Bošnjaci u doba ranog feudalizma
Share This Article
Predfeudalni razvoj Bosne od njezinih početaka do pojave bana Borića (prije 1154- 1163), teško je pratiti zbog oskudice historijskih izvora. Vrlo je malo pisanih dokumenata koji bi se izvorno odnosili na rani srednji vijek bosanske historije. Takav nedostatak uočljiv je za sve južnoslavenske zemlje pa i za Bosnu. Glavni izvori za najraniju historiju Južnih Slavena su "De administrando imperio" – ("O upravljanju carstvom"), spis nastao između 948. i 952. godine, čiji je autor bizantski pisac i car Konstantin Porfirogenit, zatim "Ljetopis popa Dukljanina", čija je konačna verzija nastala krajem XII i početkom XIII stoljeća i franački "Ajnhardovi anali". Bosni, koja je za kralja Tvrtka (1353-1391) postigla najistaknutije mjesto među državama na slavenskom jugu i razvila izvorni kulturni domet (pismenst na narodnom jeziku, samostalna crkva, stećci itd.), poricani su izvorni začeci.
Bosanski rani srednji vijek (period od VII do XII st.) je predstavljan kao period-vakuum ili razdoblje potpune pasivnosti, u kojem se, navodno, ništa nije dešavalo. Na taj način je poricana aktivna politička i kulturna uloga Bosne u ovom razdoblju i istican nedostatak kontinuiteta sa kasnijom Bosnom Kotromanića. Domaći historičari su se prosto utrkivali u iznošenju "argumentacije" i tobožnjih "dokaza" koji bi anulirali razvojne faze u državnotvornom razvitku srednjevjekovne Bosne. Takva tumačenja odriču prirodni tok razvoja Bosne, od skupine predfeudalnih župa, koje su se postepeno sve čvršće stapale u jedinstvenu političku cjelinu, iz koje je izrasla feudalna država Bosna.
Nasuprot tome, redovito se tvrdilo da su se pojedini dijelovi Bosne kroz cijeli rani srednji vijek kontinuirano utapali i uklapali u susjedne državne tvorevine. Bosna se, prema tim shvatanjima, skoro na volšeban način "izdvojila" iz već oblikovanih drugih državnih cjelina i odjednom se u XII stoljeću pojavila kao veoma značajna i moćna državna realnost i političkohistorijski inividualitet koji igra veliku ulogu. Ali, nameće se logično pitanje: Gdje je, kako i kada, tako moćna držva izrasla iz ničega? Zanimljivo je, na primjer, da "Historija naroda Jugoslavije" ima posebna poglavlja o Slovencima, hrvatskim zemljama, srpskim zemljama i Makedoncima u rano feudalno doba (od VII do XII stoljeća). Nasuprot tome, povijest Bosne do XII stoljeća nije obrađena u zasebnom poglavlju. Posebno se govori samo o bosanskoj feudalnoj državi od XII do XV stoljeća, a starija povijest Bosne spominje se samo sumarno. Kaže se, doduše, da se već u X stoljeću u Bosni "opažaju neke klice izdvajanja" u "posebnu političku jedinicu", ali se zaključuje da je Bosna u tom najstarijem razdoblju "podpadala pod vlast susjednih jačih država": Srbije kneza Časlava, "vjerovatno" Hrvatske, "možda" i makedonske države cara Samuila, da je bila pod vlašću Bizanta, "ali sa svojim domaćim vladarom", zatim kratkotrajno pod vlašću Zete, sve dok se nije "na početku XII stoljeća odvojila i postala samostalna, kada je stvoren temelj za trajniju državnu tvorevinu".
U istaživanju najstarije povijesti Južnih Slavena najčešće se polazilo od postojećih nacionalnih odnosa, oblikovanih u XIX i XX stoljeću. U najstarijoj povijesti Južnih Slavena nalazili su se gotovi nacionalni entiteti, koji su navodno pokrivali čitavo područje nastanjeno pojedinim južnoslavenskim plemenima. Nije se uzimalo u obzir da su u ranom srednjem vijeku velika područja južnoslavenskog prostora bila etnički nedefinirana, a da se o nacijama uopće ne može govoriti. Polazilo se i zlonamjerno insistiralo na predrasudi da je Bosna u svojim počecima bila politički ovisna o susjednim državama. Analizirarjući takve predrasude hrvatska historičarka dr Nada Klaić, u svojoj izvanrednoj studiji posvećenoj srednjovjekovnoj Bosni, između ostalog, kaže: "Svi oni koji su tvrdili, poput V. Klaića, S. Čirkovića, M. Dinića, D. Jankovića i drugih, da je Bosna oko četiri stoljeća bila samo običan "geografski pojam" ili "oblast" u kojoj se "preddržavno plemensko uređenje" održalo duže nego u drugim jugoslovenskim zemljama, nemaju odgovor na pitanje: kako to da hrvatski i srpski susjed, koji je "već formirao svoju državu" stoljećima ni najmanje ne smeta toj "oblasti", koja se nesmetano društveno i politički razvija i uspijeva da ostane samostalna – bosanska Bosna.
Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i odbrani od nepoznata gosta izvana. Ako je ikada bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem, pa ako je, štaviše, morao priznati njihovu vlast, onda takvi "izleti"ili "podjarmljenja" nisu u srednjem vijeku značili ništa. Ali, ni istočni ni zapadni car ne stiže do bosanskih planina. Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. Oni su došli i otišli a bosanski vladari bi ostali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje. Tako je Bosna kao samostalna zemlja dočekala XII stoljeće, kad se u njenom susjedstu zbivaju značajne promjene koje su na kraju ipak ostavile tragove u njezinom političkom životu." Dokazujući da Bosna nije bila politički subjekat, pojedini historičari tvrde da je ona stalno mijenjala granice. Ali, upravo Bosna je imala najpostojanije granice, jer su eponimna Bosna istočno do gornje Drine, Usora i Donji Kraji još prije bana Borića sačinjavali jednu političku i teritorijalnu cjelinu. Izvan te cjeline granice su se mijenjale, ali širenjem bosanskih granica na račun susjednih teritorija. Bosna je prvi put teritorijalno razbijena u vrijeme Šestojanuarske dikatarture u versajskoj Jugoslaviji i ta je podjela trajlaa samo deset godina (1931-1941).
DOSELJAVANJE SLAVENA I POČECI BOSANSKE DRŽAVNOSTI
Formiranje Bosanske države (protodržave) započelo je sa raspadanjem rodovske organizacije i društvenom diferencijacijom već u prvim stoljećima poslije doseljavanja Slavena. Prvi spomen Bosne nalazi se u djelu "De administrando imperio" bizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogenita. Budući da je Porfirogenit ppomenuo Bosnu samo jednom rečenicom, i to na kraju poglavlja o Srbima, ovoj zemlji pripisivao se manji značaj ne samo u odnosu na Srbiju i Hrvatsku, već i u odnosu na zemlje kao što su Zahumlje, Travunija, Duklja i Neretva (Paganija). Porfirogenitu je bio cilj pomenuti gradove Kateru i Desnik, a ne pisati o Bosni, o kojoj se očito tada malo znalo. Na osnovu Porfirogenitova izraza horion (zemljica) deminutiva od hora (zemlja), koji koristi pri pomenu Bosne, neki historičari su izvodili zaključak o teritorijalno skučenom prostoru tadašnje Bosne i donosili su se dalekosežne zaključci, nezavisno od okolnosti što se iz cjeline careva teksta vidi da se taj termin nedosljedno koristi i da je bez značaja bilo kakvo izvođenje zaključka o pravnom statusu i opsegu zemlje iz tih naziva.
Kod Porfirogenita hora i horion imaju jednako značenje (iako je horion deminutiv od hora), tj. da prvenstveno označava omeđen prostor. Zahumlje na primjer na jednom mjestu se označava kao hora, a na drugom kao horion itd. Dr. Muhamed Hadžijahić smatra da je kazivanje Porfirogenita o gradovima u "pokrštenoj" Srbiji pogreš no prevedeno sa grčkog i da gradovi Katera i Desnik se ne nalaze u Bosni već "prema Bosni". Ta bi rečenica u ispravnom prijevodu trebala da glasi: "U pokrštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinik, Černavusk, Megiret (Međurečje), Dresnik, Salines, a prema Bosni Katera i Desnik". Obično se, do sada, pretpostavljalo da se Katera nalazila na dominantnoj uzvišici na jugositočnom rubu Sarajevskog polja, s desne strane Željeznice, u čijem je podnožju smješteno selo Kotorac. Što se tiče, postoji na rječici ]ehotini mjesto Gradac, a sjeverno od njega Kotorac, koji bi se mogao prepoznati kao Porfirogenitova Katera.
Gradac bi mogo biti Porfirogenitov Desnik. Posebno ime Desnik se ubikacije utvrđenja Desnik, ona je u historiografiji ostala sporna. Po mišljenju Hadžijahića, upravo "prema Bosni", u opštini Pljevlja izgubilo i zaboravilo te je bilo zamijenjeno općim imenom, kojim se obično nazivaju utvrđenja iz ranoga sednjega vijeka. Prema mišljenju Dr. Hadžijahića, svi pomenuti gradovi su se nalazili na području kasnijeg Novopazarskog sandžaka. Na osnovu ovog pomena, historičari su uglavnom neosnovano izvodili zaključak da Bosna tada nije predstavljala posebnu političku jedinicu. Iz Porfirogenitova navoda izvodio se zaključak da je Bosna bila sastavni dio Srbije, za kneza Časlava, ali ne samo u njegovo doba, nego i ranije, od doseobe. Smatralo se da su ti podaci mjerodavni i za nekolko stoljeća nakon Porfirogenita, iako se istovremeno tvrdilo da je Časlavljeva država propala odmah nakon njegove smrti. Porfirogenitov tekst također je bio polazište raspravama o teritorijalnoj homogenizaciji Bosne, pa se smatralo da su se svi krajevi na jugoistoku,istoku i sjeverno od jezgre Bosne širili na račun srpske teritorije. Što se tiče "Ljetopisa popa Dukljanina", iako je poznato da taj izvor nije pouzdan, većina povjesničara bez rezerve prihvaća sve podatke o osvajanjima Bosne, one koji svjedoče o njezinom podređenom položaju u odnosu na susjedne zemlje, te se tome i ne traži potvrda u drugim izvorima.
S druge strane, zanemaruju se i potpuno odbacuju podaci dubrovač kih hroničara koji slavenske vladare u "Ljetopisu popa Dukljanina" iz najstarijeg razdoblja listom nazivaju "bosanskim vladarima". Neophodno je nešto reći i o franačkom hroničaru Ajnhardu, za kojeg neki povjesničari drže da donosi podatke o povijesti Bosne u IX stoljeću. Ajnhardova vijest o bijegu panonskog kneza Ljudevita 822. iz Siska u Dalmaciju Srbima obično se tumači kao da se odnosi na Bosnu. Međutim, po logici stvari, Ljudevit je pri bijegu iz Siska i Panonije morao bježati onamo gdje se Panonija najprije dodiruje s Dalmacijom, to znači sjeverozapadno od Bosne. Svakako, naglašava Relja Novaković, "nema nikakva smisla sve Srbe tražiti čak u predelu srednjeg ili gornjeg Vrbasa, dve stotine i više kilometara daleko od Siska a manje negde još istočnije". Nada Klaić, također, odbacuje mišljenje da bi Ljudevit pobjegao u Bosnu: "To mišljenje neprihvatljivo je iz dva razloga: put kojim Ljudevit bježi u Borninu Hrvatsku može biti samo unski put, stoljetna veza između Jadrana i Panonije…
Budući da su franački anali pisani u doba kad se kod Južnih Slavena etnički pojam podudara s političkim, to su Srbi koji se spominju u ovom podatku mogli biti jedino jedna veća skupina došljaka koja se pod tim imenom, zajedno sa Hrvatima i ostalim "plemenima", naselila u Dinaridima. Oni su na Uni osnovali svoju plemensku jedinicu, imali vlastitog vladara, ili su se kasnije stopili s Banskom Hrvatskom u veću političku cjelinu. Ali, to stapanje nije išlo do potpunog brisanja politič ke organizacije, ili , štoviše, imena, jer su Srbi sačuvali i jedno i drugo do razvijenog srednjeg vijeka. Najbolji je dokaz činjenica da upravo u tom dijelu Hrvatske u XIV stoljeću postoji Unska županija sa srpskim kastrumom i, što je još važnije, srpskim stolom, dakle plemićkom organizacijom Srba u unskoj županiji… Drugi glavni razlog koji govori protiv tumačenja da Srbe treba tražiti u tadašnjoj Bosni jest da se srpsko ime i naselje u srednjovjekovnoj Hrvatskoj moglo stvoriti i stvarati samo za zajedničkog doseljenja! Jer, kad bi se i dokazalo da su Srbi u trećem desetljeću imali političku vlast nad Bosnom, to naravno ne bi značilo da su u Bosni Srbi i naseljeni.
Ponavljamo, u IX st. su politički i etnički pojmovi identični. I najzad, najveći nedostatak poistovjećivanja Srba franačkih anala s kasnijom srpskom državom je pomanjkanje teritorijalnog kontinuiteta između Srba u IX st. i kasnije srpske države…" Prema tome, može se zaključiti da Ajnhardovi anali ne sadrže podatke koji bi bili relevantni za povijest Bosne u ranom srednjem vijeku.
GENEZA IMENA ZEMLJE
Najverovatnije da mnogo prije Porfirogenitova spomena, ime Bosna (horion Bosna) nije ni postojalo na slavenskom jugu. Ovamo su ga donijeli Moravljani, koji su, nakon raspada svoje države, u velikoj masi naselili područje Bosne i druge južnoslavenske zemlje na početku X stoljeća. Porfirogenit, govoreći o bosanskom prostoru, determiniše ga još i ovim nazivima: "ostale sklavinije", Morava, odnosno "nezavisna arhontija". Ali, u drugoj polovini XI st. kad je pisan "Ljetopis zagorske sklavinije", koji je sastavni dio cjeline poznate pod nazivom "Ljetopis popa Dukljanina", bosansko ime se već bilo dosta učvrstilo, pa je prostor od "gornje strane Drine" na istoku do "gore Borove" na zapadu označen kao Bosna, "Zagorska zemlja", "zagorska sklavinija", "zagorsko kraljevstvo", Zagorje, jer je zaljeđe Dalmacije bilo poznato pod imenom Zagorje, dok nije preovladalo ime Bosna. Kada je preovladao naziv Bosna za područje bosanske sklavinije, naziv Zagorje je sveden na jednu pograničnu župu prema Raškoj. Kao što rekosmo, jedno kratko vrijeme područje Bosne se čak nazivalo i Morava, a razlikovalo se od Velike Moravske. Javljaju se i nazivi: Južna Morava, Niža Morava, Donja Morava, Nova Morava i sl. Imena Bosna i Morava, kako je obrazloženo, velikomoravskog su porijekla.
Prvi naziv, nastao je po naselju Bosna u današnjem visočkom kraju, a drugi po Moravskoj (Panonskoj) nadbiskupiji osnovanoj 869. ili 870. g., a iščezloj početkom IX stoljeća, koja se prostirala na jug sve do Zahumlja.Ime Morava za Bosnu, koje se spominje u više historijskih izvora, ubrzo je napušteno. Ni nadbiskupija se nije dugo održala. O naselju Bosna često se raspravljalo u povijesnoj literaturi. Ne može se sa sigurnošću reći da je postojala župa pod imenom Bosna, ali postojala je zasigurno župa Vrhbosna, koja je, čini se, bila u sastavu Gornje Bosne. Vjerovatno se ime Bosna, od mjesta u gornjem porečju Bosne niz rijeku Bosnu i drugim putevima, srazmjerno brzo proširilo u unutrašnjost, pri čemu nisu nestajala župska i pokrajinska imena. Razlog brzog širenja leži u činjenici da je integracija tog prostora već bila odmakla. Osim toga, bosansko ime proširilo se na sav prostor koji je obuhvatala Crkva bosanska i crkvena pokrajina zvana "civitas Bosna". Teritorijalna homogenizacija završena je u doba bana Kulina (1180-1204).
Područje Bosne prije X stoljeća nazivalo se i Sklavinija. Činjenica da se ime Bosna ne javlja prije sredine X stoljeća nije neobična, s obzirom na to da je na čitavom slavenskom jugu preovladavalo slavensko ime. Bosna se od "ostalih sklavinija" razlikuje po tome što se njezino posebno ime pojavljuje čak stoljeće poslije drugih, a termin sklavinija toliko se snažno učvrstio da je dugo vremena i poslije pojave posebnog imena Bosna nazivana i Sklavinijom. Ta slavenska nominacija nije nimalo neobična, jer se koristi za sve slavenske zemlje, osobito one pogranične. Najčešće strani izvori tako nazivaju slavenska plemena, narode i zemlje. U nekim izvorima slavenskim imenom označavaju se čitave regije, pa i u predjelima naseljenim Srbima i Hrvatima, gdje se još nije bilo učvrstilo hrvatsko i srpsko ime. Dakle, sklavinije su bile oblasti koje su pripale Slavenima i koje su stvarno bile izvan domašaja bizantske vlasti, ali još nisu imale vlastitu državnu organizaciju.
U "ostalim sklavinijama" nisu vladali arhonti nego samo "starci župani". Ustrojstvo župa, tipično za sklavinije, u Bosni se održalo još duboko u srednji vijek. Do druge polovine IX st. Bizantu je pošlo za rukom ponovo zaposjesti obalne predjele i uvesti tematsko uređenje. U zaljeđu su neka područja bila obuhvaćena tematskim uređenjem, u drugom su ušla u slavenske državne organizacije, ostajući izvan domašaja bizantske vlasti. Bosna je, pak, išla drugim razvojnim putem, tako da je dugo ostala izvan dohvata bizantske države, ostajući neodređena "sklavinija" i uporno zadržavajući mnoge arhaične ustanove. Zbog preovladavanja naziva sklavinija, dugo vremena ne javlja se ime Bosna. Ovaj naziv se prvi put javlja kodPorfirogenita, ali se ni tada još nije bio ustalio i afirmirao. Bosna je bizantskim piscima ostala uglavnom nepoznata, jer nije ulazila u bizantsku političku sferu. I ona, očigledno, spada u Porfirogenitive "ostale sklavinije".
Bezimenost bosanskog područja osnovni je uzrok što mu se pridavala pasivna politička uloga. Ako se pojedini povijesni iyvori prije X st. odnose na područje današnje Bosne, tada govore o neodređ enoj slavenskoj zemlji. Unatoč tome, područje Bosne, s obzirom na geografski položaj, već tada je moralo igrati određenu ulogu. Argumentacija o najstarijoj povijesti Bosne bila bi dakako uvjerljivija da se ovaj prostor javlja pod svojim kasnijim imenom. Bez toga, samo se na temelju naznaka može pretpostavljati da se neki povijesni podaci odnose na područje Bosne. Brojni su primjeri iz kojih se vidi da se pod slavenskom nomincijom često podrazumjevalo upravo današnje područje Bosne. U više dokumenata koji se odnose na Crkvu bosansku ta se crkva naziva "ecclesia Sclavoniae", odnosno "slavenska crkva". To ne znači ništa drugo nego da je za područje na kojem je djelovala bio uvriježen naziv sklavinija. Talijanski dominikanac Anselmo iz Aleksandrije u svojoj raspravi "O krivovjercima" oko 1270. izričito izjednačava Slavoniju i Bosnu, navodeći kako su se neki trgovci "iz Slavonije", tj. iz zemlje koja se zove Bosna putujući u Carigrad upoznali sa krivovjerjem I vrativši se u domovinu propovijedali su taj nauk.
Prema Sanjeku, to se dogodilo između 1147. i 1167. godine. Kada su brojčano ojačali, osnovali su crkvu, čiji se biskup zove biskup Sklavonije ili Bosne. U dominikanskim dokumentima iz sredine XIII st., koji govore o uspostavljanju Ugarske dominikanske provincije, spominje se da je njihova zadaća bila propovjedati "krivovjercima" u Slavoniji, tj. u zemlji koja se zove Bosna.
I tokom XIV st. u dominikanskim dokumentima Crkva bosanska se naziva "ecclesia Sclavoniae", a sama Bosna Slavonijom. Također, u više papinskih isprava Bosna se označava slavenskim nazivom. Postoje papinska pisma iz 1234. o progonu heretika u Sklavoniji. U pismu od 14. 10. 1234. papa Grgur IX potiče hercega Kolomana da hrabro i snažno udari na krivovjerce u krajevima Sklavonije ("versus partes Sclavoniae"), a u pismu datiranom 17. 10. 1234. upućenom latinskom biskupu u Bosni, papa ga naziva "propovjednikom protiv heretika u Sklavoniji". Prema tome, slavensko ime kroz niz stoljeća često je bilo "nomen proprium" za područje Bosne.
DOSELJAVANJE SRBA I HRVATA
Treba spomenuti i to da takvih historijskih izvora ima vrlo malo. To je jedan od glavnih razloga da je historiografija zapostavila ranosrednjovjekovnu historiju Bosne. Osim toga, u raspravi o postanku i razvoju južnoslavenskih država se nije vodilo računa da je naseljavanje današnjih južnoslavenskih krajeva bilo dugotrajan proces. Nije se dovoljno razlikovalo doseljavanje Slavena uopšteno, koje je počelo krajem VI i početkom VII st., od doseljavanja
Srba i Hrvata, koje je uslijedilo nešto kasnije. Mnogi autori, promatrajući zbivanja iz perspektive današnjih nacionalnih odnosa, nisu razlikovali široke slavenske mase, s jedne, te Srbe, Hrvate i Bugare, kao ratničke skupine, s druge strane. Ako su i prihvatali tu podjelu, nisu prihvatali činjenicu da prostranstva koja su naselille slavenske mase nisu u potpunosti bila pokrivena državnom, odnosno protodržavnom organizacijom Srba, Hrvata i Bugara.
Ukoliko su Hrvati i Srbi i naseljavali područje šire od eponimne Hrvatske i Srbije, kao što je slučaj u Bosni i Zahumlju, nisu uspjeli tim zemljama dati hrvatsko, odnosno srpsko ime. Postojale su – prema Porfirogenitu – i "ostale sklavinije", gdje ratničke, srazmjerno malobrojne skupine Srba i Hrvata nisu uspjele nametnuti svoju vlast. Raspodjelu na slavenske mase, s jedne, i ratničke skupine, s druge strane, uvjerljivo je obrazložio etnolog i antropolog Niko Županić, tumačeći podatke Konstantina Porfirogenita. On tvrdi da u velikoj seobi u prvim desetljećima VII st. uopće nisu sudjelovali Srbi i Hrvati, a nije bilo ni Bugara, sve do 679. godine. Izvori u to doba govore samo o Slavenima. Porfirogenitov opis naseljavanja Srba iz Bijele Srbije, koju treba izjednačiti sa Lužičkom Srbijom, Županić smatra pouzdanim izvorom jednako kao i opis naseljavanja Hrvata iz Bijele Hrvatske.
Za Srbe Porfirogenit navodi da se jedan od braće koja su naslijedila vladara Bijele Srbije obratio caru Herakliju, koji mu je dodijelio za življenje Serviju u solunskoj oblasti, pa se ovaj sa polovinom naroda tamo naselio. Poslije nekog vremena ti Srbi htjeli su se vratiti u stari zavičaj pa im je car i to dopustio. Ali, kada su već bili s onu stranu Dunava, predomislili su se i zamolili cara da im odredi drugu zemlju. Budući da je područje Srbije kasnije bilo pod vrhovnom vlašću romejskog cara, on je ondje naselio Srbe. Najstarija povjest Bosne ostala je nepoznata i zato što je Bosna u ranom srednjem vijeku stajala prilično izvan utjecaja, kako Bizanta, tako i Franaka. Bizant je kao svjetsko carstvo polagao pravo i na područje kasnije nazvano Bosna, ali je to područje u stvarnosti izmaklo bizantskoj vlasti, čini se sve do osvajanja 1167. godine.
Iz toga možda proizilazi činjenica da su glavni izvori za to razdoblje bizantskog i franačkog porijekla. Ni u ćirilometodskim izvorima Bosna nije našla odogovarajuće mjesto. Jedan razlog za izostajanje izričitog spomena Bosne sadržan je u okolnosti da su se u dijelu izvora koji su prošli kroz bugarsku redakciju nazivi kao što su Sklavinija, "regnum Sclavorum", "slavenski jezik" preinačavali u "bugarsku zemlju", Bugarsku i "bugarski jezik". Mnogi Bugarski autori koji su ostavili svjedočanstva o slavenskoj misiji, izjednačavali su Slavene s Bugarima. Jezik kojim su se služila braća Konstantin i Metodije označavaju "bugarskim", a cijeli Ilirik smatraju Bugarskom. Konstantina nazivaju "Bugarinom", a Metodija "arhiepiskopom Moravske i Bugarske". S obzirom na iznijeto, pobugarivanje svega što na slavenskom jugu pripada ćirilometodskom kompleksu, bosansko područje ostaje slabo prepoznatljivo. Područje Bosne je, u vremenskom rasponu od sredine VI stoljeća do prvih godina X stoljeća, bilo zahvaćeno sa nekoliko selidbenih valova u kojima su učestvovali: Slaveni, Hrvati, Srbi, Normano-Slaveni, nekršteni stanovnici s rijeke Visle zvani Litciki koji su došli u Zahumlje. Ne može se zanemariti ni udio zatečenog stanovništva: Iliro-Panonaca, Romana, Avara, možda i Gota u procesima etničke amalgamacije, ali ipak je prevladala slavenska sastavnica. Prva slavenska plemena doselila su se na područje Bosne sredinom VI stoljeća. Jezgra iz koje je kasnije izrasla Bosna, tj. Sarajevsko-visočka dolina, naseljena je nakasnije do kraja VI st., dakle u razdoblju prije doseljavanja Hrvata i Srba. Važan činilac u daljnem razvoju tog prostora jeste pojava Avara (Kotrigura) ili kako ih Slaveni nazivaju Obri. Oni će krajem VI i početkom VII st. zauzeti cijelu Dalmaciju i u njoj se naseliti.
Avarskim osvajanjem je bilo zahvaćeno i bosansko područje u zaljeđu Dalmacije. Prema djelu "De administrando Imperio" Hrvati su učinili kraj avarskoj prevlasti u južnoslavenskim zemljama. Predvođeni petoricom braće i dvije sestre, došavši sa svojim narodom u Dalmaciju, zatekli su tamo Avare. Po naređenju bizantskog cara Heraklija (610-641), Hrvati su zaratovali sa Avarima i nakon nekoliko godina ratovanja obijedili su i pokorili Avare. Otada – kaže dalje Anonim – tu zemlju drže Hrvati, ali u Hrvatskoj još ima avarskih potomaka na kojima se vidi da su Avari. Hrvati su uskoro pokršteni od svećenika iz Rima u doba vladavine pomenutog bizantskog cara. Dio pokorenih Avara i preostali Romani bili su, do sredine X stoljeća, asimilirani u hrvatski etnos. Međutim, jedan dio pridošlih Hrvata se odvojio od svojih zemljaka nastanjenih u Dalmaciji i zauzeo dijelove Ilirika i Panonije, a pošto se Ilirik i Panonija dodiruju upravo na teritoriji današnje Bosne, vjerovatno je ovaj "nezavisni arhont" osnovao svoju samostalnu političku jedinicu na teritoriji Bosne.
Za razliku od Hrvatske, u kojoj je ratnička skupina Hrvata dala svoje ime slavenskoj masi i preostalim Romanima i Avarima u "zagorskoj sklaviniji" preovladavalo je i dalje slavensko ime. Taj dio Hrvata imao je svoga arhonta koji je na razne strane slao poslanstva, a prijateljska samo arhontu Hrvatske, što bi moglo značiti da nije bio u najboljim odnosima sa Bizantom. Ovo je period kada još vlada anarhija među Slavenima, pa nije drugačije moglo biti ni u Zagorskoj sklaviniji. Postupno se uvodilo župsko uređenje. Ali župe između sebe očito nisu bile jače povezane.
Na čelu župa mogli su biti "starci- župani" čija je vlast bila ograničena, jer je narod sudjelovao u donošenju svih odluka od opšteg značaja. Zagorska sklavinija, osobito u tom najstarijem periodu, bila je zapravo konglomerat sastavljen od slabo povezanih župa. Protokom vremena, područje "zagorske sklavinije" širilo se na doline Drine, Bosne i Vrbasa te pritoka tih rijeka, koje su pružale dobre mogućnosti za nastanak većih naselja. Podlogu političkoj organizaciji dale su župe koje su obuhvatale jednu ili više porodica i ujedno činile vojnu jedinicu. Župe su se postepeno jače povezivale i činile jedinice koje Porfirogenit zove "zemlje" ili "sklavinije". Najprije se oblikovala sklavinija koja se donekle teritorijalno podudara s područjem ilirskog plemena Desidijata. To je područje koje je poslije nazvano Bosna, a nije iskuljučeno da se isprva nazivalo Zagorje. Područje Usore i Donjih Kraja moralo se priključiti ovoj sklaviniji prije održavanja Duvanjskog sabora, jer se iz saborskih odluka može zaključiti da je tada zagorska unutrašnjost činila jednu političku cjelinu.