno – političkim kontinuitetom. Razne seobe, progoni, i ratovi utjecali su na geografsku rasprostranjenost Bošnjaka, kako na Balkanu, tako i po svijetu. Najveća koncentracija
Bošnjaka (oko 2 milona) je u Bosni i Hercegovini I Sandžaku (Srbija i Crna Gora),
a veliki broj Bošnjaka (oko 300.000) može se naći i na američkom kontinentu (SAD i Kanada),
zapadno-europskim zemljama, te u Turskoj (oko 5 miliona potomaka Bošnjaka, koji su se
iselili za vrijeme Austro-Ugarske okupacije). U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu.

Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona, sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na Bosnu i Hercegovinu sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katolič kim hrvatima.
Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvrščivanja jedinstvene bošnjačke nacije
bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa Srbima, i katolika sa Hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulse dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine. Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19. stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.” Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašič napominje
da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci
u Bosni, naročito franjevci u 16, 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali
Bošnjacima.” Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.” Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19. stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapanje u srpski nacionalni okvir.
Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada I Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni.

U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje (vlade Srbije), pa je za vrijeme svoga
boravka u Sarajevu od 1862. Do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje,
Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.” Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tzv. “pravu Hrvatske I Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni I najstariji narod u Bosni, sve više priznaju Hrvatima u narodnom I političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su I brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska brače Radiča u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti. Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII 1891. godine, opisao je I Safvet-beg Bašagič riječima:

Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. (…)
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.

Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub
Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao: “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad
jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i
žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilas svjedoči o Bošnjacima iz Sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom
Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar… uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.”

Prof. dr. Darko Tanasković, priznati orijentalista, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj
i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.”

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garaš
anina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19. stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem je pisano Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo…. K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci I ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi… obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava I imena nekih muhamedanskoj
veri prešavši Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana
i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrlo sposobnog i
duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više redostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Izgradnja nacionalne svijesti i
položaj Bošnjaka kroz vijekove

Od kraja XVI do početka XIX stoljeća traje izgradnja nacionalne svijesti bošnjačkog naroda.
Osnovni međaši tog historijskog procesa su bitka kod Siska 1593. godine i uspostava odžakluk
timara (nasljednih feudalnih posjeda), što je specifičnost jedino vezana za Bosnu i Bošnjake u to doba, a to je ujedno početak izgradnje bošnjačke nacionalne posebnosti. Zatim, uspostava
ajanskog vijeća u Travniku kao najvažnijeg organa u bosanskom ejaletu, boj pod Banjalukom
1737. godine gdje su svi društveni slojevi Bošnjaka odbranili od Austrijanaca svoju domovinu Bosnu i istovremeno spasili Osmansko carstvo. Već od početka XVIII vijeka u zvaničnim osmanskim dokumentima centralne administracije susrećemo izraze: “Bosnak mileti” i “Bosnak kavmi”, što u prijevodu znači Bošnjački narod. Pokret Husein-kapetana Gradašč
evića 1831-1832. čiji je glavni zahtjev autonomija Bosne, poput one u kneževini Srbiji,
predstavlja vrhunac toga razvoja. Bošnjaci se tada na balkanskoj i evropskoj političkoj sceni
pojavljuju kao politički narod, tj. kao nacija. Najraniji državno-pravni okvir u kojem su Bošnjaci živjeli jeste Bosansko kraljevstvo čiji začeci nastaju krajem VIII stoljeća kada sa historijske scene nestaje Avarskog kaganata, što koriste do tada avarskom kaganu podložni banati i banovi, među njima I Bosna, i osamostaljuju se. Državni embrion koji je nastao u gornjem i srednjem toku rijeke Bosne postepeno se širio na susjedne oblasti.
Inače, područje Bosne prije X stoljeća nazivalo se i Sklavinija. Činjenica da se ime Bosna ne
javlja prije sredine X stoljeća nije neobična s obzirom na činjenicu da je na čitavom slovenskom
jugu preovladavalo slovensko ime. Bosna se od “ostalih sklavinija” razlikuje po tome što se
njezino posebno ime pojavljuje čak stoljeće poslije drugih, a termin sklavinija toliko se snažno
učvrstio da je dugo vremena I poslije pojave posebnog imena Bosna nazivana i Sklavinijom.
Srednjovjekovnom bosanskom državom vlada dinastija Kotromanić a čiji su najblistaviji izdanci
ban Kulin (1180-1204), Stjepan II Kotromanić (1314-1353), koji je udvostručio teritoriju
bosanske države, i svojevremeno najmoćniji južnoslovenski vladar Tvrtko I Kotromanić
(1353-1391) koji se sa ponosom tituliše kao “kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i
Primorja”. Već od 1373. godine značajan dio današnjeg Sandžaka, odnosno pribojsko, prijepoljsko I pljevaljsko područje, se nalazi u sastavu bosanske države. Nakon prodora Osmanlija u Bosnu i propasti Bosanskog kraljevstva (1463), državno-pravni okvir u kojem će Bošnjaci provesti duže od četiri stoljeća postaje Osmansko carstvo (područje Novopazarskog sandžaka ulazi u sastav Osmanskog carstva između 1455. i 1465. Godine – najprije u okviru Bosanskog sandžaka, a kasnije (1580) Bosanskog pašaluka).

Padom Bosne pod osmansku vlast Bošnjaci su postali jedan od naroda u mnogoljudnoj i višenarodnoj svjetskoj imperiji, koja se na vrhuncu svoje moći prostirala na tri kontinenta (Azija, Afrika, Evropa). Bošnjaci su, kao muslimani, uživali određene povlastice u Osmanskom carstvu kao islamskoj državi – učestvovali su u vlasti i obavljali najviše vjerske, vojne i upravne dužnosti, izuzimajuć i mjesto sultana – ali je temeljna nepogodnost za njih bila sadržana u okolnosti da je ideja narodne samosvojnosti bila prigušivana i konačno zatočena, što je imalo dugoročne nepovoljne posljedice, sadržane u zakašnjelom nacionalnom buđenju u odnosu na komšije i susjede u Bosni (Srbe i Hrvate). Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, mijenja se i državno-pravni okvir za Bošnjake, koji će narednih četrdeset godina provesti kao podanici Austrougarske carevine, u kojoj je Bosna i Hercegovina bila “corpus separatum”. I bez obzira na nepovoljnu činjenicu udaljavanja od narodnog imena, za Bošnjake su se u društvenom životu u austrougarskom razdoblju počeli odvijati neki procesi koji su bili od značaja za nacionalno osvješćivanje (borbe u Bosanskom saboru, osnivanje političkih stranaka, pokretanje političkih listova, borba za vjersko-prosvjetnu i vakufskomearifsku autonomiju i sl).
Položaj Bošnjaka u tri navedena državno-pravna okvira bio je svaki put drukčiji, počevši od
temeljnog, vjerskog nivoa: bosanski krstjani u srednjovjekovlju, jedan muslimanskih “milleta”
tokom četiri stoljeća pod Osmanlijama (1463-1878), muhamedanci (muhamedovci, muslomani,
muslimani) pod habsburškom krunom, tokom četiri desetljeća austrougarske vladavine (1878- 1918). Razdoblje osmanske vlasti može se označiti i kao vrijeme u kojem su okolnosti pogodovale potiskivanju svijesti o narodnosnoj samosvojnosti – pri čemu nije od važnosti da li se radi o stvarnom ili ciljnom previđanju narodnosne samosvojnosti Bošnjaka od strane Osmanlija. U svakom slučaju, teško bi se moglo govoriti o smišljenoj antibošnjačkoj državnoj politici Osmanlija. Spontana je reakcija Porte, a ne posljedica sistemski razvijene smišljene politike, kada se iz Stambola guši Pokret za autonomiju Bosne pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića, kojem sa Porte biva uskraćeno ono što se u isto vrijeme daje knjazu Milošu Obrenoviću. S druge strane, u austrougarskom razdoblju izvjesno je provodena smišljena, ali vješto prikrivana državna protivbošnjačka politika, koja se bjelodano pokazuje u sračunatom i lukavom poticanju pokreta iseljavanja Bošnjaka u Tursku te pokrivanja prozelitističkih akcija katoličkog klera. I dok je u austrougarskom razdoblju državna politika s obzirom na Bošnjake bila prikriveno protivbošnjačka, u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije) takvo usmjerenje vlasti bilo je manje-više otvoreno. Otimačina bošnjačke zemlje pod državnim nadzorom (agrarna reforma, čija je oštrica bila uperena protiv bošnjačkih zemljoposjednika), te osiromašenje i društvena skrajnutost Bošnjaka bili su uzeli takve razmjere da nije bila pretjerana slikovita izjava jednog tadašnjeg bošnjačkog političara koji je primijetio da je njegovom narodu ondašnja vlast otela sve, osim ponosa (Džafer-beg Kulenović).

Protivbošnjačka praksa društveno-političkih struktura Kraljevine Jugoslavije dovela je u predvečerje Drugog svjetskog rata Bošnjake kao narod u krajnje nezavidan položaj. Pronicljivi politički analitičar tadašnjeg stanja Bošnjaka, Suljaga Salihagić je u brošuri Mi bos. herc. Muslimani u krilu jugoslovenske zajednice duhovito ustanovio kako su Bošnjaci u to vrijeme, što se tiče državnih službi, napredovali jedino kao podvornici.
Protivbošnjačka praksa nastavila se i u novom državno-pravnom okviru, u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, uprkos činjenici da su Bošnjaci u antifašističkoj djelatnosti te u
borbi za oslobođenje zemlje od “okupatora i domaćih izdajnika” dali nemjerljiv doprinos. Uz raniju “tursku krivicu” (napuštanje “vjere pradjedovske” i pristajanje uz “okupatore” Turke) na Bošnjake je stavljena dodatna hipoteka zbog njihovog učešća – u toku Drugog svjetskog rata – u upravnim i vojnim strukturama fašističke tvorevine poznate kao Nezavisna država Hrvatska (kao državni činovnici, politički poslenici i domobrani), kao i u nekim vojnim jedinicama u sklopu Trećeg Rajha (SS “handžar-divizije”), mada je istovremeni bošnjački antifašistički doprinos, i u političkoj djelatnosti (muslimanske rezolucije, protiv progona Srba, Jevreja i Cigana), i u oružanoj borbi, bio mnogo značajniji.

Vjeroispovjest Bošnjaka

Bošnjaci su od dolaska na Balkansko poluostrvo do danas u vjerskom smislu uvijek bili nešto treće. Prostor na kojem su se doselilili Slaveni i na kojem će se razviti srednjovjekovna Bosna
bio je još u antici zahvaćen kršćanstvom. Proces širenja krščanstva među Slavenima išao je iz više pravaca, a iz dva osnovna centra: iz Rima i Carigrada. Nastalo stanje imalo je razgraničenja u prostoru na kojem će se razviti srednjovjekovna Bosna. To je konačnom podjelom kršćanstva rezultiralo prisustvom katoličanstva i pravoslavlja na podučjima na kojima se teritorijalno razvija srednjovjekovna Bosna. U srednjem vijeku, za razliku od susjednih slovenskih i drugih naroda, koji su pripadali ili katoličkoj ili pravoslavnoj vjerskoj opciji, “dobri Bošnjani” su izabrali da budu “dobri kristjani”, ili kako ih danas češće nazivaju bogumili ili patareni. Ali i put do bogumilstva je imao svoju dugu i zanimljivu historijsku putanju.
Od strane katoličanstva i pravoslavlja Crkva bosanska je smatrana heretičkom crkvom jer
je njeno učenje odstupalo od učenja katoličke i pravoslavne crkve. To je bio antifeudalni pokret
koji se protivio gomilanju crkvenog bogatstva. Propovjedao je izvorno kršćanstvo i dualizam dobra i zla. Pristalice ove ckve u Bosni su se zvali “krstjanima” I “kristjanima”, dok su ih drugi nazivali bogumilima i patarenima. Prve konkretnije vijesti o širenju ovog vjreskog učenja u srednjovjekovnoj bosanskoj državi susrećemo 1199. godine. Do tada je ono uzelo toliko maha da su ga prihvatili ne smo obični ljudi, nego i bosansko plemstvo, vladar i njegova porodica.
U vrijeme bana Kulina u Bosnu su se sklanjali heretici iz primorskih krajeva, koje su njihovi
protivnici nazivali patarenima, a u Bosnu su se sklanjali i protjerani bogumili iz Srbije.
Pritisci na bosanske vladare, od strane svjetovnih i duhovnih vladara Zapada, vodili su ka potiskivanju Crkve bosanske. Bosanski vladari počinju da negiraju i potiskuju povlašteno prisustvo Crkve bosanske. Vladar kao izvorište njene snage, postao je izvorište njene slabosti.
Za vrijeme poslednjih kraljeva Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića Crkva bosanska znatno slabi. Takvu sliku vjerskih odnosa u Bosni, u kojoj postoje katoličanstvo, pravoslavlje i potpuno oslabljena Crkva bosanska, preuzeo je novi vijek. Kada su se upoznali sa Turcima Osmanlijama najprije na bojnom polju, a zatim u svakodnevnom životu, začudilo ih je da ih neko ko pripada drugoj vjeri ne proganja zbog njihove drugojačije vjerske pripadnosti.

Vjerska tolerancija Osmanlija i izvjesne sličnosti bogumilstva sa islamom presudno su uticali da već u doba zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1461-1463) Bošnjaci prilaze dobrovoljno Osmanlijama i napuštaju svoga kralja, kako se on u pismima žali katoličkom poglavaru papi. Ovakav odnos osvajača sa istoka je bio od presudnog značaja u procesu masovnog primanja islama od strane “dobrih Bošnjana”. Da je prijelaz iz bogumilstva u islam bio jedan relativno spontan proces pokazuju i istraživanja profesora Londonskog univerziteta Ser Tomasa Arnolda koji u svom djelu “Historija širenja islama”, str. 16. kaže: “Bogumili pomiješani s muslimanima su bili skloni Islamu, radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogumili su odbacivali obožavanje Marije i ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama, njihovi hramovi su skromni i jedinstveni. Kao i muslimani imali su su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koje su nazivali “satanske trube”. Vjerovali su da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelimično slagali s Kur’anom. Osuđivanje alkohola I sklonost asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one okolnosti koj su poslužile zbližavanju bogumila sa islamom. Oni su se pet puta dnevno molili. Često su padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Prema tome za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamijama izgleda nije trebalo velike preinake”. Dr. Ćiro Truhelka u članku “Širenje Islama u Bosni i Hercegovini” iz 1940. godine na str. 29 kaže: “Krivo je mišljenje da se na Balkanskom poluostrvu Islam širio naglo i da se službeno širio silom. Mnogo dokaza ima, da to nije tako. Ja ću istaći samo fakt, da XIX vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina, niti bi bilo ni jedne crkve ni manastira da je Islam širen državnom silom. Islam su širile prilike i ljudske okolnosti.” Bošnjaci su najvećim dijelom primili Islam i postali muslimani, ali naredna stoljeća su pokazala da je njihova vjerska pozicija na Balkanu ostala ista. Oni su opet bili u vjerskom smislu nešto treće i teško prihvatljivo za susjedne katolike i pravoslavce. Kada je Osmanlijsko carstvo počelo sistematski slabiti i gubiti dio po dio svojih evropskih teritorija, redovna propratna pojava je postala nasilno iseljavanje muslimanskog življa, tj. progoni uz stravične pogrome onih koji nisu imali sreće da prežive ove događaje. One malobrojne grupe muslimana koje bi ostale morale su prihvatiti vjeru pobjednika.