Bošnjaci – Historija, tradicija, kultura (VIII dio)-Doba osmanske vladavine
Share This Article
Prema ranim osmansko-turskim hronikama, Osmanlije potiču iz Centralne Azije, iz nomadskog plemena Kayi Turaka, jednog organka Turaka Oghuza, koji su pod pritiskom mongolskih najezda izbjegli u Anadoliju tokom treće decenije XIII stoljeća. Kasnije hronike, od kojih su mnoge prepletene legendama i mitovima, očito su pisane sa namjerom da se uveća ugled vladajuće Osmanove kuće sa dugom linijom istaknutih predaka. Kritičkom analizom filoloških i epigrafskih podataka, poznati engleski osmanist Paul Wittek otkrio je izvjesne protivrječnosti u tradicionalnoj genealogiji i nastojao dokazati da je Kayi-linija osmanskih vladara u manjoj ili većoj mjeri izmišljena. Wittek sa dosta argumenata pokazuje da Osmanlije nisu došle u Anadoliju "kao novi talas" najezde u XIII stoljeću. On dalje dokazuje da Osmanlije nisu sebe smatrale posebnim plemenskim entitetom ili nekom posebnom rasom, nego samo "zajednicom gazija", tj. ratnika koji se na bizantskoj granici bore za napredak islama. Većina istraživača odbacuje mišljenje, koje se susreće u literaturi, da su Osmanlije bile "samonikli ljudi" koji su prihvatili islam po dolasku u zapadnu Anadoliju, gdje su se spojili sa dijelom maloazijskih Grka, iz čega je proistekla osmanska nacija kao država.
Turski historičar Mehmed Fuad Koprulu smatra da su Osmanlije samo jedna od mnogih, međusobno povezanih turskih etničkih grupa koje su naselile Anadoliju. U tom smilu, za njega je osmanski politički, a turski etnički pojam. Općenito gledano, mnoge neizvjesnosti pokrivaju historiju Osmanlija prije XIII stoljeća. Ono što je općeprihvaćeno to je da je osnivač osmanske države, tj. kasnijeg Osmanskog carstva, bio Osman, sin Erthogrula, jednog od turkmenskih vođa. Otac Erthogrul dobio je kao gazija od seldžučkog sultana Alaldina II feudalne posjede i zemlje, zvane bejlik (beylik) ili emirat, sa sjedištem u gradu Sogut, na bizantskoj granici unutar Male Azije. Sa pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena čuvao je granicu i – kao i druge gazije – vodio prepade na bizantsku teritoriju. Te posjede naslijedio je njegov sin Osman. Od svih anadolskih begova i emira Osman Gazi je vladao prostorom koji je bio najistureniji prema južnim obalama Crnog mora i najbliži Bizantu i Balkanu. Osman Gazi je, prema bizantskom hroničaru Georgiju Paphymerosu, počeo 1301. opsadu Nikeje (Iznik). Bizantska vlada poslala je opko lje nom gradu u pomoć najamničku vojsku od oko dvije hiljade ljudi. Osman ih je sačekao u zasjedi na prilazima gradu i u ljeto 1301. potpuno potukao. Ovom pobjedom Osman je stekao slavu širom Anadolije, pa su iz svih njenih krajeva pristizale gazije i stavile se pod njegovu zastavu. Prema ustaljenom običaju, u pograničnim emiratima i bejlucima su uzeli ime svog vođe i postali poznati pod nazivom Osmanlije. Na taj način je istovremeno uspostavljena Osmanska dinastija. Tako se 1301. može smatrati godinom uspostavljanja i učvršćenja osmanske dinastije i države. Historičari do danas, posebno oni na Balkanu, nisu naučno odgovorili na pitanje kako je mala grupa nomadskih ili polunomadskih Turaka uspjela stvoriti organiziranu i prostranu islamsku državu, u kojoj je živio i velik broj nemuslimana.
Neki misle da je ta temeljna osnivačka snaga bila u neprekidnom ratničkom pohodu, koji su Erthogrul i njegov nasljednik Osman, kao vođe gazija, vodili protiv bizantsko-kršćanskih ratnika, među kojima su bili brojni Slaveni, kao akritoi (graničari – limitanei). Do Osmanovog dolaska na vlast 1299. Prvobitni Erthogrulov emirat toliko je proširen stalnim ratovanjem da se pretvorio u državu. Prilika da se bore za islam privlačila je brojne gazije iz mnogih dijelova islamskog svijeta, a posebno razne turske etničke grupe, koje su ispred Mongola bježale u Anadoliju. Tako je gazijska struktura postepeno oblikovala osnovu za vojno-administrativnu organizaciju Etrhogrulovog emirata, odnosno kasnije Osmanove države. Čuvajući granicu islama prema Bizantu, Erthogrul je sa značajnim brojem svojih različitih turkmenskih saveznika istovremeno vodio upade na bizantske teritorije. Tako je organizacija gazija oblikovala osnovu za političku strukturu emirata i budućeg Carstva. U balkanskoj, a dobrim dijelom I evropskoj literaturi, nameće se mišljenje da su rane Osmanlije bili primitivni plemenski ljudi. Izvori i kasnije razdoblje islamsko-kršćanske i jevrejske koegzistencije te uzajamnog uticaja pokazuju da su Osmanlije, nasuprot tome, imale odgovarajuće i samozatajne snage za gradnju jedne moćne države. Drugim riječima, to je bio etnički elemenat sa izrazitim smislom za političku organizaciju, koji je – na osnovama islama kao učenja – od seldžučkih podanika i robova, vremenom uspio izgraditi jednu od najvećih i najdugotrajnijih imperija koje historija poznaje. Duga tradicija perzijskog, arapskog, seldžučkog i općenito islamskog gradskog života i intelektualnih djelatnosti veoma su doprinijeli usponu i razvoju nove države. U osnivanju osmanskog državnog sistema posebnu ulogu imale su ahije – kao udruženja trgovaca i zanatlija, te ulema kao stalež učitelja i tumača islama.
Ove su dvije struktureposebno doprinijele uspostavljanju i širenju osmanskog državnog sistema. Rastu i usponu osmanske države, pored toga, značajan doprinos dali su muslimanski esnafi, kao udruženja zanatlija, a posebno oštra disciplina udruženja muslimanske mladeži, čiji su članovi bili vezani kodeksom moralnih, odnosno etičkih ideala, tj. pravilima časti gazija. Pored toga, sposobnost raznih osmanskih vladara imala je značajnu ulogu u njihovim početnim uspjesima. Tome je svakako doprinijelo opadanje Bizanta, nakon Četvrtog križarskog rata 1204, te feudalna anarhija u balkanskim južnoslavenskim zemljama. Uz sve to, može se dodati I činjenica da Zapad, posebno Venecija, Đenova i Firenca, usljed svojih trgovačkih interesa na Bliskom Istoku, nisu bili jedinstveni u otporu Osmanlijama. U ogromnom muslimanskom svijetu bilo je malo ljudi tako privrženih islamu, kao što su to bile Osmanlije. Gaza ili sveti rat kao ideal bio je značajan činilac u uspostavi i razvoju osmanske države. Cjelokupno društvo u ranom osmanskom emiratu organizira se u skladu sa kulturnim idealom svetog rata radi širenja darulislama (Dar-al-Islam – "zemlje islama" ili kod samih muslimana jednostavnije daruna – "naša zemlja") sve dotle dok se njime ne obuhvati cijeli svijet. Nasuprot darulislamu stoji darulharb (Dar-al-harb), kao "zemlja rata", odnosno teritorije koje su neprestano izložene prijetnji rata. Gaza je shvatana kao vjerska dužnost koja je njene pripadnike nadahnjivala za različite poduhvate i činila ih spremnim na žrtvovanje. Drugačije rečeno, u tom pograničnom društvu sve su se društvene vrline sjedinjavale u idealu gaze.
O dubini vjerskih osjećanja i uvjerenja koja su vladala među gazijama svjedoči u svojim bilješkama solunski arhiepiskop Georgije Palamas. Kada su Osmanlije u proljeće 1354. Nakon Galipolja zauzele Solun, potvrdile su mu položaj arhiepiskopa, uz riječi da je napredovanje islama od istoka prema zapadu jasan dokaz da je to Božija volja i da je islam "prava vjera". Istovremeno, u skladu sa učenjem islama, svrha svetog rata nije bila da uništi, već samo da potčini i zaštiti kao "kitabijsku" manjinu – kršćane, Jevreje i ostale narode koji posjeduju knjigu Božijeg otkrovenja, tj. neislamski svijet. Dok su razvijenu islamsku civilizaciju u osmanskom zaleđu odlikovale vjerska ortodoksija i skolastika, a šerijatski zakoni i dvorska literatura pisani jednim izvještačenim književnim jezikom, dotle je u pograničnim bejlucima preovladavala narodna kultura, obilježena derviškim tarikatima (redovima), misticizmom, epskom književnošću i običajnim pravom, koje je u dnevnoj praksi bilo skoro u istoj ravni sa šerijatom. U osmanskoj državi i drugim pograničnim bejlucima turski jezik je prvi put postao službenim jezikom administracije i književnosti, umjesto do tada obaveznog arapskog i perzijskog. Osmanlije su izgradile carstvo sjedinjenjem pod svojom upravom islamske Anadolije i kršćanskog, a posebno pravoslavnog svijeta na Balkanu te dijelova srednje Evrope. U osnovi je već Bajezit I krajem XIV st. načinio carstvo koje se prostiralo od Eufrata do Dunava. On je 1395. u jednom pohodu stigao sve do Slankamena na Dunavu, a zatim upao u Vlašku, gdje je potukao tadašnjeg vlaškog vojvodu Mirču.
Tako je, uprkos svom načelu neprekidnog svetog rata, osmanska država istovremeno bila zaštitnik pravoslavne crkve i miliona pravoslavnih kršćana, u prvom redu Grka i Srba, te bosanskih i drugih katolika. Srbi su se upravo pod osmanskom vlašću i njenim raznim vojnim pohodima proširili na prostore na kojima prije dolaska Osmanlija na Balkan i u srednju Evropu nisu nikada živjeli. Tako su zahvaljujući Osmanlijama, koji su ih mahom kao pravoslavne vlahe (stočare) i pripadnike pomoćnih vojničkh rodova svuda za sobom vodile, stigli do sjeverne Dalmacije, Slavonije, Zagrebačke Gore, Bačke, Banata i južne Mađarske, sve do Budima. Na isti su način Srbi naselili brojne dijelove Bosne i Hercegovine, u kojoj prije osmanskih osvajanja nisu imali čak ni jedan manastir. Prvi manastir su, uz dozvolu osmanskih vlasti, suprotno šerijatskim propisima, podigli 1547. u Papraći kod Zvornika. Nakon toga, za osmanske vladavine izgradili su, u raznim krajevima Bosne, još sedam manastira, uz velik broj crkava. Sličan je slučaj bio i sa Jevrejima, nakon njihovog izgona iz Španjolske (1492) i Portugala (1496), koji su za vrijeme vladavine sultana Bajezita II (1481-1512) našli utočište u Osmanskom carstvu. Sultan Bajezit II je iz "osjećaja čovječnosti" izdao naredbu zapovjednicima svojih evropskih pokrajina da prognane Jevreje ne vraćaju sa granica, nego da ih kao vrijedan, učen i radin obrtnički narod "najprijaznije prime".
Na takvu sultanovu odluku sigurno su imale uticaja i stare osmanske židovske općine. Prema jednom popisu iz 1477. samo u Istanbulu bilo je već 1.500 jevrejskih domova. U vrijeme dolaska španjolskih i portugalskih Jevreja na prostore Osmanskog carstva, na čelu jevrejske zajednice bio je Moša Kapsali, tadašnji istanbulski hahambaša (nadrabin) koji je sa osmanskim dvorom imao veoma dobre odnose. Nešto kasnije, prve su jevrejske trgovačke porodice stigle preko Soluna i u Bosnu, odnosno u Sarajevo. U historijskim vrelima označavaju se tri godine kao vrijeme dolaska prvih Jevreja u Sarajevo: 1541, 1551. i najzad – kao najpouzdanije vrijeme njihovog stalnog nastanjivanja na bosanskom tlu – 1565. godina. Islam, odnosno osmanska država, kao tradicionalna bliskoistočna sila koja je daleko prodrla u Evropu, jamčila je pravoslavcima, katolicima i jevrejima, kao zaštićenim manjinama, život I imovinu, pod uvjetom da plaćaju glavarinu (džizju). Osmanska država im je, u skladu sa temeljnim principima islama, dopuštala da slobodno ispovijedaju vlastitu vjeru i vode svoj način života, te je takvu politiku dosljedno vodila svo vrijeme svoga trajanja. Ta zaštita nemuslimana u islamskoj državi bila je značajan činilac vojnog uspjeha Osmanlija. Pored toga, Osmanlije su imale veoma blagonaklon stav prema seljaštvu kao izvoru državnih prihoda. To je bila njihova tradicionalna i trajna politika, kojom je također podsticana vjerska trpeljivost. Zemljišni porez, zvani harač, činio je velik dio dohotka osmanske države.
Osmanlije su islamske principe o vjerskoj trpeljivosti širokogrudo primjenjivale. Oni su se kao ljudi koji žive na granici od početka slobodno miješali sa kršćanima. Neposredan je bio dodir pripadnika bizantskih pograničnih jedinica i muslimanskih gazija, pa su već tada mnogi akritoi i stratioti (vojnici-seljaci), grčkog slavenskog porijekla, prihvatili islam. Prema tome, samo se cjelovitim sagledavanjem strukture osmanske države i društva i njene složene politike može objasniti činjenica da se mali osmanski emirat ili bejlik, posvećen svetom ratu na granici Bizanta, proširio u jednu od najvećih svjetskih imperija. Svojim ukupnim položajem osmanski bejlik imao je sve preduvjete da izraste u kozmopolitsko carstvo. Nakon zauzeća Galipolja i Soluna, Osmanlije proširuju svoj mostobran na evropskom tlu ubrzanim osvajanjem Trakije, tako da su im se već u ljeto 1361. predale Edirne, njen glavni grad. Da bi osigurao položaj svoje države na evropskom tlu, Osmanov nasljednik, sultan Orhan, vodio je politiku turske etničke kolonizacije Trakije. On je planski preseljavao muslimansko stanovništvo iz Anadolije u Evropu ili – kako su je Turci zvali – Rumeliju (Rumeli toprak – "rimska zemlja"), posebno nomade sklone brzom prilagođavanju. U te krajeve dolaze i derviši, koji osnivaju svoja staništa (zavije), kao jezgra iz kojih nastaju sela i veća naselja. Svim tim mjerama oblikovana je čvrsta osnova za dalje osmansko širenje u Evropu. Ima mišljenja da su pod Mehmedom II Fatihom muslimani i grčko stanovništvo, koje je u bazenu Mramornog mora prihvatilo islam, kao država ustvari predstavljali nastavak Bizanta. Prema Franzu Babingeru, kada je Mehmed II Fatih 29. 5.1453. na juriš osvojio Carigrad i preimenovao ga u Istanbul, u Evropi se javio jedan broj njegovih gorljivih pristalica. Za njih je Fatih, kao gospodar nekadašnjeg Konstantinopolisa, bio nastavljač Rimskog carstva, pa se među zapadnim piscima tada za Carigrad sretao naziv "Turski Rim". Najizrazitiji primjer takvog ranog asimiliranja i prihvatanja islama među kršćanim bio je Mihal Gazi, koji je primio islam i kao nekadašnji bizantski pogranični starješina prešao na stranu Osmanlija. Tako je nekadašnji pogranični emirat ili bejlik postepeno izrastao u kozmopolitsku državu, u kojoj su sve rase I vjere predstavljale jednu cjelinu i u kojoj je ostvarena koegzistencija islama sa pravoslavnim, katoličkim i židovskim svijetom.
U toj državi mogli su se čuti brojni jezici Istoka i Zapada, koji su bili kako u službenoj tako i poslovnoj ili privatnoj upotrebi. Službeno je nadvladao turski, kao jezik administracije i književnosti, pisan arapskim pismom. U osmanskoj državi, od četiri sunijska mezheba (pravne škole), službeno je bio u primjeni, što se tiče vjerskih obreda i šerijatskog sudstva, hanefijski mezheb (po Abu Hanifi, kod Bošnjaka poznatom od počasnim imenom Imami Azam), ali su u arapskom svijetu bila sasvim slobodno u primjeni i tri ostala mezheba – malikijski, hanbelijski i šafijski. Sve to govori da je osmanska država bila jednako trpeljiva koliko i složena zajednica. Kao država koja se u početku prostirala u zapadnoj Anadoliji, vrlo rano je prihvatila produhovljene islamske ustanove posredstvom prethodnog seldžučkog sultanata. Središta tog sultanata bili su gradovi Uskudar (na istočnoj obali Bosfora), Kastamonu (sjeveroistočno od Ankare), Izmir, Konya (Konja), Denizli (istočno od Izmira), Uluborlu (na izvoru velike rijeke Mendora) i drugi. Iz tih su gradova osmanski službenici, ulema i drugi pripadnici Carstva preuzimali i dalje širili tradicije islamskog državništva i civilizacije. Tako su Osmanlije islamsku kulturnu tradiciju u prvo vrijeme priširile na bizantske gradove u srednjoj Anadoliji, kao što su Milas (jugoistočno od Izmira), Izmir, Manisa (sjeverno od Izmira na rijeci Gediz) i Bursa. Iz jednog grada u drugi Erthogrul i Osman, širenjem svog gazijskog emirata, prenosili su državnu prijestolnicu. Osmanov sin i nasljednik sultan Orhan zaustavio se u Bursi kao prijestolnici. Tu je 1327. iskovao prve akče, kao osmanski srebreni novac. Orhan je u Izniku (Nikeji) 1331. Podigao i otvorio prvu medresu u osmanskoj državi.
U Bursi je 1340. dovršio izgradnju kompleksa prostranih bazara, bezistana i time od tog grada napravio veliko trgovačko središte. Nekoliko godina prije toga Bursu je kao tadašnju osmansku prijestolnicu posjetio arapski putnik Ibn Battuta i kasnije je opisao kao "veliki grad sa lijepim bazarima i širokim ulicama". Sveti gazijski rat i turkmensko osvajanje Male Azije bili su osnovni dinamični činioci početka razvoja i širenja osmanske države. Administrativno i kulturno, Osmansko carstvo na svim svojim prostorima, na tri kontinenta – Aziji, balkanskom i srednjoevropskom dijelu Evrope te sjevernoj Africi – zasnivalo se u prvom redu na principima islama, te općenito političkoj tradiciji i civilizaciji Bliskog Istoka. Turci-Osmanlije su pored svojih etničkih korijena i običaja u gradnji države i Carevine apsorbirali elemente drugih kultura koje su postojale ili ostavile svoje tragove na anadolskom tlu. To su bili elementi hetitske, ermenske i grčko-bizantske kulture, koja je na njih uticala posebno nakon zauzeća Carigrada. Ipak je islam bio osnovno načelo osmanske države i društva. Islam je vrlo brzo svojom snagom natkrilio sva ranija nasljeđa i uticaje koje su Turci donijeli iz Centralne Azije ili zatekli u Anadoliji. Brojne turske i turkmenske rodovsko-plemenske grupe, koje su se uključile u ranu osmansku državu kao politički pojam, podizali su svijest među Osmanlijama o njihovom turskom porijeklu. Odatle su se osmanski sultani, uz svoju službenu titulu, koju su preuzeli od Seldžuka, držali i starog turskog vladarskog naziva han (khan). Oni su istovremeno prihvatili i kasnije legende o svom porijeklu od Turaka Oghuza da bi vlastitoj dinastiji podigli ugled i značaj. Izvan toga, Osmanlije su sve do pred kraj XIX st. malo polagale na tursku nacionalnu ideju. Do te su ideje Osmanlije došle tek u posljednjoj fazi rješavanja tzv. istočnog pitanja, što je u biti značilo pitanja o "opstanku Osmanske carevine na Balkanskom poluostrvu i na Levantu".
Ima historičara koji "istočno pitanje" poistovjećuju sa poviješću Osmanlija od osnivanja Carevine do moderne Turske. Takvo mišljenje nema oslonca u stvarnoj historiji. Istočno pitanje otvoreno je krizom osmanske vlasti nad njenim balkanskim, srednjoevropskim, srednjoazijskim i arapskim posjedima, kako u Aziji tako i u sjevernoj Africi. Ima mišljenja da je to pitanje otvoreno Bečkim ili Velikim austroturskim ratom 1683, u kojem su Osmanlije poražene i Karlovačkim (Sremski Karlovci) mirom 26. 1. 1699. izgubili skoro sve svoje srednjoevropske posjede. U stvarnosti, istočno je pitanje otvoreno takozvanim Kučuk-Kajnardžijskim mirom (Kajnardža, danas grad u bugarskom dijelu Dobrudže), zaključenim između Osmanske i Ruske carevine 10. 7. 1774, kojim je okončan njihov sedmogodišnji rat. Nakon poraza u tom ratu, osmanska vlada stupila je Rusiji prostor između Dnjepra i Buga te predjele oko Azovskog mora. Istim je mirom Tatarima priznata nezavisnost, a Rusija im je, uz pritisak osmanske vlasti, ustupila Krim i Kuban. Osmanska carevina dozvolila je ruskim brodovima slobodnu plovidbu kroz Bosfor i Dardanele te na Donjem Dunavu. Pored toga, osmanska vlada se obavezala da će Vlaškoj i Moldaviji dati izvjesnu autonomiju koju će Rusija štititi. Prvi put u osmanskoj historiji priznato je jednoj nemuslimanskoj sili da ima pravo zaštite pravoslavnih kršćana na njenom prostoru. Istovremeno je i sultanu, kao halifi, priznato pravo da je vjerski poglavar svih muslimana koji su došli pod nemuslimansku, u konkretnom slučaju rusku vlast. Od tada je ustvari Rusija, umjesto Austrije i Venecije, preuzela vodeću ulogu u rušenju Osmanskog carstva. Istočno pitanje okončano je ugovorom između Turske i sila Antante, u Lozani 24. 7. 1923, nakon što je Mustafa Kemal-paša, "otac svih Turaka" (Ataturk), 9. 9. 1922. oslobodio od Grka Izmir i zapadnu Anadoliju, te ih ujedinio sa Trakijom do rijeke Marice, odnosno Edirna.
Mustafa Kemal-paša je, nakon poraza Osmanske carevine u Prvom svjetskom ratu, obrnuo "istočno pitanje", politički se odrekao Carevine i ujedinjenja srednjoazijskih turskih naroda. Nasuprot svom prijatelju Enver-paši, koji se, radi ujedinjenja svih turskih naroda Bliskog Istoka i srednje Azije, sve do 1924. bezuspješno borio sa Lenjinovim generalima, Mustafa Kemal-paša se pragmatično odrekao višenacionalne imperije u korist turske etničke, odnosno moderne nacionalne države, koju je na pisanom prostoru svojim vojničkim genijem uspio ostvariti. Sve je to uradio talentom i manirom velikog vojskovođe i državnika. Time je Mustafa Kemal-paša pokazao da je istrajavanje na "istočnom pitanju", kao pitanju evropeizacije Osmanskog carstva – što je od kraja XVIII i početka XIX st. i vremena sultana Selima III i Mahmuda II, koji su sa velikom energijom započeli taj proces, uništivši među ostalim i janjičarski red i ajanstvo u cijelom Carstvu – ipak bilo uzaludno trošenje energije Iivremena. Mustafa Kemal-paša je "istočno pitanje" jednostavno pretvorio u "zapadno pitanje" tako što je, pobjedom u ratu i nizom kasnijih političkih i prosvjetnih reformi, od Turske načinio u biti državu zapadne ustavne strukture. Prije nastupa Osmanlija, Evropa je iskusila više rušilačkih azijskih, prije svega mongolskih provala. Osmanlije, oplemenjene duhom islama, nisu u svom pohodu rušile, nego su na prvom mjestu gradile i bez nasilja i prisile širile jednu civilizaciju koja je na evropskim prostorima najplodnije tlo sigurno našla u Bosni.