Bosanski jezik postoji

Jezik je ona ključna dimenzija Bosne i Hercegovine po kojoj je ova zemlja jedinstvenija od svih drugih zemalja sa zajednickom jezično-govornom supstancom. No, rezultati rata i ideologijska apsolutizacija nacionalne kulture od BiH su napravili čudnu jezičnu kreaturu. Pri tomu čak nije najveći paradoks trostruko imenovanje jezika: bosanski, hrvatski, srpski, jer je neosporivo političko pravo da svatko jezik kojim govori zove svojim narodnim imenom. Također, u Bosni mora biti upravo sveto pravo na jezičnu nijansu, u kojoj se prirodno razlikujemo ali i prepoznajemo. Sporna je, međutim, tendencija političko-jezičnih inženjera, svrstanih u etničko-partijske tabore, da nasilnim intervencijama u tijelo jezika proizvode umjetne razlike. Sporna je etnička ideologizacija jezika, koja se tako uvodi, čemu obilno doprinose službena rješenja u školstvu, javnoj upotrebi jezika itd. Redakcija magazina Dani, a uz pomoć američke agencije za informiranje USIS, odlučila je konsultirati, povezati i pozvati jedan broj lingvista i intelektualaca, s ambicijom da se u otvorenoj diskusiji unese više svjetla u ovaj kompleks pitanja. U Sarajevu je organiziran Okrugli sto na kojem su uvodna izlaganja akademika Muhameda Filipovića, Ivana Lovrenovića i profesora Ranka Bugarskog inicirala debatu u kojoj su učestvovali poznati i priznati jezički znalci: Naila Valjevac, Hanka Vajzović, Josip Baotić, Sinan Gudžević, Ivo Pranjković, Radoslav Dodig i Mile Stojić. Naše su ekipe intervjuirale i penzionere, studente, nastavnike u dijaspori, pisce… Najznačajniji dijelovi opsežnog istraživanja su još ovaj broj pred vama, dakle: treba li BiH državni jezik, kojim jezikom zapravo govorimo, imamo li njegove normative, gdje griješi Pravopis, gdje đaci i profesori, a gdje političari?

Povodom jubilarne proslave sto pedesete godišnjice utemeljenja institucionalizirane slavistike na Bečkome sveučilistu početkom oktobra ove godine, na prigodnim mjestima u Beču održana su dvadeset i tri predavanja koja su imala za temu Beč i slavenski jezici i književnosti. Predavači su bili ugledni svjetski slavisti. Tri su predavanja bila posvećena, jedno u cijelosti a dva posredno, i problemu današnjega bosanskog jezika. Profesor Werner Lehfeldt sa slavistike u Göttingenu (Njemacka), autor dviju knjiga i brojnih članaka o alhamijado pismenosti te suizdavač i koautor zapažene knjige Jugoslavenski dezaster (Das jugoslawische Desaster, Wiesbaden 1995), već duže vremena s velikom pažnjom prati jezični razvoj na bosanskohercegovačkome terenu o kojemu je više puta pisao. U Beču je ovaj veliki prijatelj i zagovornik Bosne održao predavanje O jezičnom pitanju u Bosni (Zur Sprachfrage in Bosnien).

Pošavši od poznate prokallayevske izjave Vatroslava Jagića, u svoje doba najuglednijega svjetskog slavista, o postojanju bosanskoga jezika, date krajem prošloga stoljeća, 1896. god., u austrijskome Parlamentu, profesor Lehfeldt je podsjetio na neke teoretske pristupe jezičnoj problematici u Bosni i Hercegovini te prikazao novije knjige bošnjačkih autora posvećene povijesti i normiranju bosanskoga jezika.

Dajući pravo Bošnjacima nazivati svoj jezik i dotjerivati ga prema svojim potrebama, Lehfeldt je utvrdio, između ostaloga, da su Bošnjaci najduže zadržali i njegovali posvojče – srpskohrvatski jezik, iako niti u njegovu nazivu niti u njegovoj normi nije bilo njihova imena ni njihove književno-kulturne tradicije.

Na temelju analize nekih bosanskih novina, profesor Lehfeldt je ustanovio da se jezik medija posljednjih godina, u odnosu na predratno stanje, nije značajno promijenio. Ne primjećuje se nikakva isforsirana “bošnjakizacija” jezika. Na kraju predavanja njemački je profesor predlozio razgovor o problematici bosanskoga jezika, a ekipa Dana koja je pratila ovo predavanje četvorici uglednih slavista – Daliboru Brozoviću, Radoslavu Katičiću, Gerhardu Neweklowskom i Werneru Lehfeldtu, postavila je sljedeća pitanja: postoji li bosanski jezik; ako potoji, kako ga definirati te kako svaki od njih ocjenjuje sadašnju jezičnu situaciju u Bosni i Hercegovini? Evo njihovih odgovora.

Profesor dr. Dalibor Brozović, akademik, ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Zagreb, Hrvatska: Kada postoji ljudska zajednica koja želi imati svoj vlastiti jezik, onda ona na to ima bezuvjetno pravo. U Bosni i Hercegovini Bošnjaci žele poseban jezik i oni na nj imaju pravo bez ikakve sumnje. On još nije u podrobnostima izgrađen, ali već postoji bar u načelu, i kada bude posve formiran i u svakoj pojedinosti prepoznatljiv, i kada bude u općoj uporabi zajednice koja ga želi, bit će kao svaki drugi jezik.

Sada je još rano da se bošnjački jezik definira prema svojim konkretnim osobinama, jer one još nisu definitivno utvđjene, ali bit će onakve kakve ih bošnjački narod želi. Tko hoće, ima ga pravo zvati i bosanskim jezikom, ali takav je naziv dvoznačan, jer može biti shvaćen i kao jezik svih građana Bosne i Hercegovine, pa zato taj naziv ne obvezuje sve građane BiH. U svakom slučaju, bosanskohercegovački Hrvati žele za sebe hrvatski jezik isti kakav je u Republici Hrvatskoj, ne prihvaćajuci nikakva drugog jezika niti žele izgrađivati kakav poseban bosanskohercegovački hrvatski. Mislim da je sličan stav i bosanskohercegovačkih Srba. Rekao bih da je sadašnja jezična situacija u Bosni i Hercegovini naprosto u previranju.

Prof. dr. Radoslav Katičić, akademik, slavistika, Beč, Austrija: Da! Bolje je, međutim, zvati ga bošnjački jer to nije jezik svih Bosanaca. Sveukupnost jezičnoga izraza kojim se služi i kojim se služila, u kojem živi i u kojem je živjela etnička skupina Bošnjaka (bosanskih muslimana) danas se može smatrati njihovim nacionalnim jezikom. Nesređenim i zbunjenim. Nije još doista postignuta sigurnost u tome što jest i što nije bošnjački jezik. No to je, čini se, iz dana u dan sve bolje. Gore je to što se uporno pokazuje težnja da se u Bosni ospori legitimnost hrvatskomu jeziku za Hrvate i srpskomu za Srbe. To se sada najneposrednije očituje u odbojnom odnosu prema hrvatskomu u Federaciji, a trenutačno je dobilo, čini se, i potporu međunarodne politike. Time se Hrvatima u Bosni osporava hrvatski jezik, što je posve neprihvatljivo, a uz to trajno otežava da se hrvatska javnost uvjeri u to da je opravdano priznati bošnjački jezik bez pridržaja. Isto će pitanje, dakako, postati aktualno i za Republiku Srpsku i za srpsku javnost. Ako se to ne riješi, ostat će odnosi zatrovani.

Prof. dr. Gerhard Neweklowsky, slavistika, Celovec/Klagenfurt, Austrija, autor knjige Bosanskohercegovački Muslimani. Istorija/Povijest. Običaji. Kultura svakodnevnice. (Die bosnisch-herzegovinischen Muslime. Geschichte. Bräuche. Alltagskultur. Klagenfurt 1996): Bosanski jezik postoji kao standardni jezik. Njegovo ime ima dugu tradiciju. Bosanski jezik stvoren je političkom odlukom odnosno političkim prilikama i to djelatnošću onih ljudi koji su za to nadležni i ovlašćeni. Napisani su nužni priručnici. Bosanski jezik je vrlo sličan hrvatskom i srpskom jeziku, sa nekim fonetskim, leksičkim i stilističkim posebnostima. Čitajući dnevne novine (Oslobođenje) i tjednike/sedmičnike (Dani, Ljiljan), mogu konstatovati da se novinarski jezik nije mnogo promijenio u odnosu na prije desetak godina. Ima nešto više kroatizama, ali ne puno, nešto više spečificno bosanske leksike, opet ne puno. Fonetske posebnosti (h) ionako su malo frekventne. Jezik u Republici Srpskoj određuje se namjerno prema beogradskom standardu (čitao sam sedmičnik Oslobođenje), ipak ne konsekventno, bilo je miješanja ekavskog i ijekavskog izgovora. Situacija na TV-u je slična. Gledao sam TV Sarajevo i Pale. Boravio sam u Bosni i Hercegovini 1997., 1998. i 1999. god., svaki put između četiri i sedam dana. Novine se dobijaju i u Austriji. Dane čitam ponekad na Internetu. Imam sljedeći utisak: Bosanski jezik danas je produženje onog srpskohrvatskog jezičkog tipa koji se i ranije upotrebljavao u BiH i koji se i ranije razlikovao od zagrebačkog i beogradskog tipa jezika. U tom smislu bosanski jezik ima svoju tradiciju do raspada srpskohrvatskog kao varijanta, sada kao jezik. (Pri čemu treba dodati da uvijek ljudi definišu šta je jezik. Po prirodi stvari nema definicije šta je jezik.)

Prof. dr. Werner Lehfeldt, slavistika, Göttingen, Njemačka: Za mene je nesumnjivo da postoji bosanski jezik. To proizlazi iz moga uvjerenja da svaki narod ima pravo obilježavati jezik kojim se služi onako kako on drži ispravnim. Smatram potpuno razumljivim da osobito muslimanski stanovnici Bosne i Hercegovine nisu više spremni upotrebljavati za svoj jezik naziv “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski”, jer u tom nazivu oni sami bivaju istovremeno negirani, iako dijalektalnu osnovicu zajedničkoga jezika štokavaca, za kojim je težio Vuk Karadžić, treba tražiti upravo u Hercegovini. Naziv “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski” za jezik muslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine, Bošnjaka dakle, danas je utoliko nepodobniji ukoliko se u Hrvatskoj odnosno Srbiji upotrebljavani standardni jezici sve više udaljuju od bivšega “srpskohrvatskog” odnosno “hrvatskosrpskog” jezika. Što se tiče definicije bosanskoga jezika, držim se stava Senahida Halilovića u Pravopisu bosanskoga jezika (Sarajevo 1996, str. 6). Prema njemu je bosanski jezik materinski jezik Bošnjaka i drugih naroda Bosne i Hercegovine, kao i onih koji žive izvan ove zemlje ako oni prihvataju bosanski jezik kao svoj jezik. Bitno je, i ja to veoma pozdravljam, da Bošnjaci ne zahtijevaju da bosanski jezik postane iskljucivo njihovom “svojinom” nego da namjeravaju govoriti i pisati jezikom zajedničkim svim ostalim narodima njihove zemlje. Da li i koliko će se ova želja moći ispuniti zavisi u prvom redu od toga jesu li Srbi i Hrvati u BiH spremni prihvatiti ovu “ponudu” i, dalje, od toga kako će izgledati norma i uzus bosanskoga jezika. Ja zato mislim da bi forsirano “bošnjakiziranje” bosanskoga jezika pridonijelo otuđivanju Srba i Hrvata u BiH od ovoga jezika tako da bi Bošnjaci tada ostali sami s bosanskim jezikom. Teško je nekomu ko ne živi u zemlji korektno ocijeniti sadašnju jezičnu situaciju u BiH. Moje predstave o tome zasnivaju se isključivo na lektiri bosanskih novina i časopisa koji se mogu kupiti u Njemačkoj. Time je obuhvaćena samo jedna oblast primjene jezika – druge oblasti ostale su mi nepristupačnima. U svakom slučaju, čine mi se važnim sljedeća zapažanja: U brojevima novina i časopisa iz BiH, koje sam do sada analizirao – Ljiljan, Oslobođnje, Dani – nisam mogao ustanoviti tragove forsiranoga “bošnjakiziranja”, osobito nikakve forsirane primjene tzv. turcizama. Fonem h se u njima također ne upotrebljava ni svuda niti konsekventno tamo gdje bi mu prema kodificiranoj normi bilo mjesto. Čak je i Alija Izetbegović upotrijebio u jednom intervjuu lako umjesto lahko i sl. Osim toga, primijetio sam da naporednost “srbizama” i “kroatizama” u jeziku novina, poznata iz vremena prije 1990. god., i dalje živi, iako se pojedinačni članci u ovome veoma razlikuju. Ovi zaključci bi se još morali provjeriti obimnim istraživanjima. Čini mi se, dakle, da se u jezičnoj supstanci do sada malo što izmijenilo. Bosanski jezik je znatno manje “bošnjakiziran” no što je hrvatski jezik “kroatiziran” i srpski jezik “srbiziran”. Izgleda, ipak, da ce bosanski jezik tokom vremena dobiti samostalnu, nezamjenljivu fizionomiju i to jednostavno zbog toga što se hrvatski i srpski jezik sve više od njega udaljuju. Nastala je neobicna situacija: oba naroda, koja su “srpskohrvatskome” jeziku dala svoje ime, ne žele više imati posla s tim nevoljenim djetetom i prepuštaju ga jednom trećem narodu o čijem imenu se nikako nije vodilo računa pri nazivanju jezika do raspada Jugoslavije.