Bošnjaci-historija, tradicija, kultura

Jedan od prvih poznatih sudova o Bošnjacima i njihovoj zemlji ujedno je i prvi nesporazum i zabluda u vezi s njima. Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzotič nom svijetu i tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste parohijalna evrocentristička zabluda i nacionalistička balkanska propaganda, nastala zato što se Bosna uvijek teško otvarala spoljnom svijetu. Činjenica je da su Bošnjaci, kao muslimani, te njihova zemlja srazmjerno kasno iskusili puni uticaj evropskih ideja, vještina i mogućnosti, koje su vladale svjetskom poviješću još od XVII stoljeća. To, međutim, nije bila posljedica neke njihove posebne konzervativnosti ili ravnodušnosti prema modernom životu, nego rezultat stoljeća prethodnog razvoja, čija su im dostignuća omogućila da tako dugo odolijevaju evropskom izazovu. Posebno je to vidljivo u ratovima u XVIII st. (1737-1739. i 1788-1791.) te u bošnjačkim seljačkim bunama i nemirima sredinom istoga stoljeća.

Uslijed toga je historiju Bošnjaka i njihovog životnog prostora neophodno određivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, čija je razvijenost ili eventualna zaostalost nikako ne mogu procjenjivati bespredmetnim upoređivanjem sa glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Evrope. Evropljani su tokom posljednja tri stoljeća nametnuli svijetu vlastiti povijesni razvoj, određen periodizacijom na stari, srednji i novi vijek, kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Potpuno se zaboravlja da je pri svakom proučavanju historije uvijek neophodno imati na umu da u biti svaka civilizacija, region ili zemlja i narod imaju svoj vlastiti stari, srednji I novi vijek. Već je, uostalom, drevni Egipat imao svoje staro, srednje I novo carstvo. Historija Bošnjaka može se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba feudalne bosanske države; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba, koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas. Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne međufaze, sa manje ili više izraž enim različitim odlikama i karakteristikama u odnosu na opće sklonosti datih epoha bošnjačke povijesti. Počeci te povijesti sežu do vremena kasnog rimskog carstva i južnoslavenskog ranog feudalizma, i u kontinuitetu traju sve do naših dana. Prema tome, zadatak ove historije Bošnjaka bio bi da se hronološki rekonstruira taj kontinuitet i otkriju njegove osnovne i trajne zakonitosti, jednom riječ ju da se ispriča usud i povijesna sudbina bosanskih muslimana.

Naša historijska nauka nema do danas, nažalost, ni jedne sintetič ke povijesti Bošnjaka koja bi obuhvatila ili bar naznačila njihov cjelokupni razvoj. Postoje, doduš e, već brojna djela, nastala uglavnom u posljednjih stotinjak godina, koja obrađuju različite strane i pitanja političkog, kulturnog, književnog, demografskog, etničkog, vjerskog i ekonomskog razvoja Bošnjaka. Tu su, također, manje ili više značajne, različite povijesti i pregledi historije Bosne u pojedinim etapama njenog razvoja kao države i geopolitičke cjeline. Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bošnjaka, ali da pritom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronološku rekonstrukciju, često opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o čovjeku ovog prostora općenito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona će istovremeno biti pokušaj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih principa Ijudske prirode. Neko je u nauci već primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iščezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopolitičke ciljeve preživjeli i ostali u povijesti.

Društvo ili narod bez ideja nema historije. Ova će se historija, ne zanemarujući bošnjačku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bošnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogućile da kao narod prežive i opstanu svoji na svome. Dostojevski je smatrao da ni čovjek niti nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvišene ideje. Drugim riječima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se piše, htjela biti, kako to svojevremeno reče engleski filozof Edmund Burke, "savez između mrtvih, živih i onih još nerođenih". Uz napomenuti vremenski raspon razvoja Bošnjaka potrebno je ovdje utvrditi i odrediti i prostorni okvir njihove historije, njihovu teritorijalnu rasprostranjenost i brojnost. Najzad, prije početka izlaganja samog toka bošnjačke povijesti, neophodno je razriješiti dilemu oko etničkog, odnosno nacionalno-političkog imena Bošnjaka i naziva njihovog jezika. Bošnjaci nastanjuju središnji južnoslavenski etnički i balkanski geopolitički prostor, na kojem u teritorijalnom kontinentu žive od rijeke Vardara i planinskih masiva Šare i Prokletija na jugoistoku do rijeka Save i Une na sjeverozapadu. Na tom svom prostoru Bošnjaci žive u teritorijalno većoj ili manjoj mjeri izmiješani sa Srbima, zatim Hrvatima, Crnogorcima, Aibancima i Makedoncima.

Prema popisima stanovništva iz 1971, 1981. i aprila 1991. Bošnjaci su pod tada etničko-vjerskim imenom Musliman – bili treća najbrojnija nacija u bivšoj jugoslavenskoj državi. Prema popisu iz aprila 1991. u tadašnjoj je Jugoslaviji živjelo ukupno 2.376.646 ljudi koji su se izjašnjavali kao Muslimani. Preko 80 % ovih Muslimana živjelo je u Bosni i Hercegovini, što je u apsolutnom broju iznosilo 1.905.018 ili 43,7% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. U ostalim dijelovima bivše Jugoslavije prema istom popisu živjelo ih je u Crnoj Gori 89.932 (14,6 %), u Vojvodini 6.079 (0,3 %), Kosovu 57.408 (2,9 %), na području uže Srbije 173.871 (3,0 %), u Hrvatskoj 47.603 (1,0 %), u Makedoniji 70.000 (3,3 %), te u Sloveniji 26,725 (1,36 %). Svi navedeni popisi stanovništva pokazuju da su Bošnjaci mlada i vitalna nacija. Tako su Muslimani prema rezultatima popisa iz 1971. godine imali najviši natalitet u bivšoj Jugoslaviji, tj. 16,7 % na 1.000 stanovnika, a istovremeno najniži mortalitet, svega 6,2 umrlih na 1.000 stanovnika. Taj se demografski trend u osnovi nastavio tokom narednih dvadeset godina. Bosna je još od ranog srednjeg vijeka, kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarsko-hrvatske države, bila područje sučeljavanja i sukobljavanja različitih političkih i vjerskih interesa i ideja. Političkim životom feudalne Bosne dominirala je autohtona bosanska vlastela, a vjerskim bosanska crkva. Kroz stoljeća u Humu jača pravoslavno stanovništvo, a u središnjim dijelovima Bosne katoličko, zahvaljujući prije svega kulturno-političkom djelovanju franjevaca.

Od sredine XIV i tokom XV st., dolaskom Turaka- Osmanlija, ovo vjerski šaroliko stanovništvo postepeno prihvata islam. Tako se na bosanskom državnom tlu i bosanskoslavenskoj etničkoj podlozi, te novoštokavskom jezičnom izrazu, asimiliranjem islama konačno oblikuje bosanskomuslimanski iIi, kraće, bošnjački etnos, narod ili nacija, naspram ostalim Južnim Slavenima istog jezika (Srbima, Hrvatima i Crnogorcima), ali različitog vjerskog i kulturno-političkog iskustva. Historija Južnih Slavena, odnosno općenito Balkana, u velikoj je mjeri historija seoba i različitih migracija, izazvanih uglavnom ekonomskom nuždom ili čestim ratovima, kojima je kroz stoljeća više puta mijenjana etnička slika i struktura cijelih regiona, zemalja i krajeva. Kada je o Bošnjacima kao muslimanima riječ, glavni uzrok i razlog njihovih migracija jeste skoro neprekidni genocid, koji se nad njima vrši već gotovo tri stoljeća od strane njihovih hrišćanskih i kršćanskih susjeda i raznih balkanskih i drugih država, kako bivših tako i sadašnjih. Osmanska osvajanja i ratovanja uglavnom sa Habsburgovcima i Mlecima, u kojima je sa obje strane učestvovao velik broj pripadnika svih južnoslavenskih naroda, bila su praćena obostranim razaranjem, pljačkom i ubijanjem, što je redovni scenarij svih ratova. Ovdje je bitno primjetiti da Osmanska carevina, kao islamska država, nije tokom svojih osvajanja vršila nikakvo vjersko niti fizičko zatiranje i uništavanje pokorenih naroda.

U skladu sa šerijatskim principom i praksom, po kojoj narodi koji imaju "knjigu Božijeg otkrovenja" (Jevreji i kršćani) uživaju u islamskoj državi status zaštićenih manjina, pokoreno se nemuslimansko stanovništvo održavalo kroz stoljeća osmanske vladavine. Pokoreni su se narodi na različite načine uključivali u osmanski privredni, vojni i upravni sistem i tako se vjerski i kulturno očuvali i održali. Nasuprot tome, opadanjem moći Osmanske carevine i njenim postepenim povlačenjem iz Srednje Evrope, Bošnjaci su kao muslimani ubijani, progonjeni ili silom pokrštavani, tako da ih danas nema u mnogim zemljama i krajevima gdje su nekad u većini ili velikom broju živjeli. Tako je Bošnjaka potpuno nestalo u Ugarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki Kotorskoj, današnjoj zapadnoj Srbiji, te staroj Crnoj Gori i bivšoj istočnoj Hercegovini (Nikšić i dr.). Bošnjaci su se održali u nekoliko manje ili više kompaktnih područja ili regija, odnosno širih geopolitič kih cjelina. Tako se po regijama, idući od jugoistoka prema sjeverozapadu, izdvajaju četiri skupine. Prvu čine Gorani ili Goranci, koji nastanjuju staru šarplaninsku župu Goru na jugu Metohije. Ta se župa danas uglavnom poklapa sa teritorijom općine Dragaš u blizini Prizrena. Goranska naselja, kojih ukupno ima 31, od kojih devet u Albaniji a dva u Makedoniji, čvrsto su slavenskomuslimanska. Glavno zanimanje Goranaca je stočarstvo, a dugo su bili poznati i po dobrim majstorima puškarima. Kao pečalbari po velikim gradovima bivše Jugoslavije, gdje ih često pogrešno zamjenjuju sa Albancima, uglavnom su poznati kao vrsni slastičari, a u ranijim vremenima i kao sarafi. Goranci su uvijek teritorijalno bili odvojeni od Bosne.

Činjenica da su se u popisima stanovništva od 1971. nacionalno izjašnjavali kao Muslimani pokazuje da su i emocionalno bliski Bošnjacima, kako zbog iste vjere, tako i zajedničkog slavenskog jezika, koji sami Goranci nazivaju "goranskim". Islam su prihvatili srazmjerno kasno, uXVIII st., da bi se kao stočari zaštitili od napada susjednog albanskog plemena Ljumljana. Oni su u odnosu na pravoslavne Slavene istog jezika i u odnosu na vjerski istovjetne, ali jezički odvojene Albance, uvijek znali sačuvati svoju etničku posebnost. Nasuprot tome, kada se nađu u bosanskoj muslimanskoj sredini brzo se asimiliraju i u cijelosti poistovjećuju sa Bošnjacima. Gorancima su slični Torbeši, koji žive po planinskim selima zapadne Makedonije, na području Male Reke i Velesa. Ima ih i po južnim skopskim selima, pa se cijela ta oblast nekad nazivala Torbesijom. Torbeši su dio nekadašnjeg mijačkog plemena koje nastanjuje sliv rijeke Radike, sa 23 sela, od kojih su najveća Galičnik i Lazarpolje, dok su najveća torbeška naselja Gorno Vranovci iZernonica. Mijaci su nekada bili posebno pleme, pa se nošnjom, govorom i običajima jasno odvajaju od okolnog stanovništva. Bave se zemljoradnjom i stočarstvom, a kao pečalbari raznim zanatima.

Etnolozi koji su se bavili proučavanjem njihovog života zapazili su da "pravoslavni Mijaci smatraju samo sebe pravim Mijacima, a za svoje zemljake i sunarodnike muhamedance upotrebljavaju imena Kurki i Torbeši". Danas se ne može pouzdano reći koliko je prihvatanje islama odvojilo Torbeše od matičnog makedonskog etnosa. U svakom slučaju, Torbeši su sačuvali svoj jezik i govore kao i Mijaci galičkim dijalektom. U Makedoniji se susreće i jedan broj Bošnjaka doseljenih uglavnom iz Sandžaka. Oni su se počeli doseljavati odmah poslije 1945, kupujući zemlju od domaćeg muslimanskog stanovništva koje se iseljavalo u Tursku. Prema starijim istraživanjima, iz pedesetih i početka šezdesetih godina, Bošnjaci su osnovali u Makedoniji tri veće oaze: u Skoplju i njegovoj okolini te u okolini Velesa i Prilepa. Doseljenici su svoj jezik, skupa sa okolnim mještanima, nazivali "bošnjačkim". Većina se ovih Bošnjaka iz Sandžaka vremenom iselila u Tursku. Sljedeću skupinu Bošnjaka čine, uvjetno rečeno, crnogorski muslimani, zatim muslimani u Novopazarskom sandžaku, s obje strane Srpsko-crnogorske granice, te najzad muslimani u Bosni i Hercegovini, čiji se savremeni teritorijalno- politički okvir postepeno oblikovao nizom ratova i međunarodnih ugovora u vremenu 1699-1878. godine.

Povijesno su se kao jedna nacionalno- politička cjelina oformili Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, uz veliku etničko-kulturnu bliskost sa muslimanima u Crnoj Gori. Teritorijalni supstrat političkom i općenito etničkom oformljenju Bošnjaka bio je bosanski ejalet ili pašaluk, kao neposredni državno-pravni, odnosno teritorijalno-politički produžetak bosanskog kraljevstva. Još od vremena kralja Tvrtka I Kotromanića pa sve do uoči austrougarske okupacije 1878. prostor današnjeg Sandžaka bio je sastavni dio Bosne, kojoj je u svakom pogledu politički, ekonomski i kulturno u cijelosti pripadao. Odatle naziv Bosanski Musliman ili Bošnjak obilježava Južnog Slavena koji se etnički oformio na historijskom teritoriju Bosne, pod kojom se uvijek kao njen sastavni dio, još od srednjeg vijeka, podrazumijevala i Humska zemlja, kasnije Hercegovina. U službenom imenu zemlje dvočlani naziv Bosna i Hercegovina uveden je tek u vezi sa austrougarskom okupacijom. Poseban je slučaj održanja nekadaš njeg Novopazarskog sandžaka, ili jednostavno Sandžaka, kao geopolitičke cjeline na kojoj žive Bošnjaci. Riječju sandžak u Osmanskom se carstvu nazivala osnovna vojna upravno-teritorijalna jedinica. Osnovno je značenje riječi zastava ili bajrak. Upravo je negdje u Sandžaku zabilježena "Dobra konja što je za sandžaka / da mi nosi careva bajraka." To je prosto značilo da se u svakom sandžaku u slučaju rata imao pod jedan bajrak iskupiti određeni broj vojnika. U vrijeme njegove pune moći u Osmanskom je carstvu bilo nekoliko stotina sandžaka. Čak je još i 1800. njihov broj iznosio 290, raspoređenih u 25 ejaleta. Opadanjem Carstva njihov broj se postepeno smanjuje.

Konačno su ukinuti zakonom od 20. I 1921. i preuređeni u vilajete. Nakon toga na političkom i diplomatskom prostoru ostala su sarno dva sandžaka. To su Alexandrette, tj. turski Iskenderun, na tursko-sirijskoj granici, i nekadašnji Novopazarski sandžak. Sandžak i zaljev Alexandrette je između dva svjetska rata dugo bio predmetom diplomatskog spora između Turske i Sirije, koja je bila pod francuskom upravom. Francuska je konačno Ankarskim sporazumom 23. VI 1939. Priznala sporni sandžak i zaljev Turskoj. Bivši sandžak Alexandrette time je postao vilajet Ratay, sa gradovima Iskenderunom i Antakyom. Tako je u svijetu ostao samo jedan Sandžak, pisan velikim početnim slovom, koji spada u najznačajnije historijske i geopolitičke prostore bošnjačkog naroda. Muslimani slavenskog porijekla i jezika u današnjoj Crnoj Gori, osim onih u Sandžaku, Nikšiću i Kolašinu, nisu nikad duže vrijeme bili u sastavu Bosanskog ejaleta ili pašaluka. Samo kraće vrijeme, osamdesetih godina XVII st., istočna granica Bosanskog pašaluka protezala se čak do abljaka,stare prijestolnice Crnojevića, na ušću Morače u Skadarsko jezero, pa su tako i muslimani Podgorice, Spuža, Bara, Plava i Gusinja državno-pravno bili stanovnici Bosne. U tom su sklopu Plav i Gusinje predstavljali značajnu subkulturnu mikroregiju, čiji su se stanovnici, bar što se tiče susjednih Albanaca, smatrali i nazivali Bošnjacima.

Bez obzira na kratkotrajnost tih administrativno-političkih veza, muslimani navedenih mjesta su se bez sumnje, po svojim kulturnim odlikama, porijeklu, jeziku I osjećanjima sastavni dio bošnja-čkog korpusa. Štaviše, muslimani navedenih mjesta danas se u političkom smislu deklariraju i identificiraju sa sandžačkim muslimanima. Uz sve navedene krajeve velik broj Bošnjaka živi od ranije u dijaspori, posebno u Turskoj, zatim u SAD, te kao radnici na tzv. privremenom radu u Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama zapadne Evrope. Naziv Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za Bošnjake, potiče od arapske riječi muslim, što je particip aktiva od riječi islam, u značenju "predati se Bogu". Riječ musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a označava pripadnika islamske vjere. Ovaj perzijski plural upotrebljava se u turskom (miisliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na južnoslavenskom etničkom i političkom prostoru dobio u posljednjih sto godina značajne etničke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Cmoj Gori i Kosovu. U tom značenju taj je pojam pisan velikim početnim slovom, obično kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimično korišten i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope.

Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata bosansko- muslimanska dijaspora uvijek i isključivo nazivala bošnjačkim imenom. Isti je slučaj i u Sjedinjenim Američkim Državama. Bošnjačkom imenu priklonio se početkom šezdesetih godina dio političke emigracije oko lista Bosanski pogledi. Srednjovjekovni Bosanci danas se u literaturi i govoru najčešće nazivaju bogumilima, kao navodne pristaše učenja nekog bugarskog heretičkog popa Bogumila iz X stoljeća. Bez obzira koliko danas bilo popularno, ime bogumili ili bogomili ne odgovara stvarnosti, jer se srednjovjekovni Bosanci nikad nisu nazivali tim imenom. Oni su sebe nazivali krstjani, "dobri Bošnjani" ili najčešće i najjednostavnije "dobri ljudi". Ime bogumili samo se jedanput susreće u srednjovjekovnim izvorima i odnosi se na jedan sasvim ograničen prostor. Konstantin Filozof, osnivač poznate prepisivač ke škole u manastiru Manasija na Resavi, u svom životopisu Stefana Lazarevića, nastalom 1431-35. godine, kaže da su stanovnici bosanskog grada Srebrenice "svi jeresi bogomilske". Cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom ejaletu ili pašaluku, koji je u različita vremena obuhvatio, pored današnje Bosne i Hercegovine, mnoge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva.

Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosanskohercegovački, sandžački i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etničkom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim službenim aktima. U mnogim službenim spisima Porte bošnjačko ime se kao regionalna i narodna oznaka susreć e u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci ili "bosanski narod"). Isti naziv za bosanske muslimane, tj. Bošnjacii ili "bosanski narod", koristio se i u pismima koja su Husein- kapetan Gradaščević i istaknuti sudionici njegovog pokreta upućivali austrijskim vlastima i knezu Milošu Obrenoviću. U tom je smislu Husein-kapetan bio izričit u pismima austrijskom kancelaru Mettemichu, datiranim u Travniku i Gradačcu 13. III odnosno 23. VI 1832. godine. Ovaj je termin koristio i Ali-paša Rizvanbegović u prepisci sa austrijskim vlastima u Dalmaciji. Istovremeno se za Bošnjake u svakodnevnom govoru i pisanoj riječi upotrebljavao naziv "turčin", kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni "turske", tj. islamske vjere, čime su se jasno razlikovali od pripadnika ostalih južnoslavenskih naroda istog ili zajedničkog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. U tim su relacijama ovaj termin koristili i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani u Bosni i Hercegovini i okolnim južnoslavenskim zemljama.

Međutim, i u osmansko doba Bošnjaci su se znali ograđivati od naziva Turci. Tako je zabilježeno da su 1568. neki Bošnjaci odbili da u ispravu o zaključenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao "Mussolmani di Bossina". Poslije austougarske okupacije 1878. počeo se službeno za Bošnjake koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemačkom Muhammedaner. Taj je naziv koristila i štampa, ali ga narod nije prihvatio, nego se i dalje služio imenima Bošnjak ili Turčin. Istovremeno sve više u upotrebu ulazi naziv musliman. U izmijenjenim nacionalno-političkim odnosima ovaj se naziv počinje sve češće koristiti, potiskujući prethodne. Člancima u listovima Bošnjak i Behar bošnjačka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sektaški i uvredljiv, izbaci iz službene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u bošnjačkoj štampi i publicistici upotrebljava se isključivo riječ Musliman, što i narod prihvata kao svoju savremenu etničku, odnosno nacionalno-političku oznaku. Bošnjaci su mogli u tom prelomnom i zbunjujućem vremenu biti Bošnjaci u jezičkom smislu samo u odnosu na Turke, a u političkom u odnosu na Osmanlije, tj. Carigrad. Čim je okupacijom 1878. Carigrad izgubio ulogu presudnog političkog činioca, ime Bošnjak počelo se samo gasiti i gubiti. Ovo tim prije što su mu okupacione vlasti, po uzoru na Osman Šerif Topal-pašinu politiku u Bosni šezdesetih godina prošlog stoljeća, davale interkonfesionalno značenje, obuhvatajući tim terminom sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeroispovijest.

Pravoslavni katolici odbacili su to u većini još šezdesetih godina, a poslije okupacije isto su učinili i muslimani. Narod je iz svakodnevne životne prakse i iskustva osjetio da se u novim prilikama u odnosu na pravoslavne i katolike, tj. Srbe i Hrvate, sa kojima dijeli isti životni prostor, može u političkom i kulturnom pogledu ravnopravno odrediti jedino muslimanskim imenom. Prelomni trenutak u bošnjačkom kulturno-političkom i nacionalnom preporodu, koji je počeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dogodio se 1899/ 1900. godine, sa početkom borbe bosanskih muslimana za vjersku i vakufsku-mearifsku autonomiju i pokretanjem Behara, petnaestodnevnog "lista za pouku i zabavu", kao prvog bošnjačkog književnog časopisa. Od tada riječi musliman i muslimanski dobijaju u Bosni i Hercegovini, a skoro istovremeno i u Sandžaku, znatno šire značenje od oznake pripadnika islama. Tako već od kraja XIX st. sve političke organizacije i stranke, kulturne i privredne ustanove, kiraethane ili čitaonice, sportska društva i ostala pregnuća i poduzeća koja se formiraju i nastaju među Bošnjacima imaju u svom nazivu isključivo atribut muslimanski iIi, rjeđe, islamski. Takvo stanje i praksa održali su se i dalje potvrdili u vremenu između dva svjetska rata. Što se tiče naziva ili imena jezika kojim Bošnjaci govore, taj je jezik u srednjem vijeku najčešće nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a nešto kasnije bosanskim.

Prvi spomen imena bosanski jezik nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora od 3. VII 1436, u kojem je zabilježeno da je gradski knez kupio petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere zvanu bosanskim jezikom Djevena". Ninski biskup pisao je 1581. Nekom fratru "bosanskim jezikom". U opću upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII i XVIII stoljeću. Zabilježeno je da su dubrovački poklisari početkom XVII st. pričali u Zvorniku nekom Bostandži Mehmed- begu da "u audijenciji kod Njegovog Veličanstva" (sultana) ne govore italijanskim, "nego ovim bosanskim jezikom". Slavni turski putopisac Evlija Čelebi biljež i u XVII st. da Bošnjaci govore bosanskim jezikom, a spominje i prvi bosansko-turski rječnik, koji je 1631. sastavio Muhamed Hevai Uskufi. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević piše 1735. da u Bosni ima svećenika koji se u vjerskim obredima pomažu bosanskim jezikom jer ne znaju dobro crkvenoslavenski. On dodaje da je katolicima u razgovoru sa pravoslavnima dovoljno da poznaju bosanski jezik. Od tada se nižu brojni podaci da se u Bosni "eglendiše bosanski" (Matija Mažuranić, 1842, Ivan Kukuljević Sakcinski, 1858. i dr.). Srpski prvaci iz Hercegovine tražili su od AIi-paše Rizvanbegović a da se za vladiku, umjesto Grka, postavi čovjek "vičan bošnjačkom jeziku".

Jusuf-beg Čengić je u listu Bošnjak 3. XII 1891. pisao da se u pogledu vjere najbolje moliti Bogu na arapskom jeziku. Ali ako neko ne zna arapski, onda neka se moli na jeziku koji je svako "od svojih roditelja čuo i naučio, to jest ovdje bosanski". Naziv bosanski jezik ostao je u službenoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878, bez obzira na agresivnost srpske I hrvatske propagande da se to ime izbaci iz upotrebe. Zemaljska vlada BiH je 4. X 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve nadležne organe da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda službeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. Time je zvanično ukinut naziv bosanski ili bošnjački jezik. S obzirom na tradiciju, ubrzo je posebnom vladinom odlukom 20. XI 1907. dozvoljeno Bošnjacima da u svojim autonomnim ustanovama mogu dalje koristiti naziv bosanski jezik. Poslije 1918. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Jugoslaviji, ta je praksa jednostavno ukinuta i napuštena. Naziv bosanski jezik bio je u praksi prosto ekskomuniciran i faktički zabranjen sve od 1945. do prvih mjeseci 1991, kada su ga Bošnjaci putem svoje štampe i publicistike spontano vratili u upotrebu, što je već naučno utemeljeno i razriješeno. Naziv

Musliman kao etničko, odnosno nacionalno-političko ime potpuno je afirmirano aktima NOP-a 1941-45, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifašističkih vijeća Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije. Posebnom deklaracijom o pravima građana Bosne i Hercegovine, usvojenom na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u ljeto 1944, zajamčena je jednakost i ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata, izvojevana i stečena u zajedničkoj narodnooslobodilačkoj, odnosno antifašističkoj borbi. U razdoblju između 1947. i 1949. službena je politika ustvari ukinula "nacionalno ime" Musliman, priznato u toku NOB-e. Učinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili određeni nacionalni, zapravo nacionalistički, u prvom redu srpski interesi u Bosni i Hercegovini. Uz mnoge nedorečenosti, službena se politika već prilikom prvog poslijeratnog popisa stanovništva 1948. vratila staroj praksi nacionalnog opredjeljivanja Bošnjaka.

Prema tom nacionalistič kom političkom konceptu, bosanski muslimani će se, kao navodno još etnički amorfna grupa, postepeno, zavisno od svog kulturnog napredovanja, nacionalno opredjeljivati bilo u srpskom, bilo u hrvatskom usmjerenju. Nakon dosta lutanja i zbunjenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i označiti bošnjački etnos, službeno je krajem šezdesetih godina usvojena, već od ranije u praksi rasprostranjeno, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani. Početkom 1960. redakcija Rečnika, odnosno Rječnika srpskohrvatskog, /hrvatskosrpskog jezika dviju matica, Srpske i Hrvatske, uz Srbe, Hrvate i Crnogorce, posebno je istakla i bosanske muslimane kao ravnopravan subjektivitet u pitanjima zajedničkog jezika. Svoj nacionalni identitet Bošnjaci su, prema datim mogućnostima, potpuno iskazali i potvrdili popisima stanovništva 1971, 1981. i 1991. godine. Ime Musliman u prvom redu je proisteklo iz složene političke historije Bosne i Hercegovine, te općenito muslimana na južnoslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etničkom, odnosno nacionalnom pripadnošću od različitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne.

U godinama neposredno pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu (1992) u kolokvijalnom govoru, štampi, publicistici te naučnim raspravama sve se češće čuo i pisao dvočlani naziv Bosanski Muslimani, kao oznaka za sve Bošnjake na historijskom tlu nekadašnjeg Tvrtkovog bosanskog kraljevstva, te u teritorijalno-političkom kontinuitetu s njim, kasnijeg Bosanskog pašaluka. Upotreba naziva Bošnjak postepeno se aktualizira u vrijeme kraha komunističkog režima 1989/ 90. godine. U pravom šarenilu političkih stranaka, grupa i ideja, nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije, artikulira se, među ostalim, i bošnjaštvo kroz različite političke, intelektualne, akademske i druge rasprave. Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. i neviđenog genocida nad Bošnjacima, te sa organiziranjem vlastitih oružanih snaga i herojskim otporom agresorima, u narodu se spontano sve češće počeo upotrebljavati naziv Bošnjak i Bošnjaci, kao nacionalna oznaka bosanskih muslimana.

Tokom dvije godine rata, stradanja, otpora i borbe, naziv Bošnjak, kao etnička i nacionalnopolitička oznaka, dobio je u štampi i drugoj javnoj govornoj i pisanoj riječi praktično ravnopravno mjesto sa do tada uobičajenim i još ustavno važećim terminima Musliman, odnosno Bosanski Muslimani. Bio je to spontan proces vraćanja u upotrebu starog bosanskomuslimanskog narodnog imena, analogan, također, spontanom procesu tokom kojeg se prije jednog stoljeća to ime izobičajilo iz svakodnevnog, kako javnog tako i privatnog života. Na Drugom bošnjačkom saboru 28. IX 1993. u Sarajevu plebiscitarno je prihvaćen naziv Bošnjak. To je sarno potvrđeno Daytonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. XI 1995. godine. Ipak, sam naziv Bosanski Muslimani nije u historijskom smislu bez svoje samozatajne snage. Kada je u uvjetima šestojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji 31. I 1930. godine ukinut Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH od 15. IV 1909, provedena je jedinstvena organizacija Islamske zajednice za teritoriju cijele države, pod nazivom Islamska vjerska zajednica. Time je režim posredno priznao da pored islamske vjerske organizacije postoje i mogu postojati i druge kulturne i slične organizacije pod muslimanskim imenom. Pojam pravoslavni, rimokatolik, evangelik itd. imao je uvijek u bivšoj Jugoslaviji isključivo vjersko značenje, dok je pojam musliman, iako mu je odricana etnička indentifikacija u najmanju ruku, shvatan i smatran kao poseban politički fenomen.’

U vrijeme rasprava, otvorenih Sporazumom Cvetković – Maček i uspostavljanjem Banovine Hrvatske, 0 preuređenju Kraljevine Jugoslavije i njenoj eventualnoj federalizaciji, moglo se tokom 1939-40. godine čuti u stručnoj javnosti da je "duhovito i tačno" da se "muslimani u Bosni i Hercegovini imaju smatrati kao posebna etnička zajednica". U povijesnom smislu tu zajednicu zapravo čine Bošnjaci.