Bošnjačka narodna pjesma sevdalinka
Share This Article
U Bosni i Hercegovini, njenim planinama i vrletnim gorama narod je stvarao narodne napjeve koji su predmetom posebnih istraživanja postali u drugoj polovini 19. stoljeća, a tek primjenom fonografa pribiranje građe je dobilo naučni karakter. Prva snimanja narodnih napjeva počinju 1937, a dijelimo ih na seosko i varoško pjevanje. Varoško pjevanje je mnogo istraživao čehoslovački folklorist Ludvig Kuba. Prvi puta je došao u BiH 1893, boravio 4 mjeseca a sakupio 1113 napjeva. Prije njega se takvim radom bavio Franjo Kuhač iz Osijeka. Kuba je bio oduševljen bogatom skalom napjeva, od najprimitivnijeg tzv. ojkanja do istančane nježne i raspjevane pjesme ljubavne pjesme što se kao biser prosipa iz grla muslimanske djevojke.
Za tako kratko vrijeme od 4 mjeseca uspio je Kuba da kao niko prije istraži i zabilježi varoško pjevanje muslimanskog stanovništva – tip ljubavne pjesme poznatije pod nazivom sevdalinka, pjesme koja se pjevala iza avlijskih kapija i pendžera, pjesme koja odiše starinom i tradicijom sa prekidanjem usred riječi i unošenjem suglasnika “h”. To je pjesma koja se izvodi na poseban način “poravno”, “ravno”, žene ih pjevaju solistički, a muškarci često uz tamburu, šargiju ili samicu, a jedna melodija se može pjevati na mnogo tekstova.
Takav način pjevanja je bio najomiljeniji. Naziv pjesma u ravan ne znači da je melodija ravna, ona je gipka i puna ukrasa, dobro razumljiva svakom. Akšamluk, teferiči, sijela ne idu bez pjevanja, a kad je društvo u najboljem raspoloženju zapjeva se poravna koja slušaoca dovodi do maksimalne razdraganosti. Među narodom se i kaže za čovjeka dobre ćudi “ravno mu sve do mora”. Sevdalinke su u brojnim primjerima zapamtile određene ličnosti najčešće djevojke i mladiće čuvene zbog svoje ljepote i gizdavosti. U njima se može naći sve ono što karakteriše takozvanu narodnu dušu: jezik, pozicije i status članova familije, lokalna obilježja, kulturu ishrane, odijevanja, drugim riječ ima šta su ljudi naše prošlosti osjećali, kako su iskazivali te osjećaje, o čemu su maštali i kako su gledali na svijet oko sebe. “Muslimanska lirska pjesma sevdalinka – krunski je dragulj cijele naše narodne književnosti. Sevdalinka je pjesma urbane sredine, nastala u ekonomski i materijalno stabilnijem miljeu (trgovačko-zanatlijskom), koji je dominatno bio islamsko-orijentalni.
Zahvaljujući tome, u sevdalinku, osobito u njezinu melodijsku strukturu, prodrli su prepoznatljivi elementi Orijenta. Lirska struktura, tip osjećajnosti, zakoni versifikacije, simbolika, imaginacija, arhetipovi sevdalinke – svi ti elementi, pak, imaju svoj izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji leži u podlozi pučkoga naslijedstva svih triju bosanskohercegovačkih etnokulturnih zajednica. Na svoj način to potvrđuje posvudašnja recepcija sevdalinke kao svoje.” (Ivan Lovrenović, Labirint i pamćenje: Kulturno-historijski esej o Bosni, Sarajevo, 1989).
Nastanak sevdalinke
Sevdalinka je jedan od najreprezentativnijih žanrova bosanskohercegovačke i bošnjačke usmene književnosti uopšte. Kao muzičko-poetski oblik javlja se na tlu Bosne i Hercegovine nakon dolaska Osmanlija i pod utjecajem kulturnih tekovina Islama (početak XVI stoljeća). Gradovi, uređeni po principima orijentalne urbanizacije, su bili jedini moguć socijalni milje za
razvoj ovoga oblika. Ako sevdalinku moramo sociološko-historijski odrediti, onda ona spada u visoko urbanu, patrijarhalnu sredinu Bosne i Hercegovine.
“Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih žanrova naše usmene književnosti i naše narodne umjetnosti općenito mogla je nastati kada su istočnjački oblici življenja bili potpunije shvaćeni u onom dijelu stanovništva Bosne koje je primilo Islam, kada su se oblikovale specifične gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske četvrti-mahale, u kojima su kuće, prema mogućnostima domaćina, imale posebne prostore: ograđenu avliju sa kapidžikom, bašču sa čardakom, ašik-pendžer i drugo, dakle kada se život počeo odvijati u onom ambijentu koji čini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. početkom XVI stoljeća, a kako se u načinu života nije ništa mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., može se smatrati da zlatno doba života sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada još uvijek ne gasi, ali se narušava cjelovitost životne podloge iz koje se ova pjesma rađala, jer prodorom zapadnjačke kulture življenja počinju isčezavati neki od oblika života iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati…” (MUNIB MAGLAJLIĆ, “OD ZBILJE DO PJESME”, 1983; “MUSLIMANSKA USMENA BALADA”, 1985).
U dugom višestoljetnom životu, u različitim slojevima gradskog stanovništva, stvarana je I pjevana sevdalinka na djevojačkim i momačkim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama I drugim porodičnim skupovima, u avliji, u bašči, u kuli, na čardaku, u kućnim odajama, na teferiču, na putu, na akšamlucima, u hanu, idući kroz mahalu, jašući na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrđavama, u zatočeništvu, na vojnim pohodima, podtuđim nebom. “…Stroga izdvojenost žene, koju je zahtijevao islamski moral, odrazila se u muslimanskoj gradskoj sredini i na kulturu stanovanja, koja se dijelom prenijela na cjelokupno gradsko stanovništvo: imućnije kuće imale su odvojene muške i ženske odaje ili čak zasebne zgrade, selamluke i haremluke te muške i ženske avlije, ograđene visokim zidovima ili tarabama s ciljem da se ženska lica zaštite od pogleda izvana, ali također i da se sakriju, u posve uskom sloju stanovništva, u djevojačkoj dobi, i od vlastitih rođaka, odraslijih muškaraca.
Umjerenija izdvojenost djevojaka, provodena u većem dijelu gradskog stanovništva, vodila je posebnom obliku ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, sa pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnog očitovanja prema kojima su se prilično određeno znali mjesto, vrijeme I okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladići I djevojke: najčešce petkom, poslije podne, ali i drugim danima I u drugo doba dana, na kapiji ili ašik-pendžeru, gustim drvenim rešetkama, mušepcima, prekrivenom prozoru isturenom na sokak. U dane određene za ašikovanje momci su u rupicama šetali sokakom, a djevojke su se nalazile na ašik-pendžeru ili su virile kroz otškrinuta avlinska vrata. Jedan od oblika sporazumijevanja u ovom načinu ljubavnog upoznavanja bila je pjesma, sevdalinka, kojom se sa unutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog ili avlijskog zida i taraba (ženski glas) odgovaralo na izazov pjesmom sa druge strane (muški glas). ” (Munib Maglajlić: 101 sevdalinka. Mostar,1978.)
U prvom redu, sevdalinka je nastala pod utjecajem MEKAMA, kojeg su na tlo Bosne i Hercegovine donijeli Turci. Mekam je u Bosni i Hercegovini doživio određene transformacije, suženiji je od turskog, naročito od arapskog. Danas postoji autentičan BOSANSKI MEKAM na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan. U melodiji sevdalinke prepoznaju se utjecaj španskog romansijera kojeg su u Bosnu donijeli Šefardi, te elementi melodike I poetike slavenskih naroda, pogotovo sa područja Panonije. O nastanku sevdalinke ima više teorija. Tako npr. Njemački slavist Gesseman tvrdi da je ona proizišla iz višeg sloja BH feudalstva. Drugi tvrde da je to pjesma sirotinje, naroda, “raje”, koja je kroz radost i veselje, kroz muku i patnju, davala oduška svojim osjećanjima. Treći opet kažu da je sevdalinka prvenstveno ženska pjesma, da su je spjevale patrijahalno vaspitane djevojke sjedeći iza mušebaka, vezući na đerđefu na kome je svaka iglica pojačavala čežnju za dragim koji je putovao carskim drumovima, trgovao ili ratovao dok su one čekale, sanjale, maštale i svoju čeznju pretvarale u pjesmu. U svakoj ovoj teoriji ima nešto istine jer je nemoguće da svo stvaranje u narodnoj tradiciji potiče od jednog društvenog sloja pa bio on viši ili niži. Ovakva pjesma mogla je da nastane kako na begovskim čardacima tako i u sirotinjskim kućama jer su svi živjeli u istom krugu među istim prirodnim kulisama.
Osnovna obilježja sevdalinke
Sevdalinku je teško svrstati u formalne okvire, ona nije određen tip pjesme kao što je to, npr. pjesma uz svatovsko kolo, obredne, sobetske pjesme, uspavanke, itd. Sevdalinka može da bude svaka pjesma ljubavnog sadržaja: sve zavisi od toga kako se ona izvodi, ali i pored toga sevdalinka ima svoje muzičke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno baš sevdalinka i ništa drugo. Prije svega prekomjerna sekunda je onaj čudesni interval koji pjesmi daje specifič
nu težinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir neostvarenih snova, bol čežnje, i mnogo toga što nije lahko iskazati. Posebnu odliku sevdalinke čine lokalna obilježja: u brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim određene pojedince, djevojke i mladiće koji su ljepotom, držanjem ili učešćem u zgodama oko ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnih pjesnika. Ušavši jednom u pjesmu, ove su ličnosti započinjale svoj “novi život”, u zamršenom toku koji je najčešće teško prati ti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su novim zgodama, koje su imale svoje vedre ili tužne sudionike. Sevdalinka je na upečatljiv način izrazila osjećanje ljubavne radosti, snovite čežnje ili treperavog iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali I ponor beznađa i ljubavnog očajanja te osjećanje bezizlaza, usljed eostvarene ili neuzvraćene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog očekivanja.
“Sevdalinka (ljubavna pjesma, pjesma o ljubavi) u kulturi bosanskih Muslimana ima posebnu ulogu. To je narodna pjesma u kojoj je u jezgrovitom muzičko-književno-jezičkom obliku iskazano jedno autentično narodno biće, prepoznatljive ambijentalnosti, naglašene senzualnosti i životne i općeljudske tragičnosti. Sevdalinka je odražavala posebnost i izvornost čaršijskog bosanskog ambijenta, njegovih dućana i bazerdžana, mahala i bašča, izvora i rijeka, momaka i djevojaka, njihove ljepote, mladosti i sevdaha. Kroz nju je na jedan neponovljiv, umjetnički uvjerljiv način opjevana ljepota življenja i mladosti, kao I ljubavna i životna bol, ali je tu, kao rijetko gdje, postignuta i ljepota i autentičnost riječi i izraza. Tu prepoznajemo umjetnički transformiran govor bosanskih šehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritam toga govora. Kroz taj govor narodni nepoznati pjevači udahnuli su mirise i ispili sokove iskonske ljepote osjećanja, postižući zadivljujući sklad između izvornosti osjećanja i jezičkog izraza kojima se ona iskazuju. Istraživanja sevdalinke sa književnohistorijskog aspekta pokazuju da ta pjesma nastaje, živi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i čaršijama,
da je ona izraz tog načina življenja, poimanja života i ljubavi. Njena žarišta su centri orijentalne
materijalne i duhovne culture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge veće, pa i manje
kasabe širom bosanskoga pašaluka.” (DŽEVAD JAHIĆ, Jezički izvori sevdalinke, u: JEZIK
BOSANSKIH MUSLIMANA, Sarajevo,1991).
Sevdah (ljubav) i sevdalinka
“Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadržana njena specifičnost i suština. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplođenja i spoja: orijentalnog – po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog po snatrivoj, neutješnoj, bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog žene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjećanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i života.” (MUHSIN RIZVIĆ, PANORAMA BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI, 1994). Sevdalinka je ime dobila po turskoj riječi sevda što znači LJUBAV. Turci su riječ sevda preuzeli od Arapa, a na našim prostorima je SEVDA dobila H i nastao je sevdah.
“Riječ SEVDAH u turskom jeziku označava ljubavnu čežnju i ljubavni zanos, a ishodiš te joj se nalazi u arapskom izrazu sawda, koji obuhvata I imenuje pojam crna žuč. Stari arapski odnosno grčki liječnici smatrali su, naime, da crna žuč, kao jedna od četiri osnovne supstance koje se nalaze u ljudskom organizmu, utiče na emocionalni život i da izaziva melanholično i razdražljivo raspoloženje. Otuda iz grčkog jezika izraz melanholija sa prenesenim smislom direktne projekcije osnovnog značenja: melan holos – crna žuč. Pošto je sama ljubav uzročnik istog takvog raspoloženja, u turskom jeziku su ovi pojmovi dovedeni u blisku vezu semantičkog identiteta, čime je ostvaren pojmovni rezultat dvostruke projekcije osnovnog značenja.” (MUHSIN RIZVIĆ, Iznad i ispod teksta, Sarajevo, 1969, navedeno prema: ALIJA ISAKOVIĆ, BISERJE: Antologija muslimanske književnosti, 2. izd., Opatija, 1990).
“Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još rumenog stida u obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski nježan ton u međusobnom ophođenju kakav se rijetko susreće na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo neće izgubiti svoj sjaj.” (HAMZA HUMO, 1937).