Bošnjaci-historija, tradicija, kultura (III dio)

Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII st. na tlu Bosne postojala država sa svojom osobenom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom. Ona istovremeno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgovačkim vezama Bosne sa Dubrovnikom, koje su sigurno od ranije postojale. Ugovorom se, prema tome, samo uređuje jedna već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Jačanjemtog prometa i veza i u Bosni se vremenom razvijaju mala trgovačka središta. Tri glavna trga bili su Vrhbosna, Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali Neretve, kod ušća rijeke Krupe. Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o postojanju i širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III godine 1199. prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se "u zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana". Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati.

U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom ugarskom kralju Emeriku, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga "da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se I po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena pošast". Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost da uz podršku rimske kurije ostvari svoje političke pretenzije na Bosnu. Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su "patareni" ili "babuni", bilo muslimani, nije više nikada prekidala. Usaglašena akcija rimske kurije i ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, podstaknuta izvještajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu "srpskog kralja".

Do srpske prijestolne krize došlo je kada se 1196. Veliki župan Stefan Nemanja, protivno tadašnjem redu naslijeđa, preskočivši najstarijeg sina Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana, koji je kao zet bizantskog cara imao političku prednost nad starijim bratom. Vukan je od oca mjesto očekivanog prijestolja dobio na upravu Zetu i Trebinje, sa titulom "velikog kneza". Uvrijeđen i nezadovoljan, Vukan se povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz njegovu podršku nekoliko se godina borio za prijestolje protiv mlađeg brata. U sklopu te borbe treba gledati i njegovo pismo papi 1199, u kojem su se iza vjerskih optužbi i dokaza protiv navodnih heretika u Bosni krili konkretni politički motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj Emerik uspio svrgnuti Kulina, onda bi na mjesto bosanskog bana mogao doći sam Vukan, kao Emerikov saveznik i "pravovjernik", koji priznaje papu i rimsku crkvu kao pravu i jedinu. Istovremeno su i Emerikovi motivi bili prije svega političke prirode. Prilikom pacifikacije Huma 1198. kralj Emerik se nije usudio napasti Kulina, kao "gospodina Bosne", i "njegovu zemlju".
Kralj Emerik se u jednom pismu papi žali da je Kulin upao u Srbiju i odveo "neke kršćane", kao podanike ugarske krune, te da prijeti da će I "preostali dio zemlje uzeti". Jasno je da Kulin nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Borića, nije bio ni politički povezan sa ugarskim kraljem. Nakon što je 1202. pomogao Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne položaja velikog srpskog župana, ugarski kralj je smatrao da se može okrenuti Bosni i dovesti je u svoju političku zavisnost. Pred opasnošću od križarskog rata, lukavi i oprezni Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži rimska kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana, već spominjanog Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vođenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, što je značilo da prvo pokuša prevesti heretike "na put istine", a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, što je značilo da se upotrijebi sila.

Papin izaslanik, u pratnji dubrovač kog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu pocetkom aprila 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju, "pored rijeke" (na području Zenice) održao sabor sa "starješinama krstjana", banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem "krstjanskih" starješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije. Zato je zatražio od starješina da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8. IV 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretičkog učenja I prakse. Pored prisutnih starješina bosanskih krstjana, akt je potpisao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrovački arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je – za razliku od svojih prethodnika vodio blažu politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ukoliko se njihova vjerska djelatnost nije nalazila u suprotnosti sa službenim katoličkim dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala željenog učinka, Inocent III nije oklijevao da proglasi križarski rat, kao što je to učinio 1209. protiv albizana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara.

U Bosni je 1203. ta politika očito dala željeni učinak pa je Ivan de Kazamaris, smatrajući da je završio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je utanačio i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starješina, po imenu Ljubina I Bragetu. Oni su pred kraljem, kaločkim nadbiskupom (Kalocsa – danas malo mjesto u mađarskom Podunavlju u području Kecskemeta, a nekada sjedište vrlo značajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, "u ime sve svoje braće i samog bana Kulina", ponovili zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza. Banovom je sinu uručen akt sa kraljevim pečatom, kao nalog banu da pazi da se primljene obaveze poštuju i da se izvršava sve ostalo što bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tražila rimska crkva. Ukoliko bi ban svjesno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti globu od 1.000 maraka srebra, koju bi po pola dijelili rimska kurija I kraljeva blagajna.

Pismom datiranim u Ugarskoj 10. VI 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao sa "bivšim patarenima" u Bosni. U stvarnosti, čin odricanja pokazao se samo kao Kulinov taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost krstaškog rata. Sabor na Bilinu polju, sa svim događajima koji su mu potom slijedili, pokazao je da su bosanski krstjani bili u stanju da se na različite načine odupru svakoj vrsti spoljnog pritiska. Oni su se pokazali čvršćim i ustrajnijim nego što su to njihovi brojni protivnici mislili. Što se pritisak pojačavao, to su više jačali i njihov otpor i njihova snaga. Osobene historijske prilike u Bosni omogućile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati čvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeća, pružao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka. Opravdano se postavlja pitanje: Da Ii je bosanska verzija kršćanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politički pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku državu ili je Bosna samo iskoristila "bogumilstvo" ili "patarenstvo" kao sredstvo za ostvarenje svoje državne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti? Razna dualistička učenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je "balkansko-slavenski protestantizam" imao svoje duboke socijalno-etičke korijene, ali jedino
je u Bosni igrao političku ulogu.

Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom državne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni život bosanskog čovjeka nikako ne mogu odreći. Sabor na Bilinu polju održan je u vrijeme Četvrtog križarskog rata, 1202-1204. godine, koji je doveo do znatnih pomjeranja u političkim odnosima na Balkanu i u istočnom Sredozemlju, što se vremenom osjetilo i u samoj Bosni. Općenito je poznato da su križarski ratovi, vođeni od kraja XI do sedamdesetih godina XIII st., bili osvajački pohodi feudalne zapadne i srednje Evrope protiv muslimanskog Srednjeg istoka, pod izgovorom oslobađanja Kristovog groba, koji se nalazi u Jerusalemu, a zapravo radi osvajanja i pljačkanja bogatog Istoka. Neposredan povod da se u ove dugotrajne ratove pokrenu skoro sve kategorije stanovništva feudalne katoličke Evrope bilo je seldžučko zauzeće Jerusalema 1077.godine. Na velikom crkvenom saboru u Clermont-Ferrandu 1095, papa Urban II pozvao je sve kršćane u sveti rat "za oslobođenje groba Gospodnjeg".

Mnogi prisutni oduševljeno su prihvatili poziv, pa su odmah u znak pristanka prišili na odjeću križeve od crvene tkanine, po kojima su prozvani križarima ili krstašima, a njihovi dugotrajni pohodi na istok križarskim ili krstaškim ratovima. Već sljedeće, 1096. godine, velika skupina križara krenula je prema Palestini. Na svom putu u "Svetu zemlju" oni su, prolazeći, uglavnom zlostavljali domaće stanovništvo. Ti su križarski pohodi zaobišli Bosnu, ali je njihov četvrti rat dijelom vođen u njenoj neposrednoj blizini. U tom ratu zapadni vitezovi I ostala masa križara odustali su od svog "svetog cilja", koji ionako nisu uspjeli trajno ostvariti, nego su – na podstrek I uz pomoć uvijek poslovne i lukave Venecije – u jesen 1202, nakon opsade, prvo zauzeli Zadar. Papa Inocent III odmah je reagirao i osudio ovu "skandaloznu perverziju", da jedna križarska vojska napada na kršćanski grad pod vlašću ugarskog kralja, koji je također uzeo križ.

Nakon toga, već ekskomunicirana križarska vojska, mletačkim brodovima prevezena je na Krf, a poslije toga u Palestinu. Pošto su prezimili na sirijskoj obali, križari su sa svojom flotom uplovili u Bosfor 24. VI 1203. godine. Kao neposredan povod za napad na Carigrad poslužio im je poziv bizantskog princa Aleksija Antele da, uz dobru nagradu, vrate na prijestolje njegovog oca Isaka II. Mada je papa zabranio napad na Grke, tj. Bizantince, križari i Venecija nisu se na to obazirali. Sklopili su sporazum da se osnuje Latinsko carstvo sa još tri manje države. Venecija je imala da zadrži trgovačke povlastice i mjesto novog, latinskog patrijarha Carigrada. Pravoslavni raskol morao se jednostavno silom okončati. Dogovoreno je da se plijen dijeli po pola, čime se konačno "sveti rat" okrenuo u "kriminalno razbojništvo". Poslije kraće opsade, križari su 12. IV 1204. zauzeli Carigrad i u naredna tri dana potpuno opljačkali grad, za njih do tada neviđenog bogatstva i raskoši. Bila je to "najviše plaćena i najnepoštenija pogodba koju je Venecija ikada učinila". Uz tri manje države križari su, prema dogovoru sa Venecijom, uspostavili svoje Latinsko carstvo sa sjedištem u Carigradu. Bizantska vlada, car i patrijarh povukli su se u Nikeju (turski Iznik) u Maloj Aziji, odakle su vodili borbu za obnavljanje Carstva, u čemu su, zauzećem Carigrada (25. VII 1261), konačno uspjeli. Carstvo je obnovljeno, ali u znatno smanjenom obimu nego prije pada Carigrada, 1204. godine.

Ban Matej Ninoslav i uspon bosanskog feudalizma

Padom Carigrada 1204. te komadanjem Bizanta izmijenjen je politički položaj skoro svih balkanskih država. Pored već tradicionalnog Bizantskog carstva te ugarskog kraljevstva, pojavio se jedan novi činilac koji je od tada počeo bitno uticati na političku ravnotežu snaga u istočnom Sredozemlju i na Balkanu. To je bila Venecija, tj. Mletačka republika. Pad Carigrada 1204. označio je istovremeno i kraj bizantske pomorske i trgovačke prevlasti u istočnom Sredozemlju i početak pune mletačke kolonijalne ekspanzije. Stekavši potpunu pomorsku prevlast na tom prostoru, Venecija nastoji preko Dalmacije i egejskih otoka trgovački i politički prodrijeti i u unutrašnjost Balkana. Taj prodor Venecije u Dalmaciju, odnosno na južne bosanske granice, imao je dalekosežne privredne, političke i vojne posljedice za historiju Bosne I Bošnjaka. Od XIII st. pa sve do svoje propasti u apoleonovim ratovima 1797. Mletačka republika stalno je bila prisutna u raznim historijskim zbivanjima vezanim za Bosnu i Bošnjake. Sa njom se tvrdoglavo pregovaralo, a najčešće ratovalo, posebno u XVII i početkom XVIII stoljeća. Još od XVI st. mletački plaćenici u vidu hajduka i uskoka četuju, pljačkaju i ubijaju uz južne i jugozapadne granice tadašnje osmanske Bosne.

Stalni i krvavi bojevi bosanskih krajišnika sa raznim mletačim plaćenicima, kao što su uskoci i hajduci, nezaobilazan su dio bošnjačke epske tradicije. Oslanjajući se na razne evropske "svete" i druge saveze, Venecija je u ratovima XVII st. otela Bosni najveći dio njenog, još srednjovjekovnog primorja, sa gradovima kao što su Herceg-Novi i drugi, odakle su Bošnjaci nemilosrdno protjerani. Slomom Bizanta, srpski veliki župan Stefan Nemanjić, koji tek što je izašao kao pobjednik iz rata protiv svog starijeg brata Vukana, našao se u nezavidnom položaju. Srbija je bila stiješnjena između novoosnovanog Latinskog carstva, Ugarske i obnovljene Bugarske. Stefan je, da bi se osigurao, odmah uspostavio veze sa papom i Mletačkom republikom, koja je imala presudan uticaj na Latinsko carstvo. Da bi učvrstio svoj položaj, Stefan je otjerao svoju prvu ženu, bizantsku princezu, i oženio se Mlečankom, duždevom unukom. Nakon što je tako ojaćao svoj savez sa Mlečanima, zatražio je od pape kraljevsku krunu, uz obećanje da će širiti katolicizam u Srbiji i priznati njegovu vrhovnu vlast. Papa se time našao u neugodnom položaju u odnosu na Ugarsku, ali kada je uvidio da Srbiju, oslonjenu na veze sa Venecijom, neće uspjeti pokoriti ni Latinsko carstvo niti Ugarska, poslao je Stefanu svog posebnog izaslanika, koji je 1217. "vjenčao" Stefana sa kraljevskom krunom.

Tako je Stefan Nemanjić, kao prvi kralj i krunisani vladar Srbije, ostao u historiji poznat po imenu "Prvovjenčani". Stefan nije nakon toga ni pokušao izvršiti svoja obećanja data papi, nego je u pomoć u vršenju državničkih poslova pozvao svog mlađeg brata Savu, koji se inače od početka protivio bilo kakvim vezama sa papom. Vješto se koristeći spletom međunarodnih odnosa te slabošću Bizanta i vaseljenskog patrijarha u Nikeji, Sava je uspio osamostaliti srpsku pravoslavnu crvku. Nikejski patrijarh je 1219. upravo Savu imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa, čime je srpska crkva postala autokefalnom. Time je u kontekstu Četvrtog križarskog rata, koji je znatno izmijenio političku ravnotežu snaga u jugoistočnoj Evropi, Srbija uspjela postići svoju državnu i crkvenu samostalnost. Križarski ratovi s početka XIII st. donijeli su određene promjene i u neposrednom zapadnom, ugarsko-hrvatskom susjedstvu Bosne. Ugarski kralj Andrija II bio je jedan od vođa Petog križarskog rata (1217-1221). U većini križarskih ratova su sudjelovali i kraljevi ratnici iz Hrvatske, Slavonije i Ugarske. Upravo na prijelazu iz XII u XIII st. njihov društveni status bio je ugrožen jačanjem moći i vlasti starih velikaških porodica. Oni su se, skupa sa vojnicima kraljevskih gradova i drugim uživaocima kraljevskih darovnica, žilavo borili da ne potpadnu pod vlast velikaša koji su prijetili da ih degradiraju na status svojih podložnika. Nakon neuspjelog križarskog pohoda protiv egipatskog sultana, oni su od kralja Andrije II dobili zakonsku zaštitu svog položaja. Kralj im je 1222. posebnim aktom, zvanim Zlatna bula, potvrdio položaj, baštinska i ostala prava, čime im je pružio zakonsku zaštitu pred velikaškim zahtjevima. Kralj je time izbjegao neposrednu opasnost od građanskog rata, ali je zato došao u zavisnost od svog plemstva. Sa razdobljem vladavine Andrije II (1205-1235) počela je feudalna era u Ugarskoj.

Duboko ispod ranga krupnih prelata i magnata stajala je velika klasa uzburkanog nižeg plemstva, dok je ostalo stanovništvo svedeno na status običnih kmetova i podložnika. Slab, ali častoljubiv i rasipan, kralj Andrija je bezuspješno pokušavao uvećati svoje kraljevstvo i obuzdati plemstvo. Zlatnom bulom konačno je uništen stari mađarski poredak. "Bula" je predvidjela da se cjelokupno plemstvo, više i niže, sastaje na sabor jedanput godišnje u Stolnom Biogradu (Szekesfehervar – za vrijeme Austrije, njemački Stuhlweissenburg). Plemstvu je mogao suditi i kazniti ga samo njegov kolegij. Crkveni i plemićki posjedi bili su oslobođeni poreza. Sa druge strane, čisti feudalizam bio je ograničen činjenicom da župani nisu imali nasljedna prava na županiju, kojom su skupa sa županijskim saborom upravljali. Neispunjavanje odredaba Zlatne bule nije smatrano nelojalnošću prema vladaru. Bosna, kao srazmjerno siromašna i teško pristupačna zemlja, nije privlačila križare, željne pljačke i plijena u njihovim pohodima prema bizantskom i islamskom istoku. Ipak, križarski ratovi, posebno četvrti, nisu bili bez uticaja na razvoj prilika u Bosni i oko nje. Križarski su ratovi općenito, a četvrti posebno, produbili jaz između katoličke i pravoslavne crkve, što je vodilo jačanju njihovog pritiska na Bosnu i bosanske krstjane kao heretike. Pored toga, križarski ratovi su probudili zagriženost i netrpeljivost, posebno u zapadnoj i srednjoj Evropi, pa je rimska kurija, uz sve svoje poslove vezane za velike križarske pohode na Istok, stalno radila na konačnom iskorjenjivanju bosanske hereze.

Razdoblje od početka XIII st. pa do dolaska na vlast bana Mateja Ninoslava 1232. u Bosni je obilježeno jačanjem i širenjem Crkve bosanske i njenog učenja, te naglim porastom moći i uticaja bosanske vlastele. Umjesto da se nakon čina odricanja 1203. hereza u Bosni smiri, kako su to u Rimu očekivali, došlo je do njenog uspona i proširivanja na susjednu Slavoniju, a bosanski su krstjani stupili u neposredne veze sa zapadnim hereticima. U doba sabora na Bilinom polju bosanski su krstjani, što se vidi iz Akta o odricanju, imali svoje starješine, a to znači i vjersku organizaciju. Za tu se organizaciju u latinskim izvorima redovno koristio naziv "crkva Slavonije" (ecclesia Sclavoniae) i u pravilu se odnosio na Bosnu i "crkvu bosansku". Iz jednog antiheretičkog spisa iz druge polovine XIII st. u kojem se spominje heretički "episkop Slavonije ili Bosne", može sa zaključiti da je u toj službi bio još u drugoj polovini XII st. Vjerska organizacija bosanskih krstjana pod svojim bosansko-slavenskim imenom "crkva bosanska" prvi put se spominje u jednoj nedatiranoj povelji bana Sjepana II Kotromanića, koja vjerovatno potiče iz 1325. godine. Nakon toga, u svim bosanskim pravnim, diplomatskim i drugim pisanim aktima Crkva bosanska isključivo se navodi pod tim imenom. Jedna srednjovjekovna hronika bilježi da je 1223. "antipapa" heretičkih albižana (Albigenza) boravio negdje "u predjelu Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, pored zemlje ugarskog naroda".

U tom je predjelu "zabluda toliko ojačala da je biskupe i mnoge druge privukla u svoju opačinu". Sve se to, bez sumnje, odnosi na Bosnu. Brojna papska pisma u vremenu od 1221. do 1233. pokazuju da je bosanski krstjanskipokret, nakon što se poslije 1203. kratkotrajno u samoodbrani primirio, izbio ponovno svom snagom na površinu. Već 1221. papa ustvrđuje u jednom pismu da "heretici u bosanskim krajevima" ponovno"javno pripovijedaju zablude svoje opačine na veliku štetu stada Gospodnjeg". Učenje Crkve bosanske očito je imalo podršku, ne samo u narodu nego i među vlastelom i slavonskim svećenstvom zvanične crkve. U Rimu je zato riješeno da se neće, kao 1203. godine, ići na ispitivanje i pridobijanje heretika, nego na iskorjenjivanje silom, ne sarno njih samih nego i "svih onih koji ih primaju i štite". Papa je u tom smislu posebnim pismom pozvao kralja, plemstvo i svećenstvo Ugarske da mu pomognu prilikom prikupljanja i pridobijanja križara za pohod protiv Bosne. Zauzet drugim poslovima i brigama, kralj Andrija II je 1225. predao vlast nad Bosnom, Usorom i Soli kaločkom nadbiskupu, sa zadatkom da te zemlje "očisti" od heretika. Rim je bio zadovoljan tom odlukom, te papa u svom pismu hvali kaločkog nadbiskupa što je "hrabro pripasao krstaški mač" i što preduzima mjere" da goni heretike u Bosni, Soli i Usori".

 

Nadbiskupu se preporučuje da "podstiče vjernike protiv nevjernika", što je u praksi značilo da propovijeda I priprema križarski rat protiv Bosne. Sve je to išlo vrlo sporo i sa stanovišta Rima nije donijelo nikakav stvaran učinak. Zato je 1233. u Bosnu upućen novi papski izaslanik, kardinal Jakob. On je tu na prvom mjestu zatekao novog bana Mateja Ninoslava, porijeklom iz heretičke porodice, kojega je privolio, vjerovatno i uz ugarski pritisak, da prihvati katoličanstvo. Skupa sa Ninoslavom na katoličku je vjeru prešao i njegov rođak Prijezda. On je dominikancima, koji su kao misionari i inkvizitori ubrzo došli u Bosnu, morao predati sina kao taoca, čime je jamčio da neće odstupiti od rimske crkve. Istovremeno, na položaju biskupa u zemlji čiji su stanovnici "velikim dijelom" pristajali uz heretičko učenje, kardinal Jakob je zatekao čovjeka koji je, "umjesto da bude vodič drugima, zapleo povjerene mu duše u nerazrješive okove". U tom smislu, kardinal Jakob posebno teško tereti dubrovačkog nadbiskupa, čijoj je mitropoliji tada pripadala Bosna, što ništa nije preduzimao, iako je znao da je bosanski biskup sklon hereticima i da se "u crkvama bosanske biskupije ne vrši služba Božija".

Očito je da su Dubrovčanima bili važniji njihovi trgovački probici od crkveno-političkih pitanja. Odatle su i crkvene vlasti, u skladu sa politikom Republike, izbjegavale isticanje u pogledu vjerskih pitanja u Bosni, kako se ne bi ugrozili dubrovački poslovni interesi. Zato je kardinal Jakob, po ovlašćenju rimske kurije, za biskupa u Bosni postavio njemačkog dominikanca Ivana Teutonca. Dominikanci su istovremeno preuzeli vršenje inkvizitorske službe u Bosni, koju im je upravo 1233. povjerio papa Grgur IX, za zasluge u borbi protiv albizanskih heretika u južnoj Francuskoj. Red je osnovao španjolski monah Dominik de Guzman (Gouzman), upravo u vrijeme križarskog rata protiv albizana 1209-1216. godine. Kao zagriženi pobornici inkvizicije, dominikanci su na svoj grb stavljali psa koji razdire heretika, nazivajući sebe istovremeno "psima Gospodnjim". Uprkos takvoj reputaciji, zagriženoj vjerskoj gorljivosti i surovosti, dominikanci nisu uspjeli u svojoj misionarskoj službi u Bosni.

Razvoj feudalizma u Bosni pojačan je u prve tri decenije XIII st., što znači istovremeno sa istovjetnim procesima u Srbiji, na jednoj, te ugarsko- hrvatskoj državi, na drugoj strani. Srednji i sitni sloj plemstva u Bosni obrazuje se od onih koji su uspjeli zadržati slobodu i izbjeći feudalne obaveze te se očuvati od službi i poslova koji društveno unižavaju. Plemstvo je uvijek držalo čvrstu vezu sa širom zajednicom krvnog srodstva, zvanom "pleme", koje je često bilo brojno, snažno i čvrsto ukorijenjeno na "plemenitom" ili "plemenitoj baštini", što je bilo i ostalo bitno obilježje bosanske vlastele. Krupni velikaši nastoje da župe i oblasti, kojima su do tada upravljali kao vladarevi službenici, pretvore u svoje feude. Ban Matej Ninoslav je 1233. pisao papi Grguru IX da se njegova vlastela ne pokorava, prema starom običaju, njegovoj vrhovnoj vlasti, nego samostalno upravlja povjerenim župama. Dok su njegovi preci, žalio se ban Ninoslav, "po starom običaju", povjeravali župe i sela kome su htjeli i oduzimali ih prema vlastitom nahođenju i potrebi, sada njemu, "koji je nedavno sa heretičke prešao na katoličku vjeru i počeo da goni heretike", držaoci posjeda "uskraćuju poslušnost, krše stare običaje" i zadržavaju posjede "protiv njegove volje". Da bi pomogao banu Ninoslavu da učvrsti svoj autoritet, papa je zatražio od hercega Hrvatske, Kolomana, sina ugarskog kralja, da preduzme korake kako bi se u Bosni održao "stari običaj". To bi bilo "na korist vjere a na propast heretičke opačine", jer ne smije se dopustiti da Ninoslav kao katolik bude "u gorem položaju nego što su bili njegovi preci koji su bili zaraženi heretičkim krivovjerjem". Sigurno je papa pri tome imao u vidu i potrebe katoličke crkve za zemljišnim pasjedom i feudalnim povlasticama koje uz njega idu.

Katolička crkva, odnosno bosanska biskupija, poslije sabora na Bilinu polju, bila je obdarena posjedima I feudalnim povlasticama u cijeloj Bosni. Vlastela je u toku razvoja feudalizma prigrabila mnoge "župe i zemlje" koje su poslije 1203. darovane katoličkoj crkvi. Izvjesno je da je u tom pogledu došlo do sukoba između bana Ninoslava i njegove vlastele. Nakon izvještaja iz Bosne da je ban Ninoslav ponovno prišao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede križarski rat. Papa je u jednom aktu iz 1234. ustanovio da je u Bosni "naraslo mnoštvo nevjernika", tako da "sva zemlja izgleda kao žalosna i neprohodna pustinja, zarasla u trnje i koprive". Kako se križarska akcija nije mogla provesti bez učešća Ugarske, to je novom bosanskom biskupu, Ivanu Teutoncu naloženo da tamo propovijeda "sveti rat" protiv bosanskih I slavonskih heretika da bi se i od same Ugarske otklonila opasnost koja joj se približava. Biskup je dobio ovlaštenje da daje oprost od grijehova i razne povlastice svima koji se svrstaju u križarske redove i pođu u rat "za uništenje heretika". Čak je i palikućama i nasilnicima koji su digli ruku na crkvena lica obećan oprost od grijeha, samo ako stupe u križarsku vojsku. Cijela križarska vojna povjerena je hercegu Kolomanu, koji je dobio posebna ovlaštenja. Prema odluci ugarskog kralja, sa kojom se saglasio i papa, trebalo je da se Bosna stavi pod neposrednu hercegovu vlast, što je pretpostavljalo uklanjanje domaće bosanske dinastije.

Time je križarski pohod dobio značaj osvajačkog rata, čime se pokazalo da je patarenstvo bana Ninoslava prije svega politički, a ne vjerski problem. Ugarski su kraljevi očito svoje političke protivnike proglasavali hereticima, a borbu protiv njihove hereze uzimali kao povod i izgovor za nametanje svoje vlasti nad Bosnom. Odatle je i u Bosni pitanje odbrane navodne heretičke crkve neophodno imalo državno-politički značaj. Tako ni ban Matej Ninoslav, suočen sa napadom na svoju zemlju, nije oklijevao da se, bez obzira na vjerska pitanja, odmah stavi na čelo otpora protiv Rima i Ugarske. Kada ga je Rim optužio da je ponovno otpao od katolicizma, ban Matej Ninoslav odbacio je to izjavom da je samo "iz nevolje primio pomoć heretika protiv svojih neprijatelja". Rat je počeo 1235. i trajao je, sa prekidima, tri godine. Križarima je pružen snažan i odlučan otpor, pa je usljed teškoća ratovanja bosanski biskup Ivan Teutonac već prve godine rata tražio od Rima da bude razriješen dužnosti. Kolomanova vojska uspjela je, uz mnogo prolivene krvi, proći kroz Bosnu i Humsku zemlju. Kada se vojska 1237/38. Povukla sa plijenom koji je usput napljačkala, stvari su u Bosni opet krenule svojim uobičaje nim tokom. Ratom nije bila ugrožena samo Crkva bosanska i bosanski krstjani, nego istovremeno i posjednički interesi bosanske vlastele i ostalog stanovništva, te dinastički interesi bosanskog bana. Križarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, jedinio je u otporu sve strukture bosanske države – domaću crkvu, vlastelu, seljaštvo i vladara.

Zahvaljujući tako udruženom otporu, križari nisu uspjeli postići nikakav trajan uspjeh. Po okončanju rata briga o zaštiti interesa rimske crkve prepuštena je nadbiskupu Kaloče, koji je u pograni- čnim dijelovima Bosne podigao više tvrđava "radi odbrane crkve i vjere i radi istrebljenja heretika". Iz tih tvrđava sa ugarskim posadama vršeni su povremeni oružani izleti u okolna područja. U tom smislu papa u jednom kasnijem aktu odaje priznanje kaločkim nadbiskupima za uspjehe u borbi protiv heretika, ali u stvarnosti snaga i uticaj Crkve bosanske nisu osjetno oslabili. Dominikanci su, nakon preuzimanja bosanske biskupije, namjeravali da u Bosni rimska kurija i ugarski dvor podignu biskupsku katedralnu crkvu radi podizanja biskupova autoriteta i učvršćenja katoličke crkvene organizacije. Umjesto toga, godine 1237. biskup Ivan Teutonac napušta svoj položaj i odlazi iz Bosne. Na njegovo mjesto imenovan je 1238, kao bosanski biskup, dominikanac Ponsa. On je, kao i njegov prethodnik, naišao u zemlji na trpeljiv otpor stanovništva, koje je odbijalo da daje crkvene dažbine. Zato mu je, da bi se biskupija mogla izdržavati, godine 1239. Herceg Koloman poklonio Đakovo u Slavoniji, sa okolnim zemljištem i svim feudalnim pravima. Odmah nakon odbrane zemlje od križara, ban Ninoslav je zaključio s proljeća 1240. ugovor sa Dubrovnikom o trgovini i prijateljstvu.

Tim je povodom "Matej Ninoslav, po milosti Božjoj veliki ban bosanski", izdao povelju u kojoj kaže da jedošao u Dubrovnik starim prijateljima, "vlasteli i općini gradskoj", sa svojim "boljarima" – vojvodom Jurišom, tepčijom Radonjom i njegovim bratom Simeonom, peharnikom Mironom i drugom vlastelom – Zabarem, Pradašem, Prijezdom, Sfinorom, Slavkom Paličićem i Gredislavom Turbićem. Skupa s njima, ban je dubrovačkoj vlasteli i knezu Nikoli Toniću obećao "vječni mir i ljubav, kako se potpiše", te da to imaju poštovati i on sam i njegov sin i unuk i svi njegovi "kmeti, ljudi i vladalci". Ban Ninoslav se obavezao ugovorom da će braniti Dubrovnik ako bi zaratio s raškim kraljem. Sve to pokazuje da je, bez obzira na tek izdržani križarski rat, vojna snaga bana bila značajna, a njegova vlast, barem u najvećem i najvažnijem dijelu Bosne, čvrsta i postojana.